Filtrirana arhivska prašina u službi ideološke eutanazije zdravog razuma

Izdvajamo

• Koga još zanima tigar od papira, koji niti grize niti izgleda prestrašno, kakvim ga napadno žele prikazati HRT i ciljano izabrani gosti s društvene margine, ali nabrijanog revizionističko-lustracijskog diskursa. Dakako, instalirani u priču o deklasifikciji arhivske građe kako bi nizom nebuloza i predrasuda potkrijepili sve privide nacionalno prevažnog posla kojim će vladajuća desna koalicija zadužiti javnost. Za sva vremena, Sic.

Povezani članci

• Heni Erceg: Patriotske igre
• Pupovac: Protivimo se jednoetničkom i stranačkom zapošljavanju
• Hračak u vreći
• Intervju – Arsen Oremović: Socijalizam za bogate
• PROGRAM UZ IZLOŽBU „Vama na usluzi: umjetnost i svijet rada“
• DAN MLADOSTI

Foto: Obrosov Igor

Navodno je pun četvorni kilometar arhivske građe s državnim i strogo pov. dokumentima bivše SFR Jugoslavije/SR Hrvatske koju su vladajući koalicijski partneri u RH – HDZ i Most nezavisnih lista – nakanili novim zakonskim paragrafima o Hrvatskom državnom i ostalim arhivima staviti na raspolaganje zainteresiranoj javnosti, osobito povjesničarima. Nitko među „nacionalno osviještenim“ deklasifikatorima „tajni komunističkog režima“ ne zna što sadrži ta nepregledna papirologija, kome sve ili čemu (ne)će koristiti to što u njoj piše, čija su imena pod desetljetnom prašinom arhivskog zabrana i kakve će uistinu biti posljedice nekontroliranog čačkanja po prošlosti. Hoće li premijer Andrej Plenković i šef Mosta Božo Petrov odgovarati za možebitne teške posljedice u  društvu zbog produbljenih ideoloških sukoba, podjela i uznapredovale mržnje?

Marijan Vogrinec

Strahote komunističkog totalitarizma što su ih opisali Karlo Štajner („7000 dana u Sibiru“, 1971.) ili Aleksandar Solženjicin („Arhipelag Gulag“, 1973.) mila su majka prema strahotama što ih je Titov 45-godišnji gulag priuštio Hrvatima u domovini i tzv. slobodnom svijetu. Tko ne zna ili ne vjeruje – a Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu ili Tvrtka Jakovinu ne smatra potkovanim znanstvenicima od pera i riječi – osvjedočit će se, jelte, najkasnije do kraja godine do kada su Most nezavisnih lista i HDZ nakanili silom zakona istjerati iz arhiva i posljednje strogo čuvane tajne jugoslavenskog režima i njegove partije. Premijer Andrej Plenković obećao je to za treći kvartal ove godine. Most je samo dan-dva prije njega pobrzao obnarodovati da je pripremio svoj nacrt zakona o arhivskoj građi,  kao osnovicu za deklasifikaciju svih državnih i partijskih dokumenata/tajni od 1945. do 22. prosinca 1990. godine. Opet škripa na vezama među koalicijskim partnerima u trenutnoj vlasti? Naravno, ne zadnji put.

Navodno je te arhivske građe s državnim i strogo pov. dokumentima za otprilike pun četvorni kilometar te će se staviti na raspolaganje zainteresiranoj javnosti, osobito povjesničarima. Nitko među „nacionalno osviještenim“ deklasifikatorima ne zna što sadrži ta nepregledna papirologija, kome sve ili čemu (ne)će koristiti to što u njoj piše, čija su imena pod desetljetnom prašinom arhivskog zabrana i kakve će uistinu biti posljedice nekontroliranog čačkanja po prošlosti. U društvu koje je ne samo na političkoj razini teško bolesno od neočišćenih rana ratova 1941.-1945. i 1991.-1995. nego i uznapredovale mržnje na tom tragu, sukoba, ideoloških podjela i revizionističko-osvetničkog militarizma, za što nije našla lijeka nijedna vlast u prošlih četvrt stoljeća Bijedne Naše.

Neće naći ni HDZ-Mostova na način kako je s lustracijski nabrijanim fanovima na ekstremnoj desnici nakanila baciti među građane novu golu kost razdora. Za tri mjeseca lokalni će izbori u RH, pa su koalicijske opcije za državnim kormilom valja procijenile da je „otkrivanjem tajni komunističkog totalitarizma“ učinkovit obrazac za nabrijavanje „svojih“ protiv „njihovih“ birača. Ideološki su prijepori o prošlosti dušu dali za to. „Domoljublje“ i neargumentirane/montirane optužnice zbog navodne komunističke mržnje prema RH i svemu hrvatskom desnici su jedino propagandno streljivo kojim uvijek iznova promašuje metu. Kolateralne se žrtve ne računaju, jer tko je kriv ili želi pomoći nekom tko uistinu vjeruje u Hrvatsku meda i mlijeka čim se temeljito provede – lustracija!?

Predizborno pripetavanje

Kad god vladajući nemaju u rukama adute društvenog i gospodarskog napretka, rasta životnog standarda i optimizma građana, a javnost ih otvoreno percipira kao iznimno skupe parazite na grbači poreznih obveznika, političari izvlače iz naftalina partizane, ustaše, Tita, SFR Jugoslaviju, udbaše, ove i one žrtve, petu kolonu, Srbe, karakter komunističkog režima, veleizdajnike… kao mantru koja odvraća pozornost od neugodne zbilje. Sve te, možda još i veće strahote, nude sad između redaka HDZ-Mostovi državni prvaci, „učinit ćemo javno prezentnim deklasifikacijom sve tajne arhivske građe komunističkog totalitarizma“.

Time bi valjda trebalo predizborno amortizirati činjenicu da tek koji dan nakon isteka vladina „medenog mjeseca“ više od 55 posto građana u anketi agencije Promocije plus drži da premijer Andrej Plenković i njegovi ministri vode RH u pogrešnom smjeru. Istina, za to baš nema potvrde u konkretno negativnim rezultatima, jer je još prerano, ali neke se naznake već daju naslutiti. Porezna reforma, jedino ostvareno od cijelog brda predizbornih obećanja, tek je ušla u realizaciju, pa će se za koji mjesec vidjeti što je donijela poduzetnicima a što tzv. malim ljudima, običnim građanima. No, već su im u startu poskupjela ugostiteljske usluge. Hrana i još neki artikli u maloprodaji također su lagano skuplji, dok se struja, plin i režije umjetno drže na uzdi dok ne prođu svibanjski lokalni izbori. Tada, kom’ pita, kom’ tepsija. Očita je tendencija da život od ove godine postupno postaje teži i neizvjesniji, a socijalne razlike dramatičnije nego ikad. Za najveći dio građana.

„Sada nije vrijeme za bavljenje arhivima, jer Hrvatska ima puno drugih problema kojima bi se vlada trebala baviti“, kazao je međimurski župan Matija Posavec u HTV-ovom „Otvorenom“ i, zapravo, potvrdio isto stajalište građanske i političke većine o neizvjesnom čačkanju po prošlosti. „Ova tema se otvara 104 dana prije lokalnih izbora. Bilo bi vrlo opasno da bilo tko to koristi u te svrhe. Božo Petrov je prije dvije godine u ‘Nedjeljom u 2’ rekao da Hrvatskoj treba lustracija pretvorbenog kriminala, a da nije važno tko je bio partizan a tko ustaša. Kasnije je u jednom intervjuu kazao da ne vidi kako bi lustracija pozitivno utjecala na budućnost. Istodobno, Hrvatski državni arhiv već dvije godine nema ravnatelja, pa bi za početak bilo dobro to riješiti.“

Nije to jedini slučaj da je šef Mosta sam sebi skočio u usta. Drastičniji je onaj s javnim bilježnikom, ovjerom svojih obećanja biračima od kojih ni jedno nije održao. Po svoj će prilici biti ćorak i Mostov zakon o otkrivanju arhivskih tajni „totalitarnog komunističkog režima“. Taj je režim u njegovim najpotentnijim godinama tretiran u totalitarnom diskursu istočno od tzv. željezne zavjese kao Titov „truli kvazikapitalizam“. Je li ipak u lokalnim izborima u svibnju pravi smisao Petrovljevog naprasnog okretanja ploče na već olinjalom lustracijskom magnetofonu? Njegovoj platformi-stranci rejting evidentno opada – neispunjena obećanja biračima, ponižavajuće pokoravanje HDZ-u, zapošljavanje kumova, nećaka i rodbine na državnim poslovima, moralno problematično ponašanje u Hrvatskom saboru, itsl. – pa Most mora ponuditi javnosti nešto primamljivo ne bi li makar kako održavao privid svoje političke vjerodotojnosti. Koju nije ni imao.

Foto: FAH

Otkad se Most drugi put skompao s HDZ-om i drugi put „preuzeo odgovornost“ za stanje u državi, a isti njegovi prvaci iz lanjske propale vlasti s istom ZNA SE strankom plus pravaški „domoljubi“, vjerodostojnost mu je u slobodnom padu. A Petrovljeva desna ruka, politički tajnik Mosta Nikola Grmoja ili saborski zastupnik Miro Bulj bit će Mostov kandidat za dubrovačko-neretvanskog župana, njegova lokalna namjesnica Katarina Ujdur opet želi biti načelnica Metkovića… Most je ozbiljno zinuo i na Dubrovnik, ponovno na Omiš, itd. Istina, ustaše i partizani mu neće pomoći, kao ni Tomislavu Karamarku  koncem 2015. Prostorni kilometar „komunističkih“ strogo pov. tajni ponajmanje će poslužiti bilo čemu korisnom za zemlju.

Koga još zanima tigar od papira, koji niti grize niti izgleda prestrašno, kakvim ga napadno žele prikazati HRT i ciljano izabrani gosti s društvene margine, ali nabrijanog revizionističko-lustracijskog diskursa. Dakako, instalirani u priču o deklasifikciji arhivske građe kako bi nizom nebuloza i predrasuda potkrijepili sve privide nacionalno prevažnog posla kojim će vladajuća desna koalicija zadužiti javnost. Za sva vremena, Sic.

Prednjači HTV 4 formatom Studio 4, gdje neprofesionalni i ideološki pristrani v. d. hnipovci, koje premijer Plenković očito ne želi maknuti s utjecajnih uredničko-novinarskih pozicija u javnoj kući, kamo ih je lani doveo Karamarko za kratkog soliranja u vladi u kojoj su mu birači uskratili premijerski fotelj. Ma kako ideološki farbali tunele, Plenkoviću valjda odgovara to hnipovsko „objektivno novinarstvo“ u kojem se forsiraju desna ideologija i svjetonazor kao društveni mainstream i nacionalni uvjet nad uvjetima. Tu političko-uredničku koncepciju realiziraju mladi čitači s blesimetra, poletarci dovedeni iz lokalnih dopisništava i gradskih rubrika HRT-a. Pred reflektorima i tv-kamerama djeluju unezvjereno i neuvjerljivo, kao žabe pred zmijom, drže se danih im šalabahtera sa sugestivnim pitanjima za goste s kojima su (desni) istomišljenici i među kojima obično nema oponenata.

To je novinarstvo bez druge strane, bez vlastite glave i kritičkog odmaka, bez samopoštovanja i osjećaja za istinske vrijednosti zanata na kojima je jedino moguće izgraditi ugled u javnosti, prepoznatljivo novinarsko ime i prezime koje nikom neće poslužiti za omalovažavanje i sprdnju. Čak i kad se od njega radikalno distancira. Rečenim formatom već mjesecima dominiraju teme i gosti, koji kontaminiraju društvenu zbilju ustaško-partizanskom prošlošću kao da to povijest nije odavno riješila (zna se tko je i zašto pobijedio u Drugom svjetskom ratu, a tko su i zašto luzeri), progonom „komunista, Srba i Jugoslavena“ kao da su to neke divizije koje ne daju naprijed Bijednoj Našoj, konzervativnim atakom katoličkog klera na sekularnu svijest i divljekapitalističkim zatiranjem socijalne države. U tom je crnom rasadniku niknula i nakana za deklasifikacijom arhiva.

„Bujica“ u Studiju 4

(Ne)profesionalnu razinu HTV-ovog Studija 4, kojim se javna kuća bez pokrića diči kao najboljim dijelom svog Informativnog programa, voditeljski nose upravo izvjesni Igor Dunaj, Nikolina Devčić, Diana Hrvatin Roth, Diana Roko… za čiju bi novinarsku budućnost – ali i renome HRT-a – najkorisnije bilo da su još neko vrijeme ostali sazrijevali čitajući vijesti s blesimetra u Regionalnom programu i tu i tamo terenski odraditi kakvu sjednicu mjesnog odbora, anketu na tržnici ili pred trgovačkim lancem, itsl.

No, posjesti pred njih – profesionalno nespremne i političko-ideološki ovisne o uredničkom brifingu/šalabahteru – Sinišu Pavlovića, odvjetnika udovice ubijenog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg HDZ-ovog obnašatelja raznih javnih dužnosti Željka Olujića i, da ti pamet stane, Romana Leljaka, poslovenčenog Hrvata špijunsko-kriminalnog pedigrea što se zadnjih godina amaterski bavi „istraživanjima partizansko-komunističkih zločina“, kako bi govorili o skrivenim tajnama bivše države i partije, ravno je tragikomičnoj preinaci HTV-ovog Studija 4 u (pro)ustaški tv-agitprop „Bujicu“ notornog Velimira Bujanca s lokalnih Osječke i Z1 televizije. Ne poštujući temeljno pravilo novinarstva, još iz dječjeg vrtića struke – mora se čuti i druga strana – Studio 4 pušta gostima drljati što im padne na pamet o „komunističkom režimu i zločinima“, „tajnim dokumentima“ i lustracijskim ultimatumima, a da im se nitko ne suprotstavlja protuargumentima niti nekompetentni voditelji uopće znaju/smiju propitivati očito izmišljene objede.

Od odvjetnika se Pavlovića nije ni moglo očekivati nešto suvislije od tvrdnje da SDP zabranjuje, selektira ili bitno ometa pristup tajnim dokumentima bivšeg Centralnog komiteta SKH, što je on lani iskusio kad je je zatražio pristup arhivu radi potreba na suđenju bivšim udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj. Pravi novinar bi mu postavio pitanje: „Ali SDP vam je odobrio uvid u dokumente kojih je vlasnik, a predao ih je kao javno dobro Državnom arhivu na raspolaganje, u skladu sa zakonskim propisima?“ Odvjetnik bi morao odgovoriti potvrdno i ponoviti ono što je lipnja 2015. već kazao Slobodnoj Dalmaciji: među pohranjenim dokumentima nedostajali su zapisnici s čak 65 od ukupno 141 sjednice CK SKH, a Đurekovićevo se ime nigdje nije spominjalo.

Željku Olujiću, zadrtom HDZ-ovom „antikomunistu“ i jednom od desetak stalnih i zahvalnih Bujančevih sugovornika što se rotiraju u „Bujici“, jezik se već izlizao od „argumentiranja“ zašto glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ne smije više ni sekunde ostati šef DORH-a, kakvi sve krimeni i istočni grijesi diskreditiraju SDP kao relevantan politički čimbenik u državi „Hrvatica i Hrvata“ i koje će blagodati donijeti zemlji otkrivanje „tajni totalitarnog komunističkog režima“. Ništa novo od tog lika, a urednici/voditelji Studija 4 s razumijevanjem kimaju glavama, jer su u Olujiću Željku dobili što su željeli. Dodatnu kantu kerozina mržnje na žarki oganj ideoloških sukoba, razdora i podjela u društvu. Šteta.

A Roman Leljak je tužna priča sam po sebi. S koje god se strane pogleda. Od lani je postao neprijeporna ikona ekstremne desnice u Bijednoj Našoj, prva i najsjajnija zvijezda Bujančeve „Bujice“, a odnedavno i najveće medijske javne kuće na kojoj – unatoč Karamarkovom političkom/karijernom debaklu i „novoj“ HDZ-ovoj zagledanosti u SAD/NATO/EU – i dalje v. d. urednički vedre i oblače hnipovci bivšeg v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniše Kovačića. Njega je za političko-ideološko-svjetonazorskog čistača HRT-a od HDZ-u i ekstremnoj desnici nepoćudnih urednika, novinara, čak i nenovinarskog kadra, doveo početkom 2016. Tomislav Karamarko s mjesta predsjednika tek osnovane udruge Hrvatski novinari i publicisti – HNiP.

Udruga suprotstavljena Hrvatskom novinarskom društvu (HND) i stoljetnoj lijevoj žurnalističkoj tradiciji, okuplja pretežno treće-petorazredne poslenike s margine struke, razasute po rigidno desnim i otvoreno (pro)ustaškim medijima te neke s HRT-a (npr. Siniša Kovačić, Katja Kušec…). U tom su društvu rečeni Velimir Bujanec, pa njegov ekstremistički pajdaš Marko Jurič, nedavno najuren s televizije Z1 zajedno sa svojim formatom „Markov trg“, jer je baš ekstremistički prevršio svaku mjeru i u – ekstremizmu. Dakle, to je okružje – plus ekstremi u dijelu veteranskih udruga, u tzv. Crkvi u Hrvata i marginalnim političkim strankama te građanskim udrugama – gdje je Roman Leljak najsjajnija zvijezda. Rođen u Đurmancu nedaleko od Krapine, a živi u Sloveniji, govori i hrvatski i slovenski, po potrebi je i Hrvat kada u Bijednoj Našoj pokušava naplatiti svoju nezaobilaznost i Slovenac kada hudim jamama nastoji fascinirati tamošnji politički mainstream. Za HRT-u je, valjda po Bujančevom naputku za tituliranje, „vodeći slovenski istraživač koji je otkrio Hudu jamu“. Sic.

Besprizoran lik

O tom Leljaku je genijalno 7. listopada 2016. pisao Anej Korsika u Biltenu – regionalnom portalu, glasilu zagrebačkog Udruženja za medijsku demokraciju, u kolumni „Huda ljaga: slučaj HRT-ovog međunarodnog stručnjaka za antikomunizam“, a izvanredno ga je portretirao i Aleksandar Stanković u zadnjoj svojoj emisiji „Nedjeljom u 2“ (Nu2), pitajući Mostovu uzdanicu Nikolu Grmoju što je imao naučiti od Leljaka kad ga je neki dan primio u Hrvatskom saboru.

„Biografija Romana Leljaka sliči kriminalističkom romanu, svakako ne boljem primjerku tog žanra“, tvrdi među inim Anej Korsika u rečenoj kolumni. „U svakom slučaju uključuje sve potrebne sastojke: brze aute, lijepe žene, financijske prijevare, tajne službe itd. Rođen je 1964. godine u Hrvatskom zagorju i preko majke navodno potomak plemićke obitelji Belošević. Osnovnu školu pohađao je u Celju, obrazovanje nastavio na vojnim učilištima u Sarajevu i Beogradu, a zatim se zaposlio u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, prvo kao šifrant, a zatim kao pripadnik Kontraobavještajne službe.

Njegova karijera naglo je završila 1989. godine kada je optužen za krađu tehničke opreme, nezakonito snimanje i krađu određenog novčanog iznosa, a zatim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 mjeseci.“ Po osamostaljenju Slovenije, osnovao je izdavačku kuću radi tiskanja „alternativne povijesti“ te pokrenuo časopis SPY za tzv. Alternativne vojne i policijske teorije, bavio se preprodajom švicarskih sredstava za osvježavanje automobila i posredovanjem u kupnji automobila na kredit i leasing. „U Mariboru gdje je živio“, piše Korsika, „Leljak je uskoro postao poznata osoba, neka vrsta celebrity playboya koji se vozio u crvenom Lamborghiniju i viđao s atraktivnim mladim djevojkama. Auti su bili njegov sljedeći poduhvat“.

Foto: Roman Leljak,  foto: Mladina – Bojan Tomažič

Taj ga je pothvat – malverzacije kojima si je nezakonito pribavio 54.000 eura na štetu jedne austrijske banke i 960.000 eura na štetu 448 slovenskih klijenata – stajao pravomoćne presude na ukupno sedam godina zatvora, odnosno tri i pol godine jedinstvene kazne za oba nedjela. Prijevremeno je pušten na slobodu 2012. Iza rešetaka je „istraživao komunističke zločine“ te od 2009. do 2012. napisao deset knjiga (!?). „Uglavnom o likvidacijama suradnika okupatora nakon Drugog svjetskog rata, a postao je i predsjednikom udruge ‘Huda jama’“, piše Anej Korsika.

„Druga tema koja ga je osobito zanimala su tajne službe bivše Jugoslavije čiji je bio zaposlenik. Leljak nema formalno obrazovanje, pa ni njegove knjige nemaju prihvaćenu historiografsku formu, a neke od njih u osnovi nalikuju telefonskim imenicima, odnosno sadržavaju samo popise imena navodnih bivših suradnika UDBE. No njegov je amaterski istraživački rad ipak privukao veliku pažnju, prije svega zbog spektakularnih optužbi, ne samo protiv bivših šefova tajnih službi, poput Mitje Ribičiča ili Janeza Zemljariča, već i desničarskih ikona poput Antona Drobniča. (…) Kritičarima Leljaka pridružio se i Janez Janša, bivši slovenski premijer i šef desničarske Slovenske demokratske stranke. On je ovog bivšeg zaposlenika Kontraobavještajne službe optužio da mu je postavio prislušni aparat u stan i izrazio žaljenje što ga je krajem osamdesetih branio i objavio njegovu knjigu.“

Takav „autoritet“ za „istraživanje komunističkih zločina i nečasnih rabota“ tajnih službi bivše države, jelte, validan (sic) je sugovornik Mostu u kreiranju novog zakona o hrvatskoj arhivistici s deklasificiranim dokumentima SRH, SDS-a i CK SKH, a HRT-u „vodeći slovenski istraživač koji je otkrio Hudu jamu“ (sic)! Pa ti uhljebi s Neretve i hnipovci s HRT-a pojma nemaju što znači vjerodostojnost u odnosu na javnost, odnosno čist politički i profesionalni obraz. Roman Leljak već neko vrijeme, u organizaciji ekstremne desnice, hodočasti Bijednom Našom i hrvatskim krajevima u BiH, prodajući svoju knjigu „Huda jama“ i istoimeni, kao, dokumentarni filmski uradak. Za hrvatski publikum, on je u toj jami pronašao desetljećima skrivene kosti nebrojenih Hrvata što su ih „mučki zatukli partizani“ 1945. godine, a za slovenske potrebe, u Hudoj su jami žrtve Slovenci koji nisu bili za Titove partizane-komuniste i njihovu državu.

„Istraživačka“ igra bez granica koja bolje od ičeg, drže aktualni deklasifikatori iz politike i medijska logistika u kojoj prednjači osuđeni narkodiler Velimir Bujanec, poznati mladac u crnoj naci-odori sa svastikom na rukavu, dodaje vjetar u leđa lustracijskoj euforiji koja vrlo lako može prerasti u građanski rat. Verbalni se već vodi, a premijer-predsjedničine floskule o prevladavanju ideoloških podjela tek su – floskule. Neiskrenost. Figa u džepu. Reklo bi se i nezrelost pojedinaca koji se hvastaju da su „preuzeli odgovornost“ za državu i njezine žitelje. Preuzeli su nešto, što se najčešće ne spominje u javnom diskursu, ali odgovornost nisu. Ni HRT nije odgovoran kad na svojim frekvencijama nekritički dopušta Romanu Leljaku valjati notorne budalaštine.

Prepričao je svoj posjet Vitezu u BiH, gdje se uvjerio da Hrvati nisu bili zločinci u Domovinskom ratu: „Zgrozio bih se od užasa kakav je to narod da je istina to za što se optužuje Hrvate da su počinili“. U Vitezu su pobijena granatom djeca koja su se igrala izvan doma. „Obećavam da ću istražiti taj zločin u Vitezu i osobno se zauzeti da se sankcioniraju počinitelji“, odlučno je kazao Leljak, a HTV-ovi „profesionalci“ u Studiju 4 opet glumataju žabu pred zmijom. Umjesto da, ako ne znaju pametnije, pitaju „istraživača“: „A kako ćete to učiniti kad u tom smislu nemate nikakve ovlasti ni u Sloveniji, kamoli u RH i pogotovo u BiH?“ Smijurija.

Odvratna krivotvorina

Ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina nedavno je za neke Leljakove tvrdnje, npr. u vezi s ulogom partizanskog generala Koste Nađa u bleiburškim operacijama, višekratno ponovio tv-gledateljstvu da su – čista laž. Kao što je notorna, svjesna laž, falsifikat u dokumentarnom filmu „Jasenovac – istina“ Jakova Sedlara, gdje se kao „krunski dokaz“ prikazuje naslovnica dnevnopolitičkog lista Vjesnika navodno iz svibnja 1945. na kojoj se, čak preko lijeve i desne margine (sic), šlagerski koči mastan verzalni naslov „MNOGE LEŠEVE IZ JASENOVAČKOG LOGORA SAVA JE DONIJELA DO ZAGREBA!“. Taj preslik, zapravo krajnje amaterski fotošopirana krivotvorina, (pro)ustačkoj je desnici i samom Sedlaru dnevno služio za iste difamacije NOB-a, Tita i „komunističkog totalitarnog režima“ koje promiče i Roman Leljak. To je cijeli pokret koji bezočno revidira, lažira povijesnu istinu te negira holokaust i ustaški genocid. Sad je taj pokret navalio na arhive, a trenutna vlast HDZ-a i Mosta opasno sekundira toj mržnji.

Foto: Lupiga.Com

Suradnik portala Lupiga.com Lovro Krnić, primjerice, dao si je truda raskrinkati Sedlarovu „istinu“ te 7. travnja 2016. obnarodovao svoja saznanja. U čitaonici periodike Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu pretražio je sve brojeve Vjesnika iz svibnja 1945., pa kad nije našao Sedlarov „ključni argument“, uzeo je listati i sve brojeve od siječnja do svibnja. Opet ništa. Pa sve brojeve od svibnja do kolovoza 1945. Uzalud. No, pronašao je stranicu od 15. svibnja 1945. koja je bila predložak za krivotvorenje. Originalni naslov „U Trstu, Istri i Slovenskom primorju uspostavljena naša vojno-pozadinska i građanska vlast“ zamijenjen je Sedlarovom podvalom o Savi koja teče uzvodno (i nosi leševe!), ali krivotvoritelji su ostavili originalni tekst članka s kojim se poklapa i Kardeljev citat u zaglavlju stranice. Jadno, bijedno i krajnje amaterski.

To što je prikazala Sedlarova jasenovačka neistina, uistinu se pokazalo grubom neistinom, nedostojnom redateljske „zvijezde“ (pro)ustaške desnice. Sedlar se, kad ga je stručna javnost raskrinkala u lažima, nečasno posipao pepelom, jer da spornu Vjesnikovu stranicu „nisam našao u Hrvatskom arhivu, nego sam ju kupio od nekih lopova u Beogradu“ (sic). Je li Jakov Sedlar i ljudski tako nisko pao da se lažima i krivotvorinama ruga žrtvama ustaškog genocida?

„No, ovdje se ne radi o slučajnoj pogrešci“, zaključio je Lovro Krnić na portalu Lupioga.com, „ovdje se radi o promišljenoj krivotvorini. Napravljena je za publiku koju činjenice ne zanimaju i koju ovaj film treba samo dodatno ohrabriti i poduprijeti u mitovima u koje vjeruju. Ova krivotvorina je toliko loše napravljena da je šokantno koliko falsifikatore nije briga ni za kritike ni za osude za takav čin. Pa i zašto bi? Bujice, Kamenjari, Dnevno, Direktno, Glasovi Koncila i slični nikad neće objaviti ovo razotkrivanje, jer ni njih, ni njihovu publiku, a ni Sedlara ne zanima ISTINA.“ I baš zato što istina o bivšem „totalitarnom režimu“ uopće nije bitna zadrtim lustratorima – koje premijer Andrej Plenković i šef Mosta Božo Petrov nepromišljeno puštaju sijati zlo u ionako razočaranom, osiromašenom i ideološki zavađenom društvu – iznenada su aktualizirane arhivirane „tajne“.

Kontroverzni bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, glavom i bez brade za deklasifikaciju sve arhivske građe iz razdoblja 1945.-1990. pitijski je dao naslutiti što se kani novim zakonskim paragrafima o Hrvatskom državnom i ostalim arhivima: „ To ne može otati samo na uskom historiografskom području, već mora imati i svoje određene društvene posljedice“. Ma što to značilo. Ako je došlo vrijeme da se pod floskulama tzv. pomirbe i smirivanja ideoloških tenzija otvoreno zapodijeva povijesni obračun djece ustaša i djece partizana, jer je crna sekta procijenila da su djeca ustaša i njihove prišipetlje u povoljnijoj, zapravo u poziciji vlasti, onda izvlačenje arhivskih registara ispod prašine zaborava neće pomoći Bijednoj Našoj da nakon toga potane zemlja meda i mlijeka, zadovoljnih i bogatijih građana, narodne sloge i izgledne budućnosti. Naprotiv.

Hoće li Most nezavisnih lista, koji je „preuzeo odgovornost“ s HDZ-om dijeliti vlast, zajedno sa svojim starijim koalicijskim partnerom odgovarati sugrađanima za posljedice toga što su neodgovorno bacili golu ideološku kost među ljude? I inače već razdražene sve težim dnevnim preživljavanjem u sve skupljoj državi, gdje im se umjesto posla, kruha i krova nad glavom nude ideološki obračuni do istrjebljenja? Hoće, samo je pitanje vremena. Ljudima su se popele navrh glave lažljive/nemoralne/pohlepne političke se kaste što se ciklički izmjenjuje u štafeti mediokriteta, dugoročno neprijateljski raspoložene osobito prema mladima i žiteljima zlatnih godina. Ćup ide na vodu dok se ne razbije.

Čim prođu lokalni izbori u svibnju, a politički se uhljebi rasporede po lokalnim i regionalnim državnim apanažama, priča o tajnama „komunističkog totalitarizma“ mogla bi se razvodniti kao što se prije tri-četiri godine razvodnila ona o objavi Registra hrvatskih branitelja. Sva desnica, na čelu s HDZ-om i nekolicinom njegovih veteranskih udruga, skočila je na zadnje noge, prosvjedovala i pjenila se, spominjala ljudska prava i tajnost osobnih podataka, kao što sada čine protivnici prčkanja po arhivskoj prašini. SDP je bez pardona objavio Registar i nije se dogodilo ama baš ništa. Ni dobro niti zlo. U međuvremenu se popis onih što su nam namrli „slobodu i sve što danas imamo“ podebljao za oko 50.000 u okolnostima kad, navodno, dnevno umire od sedam do devet branitelja.

Udbaški špicli

Uvid pak u arhivske tajne ograničavaju ne samo zastarjeli Zakon o arhivima iz 1997. godine nego i još dva zakona: o zaštiti podataka i zaštiti osobnih podataka. Druga je i možda najvažnija činjenica – koju je potvrdio i odvjetnik Siniša Pavlović u slučaju suđenja bivšim udbašima Perkoviću i Mustaču – da se netko jako zainteresiran, ne samo iz bivše, komunističke vlasti, pravodobno pobrinuo pročistiti sporne dokumente, ukloniti iz njih sve kompromitirajuće, što bi kad-tad moglo nekoga teretiti. To su učinile sve države bivšeg Istočnog lagera sa svojom škakljivim dokumentima neposredno prije „dolaska demokracije“. Stotine marljivih poslenika u Njemačkoj već traže iglu u plastu sijena, odnosno spajaju razmrvljene, atomizirane djeliće uništenih dokumenata istočnonjemačkih tajnih službi, policije i državne administracije… Rezultat neizvjestan. Slično se dogodilo u Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj…

Ex-Jugoslavija i njezine republičke administracije nisu u tom smislu bile naivnije, a i ono što jest ostalo pohranjeno, pitanje je koliko uistinu vrijedi kao uvid u sve što se 1945.-1990. događalo izvan javnog oka. Činjenica je i to da su po državnom prevratu SRH-RH policijski i arhivi drugih državnih i vojnih struktura doživjeli pravu invaziju novopečenih državnih čimbenika. Osobito onih koji su iz tzv. političke emigracije na Zapadu zauzeli važne pozicije u novoj RH-vlasti. Tko je sve od „domoljuba“ i zašto haračio po registrima, dosjeima i inim spisima SRH? Svaki je građanin pozvan tada provjeriti (i pročitati) vlastiti tajni dosje, ako postoji, ali ga svaki građanin nije smio odnijeti kući ili uništiti. Neki jesu.

Načelnik Uprave Vojne policije Mate Laušić, ministar obrane Gojko Šušak i pomoćnik ministra za sigurnost Josip Perković.

Javna je tajna da su udbaški špicli novačeni među samim emigrantima, među katoličkim klerom, među poduzetnicima, novinarima, sveučilišnim profesorima i studentima, kulturnjacima, umjetnicima, znanstvenicima… Spominjala su se imena Gojka Šuška (zašto je nogama i rukama branio, držao uza se kao savjetnika i spasio bivšeg visokog dužnosnika SDS-a, hrvatske Udbe Josipa Perkovića od progona svojih „nacionalno osviještenih“ kolega?) i Vladimira Šeksa (navodno kodni nadimak „Sova“)…

Bez obzira na to hoće li se sva sadašnja halabuka glede i u svezi tajnih arhiva pokazati najobičnijim prdežom u vjetar, u međuvremenu može nastati više štete nego koristi. Ljudi će se nepotrebno uzrujati i dodatno zavaditi, a partizani se nikad neće pomiriti s ustašama. I obratno. To je nemoguće. Bilo bi neprirodno da jest moguće. Indikativno je da SDP i povjesničari lijevo-demokratskog intelektualnog naboja ne padaju u trans isprovociranom ideološkom dramom nad arhivskom prašinom: „Nema frke, otvorite sve arhive i sve dokumente, u njima nema ničega spektakularnog“.