Fašizam se liječi čitanjem, a rasizam putovanjima

Ivo Anić
Autor 19.9.2020. u 10:17

Fašizam se liječi čitanjem, a rasizam putovanjima

Fašizam se liječi čitanjem, a rasizam putovanjima.

Tu znamenitu misao zapisao je u svom životnom djelu „O tragičnom osjećaju života“ Miguel de Unamuno, baskijsko – španjolski pjesnik, novelist i filozof u svom progonstvu u Francuskoj za diktature Miguela Prima de Rivere. Miguel de Unamuno javno je i dramatično iskazivao svoje neslaganje s politikom Falange za koju je smatrao da njegovom narodu donosi metafizičku tjeskobu. U kućnom pritvoru, svojim narativom reminiscencije najčešće na Cervantesove likove, Miguel de Unamuno posvemašnju krizu tadašnjeg španjolskog društva pripisivao je vladajućima, koji su njegove sunarodnjake osudili da svoj život provedu u svojim kasabama iz koje se rađao fašizam, ksenofobija, rasizam i mržnja prema svijetu kojeg nikada neće upoznati.

Putnici nikada ne mogu biti rasisti.

Jer putnicima na njihovim putovanjima ljubazno pomažu ili im nose hranu ljudi svih boja kože i svih rasa. Tu istinu Miguela de Unamuna danas nažalost živimo mi, mi koji nikamo ne putujemo. Putovanja nas čine skromnijim ljudima. Jer samo na putovanjima shvatite koliko malo mjesto zauzimate u svijetu. Koliko ste sitni, beznačajni, ništavni. A opet, duboko svjesni da u tom velikom svijetu igrate važnu ulogu. Barem u komadiću svog svemira. Na putovanjima uvijek probate nove stvari, upoznajete nove i zanimljive ljude, uvijek ste licem prema naprijed, prema dalje, prema više, prema čovjeku. Otkrivaj, sanjaj, istražuj, najljepši su darovi koje nam je dao Bog, Jahve, Alah.

Sjetim se Miguela de Unamuna kada u mom gradu osvane novi grafit fašizma. Sjetim se Miguela de Unamuna kada u mom gradu djeca ponosno izvjese plahtu na kojoj su napisali da namjeravaju silovati nečiju majku, nečije dijete. Sjetim se Miguela de Unamuna kada na stadionu svog kluba, kada zaigra kakav tamnoputi igrač započne huk koji simulira glasanje majmuna. Sjetim se Miguela de Unamuna kada u kolovozu, ovih dana, crne majice preplave grad, i kad se radujemo tuđoj nesreći, tuđem egzodusu, tuđem stradanju. Sjetim se Miguela de Unamuna kada turisti, putnici, u rujnu preplave moj grad.

U rujnu se uvijek sjetim riječi tog španjolskog pjesnika i filozofa kada susretnem toliko putnika. Svakog ljeta mogu da kažem da sam se nagledao sretnih i ispunjenih ljudi. Bilo je tu nacionalnosti i rasa sa svih strana ovog šarenog planeta, i malo je u toj sretnoj masi svijeta bilo nesretnih ljudi. Nisam cijelog ljeta, niti jednog zapravo ljeta, upoznao niti jednog rasistu, niti jednog čovjeka ispunjenog mržnjom ili predrasudama. Upoznao sam samo sretne ljude koji putuju. A ljudi koji putuju ovom kuglom zemaljskom više su od ljudi koji samo razgledavaju spomenike i dive se rimskoj arhitekturi, pitomom gradu i ljudima koje zapravo ne poznaju.

Pa budem sretan zbog te istine. Da nas zapravo ne poznaju, i da je bolje da nas ne upoznaju. Najviše naš jad što nikamo ne putujemo – jer ne možemo. Volimo se dičiti svojom slobodom izvojevanom u jednom davnom kolovozu. Sloboda je to mitska i na nju smo ponosni.

No pokušajte sa tom slobodom nekamo otputovati bez novaca?

Zbog toga promatram putnike.

Ljudi su to uglavnom koje je putovanje promijenilo trajno. Ljudi su to koji djetinje otkrivaju svijet oko sebe, i djetinje mu se raduju. Nisam kod tih ljudi prepoznao niti strah, niti suzdržanost. Ljudi koji putuju puni su povjerenja u svijet u koji odlaze. Onaj koji ostavljaju za sobom, onaj skučen i ograničen, nestao je prvim zrakama sunca na putovanju. Ljudi koji putuju govore mi kako su oduševljeni mojom zemljom i ljudima koje su sretali. Tako ste ljubazni, uslužni, spremni pomoći. Bez obzira odakle dolazimo. Ljubazni smo, mislim u sebi, jer nam je nas žao dok gledamo vas. U vama vidimo sebe nekoć, svoje sretne živote. živote ispunjene putovanjima. Pa vam se nasmijemo od svoje tuge. Uslužni smo u svojoj bijedi. Prijazni smo i ponosni na našu zemlju. Tako lijepu, i tako siromašnu.

Pokradenu.

Putovanja su ono što su nam ukrali.

Putovanja, bila ona kratka, nužna, planirana ili pak spontana. Mi smo ljudi koji ne putujemo. Mi smo ljudi koji su jednom davno putovali, a putovanja su nužna. Putovanja pretvore i obične ljude koji šute, ljude sa običnim životnim navikama – u pripovjedače. U ljude koji se ne mire, u ljude koji govore. Ispredaju priče. Pa te priče obogate svojom maštom, da im oni koji ih slušaju budu zavidni. Putovanja su ljudima potrebna, jer tada imate najviše vremena za razmišljanje. Kako o svom životu kojeg ostavljate, tako i o tuđim životima koje putem upoznajete. Putovati znači živjeti, istinski upoznati esenciju života. Putovati svakako znači razvijati se, postati drugačijim, pitomijim. Putovati znači postati stanovnikom planete, a ne svoje skučene kasabe u kojoj se slavi sloboda. Sloboda koja to zapravo nije. Jer je ukradena od vas. Jer su vam oteli sredstva i mogućnosti da istinski budete slobodni. Da putujete. Naša primanja najniža su u europskoj zajednici. Sa našim primanjima, a sa našim standardom života, osuđeni smo da preživljavamo. Da se borimo za opstanak, a putovanja ostavimo za neka bolja sutra koja nikada neće doći.

I sam islamski prorok Muhamed znao je važnost putovanja rekavši jednom kako ne želi znati koliko je čovjek obrazovan, već želi znati koliko je u životu putovao. Tu divnu misao vidim u očima mladosti koja putuje svijetom. U očima svoje mladosti, nažalost ja vidim samo mržnju. Mržnju i frustraciju.

Putovanja mijenjaju ljude. Najviše mlade ljude koji se tek formiraju.

Za mlade ljude koje sam sretao i susrećem, putovanje je svakako bilo dio njihove životne edukacije. Za stare ljude koje sam sretao, kojima sam pomogao, pokazao im put, putovanje je samo dodatno potvrdilo njihova životna iskustva. Oni koji su doputovali iz siromašnijih zemalja od moje, naučili su kako da uživaju i u svojoj siromašnoj domovini poučeni novim iskustvima. Oni koji su dolazili iz bogatijih zemalja, naučili su kako da poboljšaju život u svojoj domovini. Svoj život. Naučili su se našoj polaganosti, humoru. Poučeni našim iskustvom kojeg su vidjeli iz prve ruke. Kažu mudraci da putovanja vraćaju snagu i ljubav u život. Mogu kazati da sam se upravo ljubavi nagledao najviše. Bilo je tu parova svih dobi, sa svojim životnim prtljagama na dva kotača. Bilo je tu ljubavnika i dugogodišnjih supružnika, bilo je tu onih koji su započinjali svoje životne veze, bilo je i onih koji su dugogodišnje spašavali, no jedno je sigurno i u jedno sam uvjeren, mali i spontani iskazi ljubavi singularnost su kod svih.

Ljubav je kao kotač na njihovim koferima s ručkom.

Mi nikada ne putujemo samo da bismo putovali. Mi putujemo da bi zastali na tom putovanju i samo putovanje postaje tada ona praiskonska harmonija sa svijetom i svemirom. Harmonija kakvu Bog želi s ljudima. O putu kojim putuješ nećeš saznati iz brošura, prospekta koje ti nude agencije. O zemlji, ljudima i spoznajama koje te čekaju, naučit ćeš najviše od ljudi koje susrećeš na tom svom putu. Ljudi koji su ti spremni odgovoriti na pitanje. Pružiti ti ruku, staviti ti hranu na stol.

Putnici koje srećem kažu da imamo divnu zemlju, ali da nismo sretni.

I zbilja im ljudski bude žao zbog toga. Malo se smijete, kazat će vam na odlasku i pozvati vas da posjetite njihovu prekrasnu zemlju. Svakom putniku njegova je zemlja najljepša. Jer svaki putnik pati od nostalgije. Mi možda i ne putujemo jer se nemamo kamo vratiti. Ova zemlja odavno je za nas negdašnje putnike maćeha, a ne mati. Pa joj se vraćamo sa zebnjom u srcu. Naši pasoši nisu ispunjeni žigovima. Naši pasoši su prazni, kao uostalom i naša srca. Prazni jer nemaju takva dragocjena iskustva.

Stranice pasoša najljepše su životne priče i avanture. Ovog sam ljeta uživao u druženju sa svim ljudima ove posebne planete. Crnim, crvenim, žutim. I oni su uživali u susretu sa mnom. U susretu u praskozorje s gradom. Kamenom. Ljudima koji se bude kao i oni, kojima se spava kao i njima, ljudima koji im nude prvu jutarnju kavu. Putovanja su čari i avanture. Putujemo širom otvorenih očiju, i kada se vratimo više nismo isti ljudi. Jer smo stekli nove spoznaje, nova iskustva i nove prijatelje.

Putovanja su ono što su nam ukrali. I ta spoznaja je strašna.

Mi ne možemo putovati. Mi nemamo za putovanja. Mi nemamo ni vremena za putovanja, niti ih sebi možemo priuštiti, niti nam oni koji su nas zarobili daju da putujemo. Gladni smo kao nacija. Gladni smo života bez televizora. Bez svih tih užasnih slika koje nas svakodnevno truju. Gladni smo slobode, a nemamo novaca za nju. Gladni smo života bez laži, života bez licemjerja, života bez afera. Gladni smo života. Onog spontanog, običnog, poštenog. Onog u kojem sebi možeš priuštiti kakvu malu radost. Kakvo putovanje. Gladni smo života. Gladni slobode.

I gledamo taj šareni svijet kako dolazi k nama, kako putuje s ruksacima i osmjesima na licima. I bude nam baš onako ljudski čisto žao sebe i naših života. Mi koji radimo da ne bi bili gladni, gladni smo svega, a najviše putovanja. Oni koji vladaju nama nemaju kada putovati. Jer nas po cijele božje dane moraju kontrolirati da im mi ne otputujemo. U Irsku, Njemačku, Kanadu. Ako im mi otputujemo, tko će hraniti njih?

I tužno je to kada malo bolje pogledate. Život je jedan, a on prolazi tako prokleto brzo. Toliko brzo da ćemo se svi jednom probuditi i više nećemo biti u stanju da putujemo. A oni koji su nam putovanja uskratili, putuju umjesto nas. Žive živote koje smo mi trebali živjeti.

Barem jedared godišnje trebalo bi otputovati odavde. Radujem se hrabrosti svoje djece. Ona ne žele živjeti živote bez putovanja. Zbog toga i odlaze zauvijek. Pa kako kada sve to znaš da ne budeš nostalgičan? Barem za onim lijepim dijelom svog života u kojem si putovao. Pa kako onda da ne budeš nostalgičan i prema svim tim divnim mjestima na kojima nikada nisi bio? I zbog toga smo postakli isključivi. I zbog toga mrzimo. I zbog toga nam je svatko kriv. I zbog toga toliko fašizma, toliko rasizma u našim srcima, toliko mržnje, naslade nad tuđom mukom.

Tuđim progonstvom i nesrećom.

Sam Dalaj Lama poručio je ljudima da putuju, i to nikad na ista mjesta, već uvijek na druga i nepoznata. Jednom godišnje, barem jedared, otputujte na mjesto na kojem nikada niste bili. I povedite osobu do koje vam je stalo. Osobu za koju nikada nemate vremena. Kao što nemate vremena ni za svakodnevne ljubavi. Povedite ih sa sobom. Jer samo na putovanju smo pažljivi. Samo na putovanju smo otvoreni, ljubazni, pristojni. Samo na putovanju, u nepoznatoj zemlji, gradu, konkretni smo i spremni da se mijenjamo. Jer postajemo svjesni ljepote svijeta u kojem živimo. Kao i njegove raznolikosti. Samo na putovanju smo mi – istinski mi.

Dobri i pristojni ljudi. Fašizam, rasizam, mržnju su nam nametnuli i proglasili ih našima. A to nije istina. Stoga skupite hrabrost i otputujte.

Ako treba i konačno, bolje je i to nego skončati doživotno radeći za tuđa putovanja. Za tuđe živote, koji se žive na vašima.

Tome nas je naučio veliki Miguel de Unamuno.

Ivo Anić
Autor 19.9.2020. u 10:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija