Franjo Tuđman po drugi put među novinarima

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 18.6.2015. u 11:29

Izdvajamo

  • Konačno rješenje novinarskog pitanja u Hrvatskoj je, dakle, počelo. Hrvatska politika, koja je otišla skroz u desno, ne mora više ni da krije svoje namjere. Glumatalo se malo dok se nije ušlo u EU, a sada se desničarsko ludilo može razvijati. Slobodnije, recimo, od kritičkoga novinarstva. Sloboda auf wiedersehen.

Povezani članci

Franjo Tuđman po drugi put među novinarima

Nakon što su se dva Borisa oglasila, prvi protiv desničarskih gnjida drugi protiv blaženoga Karamarka lično, udruženi zločinački poduhvat protiv slobodne misli je mogao da počne. Sve, dakako, po zakonu.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Inkvizicijska tinta s otkaza Borisu Dežuloviću se nije ni osušila kako treba, a njegovu je sudbinu doživio i Boris Pavelić. Odličan novinar, uz to autor knjige o Feral Tribuneu, je kažnjen jer se drznuo da se bavi optužbom Josipa Manolija da je Tomislav Karamarko – bog i batina hrvatskog desno-orijentiranog HDZ-a, čovjek koji je sav politički imidž izgradio na tome što je hrvatski i katolički proizvod bio – udbaš.

Odmah su se vlasnici korporativno-kroativnog novinarstva odlučili da kazne Pavelića za ovakav nezapamćen čin. Jer, to nas je naučio hrvatski miks fuhrera i wannabe maršala s početka devedesetih, Franjo Tuđman, bespuća povijesne zbiljnosti se ne propituju. U njih se zaklinje jer bi, ne daj Bože, kritičko zaranjanje moglo otkriti nešto za hrvatski narod sasvim neugodno. Naprimjer da je Tomislav Karamarko bio u jugoslovenskoj UDBA-i.

Treba odmah pojasniti. Nije Pavelićev tekst tako teško pao Karamarku i korporativnoj bagri oko njega zbog toga što je prvom u Hrvata nenadano proradila savjest. Nije im to teško palo niti zato što bi hrvatskom sudstvu, koje je osudilo jednog Dežulovića zbog teksta, moglo pasti na pamet da se otvore arhive (to se radi samo kada kome zatreba da se otarasi političkog suparnika). Palo im je to tako teško jer kad si čistoumni Hrvat i na tome, uz obilatu asistenciju crkve, gradiš svoj imidž nimalo ti ne treba da se u javnost plasiraju određeni podaci. Naprimjer, da si nekada radio za najmoćniji aparat komunističke vlasti, a da si poslije na borbi protiv suddenly mrskog komunizma izgradio već spomenuti imidž. To bi ljudima moglo otkriti da ti i nisi neki recimo veći katolik od Pape nego najobičniji birokrata koji bi bio bič bilo koje vlasti samo dok se od toga dobro živi. Tako je i moguće biti big boss stranke za koju hladno izjaviš da je istovremeno antifašistička i antikomunistička. 2u1, sa sve UDBA-om za leđima.

Druga strana medalje je priča, na Balkanu nikada otvorena i istražena, o bespućima ne više povijesne zbiljnosti nego korporativnog novinarstva. Odnos prema ozbiljnim novinarskim imenima, kakva su dva Borisa recimo, u takvim se kućama nameće kao čisto pragmatičan odnos. Nije korporacijama pretjerano bitan ni kvalitet a ni tiraž, pa niti jedna korporacija ne živi od toga. Bitno im je biti blizak s organima gonjenja, pardon vlasti, jer tamo je lova. Tamo su javni natječaji, tamo je na kraju krajeva i ogromno marketinško tržište. E, kad se nađe neki novinar da doajenima UDBA-e, domoljublja i marketinških igrarija čita bukvicu o slobodi misli, bitno ga je ukloniti. Jer u bestijalnom svijetu korporativnog novinarstva, samom srcu hard core neoliberalizma, misao postoji samo kako bi se kanalisala tako da ide moćnicima na ruku. Mediji postoje da se građanima sipaju skrojene ”istine” u glavu i utjeruje političko pravovjerje u kosti. Mediji, dakle, postaju prvorazredna mentalna maipulacija. Slobodnomisleći su u tom sistemu prosta smetnja i samo treba pronaći dobar razlog da ih se otarasi.

Oba Borisa su bili smetnja, greška u sistemu koju je trebalo prvom prilikom ukloniti. I tu je bitna još jedna stvar. Korporativno novinarstvo funkcionira na stvaranju privida kritike jer njegova tobožnja pera kritiziraju jedan politički klan za račun drugoga. Svekolika javnost živi u iluziji da je u tom društvu kritika dozvoljena, dok ta takozvana kritika u suštini učvršćuje postojeći poredak. Otuda su novinari koji su kritični prema svima – bez obzira (da se sad poslužimo uobičajenim neoliberalnim floskulama) na rasu, spol, rod, religijsku, nacionalnu, ideološku ili stranačku pripadnost – greška u sistemu koje se treba pod hitno riješiti. Nakon što su se dva Borisa oglasila, prvi protiv desničarskih gnjida drugi protiv blaženoga Karamarka lično, udruženi zločinački poduhvat protiv slobodne misli je mogao da počne. Sve, dakako, po zakonu.

Postoji i treća, ne baš nebitna, činjenica s obzirom na čistke u hrvatskom novinarstvu. Boris Pavelić je svojom knjigom prizvao duh Feral Tribunea. A njegov imenjak, Dežulović, je dobro primijetio da je samo mrtav Feral dobar Feral. Ko, u sveopštoj bestidnosti, može garantirati da uskrsla priča o Feralu nije prosto počela ići na živce desničarima u Hrvatskoj? A kada bahatim desničarima nešto ide na živce, to ima da se ućutka.

Konačno rješenje novinarskog pitanja u Hrvatskoj je, dakle, počelo. Hrvatska politika, koja je otišla skroz u desno, ne mora više ni da krije svoje namjere. Glumatalo se malo dok se nije ušlo u EU, a sada se desničarsko ludilo može razvijati. Slobodnije, recimo, od kritičkoga novinarstva. Sloboda auf wiedersehen.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 18.6.2015. u 11:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija