Glasnici fašizma

Ladislav Babić
Autor 16.4.2013. u 08:18

Glasnici fašizma

Rezultati hrvatskih izbora za EU parlament, ma koliko ih mnogi zbog minorne izlaznosti birača smatrali nereprezantativnima, predstavljaju sasvim realnu dijagnozu političkog stanja države. Dobar su pokazatelj stanja hrvatske demokracije nakon proteklih dvadesetak godina, iako – za razliku od narednih lokalnih, te nešto udaljenijih općih izbora – ne igraju nikakvu ulogu u upravljanju zemljom. Ona je duboko polarizirana na pristaše desne opcije, reprezentirane zajedničkom listom HDZ-HSP i AS-BUZ, kao i podržavatelje kvazilijevih stranaka socijaldemokratskog predznaka SDP-HNS-HSU među čije izabrane europaralmentarce se uvukao i predstavnik Liberalne stranke, koja bi svoj pravi ideološki profil tek morala dokazati učestvovanjem u vlasti i preuzimanjem na sebe odgovornosti donošenja odluka. Utakmica je završena neodlučeno, uz blagu prednost desnice, što kao odraz političkog reljefa zemlje nagovještava kako u dogledno vrijeme u Hrvatskoj ne možemo očekivati značajnije promjene u korist radno zavisnog stanovništva. Jačanje opcija sklonih kapitalu, uz neprestanu prijetnju nacionalističkih i ksenofobnih erupcija u trenucima čak i minimalnih naznaka skretanja u lijevo, budućnost su građana ove države za duže vrijeme. Bilo kakvo revolucionarno vrenje sasvim je isključeno, ne iz razloga koji se podmeću kako je „vrijeme revolucija prošlo“ (jer nas one ubuduće tek čekaju na globalnoj razini), već naprosto iz činjenice što bi postojeći raspored snaga svako revolucionarno kretanje pretvorio u građanski rat koji ništa suštinski ne bi riješio, sem dodavanja novih žrtava na oltar kapitala. U Hrvatskoj se ni ne može govoriti o jačanju desnice, s obzirom da je ona na vlasti od početka njenog uspostavljanja kao nezavisne države. Bilo u direktnom obliku, bilo u obliku kvazilijevih koalicija koje se ne usuđuju učiniti kvalitativni pomak od Račanova „odlučno možda“, limitirane strahom od naoružane desnice koja je prva spremna upotrijebiti silu (Hrvati su, baš kao i svi narodi bivše Jugoslavije, njenu propast dočekali skrivanjem zaplijenjenog naoružanja, po tavanima, podrumima i klijetima – zlu ne trebalo), i sudjelovanjem u zajedničkoj pljački (doduše u nešto manjoj mjeri) bivše društvene imovine. U maloj zemlji svatko o svakome sve zna, pa i kako je stekao bogatstvo, nezavisno od političke opcije koju prividno zastupa pred javnošću vješto prikrivajući pravo stanje stvari. Bilo kako bilo, mada se u EU parlamentu zastupaju stavovi političkih stranaka koje se okupljaju u klubove prema svojoj srodnosti, a ne vladajuće državne politike, jedna Ruža Tomašić lijepo će reprezentirati stanje „hrvatske demokracije“ koja se ne libi danas javno negirati ustavna načela koja je jučer sama i donijela. Prilagodba stavova u hrvatskoj politici bilježi zaista neprijeporne uspjehe, uvijek pod kozmetičkom maskom demokracije, ma kako ona izgledala „oplemenjena“ kroatističkim nadjevom.

        Njihanje biračkog tijela s lijeva u desno i obrnuto, poznata je pojava u formalnoj kapitalističkoj demokraciji. Birači se ponašaju poput puhova koji gomilaju zimnicu u svojim dupljama i rupama, pa kad uvide da su im one prazne za vlasti ljevice, uzdaju se da će im ih desnica napuniti. Pritom se priklanjaju kandidatima koje im nameću političke stranke, a koji su u osnovi skloniji raditi na vlastitom no narodnom blagostanju. Kad im je dana potencijalna mogućnost da odluke o svojim životima drže u vlastitim rukama (radničko samoupravljanje) oni su je odbacili poput užarenog željeza. Čini se da bi svatko htio da mu drugi stvore uvjete za bolju budućnost. Uostalom, pravedna, moralna i humana država ne može se izgraditi na preferiranju ekonomskih parametara koji će kao donijeti pobrojane boljitke većini građana, što najbolje potvrđuju činjenice. Jer, nije problem u stvaranju, koliko u pravednoj i humanoj raspodjeli stvorenoga. Disparitet između siromašnih i bogatih svakodnevno se u ekonomski najrazvijenijim zemljama povećava u korist poslijednjih. Većini se može dogoditi da živi relativno bolje, dok ogromna manjina to radi u apsolutnom obliku. No, kako je (re)konstrukcija države na spomenutim načelima iluzija za dogledno povijesno vrijeme, vratimo se u krutu sadašnjost. Urušavanje društveno političkih sistema ili samo ozbiljne naznake da bi do toga moglo doći, gomila najkonzervativnije društvene snage oko zajedničkih opcija spašavanja onoga što se spasiti dade, i to po svaku cijenu. Najveća cijena su ljudski životi, što za njih predstavlja prilično maleni trošak u očajničkom nastojanju očuvanja privilegija. Uzroci svih ekonomskih društvenih kriza, a moramo se složiti sa Marxom da je ekonomija os oko koje se vrte ljudske sudbine (maločas rekosmo da se još nismo toliko evoluciono razvili da bismo prednost dali etičkim kategorijama pred punom smočnicom), su upravo na strani vladajućih, koji kao eksponenti ekonomskih elita ne uspijevaju njima odgovarajući poredak učiniti odgovarajućim i većini stanovništva. Teorijski je pitanje nadasve jednostavno, a u praksi izgleda nerješivo. Dovoljno je sasvim matematički podijeliti bogatstvo samo 1426 svjetskih milijardera kako bi se uvidjelo da bismo svi bili bogatiji za 768.37 dolara. Milijunere i ostale dobro uhlebljene stanovnike planete – u odnosu na ljude koji preživljavju za dolar-dva dnevno – ni ne uzimamo u obzir. Dakako da ne zastupamo takvu opciju, ona je spomenuta tek kao ilustracija činjenice da nitko na svijetu ne bi morao, živeći u krajnjoj bijedi, umirati od gladi. Daklem je realno stanje naprosto posljedica (ne)postojećeg morala kojega se ekonomska elita drži kao pijan plota, jer joj osigurava život na grbači radnih ljudi.

        Svaki ozbiljni društveni prevrat kao i pokušaji njegova sprečavanja, počivaju na teorijskim radovima glasnogovornika stanja koje se želi uspostaviti ili pak zadržati nepromijenjenim. Filozofi, sociolozi, ekonomisti i ina teorijski potkovana čeljad, nalaze sijaset razloga za i protiv promjena. Činjenice nudi stvarnost, teoretičari ih oblače u odore prihvatljive onima čije interese zastupaju. Zastupaju li klasična mehanika, teorija relativnosti, kvantna mehanika,… bilo čije interese? Dakako da ne, smiješno pitanje – reći ćete. Pa zašto onda teorije koje žele objasniti društvenu stvarnost na kraju krajeva staju na nečiju stranu, a taj netko dakako nije – istina? Jer je društveni život isprepleten pojedinačnim i skupnim interesima koje poput ponajboljih boraca u darvinističkoj borbi za opstanak stavljamo ispred istine, boga, morala i kojekakvih ideja koje kao da smjeraju zataškati našu još uvijek prevladavajuću biološku suštinu. Zaista je malo znanstvenih teoretičara koji uspijevaju izmaknuti toj zamci inherentno ugrađenoj u ljudska bića, te bez diskriminacija, predrasuda i robovanja maksimi Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“ pokušavaju dati objektivno viđenje društvene stvarnosti, nezavisno od vlastitog položaja u sustavu društvene reprodukcije. Ponekad ih je zaista teško otkriti, s obzirom da vrlo dobro maskirani čekaju dok „ne padne snijeg“ („ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke pokažu svoj trag“), kako bi pokazali svoje pravo lice. Daniel A. Bell, predavač je političke filozofije na pekinškom univerzitetu.

“Prije dvadeset godina prilično bih se naljutio ako bih čuo da neko govori kao ja danas.”,

relaksirano kaže naša zvjerka, lupetajući o važnosti ljudskih prava, pravnoj državi i pravu na ne biti siromašan. Jer snijeg je upravo napadao – kriza liberalnog, kažu, a u stvari kriza upravo svih mogućih oblika kapitalizma – i zvjerka žuri pokazati svoj pravi trag kojeg ne mogu prikriti ni spomenuta lupetanja:

„Ja ne vjerujem da je u budućnosti demokratija u formi „jedan čovjek – jedan glas“ najbolji put za organizaciju političkog sistema…Bilo bi zamislivo više glasova za ljude sa boljom naobrazbom.”,

počinje sipati svoje bisere naš politolog i nastavlja, testirajući na primjeru Kine svoje zamisli za spas globalnog kapitalizma, što ga je, kažu, učinilo intelektualnom pop zvijezdom u “Financial Timesu”, “Guardianu”, “Huffington Postu” – sve list do lista koji desetljećima i više, stameno stoje u obrani humanističkih vrijednosti čovječanstva, jelte. Čovjek bi od društva učinio dioničarsko društvo u kojem broj glasova kojima građanin raspolaže na izborima, odgovara broju kupljenih dionica neke kompanije. Odmah mi pada na pamet prirodno unapređenje njegove teorije (mi Balkanci posjedujemo genijalni nerv za usavršavanje dobrih ideja), pa dajem prijedlog za osnivanje „Burze glasačkog prava“ na kojoj bi se trgovalo pravima glasa građana, ili još bolje – da se izbjegne skup i zamoran, a ionako logični razvoj njegovoh ideja – trenutačno prepuštanje glasačkog prava svih stanovnika zemljine kugle budućem planetarnom Führeru, kojeg bi izabirali samo odabrani kapitalistički konzorciji. A slobodna štampa, građana slobodnih po Bellovom kriteriju, svakako bi se svestrano zalagala za očuvanje tako teško stečenih sloboda. James Heckman i Michael Spence, dvojica nobelovaca s područja ekonomije, ako ih baš otvoreno ne podržavaju, pružaju tihu podršku Bellovim stavovima shvaćajući u čemu leži kineski ekonomski uspon. Svakako, mora se priznati, u logici kapitala leži prihvaćanje tako „naprednih“ demokratskih modela prilagođenih njegovoj zamisli ekonomskog razvitka, što samo potvrđuje i Niall Ferguson, oxfordski povjesničar, tvrdnjom da USA upravo rade na tome da “vladavinu zakona zamjene za vladavinu advokata”.

        Pametnom čovjeku ovakvi stavovi izazivaju istovremeno smijeh i jezu. Zašto je Bell upravo sada izašao sa stavovima koje ne nalazimo ni u počecima atenske demokracije? Zašto je do sada bio zadovoljan demokratskim uzusima svakodnevno serviranima građanima „slobodnog svijeta“, s tendencijom da se nature i „neslobodnom“ restu čovječanstva? Poprilično je jasno – kriza koja drma temeljima kapitalizma tjera njegove nositelje – kapitalističku elitu – da se ogleda za primjerima koji bi mogli izvući ovaj sustav, i pritom traže odgovarajuće intelektualce da uobliče i narodu prezentiraju novi svjetonazor koji nude kao „deus ex machina“. Kako se industrijska i postinudstrijaska buržoazija gomilice skuplja oko mesija koje nude spasonosna rješenja (sjetimo se samo Hitlerovog preuzimanja vlasti), za očekivati je dosta pozitivnog odziva na teze spominjanog šarlatana ekonomije i komedijanta ljudskih prava. Koliko će to gomilanje zaista biti i u kojoj mjeri su ostvarive preporuke spomenutoga, ovisi o dubini krize sustava; koliko je on nagnut nad provaliju svog nepovratnog iščeznuća. Bilo kako bilo, trebamo se ozbiljno zamisliti nad činjenicom da fašizam nije mrtav – jer spomenuti stavovi nisu negoli najobičniji fašistički, u smoking obučeni recepti – on neprestano u raznim pojavnim oblicima visi nad našom glavom, mnogo opasniji od fašistoidnih batinaških skupina (jer je, navodno, teorijski utemeljen) koje će, kad kucne čas, znati iskoristiti. Poput gosta za kojeg molimo boga da nikad ne dođe, on najavljuje svoj dolazak – čas tiše, čas glasnije, čas samo šapatom – u nadi da će nas naći nespremne zbog obećanja darova koje nosi, i konačno banuti u našu kuću. Najbolje je, na umu neprestano imati onu Laokontovu: „Boj se Danajaca i kad darove nose“.

        Ima li rečeno veze s EU parlamentom i njegovim novoizabranim (budućim, od 1. jula ove godine) parlamentarcima? Sudbina širokih narodnih masa danas se određuje u in status nascendi EU, formiranoj po uzusima i potrebama kapitala kome je sve podređeno, dok nacionalne vlade samo transferiraju odluke donesene u jačim centrima moći. Od slobode cirkulacije kapitala, investicija, transfera tehnologije, radne snage, studenata i globaliziranih zakona kojima je cilj što više prilagoditi i pojednostaviti okružje za stjecanje profita. Za očekivati je, ako se kriza kapitalizma nastavi, jačanje desnih opcija i u nadnacionalnom EU parlamentu, čemu će i hrvatski parlamentarci dati svoj obol. Po autorovom mnijenju, jedna od pozitivnih posljedica članstva u Uniji je mogućnost što tiješnjeg internacionalnog povezivanja radništva i učvršćivanja klasne solidarnosti – pojave koje su propašću bivše države uglavnom iščezle iz svijesti najslabije karike kapitalizma. Red je da se ponovno učvrste, a tome će – paradoksa li – doprinjeti upravo i kojekakve Ruže Tomašić. Poznato je da vladajući i logističari njihovih ideologija, svojom nezajažljivošću uglavnom sami sijeku granu na kojoj sjede.

 

Ladislav Babić
Autor 16.4.2013. u 08:18