Filozofija sirijskog rata

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 20.4.2016. u 08:53

Izdvajamo

  • Istovremeno ove dvije – de facto nove države – predstavljaju i obrat u stratifikaciji suvereniteta. Nekada je politički koncept zadiranja u suverenitet (najbolje se to vidi u takozvanim tranzicijskim procesima zemalja) išao odozgo iz međunarodnih finansijskih i političkih institucija. U novim Iraku i Siriji suverenost – sada već kao potpuna podređenost međunarodnim institucijama – se postiže odozdo: iz same zemlje u zamjenu za krhki mir. No, iako je bitno primijetiti ovaj proces bitno je istaći i njegovu strogo formalnu prirodu. Naime, međunarodne sile će konstituirati te nove države iznutra.

Povezani članci

Filozofija sirijskog rata

Foto: AP

Rat iskrsava kao najvažniji instrument utjerivanja nove globalne etike u kosti. A taj rat ne umsrćuje samo nevine ljude na Bliskom istoku i drugdje u svijetu, već i sam koncept međunarodnog prava koje se iz instrumenta za promicanje mira pretvorio u instrument nasilnog realiziranja tržišnih odnosa i legitimiranje argumenta sile.

Ratovi na Bliskom istoku u medijima se često svode isključivo na naftaške, (anti)imperijalističke, vjerske, blokovske… No, zaboravlja se mogućnost čitanja tog niza bliskoistočnih ratova kao jednog velikog rata – podijeljenog u razne inačice – koji nadilazi bilo koju od pojednostavljenih interpretacija. Zajednički nazivnik bi bila činjenica da je Bliski istok postao neka vrsta globalnog testera za koncepte suvereniteta.

U ratovima na Bliskom istoku ne radi se o smrti suvereniteta kako se često čuje. Prije svega se radi o njegovoj novoj konceptualizaciji. U tom smislu Sirija je druga faza onoga što je već počelo s Irakom. Pa kakav se to preokret u međunarodnim odnosima i pravu desio s ratovima u ove dvije zemlje?

Prije svega, postalo je jasno da je suverenitet države zajamčen samo onda kada ona poštuje imaginarij međunarodne etike. Imaginarij stoga što su ga osmislili centri moći i što ga i oni veoma selektivno poštuju. Ukoliko država transparentno narušava neki od ovih etičkih koncepata, njen suverenitet de facto prestaje postojati. Pri tome nije slučajno da se pitanje nepoštovanja etičkih koncepata potegne kada svjetski moćnici, ukopčani s korporacijama, bace oko na resurse dotične zemlje i žele je u potpunosti podrediti svojim računicama.

Iako se ovdje radi i o preuzimanju bliskoistočnih resursa, suludo je cijelu priču svesti samo na to. Suludo zato što podrazumijeva da je moguće odvojiti koncepte etike, tržišta, obrazovanja, prava, politike… Ovdje se radi o sinergiji faktora iako im je međunarodni pljačkaški pohod skupa sa zbiljskim nepostojanjem osnovnih ljudskih prava na Bliskom istoku vrlo lako mogao biti pokretač. Ova su se dva faktora, zapravo, međusobno potpomogla. Tu se radi o novom koncpetu discipliniranja i podvrgavanja globalnom poretku i to ne onom iz YouTube klipova o teorijama zavjere i masonima koji ispiru mozak američkim pop pjevačicama, već o onome što je nazvano “centralizmom izgradnje normi”. Da pomenemo Michaela Hardta i Antonia Negrija, autore zanimljivog promišljanja o Imperiju, ne radi se ovdje ni o kakvom stvaranju haosa ili pukoj deregulaciji tržišta već o onome što su označili kao poziv na “još više središnje vlasti”.

U konceptu i čuvanju međunardnog etičkog poretka čiji je performativni dio utjelovljen Deklaraciji o ljudskim pravima i slobodama ne bi bilo ništa loše da se taj koncept ne instrumetalizira na sljedeće načine:

  1. etika se nužno nameće kao politika
  2. ovim se etika ljudskih prava preobražava u etiku dugih cijevi
  3. države koje su i same čuvari tog poretka neprestano krše ljudska prava i upravo one ovu etiku transformiraju u imaginarij
  4. na kraju može se pitati ne ruši li se nuždom univerzalizacije sam koncept ljudskih prava i zašto se u svemu iz vida gubi kontekst?

Hardt i Negri su, da se još malo zadržimo na njihovom promišljanju, koncepciju UN-a, odredili kao onu koja počiva na racionalističkom (istovremeno s njim navode i prosvjetiteljski) konceptu. Uvođenje ljudi u ovaj koncept predstavlja inicijaciju u paradigmu nastalu na europskom racionalizmu. A on ne mora nužno biti prihvatljiv svakom kulturnom kontekstu. Ne predstavlja li onda ovo uvođenje već u početku nasilan čin tobožnjeg uključivanja koje je, zapravo, fundamentalno isključivanje svih onih koji se ne podvrgnu konceptu? Nisu li ratovi na Bliskom istoku, između mnogih drugih faktora, posljedica i ovoga? Ne podsjeća li ovo na donekle pojednostavljenu ali zanimljivu Žižekovu ideju da Abu Ghraib nije bio izopćavanje zatvorenika iz novog poretka već, upravo suprotno, iniciranje neposlušnih u taj poredak i njegov koncept kažnjavanja? Doduše, prema nekim teoretičarima Imperij u klasičnom smislu više ne postoji na terenu. No, čak ni to ne bi značilo da više ne postoji u formi veoma unosne fikcije.

Kako sve ovo prevesti u sirijsku situaciju? Justus belli – borba za prava obespravljenih u Assadovoj Siriji – odjednom se pretvorio u nešto sasvim drugo: u sudar tri ubilačka poretka. Prvi je Assadov, drugi je opozicioni koji se ubrzo pretvorio ne u gerliski nego čisti teroristički zločinački projekt i treći je poredak velikih sila koje su od Sirije napravile najveći eksperiment sa suverenitetom i na kraju dobili rijeke ubijenih i raseljenih. U bliskom dodiru s ova tri poretka su i tri stadija legitmiteta. U bliskom dodiru s ova tri poretka su i tri stadija legitmiteta. Assad je “legitimni” vršilac zločina nad svojim narodom i on, zatvorivši oči pred nezadovoljstvom svog naroda, crpi legitmitet iz države koja je u nestajanju. Opozicione skupine su bile legitimne dok se nisu transformirale u ISIL druge terorističke skupine poput fronta Nusra, a onda su im svjetske sile oduzele legimitet koji su im dale dok su još bili “dobri dečki” i revolucionari. Naravno, klanja nisu prestala samo sada više nisu zaogrnuta formom legitimiteta. Treći legitimitet su svjetske sile koje imaju pravo da legitimno gađaju kako i koga hoće po cijelom Bliskom istoku jer su se te države neformalno, kršenjem etičkih kodeksa, ispisale iz poštovalaca ljudskih prava. Gerilske skupine, poput Kurda koji u Siriji brane svoje domove, su prepuštene same sebi kao atavizam jedne nedosanjane revolucije.

Situacija se cinično obrnula. Assad, kojeg su zapadni saveznici htjeli svrgnuti zbog rušenja ljudskih prava, postaje saveznik u borbi protiv terorističkih grupa koje su stvorene da budu opozicija tom istom Assadu. Pri tome, etika se nametnula kao temeljni čuvar novog koncepta tobože pravedničkog i izmještenog rata. Etika je postala temeljna tržišna i militaristička kategorija. Možda se baš ovim može objasniti sablažnjiva šutnja medija na rat u Jemenu, nestajanje Rohinja muslimana ili divljanje ekstremističkih skupina koji svakodnevno ubijaju nedužne u Maliju.

No, povratak Assadu kao partneru nije označio povratak tradicionalnim konceptima suvereniteta. Baš naprotiv. U dekomponiranim državama kakve su sada de facto Sirija i Irak dešava se ponovno rađanje suvereniteta koji će imati sasvim drugačiju formu od klasičnog suvereniteta kakav je (opet u evropskoj) misli postojao od svitanja te civilizacije, preko Kantovih ideja, Derridinih koncepata prečitavanja Kanta, do promišljanja o (post)imperiju. U Iraku se taj začetak novog koncepta suvereniteta desio s prvim slobodnim izborima koji su se pretvorili u prvoklasan news spektakl od kojeg se ni danas ova zemlja nije oporavila. U Siriji se to događa težnjama za ponovnim učvršćivanjem Assadove vlasti koja se odvija simultano sa tobožnjom borbom protiv terorizma. Tobožnjom, naprosto zato što ta borba na terenu funkcionira kao odmjeravanje snaga zapadnih rivala, u prvom redu Amerike i Rusije, a ne rat protiv terora. Pri svemu tome, tržišni (a za njima i etički i kulturološki) koncepti ovih zemalja se nastoje do kraja podvrgnuti međunarodnom tržišnom i etičkom poretku: konceptu neoliberalnog kapitalizma. Taj je pojam prefrekventan u medijima, iako dobar dio onih koji o njemu govore ne znaju niti šta je kapitalizam niti šta je to neoliberalizam i koje su im osnovne značajke. Pri svemu, došlo je i do reinterpretacije pojma Zapad. Zapad više nisu samo zemlje koje geografski pripadaju zapadnoj Evropi i(li) Americi. Zapad je postao označitelj novog tipa ekonomskih odnosa što je, uostalom, već solidno promišljeno.

Na Bliskom istoku, međutim, sve se svelo na krvavu političku igru. Nakon što je isposlovao dekomponiranje zemalja poput Sirije i Iraka međunarodni poredak se – sa svim unutarnjim dihotomijama i rivalstvima – odjednom javlja kao čuvar njihovog suvereniteta. Kako ga čuva, vidi se po nastanku čudovišne takozvane Islamske Države Iraka i Levanta i postojanosti njenih finansijskih tokova koji nesmetano funkcioniraju dok saveznici na nebu iznad Sirije prave predstave i ubijaju pokojeg teroristu, ali i sirijske građane. Nova Sirija i Novi Irak izrastaju kao zamorčad ove etike tobože pravednoga rata, etike koju će kapitalizirati svi redom od zapadnih saveznika, preko bliskoistočnih odmetnika pa do terorističkih grupa koje predstavljaju vrlo ozbiljnu globalnu prijetnju.

Istovremeno ove dvije – de facto nove države – predstavljaju i obrat u stratifikaciji suvereniteta. Nekada je politički koncept zadiranja u suverenitet (najbolje se to vidi u takozvanim tranzicijskim procesima zemalja) išao odozgo iz međunarodnih finansijskih i političkih institucija. U novim Iraku i Siriji suverenost – sada već kao potpuna podređenost međunarodnim institucijama – se postiže odozdo: iz same zemlje u zamjenu za krhki mir. No, iako je bitno primijetiti ovaj proces bitno je istaći i njegovu strogo formalnu prirodu. Naime, međunarodne sile će konstituirati te nove države iznutra. U svemu tome, to treba stalno ponavljati, rat iskrsava kao najvažniji instrument utjerivanja nove globalne etike u kosti. A taj rat ne umsrćuje samo nevine ljude na Bliskom istoku i drugdje u svijetu, već i sam koncept međunarodnog prava koje se iz instrumenta za promicanje mira pretvorio u instrument nasilnog realiziranja tržišnih odnosa i legitimiranje argumenta sile.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 20.4.2016. u 08:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija