Fra Ivo Marković: Reis-ul-ulema Inkvizitor

Povezani članci

• Željko Pavićević: Opstanak
• Svi „junaci“ nikom ponikoše, s Bleiburga se razbježaše
• BEARA
• Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina
• Akademski treći entitet
• Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti

Reis-ul-ulema Mustafa Cerić u više navrata u hutbama (propovijedima) posljednjih tjedana naziva profesore Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ivu Komšića i Dubravka Lovrenovića inkvizotorima i uspoređuje ih, ili bolje reći stavlja uz bok, ubojicama tipa onih iz Prijedora koji su 1992. u mjesec dana s genocidnom nakanom pobili više od 3.000 ne-Srba, prije svega Bošnjaka (i Hrvata), naređujući im da svoje kuće označe bijelim plahtama i sebe bijelim trakama, čime su zorno oživjeli metodu holokausta. Reis ih okrivljuje za grijeh što su zajedno s dijelom fakultetskog vijeća savjesno štitili akademski dignitet i odbili  Fatmira Alispahića  da doktorira na Filozofskom fakultetu zbog njegovih stavova nespojivih s temeljnim civilizacijskim standardima ovoga trenutka. Decidirano jasno su navedeni ti stavovi s jasnim rasističkim denotacijama i konotacijama govora mržnje i stavljeni pred sud javnosti. Takav postupak najvišeg islamskog dostojanstvenika u BiH, s ambicijama da to bude i na europskoj razini, krajnje je problematičan u političkom kontekstu u BiH i u kontekstu odnosa religije i društva.

U BiH društvu se nakon rata političkim sredstvima nastavlja nacionalni rat u kojemu su religije duše nacija. Još nema šanse da pokretači ove kataklizme velikosrpska ideja i njezini odjeci u hrvatskom ustaštvu i panislamističkom programu započnu liječenje i osvješćenje, nego se uzajamno hrane mržnjom i zasljepljuju oči. U takvome kontekstu nazvati profesore Komšića i Lovrenovića inkvizitorima znači objaviti da se u Bosni vodi rat između kršćanstva i islama, da su njih dvojica reprezentanti jedne od najvećih deformacija religije u povijesti čovječanstva koja je u ime Božje dijabolizirala i spaljivala nevine, a to bi sada trebali biti viktimizirani muslimani. Slavodobitno se Dodik i njegova velikosrpska kamarila imaju čime naslađivati i gasiti svijest svojih podložnika, frustrirani sitno-hercegovački imitatori imaju se čime fascinirati, a obostrano mogu osjećati kako ih ekumenski povezuje mržnja prema islamu u kršćansko-hrišćansko predziđe islama. To je nesporan učinak riječi inkvizitor u hutbi reisa Cerića. Pravednik (eng. Righteous Person), pravednik među narodima, je pojam koji se iz biblijske tradicije i islamskog prava počeo primjenjivati na spašavatelje židova od holokausta, a znači osobu koja se odupire zlu vlastite grupe, od njih štiti nevine i zbog toga bude odbačena i strada u vlastitoj zajednici.  Ugledni profesori Ivo Komšić i Dubravko Lovrenović su pravednici, dokazani borci za Bosnu s ljudskim licem, uvelike dijabolizirani i prezreni u hrvatskom katoličkom korpusu, i zbog toga jer su se suprotstavili dijabolizaciji muslimana u okruženju kojemu bi trebali pripadati po nekom rasnom identitetu. Osobno ne mogu pronaći viziju, ni strategiju, ni platformu s koje ovo čini reis Cerić, čini se da ih on i nema, nego prazna duha i neodgovorno lupa kao mamurna pijanica opijena alkoholom vlastite oholosti; ili, pozivam ga neka obrazloži zašto to čini ako se ne skriva iza urotničkih tlapnji; ili, zaista želi, kako se pokazuje iz njegova djelovanja, da Sarajevo i Bosna budu islamski, a Ivo i Dubravko tolerirani kao pripadnici Knjige koji plaćaju džiziju – harač, ili da se isele – kako neki islamisti zamišljaju Egipat. Reis Cerić s takvim hutbama može biti inspirativan samo raznim Jašarevićima i praviti Bosnu u kojoj većina dobrih muslimana, koje poznajem i s kojima iskreno zajedno u miru i suradnji živim, ne bi željela živjeti.

Reis-ul-ulema Mustafa Cerić je prvak islamske zajednice koja je najosjetljiviji most između islamskog i kršćanskog svijeta. Reis Cerić se predstavlja s dva lica, jednim za islamski, drugim za kršćanski svijet; ta lica su međusobno neprepoznatljiva i po jeziku nerazumljiva; s takvom nevjerodostojnošću on nije most nego pregrada. Kao vjerski prvak on predvodi zajednicu koja se oslanja na energije objave, energije susreta s transcendencijom, s Bogom, najsnažnije i najprevratnije energije koje pokreću čovječanstvo. Kada se s tim energijama gradi mir, ljubav, suživot, kada te energije nadahnjuju osobe, društvo, umjetnost, onda se pokreću heroistička doba napretka čovječanstva. A kada se pak te energije transformiraju, zapravo zlorabe u druge tokove, onda se zlo pobožanstvenjuje i šejtan dovodi na vlast. Naš društveni trenutak u Bosni je opasno bolestan jer manje traži vjeru i religiju koja proizvodi smisao, duhovnost, dobrotu, čistoću duše i polet, a čini se da više treba deformaciju religije koja je ambijent ne-duha i mržnje. A još širi demokratski kontekst bolestan je jer omogućuje da dođu na vlast i imaju moć ljudi u društvu i religijama koji nemaju uma i duha, um i duh su prognani u Ivu Komšića i Dubravka Lovrenovića i brojne duhovne ljude slične njima. Užasna katastrofa slijedi ako takvi duhovni ljudi budu onemogućeni i ne budu htjeli izboriti se za svoj prostor odgovornosti. Tužna je zaglušujuća šutnja akademske, univerzitetske i teološke, zajednice u Sarajevu i kukavičluk onih koje Bog zove da budu pravednici u slučaju Ive i Dubravka i sličnih. Tužan je trenutak kada se razni Čović-ljubići, Dodizi, Radončići i Lagumdžje bolje osjećaju uz reise, episkope i biskupe, pa i provincijale, nego Ivo i Dubravko, Rešid i Enes, Čedomir i Biserko.