GELEM GELEM ROMAE

Ivo Anić
Autor/ica 11.8.2016. u 09:39

GELEM GELEM ROMAE

Foto: Flickr

U doba Nedoba
Bog je rog
Dani su zmije i zvijeri
Noći – logorske dveri
Sve je u krvi
Sve je od crvi
U doba Nedoba
(Rajko Đurić, romski pjesnik)

Osjećam mrak iz drvenih kuća, vlagu i blato. Vidim sjekiru i krvavu oštricu zabodenu u panj u dvorištu. Zvoni crkveno zvono, kiša je oprala krovove drvenih kuća. Večernje krunice danas nema, povorka nijemo korača niz selo. Vidim stopala, stare cipele istrošenih đonova, držimo ruke na grudima. Djevojčica koju znam iz škole u skromnoj opravi u rukama drži kitu cvijeća, majka je tiho gura u kuću.

Muškarcima su hlače blatnjave, šeširi na glavama zgužvani. Žene zapomažu na zaprežnim kolima prizivajući Boga, susjede. Krici. Iz obližnjeg dvorišta izlazi vojnik u crnom vukući za kosu jednu djevojku. Silovali su je u sijenu, među konjima. Satima je selom odzvanjala njena vriska. I vriska konja koji su to gledali. Pijani su od rakije koju im je dao gostioničar. Iznio im je rakiju na pladnju i dao im čaše. Jedan od vojnika je izrazito lijep. Promatram ga kako skida kapu i briše znoj sa čela. Ništa odviše izražajno, naprotiv, skladno pokretima koji imaju mjeru.

Povjerenje. To mi prvo pada na pamet gledajući te skladne konture lica. Njegova pojava me od početka podsjećala na fotografiju koju sam jednom zapazila u izlogu staroga fotografa jevreja, u nekom žurnalu ili časopisu. Upravo je imao takvu boju kože, blijedu kao koprenu od snijega. Gotovo svakodnevno sam prolazila tim sokakom što vodi na groblje, groblje u kojemu su pokopana tijela austrougarske regimente vojnika Prvog svjetskog rata. Nadgrobni spomenici uklesani u kamenu bili su na raznim jezicima, na njemačkom i mađarskom uglavnom, ali bilo je i romskih sa uklesanim vitičastim slovima kakve je financirala Monarhija. Uvijek sam im zamišljala lica, jedno od njih bilo je slično licu ovog vojnika u crnom što je pripalio cigaretu i nijemo nas promatrao na zaprežnim kolima.

U uglu dvorišta je mala kućica, sjenik zapravo, nikada se nisam usudila zaviriti u nju. U njoj se objesio gazda Milan kada se vratio iz rata. Vratio se živ i našao tri malena groba. Ženu mu nikada nisu našli. Iza kuće su konjušnice i staja iza kojih su kilometarska polja kukuruza i uljane repe. Tamo, na livadi, pod krošnjom topola postoji svijet plemenitog mira i tamo sam se htjela sakriti, no bili su marljivi i sistematični. Imali su spiskove u rukama. Subotom popodne odvezla bih se biciklom do samotnog potoka, bilo bi to u rane jeseni dok se još nisu spustile velike kiše, nakon kojih bi došli jesenski dani puni tuge i puni poezije. Iza stare napuštene kuće gazde Milana cigleni je hambar.

Tamo su zatvorili muzičare.

Među njima je i moj otac. Svirao im je noćas kada su došli u gostioni, svirao im je skladbe koje je snimio u Berlinu i puštao ih je na velikom gramofonu sa ogromnom školjkom i velikom zlatnom iglom. Snimio ih je sa velikom romskom pjevačicom kojoj nikada nisam zapamtila ime. U selo se vratio sa prslukom i kravatom, cipelama bež boje u koje sam gledala kao u izloge Zagreba jednom kada smo išli na očev nastup. Taj dan poveo je mene i majku. Stari cigleni hambar je prepun zarđalog željeza. Iza hambara je pruga, tračnice koje ispresjecaju krajolik i kojima noću dolaze teretni vagoni prepuni ugljena ili žita.

Godine sreće, muzike i zabave minule su. Godine kakve ih pamtim, susjede kakve pamtim, godine u kojima smo živjeli zajedno kao ljudi i mi Romi i ljudi oko nas. Ženili se, pokapali mrtve na istom groblju, na istim poljima zajedno kidali žito, bacali proso, voljeli se ispod lipa u cvatu.

„Kada spavam gazda znači da sam sit, kada sviram i pevam gazda, znači da sam gladan.“
Nikolić, romski pjesnik ubijen u Jasenovcu 1942.

Za trajanja godina muzike i sreće činila sam sve što se dalo činiti, plesala sam na stolu gostione, gatala vojnicima za srebrni groš, ljubila jednog muškarca u vrtu prepunom uplašenih ptica. Za trajanja godina muzike bila sam i usamljena, bila sam voljena, bila sam u čekanju pisama, čekanju ljubavi. Upokojiti misli, leći u meku, toplu travu dok ti srce kao pokislo ptiče lupa o grudi, kao o krletku. Djevojke mojih godina već su imale obitelji, po nekoliko djece, moj otac nije mario za to, moj otac bio je muzičar, umjetnik. Moj odnos prema ljudima bio je bez priprema i povoda, napuštala sam muškarce kada bih kod njih ustanovila zatvorenost, kada bih kod njih primjetila nedostatak slobode.

Muškarci su me voljeli zbog svojih slabosti, idealizirali moju ljepotu, smatrajući da su moje mane prednost, posebnost, hrana njihove hrabrosti, novonastale snage. Predrasude. Nisu ih imali jer nisam izgledala kao romkinja, moja ciganska krv nije bila simbol mog lica, put mi je bila blijeda kao i kod drugih djevojaka u školi, ali narav. Narav mi je bila ciganska, vatrena, neukrotiva. Usporedila bi je sa kobilom koja slobodna trči proplancima. Divlja, bijesna, neukrotiva. Slobodna.

Danas su polja pusta. Nema ljudi. Nema ptica. Samo krikovi i jauci. Sive nijanse tamnocrvene zemlje, na kojoj će uskoro izrasti jutarnji mrazovi. Gola, osušena stabla i vrane. Vrane što čekaju na granama. Vrane znaju. Vrane osluškuju smrt i smrt ih pošalje da je ljudima navijeste.

Iz pravca škole je došla naša učiteljica. Hrabra žena. Oduvijek je bila. Stala je pred mladog i naočitog vojnika koji je ugasio cigaretu čizmom i upitno je promatrao. Bilo je vlažno, smrdjelo je na plijesan i na krv. Iz gostione se još čula muzika sa gramofonske ploče. Gostiona je bila prazna, ispražnjena od ljudskih tragova. Kamo ih vodite – pitala je odrešito, na što je mladi vojnik prebacio preko ramena i nestao sa njom u hambaru.

Nisu se čuli krici. Nije se čulo ništa doli tupa udarca tijela o tijelo i o drvo. I tako desetine puta. Dok se nije smirilo. Mladi je vojnik izašao iz hambara zakopčavajući šlic na hlačama. Hambar sa muzičarima je gorio u plamenu. Ni iz njega se nisu čuli krici. Čulo se samo kako vatra pucketa i guta suho sijeno. I miris spaljena mesa. Među tom vatrenom stihijom nestajalo je tijelo mog oca, njegov prsluk, sat o lancu u malenom džepu i svilena kravata. Nestajale su u dimu i njegove cipele od bež kože. Nestajalo je i njegovo nasmijano lice kojim me znao buditi jutrom da mu uvinem brk.

Plakati?

Nije imalo smisla plakati. Okupljeni u stočnim zapregama čekali smo vojnike da završe sa silovanjima, pljačkom i ubojstvima. Susjedi su nas promatrali iza duboko sakrivenih zastora. Naši susjedi. Oni kojima smo donosili lukovice i šipke u zamjenu za brašno. Oni kojima smo pjevali i svirali na svadbama sinova i kćeri. Oni kojima smo kitili dvorišta o svecima i nosili kolače o Božiću.

Sunce je zalazilo u dimu koji je nadvio selo. Zaprege, konji i tupi udarci biča, vika vonjika i onaj zgodni što me promatra i hoda iza naše zaprege. Djeca plaču. Majke ih duboko sakrivaju u njedra. Molitve. Krici. Jauk. Rodno selo je nestajalo na obzoru. Brojala sam zaprege. Tisuće ljudi mora da putuju danas u smrt. Koloni se ne vidi kraj, koloni koja se kao zmija proteže uz polja kukuruza i uljane repe.

Muškarce će još jednom odvojiti i odvesti ih na rad koji nitko neće preživjeti u Gornju Gradinu. Mlađe muškarce smjestili su u logor III C, na otvorenom dijelu logora Ciglana. Ono Ce, je značilo Cigani.

Umirali su masovno od gladi, žeđi i fizičkog zlostavljanja. Logor C i nije bio logor, nisu se napravile niti barake, sanitarni čvor. Logor C bila je drvenom ogradom ograđena poljana, dio dvorišta u koji su ih potrpali kao životinje. U prvom danu umrlo je najviše djece. Njih skoro tisuću. Djeca su umirala od straha.

Ubijali su ih hladnim oružjem. Naredba je bila da se ne troši municija. Ubijali su ih sjekirama, maljevima, noževima. Eugen Dido Kvaternik donio je takvu odluku. I svakom vojniku dao po flašu rakije. Klali su ih danima kao svinje na dvorištu. Teškim maljevima prosipali sadržaj glave. Vješali su ih i na koncu spaljivali na gomili. Smrad se širio kilometrima. Smrad spaljenih tijela.

Tijekom srpnja 1942. godine, svi Romi s područja. NDH deportirani su u mjesto Jasenovac. Za razliku od većine drugih zatočenika ovog koncetracijskog logora, oni po dolasku u logor nisu bili identificirani po imenu, nego po broju vagona kojim su dovezeni u logor. Uz Jasenovac Romi su ubijani i u drugim ustaškim logorima i na stotinama drugih lokacijama na području današnje Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i dijelovima Republike Srbije.

Ispočetka je logor bio smješten u selu Uštica i to je mjesto potom dobilo naziv ˝ciganski logor˝. Kasnije su ih prebacivali u selo Gradina na drugoj obali Save, mjesto masovnih ubojstava i stradanja.

Kako nisu vođeni točni podaci o broju zatočenih Roma, a većina Roma u to vrijeme nije bila upisana u matične knjige, školske i druge evidencije iz toga doba, točan broj ubijenih Roma u Jasenovcu je nemoguće utvrditi. Koliki su razmjeri genocida bili, najbolje ilustrira podatak da je prema popisu 1948. godine na području današnje Republike Hrvatske živjelo samo 405 Roma. Holokaust Roma zahvatio je najveći dio Europe i rezultirao ubijanjem, prema procjenama od 220 do 500 000 Roma.

U nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz ubijeni su deseci tisuća Roma, a jedna od najtragičnijih epizoda dogodila se u noći s 2. na 3. kolovoza 1944. godine kada su nacisti ubili posljednju grupu od 2 897 Roma. U spomen na taj događaj, Vijeće Europe je, na inicijativu brojnih romskih organizacija proglasilo 2.8. Međunarodnim danom sjećanja na romske žrtve holokausta. Veliki tjedan, kako ga obilježavaju Romi od 2. do 12. kolovoza.

Svake godine tog dana se na romskom groblju u Uštici okupljaju mnogobrojni Romi i prijatelji romske zajednice odavajući počast nevinim žrtvama ovog užasnog ustaškog logora.

Među ubijenim romima bila je i Slava. Djevojka od dvadeset godina, kćer najpoznatijeg romskog muzičara tog doba koji je u Berlinu snimio niz pjesama ciganskog melosa i time svijetu otkrio tu bogatu kulturu i umjetnost naroda koji živi uz obale Save. Slavu su silovali i teškim maljem joj praktički odvalili glavu od tijela nakon cjelonoćnog iživljavanja nad njenom mladošću.

Mlada je Romkinja plesala na stolu pred zapanjenim vojnicima.

Preživjeli logoraši tvrde da Slava nije glasa pustila što je posebno naljutilo krvnike. Kada su je ubili, sa mjesta na kojem je stradala začula se muzika.
Na istoku svitalo je sunce i čuli su se topovi.

Ivo Anić
Autor/ica 11.8.2016. u 09:39