Grčko sjeme na hrvatskoj njivi

Marijan Vogrinec
Autor 28.1.2015. u 15:14

Izdvajamo

  • Znaju se imena i prezimena aktera takvog kalemljenja kapitalizma na „ničije vlasništvo“, a zapravo neprocjenjiva dobra koja su građani Bijedne Naše naraštajima stjecali u muci i znoju. Dvjesto izabranih obitelji „Hrvata od stoljeća sedmog“ preko noći je dobilo vlasničke listove svega iole vrednijeg u ovoj zemlji i dosad uspjelo na razne načine spiskati, razrajtati i analfabetski prokockati 80 posto poklonjene im narodne imovine. Podrobnija raščlamba otkrila bi zaprepašćujuće podatke o porijeklu pokretne i nepokretne imovine najvećeg dijela „uglednih Hrvata i domoljuba, velikih (novo)vjernika pače, koji su od prijeratnih geodeta sa srednjom školom, vozača, montera centralnoga grijanja, birtijskih harmonikaša, trgovačkih poslovođa, frizerki, emigranata, pa i bivših kriminalaca i bjelosvjetskih legionara, preko noći postali milijarderi. Kako?

Povezani članci

Grčko sjeme na hrvatskoj njivi

Foto: Allan Clear

Vrijeme je za neku poštenu i radikalniju pamet u Bijednoj Našoj, jer bez nje joj nema spasa. Ne mora to biti baš „hrvatska Syriza“ (vjerojatno i neće) ili nešto još revolucionarnije, ali mora biti snaga koja će uvjerljivo stati za vrat daljnjoj dehumanizaciji te materijalnoj i duhovnoj kolonizaciji društva. To je sjeme već posijano

Marijan Vogrinec

„Kapitalizam protiv zdravlja“ glasila je koncem prošlog tjedna parola preko cijele ulice, kojom su „neki novi klinci“ iz upravo osnovane (hrvatska Syriza) inicijative Radničke fronte prosvjedovali u Zagrebu protiv državne eutanazije Imunološkog zavoda. „Kapitalizam samo protiv zdravlja!?“ – smijuljili su se i zajedljivo došaptavali znatiželjni prolaznici. Na vlastitoj su koži iskusili kako je kapitalizam u Bijednoj Našoj i protiv školstva, znanja, zapošljavanja mladih, domaće hrane, čistog okoliša, socijalno i pravno uređene države, ljudskih/manjinskih prava i sloboda… Kapitalizam je u RH jednostavno – protiv zdravog razuma, protiv čovječnosti, a za politički ulizničku i egzistencijalno mazohističku pokornost sirotinjskih masa upravljačkim kastama i Katoličkoj crkvi, koji četvrt stoljeća bezočno – „farbaju tunele“.

Oko 280 ljudi u RH posjeduje 30 milijardi dolara! „Zaradili“ na „farbanju tunela“! Pod opskurnom rasvjetom ratnih bljeskova utemeljena je i realizirana najveća kapitalističko-pretvorbena pljačka hrvatskih građana u prošlom stoljeću. Najveća u kratkom vremenu od svega nekoliko godina. Bijedna Naša je „domoljubno“ preinačena iz europski srednje razvijene socijalističke zemlje društvenog vlasništva u jugoslavenskoj federaciji u zaostalu kvazikapitalističku koloniju gotovo bez pozornosti vrijedne industrije, poljoprivrede, turizma, prometne i energetske strukture, socijalne sigurnosti i pravne uvjerljivosti…

Tuđman izmislio Hrvatsku!?   

Već su i predškolska djeca – o pučkoškolcima da se i ne govori! – opako upregnuta u nečasna neoliberalna/klerikalna kola kojima gazde i nasljednici ultranacionalne opsjene „Imamo Hrvatsku!“ dovoze sve nove i nove kante s populističko-demagoškom bojom za premazivanje ovdašnjih „tunela“ gospodarske bijede i ljudske nesreće. Arogantnom Ocu Domovine (sic) Franji Tuđmanu nitko se toga postolujnog kolovoškog dana 1995. na kninskoj tvrđavi nije usudio reći – ako je uopće znao toliko povijesti!? – da smo „imali Hrvatsku“ i prije njega. Doduše, pod raznim vladarima, što ni danas suštinski nije drukčije. Postojala je Hrvatska stoljećima prije „stranke opasnih namjera“ (Ivica Račan u povodu HDZ-ove nacionalističke euforije i ratnohuškačkih totenkopf-akcija).

U dobro osmišljenom općem rusvaju, kontroliranom kaosu nakon pada Berlinskog zida i eutanazije SSSR-a (s isključenim vojnim osiguračem u Istočnom bloku), „zapadna demokracija“ je dopustila i balkanskom kifliću državno se „osamostaliti“. U strogo avnojskim granicama bivše SFR Jugoslavije. Revni „očevi domovine“ geostrateški važne dionice na trasi neugasle imperijalne ambicije Drang nach Osten unaprijed su pristali igrati „po zadanim pravilima“. (Danke Deutschland i Grazie Vatikan, ali bez Thank You Washington ni prvih dviju zahvala ne bi bilo!) Tuđmanov režim široko je raskrilio vrata kapitalizmu „zapadne uljudbe“ i „slobodnog svijeta“. Prozvanom u domaćoj javnosti najprije Divljim zapadom, a poslije neoliberalnom pustinjom, koja je u ime tržišta i profita ugušila socijalnu državu, čovjeka i njegova temeljna ljudska prava.

Današnji mahom nezaposlen mladi populus u Bijednoj Našoj nema pojma kako su nacionalni maheri tada kalemili kapitalizam u RH, čije su plodove sada prisiljeni uživati. Zajedno sa svoji prevarenim roditeljima i depresivnim bakama i djedovima, koji su na mirovinskoj mizeriji natjerani uzdržavati sve svoje potomstvo. „Titova komunistička Jugoslavija“ nije dala živjeti Hrvatima na njihovoj rodnoj grudi (ironijom povijesne nepravde izrezbarenoj u minijaturni balkanski kiflić), prebogatoj prirodnim i ljudskim bogatstvima, rajskim položajem i neviđenom nacionalnom inteligencijom… Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, Hrvat svoj na svome…

Na tim je ultranacionalističkim obećanjima/iluzijama prošao referendumski plebiscit o izlasku RH iz zajedničke jugoslavenske federacije s 24 milijuna pripadnika „naroda i narodnosti“ te se realizirao raskid sa samoupravnim socijalizmom i svim njegovim sastavnicama, koje su bitno utjecale na društveno uređenje, gospodarstvo i životni standard građana. „Bit će nam bolje samima u vlastitoj državi!“ – tvrdili su poznati domaći „domoljubi“, a građani su im najvećim dijelom povjerovali i suočili se s groznim ratom za koji još nema nacionalnog konsenzusa o tome da (ni)je bio građanski, odnosno dogovoren.

„Državotvorci“ su iste sekunde nakon „tako mu bog pomogao“ pred Markovom crkvom prosuli ljepljivu ljigu o tome da „u kapitalističkom gospodarstvu zasnovanom na privatnom vlasništvu nema mjesta nerentabilnim socijalističkim mastodontima“ te da je „država loš gospodar“. Na bojišnicama su grmjele haubice, avionske krmače i VBR-ovi preoravali brda i doline, rezale strojnice svih kalibara, iz BiH su noću dovožene stotine poginulih…

A pod tim je strašnim kišobranom jada, nesreće i masovnog straha po selima i gradovima „državotvorni“ kapitalizam čoporativno nahrupio na banke i „mastodonte“, bacao ljude s radnih mjesta na ulicu, netragom u vrećama odnosio devize iz trezora, prepravljao vlasničke listove najvrednijih nekretnina i počinio najveći, veleizdajnički pretvorbeno-privatizacijski zločin u hrvatskoj povijesti. Uključujući malverzacijsku rasprodaju (već plaćenih) društvenih stanova i financijski inženjering na čemu su inkasirane i potom zamračene milijarde kuna. Nitko nije odgovarao za te zločine niti je ikad provedena istraga!

Prokockana „ničija dobra“

Znaju se imena i prezimena aktera takvog kalemljenja kapitalizma na „ničije vlasništvo“, a zapravo neprocjenjiva dobra koja su građani Bijedne Naše naraštajima stjecali u muci i znoju. Dvjesto izabranih obitelji „Hrvata od stoljeća sedmog“ preko noći je dobilo vlasničke listove svega iole vrednijeg u ovoj zemlji i dosad uspjelo na razne načine spiskati, razrajtati i analfabetski prokockati 80 posto poklonjene im narodne imovine. Podrobnija raščlamba otkrila bi zaprepašćujuće podatke o porijeklu pokretne i nepokretne imovine najvećeg dijela „uglednih Hrvata i domoljuba, velikih (novo)vjernika pače, koji su od prijeratnih geodeta sa srednjom školom, vozača, montera centralnoga grijanja, birtijskih harmonikaša, trgovačkih poslovođa, frizerki, emigranata, pa i bivših kriminalaca i bjelosvjetskih legionara, preko noći postali milijarderi. Kako?

Istodobno kako je „ničijom imovinom“, preuzetom iz samoupravnog socijalizma, namirivao sebe (kompleks Nazorova, obiteljski bankovni računi i nekretnine, djeca i unuci…) i svoje podobnike, Tuđman je velikodušno, široke ruke, kao da mu je Hrvatska ćaćinstvo, počeo i otplaćivati dugove moćnim zapadnim vjerovnicima, jer međunarodno priznanje i vlastiti položaj „Vrhovnika“ (= poglavnika!?) nikad nije besplatno.

Oni su ga u početku „partnerski“ tapšali po ramenu i potajno se smijuljili kako komedijaški, s lentom nekog bantustanskog diktatora, burlesknom gardom ili u Titovoj bijeloj maršalskoj odori, nosom para oblake, umišljajući si povijesnu veličinu, „državotvornu“, pače mesijansku ulogu u „hrvatskom narodu“. Koju su mu uvlakački priznavali samo „državotvorci“ kao Antun Vrdoljak, Ivan Aralica, Zvonimir Šeparović i sada Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović. Građani RH pamte ta neljudska vremena kalemljenja sirovog kapitalizma i kao doba međunarodne izolacije, embarga i gubitka aureole države žrtve agresije, prosječne plaće od 100 tadašnjih DEM i prijezirno okretanje glava u inozemstvu na sami spomen riječi Hrvat i Hrvatska.

Koliko se čuje, taj će lakrdijaški dio s lentom iz naftalina, paradnim gardistima iz kazališne krojačnice i setom kvazinacionalne simbolike reinkarnirati „Tuđman u suknji“ (!?) 15. veljače, za predsjedničke prisege „tako joj bog pomogao“. Taj će igrokaz Kolinde Grabar Kitarović, režiran strogo po njezinom scenariju, porezni obveznici platiti 600.000 kuna. Štedljiv početak „skromne“ ZNA SE pučanke upravo na Markovom trgu u Zagrebu, gdje su feudalci 1573. godine užarenom krunom uzvisili do smrti legendarnog seljačkog buntovnika Matiju Gupca. Ona nije i neće biti buntovna. Tv-kamere će prenijeti urbi et orbi sliku i ton povijesnog događaja kako bi i zadnji svjetski državnik koji neće doći na inauguraciju znao kakva je nebeska sreća obasjala „Hrvatice i Hrvate.

Tek će se neki stariji zajedljivci, možda, sjetiti kako su Tuđman i stranački mu jurišnici došli u prigodu, nakon pedesetak godina, opet krčmiti vrijedno hrvatsko materijalno i duhovno dobro. (Ovog puta za opasan kapitalističko-ideološki otpad.) Kao što je 1940-ih činio marionetski im preteča, javno nepriznati uzor u tzv. NDH, Ante Pavelić. Taj je hrvatski izrod vraćao nacionalnim blagom dugove fašističkom Rimu i nacističkom Berlinu, jer su mu tridesetih godina financirali ustaška vježbališta i teroriste u Italiji i Mađarskoj. Tuđman je veleizdajnički postupio – još gore. Pustio je sirovi/surovi kapitalizam kolonijalne naravi da impregnira sve pore gospodarskog i društvenog života te državu i građane Bijedne Naše pretvori u dužničko roblje. Danas do grla okovano!

Posljedice su svugdje oko nas! Žmirećki ih se može osjetiti. To što danas „Imamo Hrvatsku!“ – kapitalističku, s pet posto (pre)bogatih, bez srednjeg sloja i potonulu u moru gologuze sirotinje – znalački su si pripisali u zaslugu mnogi među „hrvatskim braniteljima“, kojima pojedinačno nije dosta državna apanaža od 28.200, odnosno 25.000 kuna mjesečno, stan ili kuća o trošku poreznih obveznika, novi automobil svake sedme godine, besplatno liječenje, djeci im besplatni udžbenici, prednost u školovanju i zapošljavanju…! Da se smrzneš!

A zemlja nema pišljivih nekoliko milijuna za spas Imunološkog zavoda, jedine ustanove te vrsti u nas, čiji su produkti nezamjenjivi građanima u zaštiti zdravlja. Kao što su glupave domaće državne politike dopustile invazivnom kapitalizmu danas (nepotrebno!) uvoziti u RH čak 50 posto hrane (prosjek EU-a je osam posto!) za 2,5 milijarde eura godišnje, dopuštaju razrajtati i ostatke ostataka u socijalizmu jake industrije lijekova… Što još preostaje? Spiskati zemljište i vode, pa se gologuzi spakirati nekamo na put bez povratka. Jer, pravila ponašanja stvarne šefice EU-a Angele Merkel svodi se na bankovni račun: imaš dug, plati! Oduševljeni birači Syrize poručili su joj velikim transparentom s glavnog atenskog trga: „Guten nacht, Frau Merkel!“ Znakovito? Itekako!

Borba za pravednije društvo

Radnička je fronta, osnovana početkom prosinca 2014. godine, namjerna srušiti taj nečastan neoliberalni kapitalistički mit o bezizlaznoj zaduženosti države i građanina te uvesti tzv. demokratski socijalizam. Otprilike kao grčka Syriza, koja ne pristaje na ropski položaj ponižavanja Grka i štednje samo radi vraćanja dugova. Moćni zapadni vjerovnici, osobito Njemačka, probudili su se u znoju: što će se dogoditi proširi li se grčka groznica u epidemiju te ozbiljno uzdrma i EU i euro kao najveći monetarni projekt u povijesti!? Nešto nije normalno u toj Uniji, ako Grci imaju najduže radno vrijeme i državni dug od 175 posto BDP-a, a Nijemci najkraće radno vrijeme i ne znaju za krizu. Otvorene karte moraju na stol, jer je na kocki neusporedivo više i važnijih problema od pukih državnih dugova.

Radnička fronta, po svoj prilici, ima ozbiljnije potencijale za udar na hrvatsku inačicu kapitalizma od, recimo, Živog zida bivšeg predsjedničkog kandidata Ivana Vilibora Sinčića, koji je u samo mjesec dana izbio na treće mjesto po rejtingu političkih opcija u RH. Gurnuo je ispod sebe i donedavno vrlo popularan OraH saborske zastupnice Mirele Holy. Što to daje naslutiti? Građanima je puna kapa kapitalizma HDZ-SDP-ovog tipa, koji ih je onečovječio do neprepoznatljivosti. Duh Syrize već je odavna mentalno prisutan u Bijednoj Našoj, pa će idući mjeseci – do parlamentarnih izbora koncem godine – pokazati je li Radnička fronta kadra uvjerljivo pomesti osvjedočene populističke štetočine.

Neke od ključnih ideja Radničke fronte padaju na vrlo plodno tlo. Recimo, nacionalizacijai zelenaških banaka, raskid dužničkih okova državi i građanima, nacionalizacija izrabljivačkih tvrtki, uvođenje radničkog samoupravljanja po uzorku na skandinavske zemlje, Švicarsku ili Francusku, revolucionarno djelovanje (ljuta trava na ljutu ranu) na društveni ustroj, promjena sustava… „Ako se želite boriti za pravednije društvo, pozivamo vas da nam se pridružite!“ – obraća se Radnička fronta javnosti. To je u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 (NU2) Aleksandra Stankovića potvrdio i član Fronte, nezaposleni radnik Željko Budić.

Manje je važno je li „hrvatska Syriza“ ekstremna ljevica ili „jugonostalgičarski komunizam/socijalizam“, koje joj se etikete već uvelike lijepe po medijima i među političarima s višegodišnjom bradom. Tek će se vidjeti hoće li Radnička fronta – poput Syrize – uspjeti politički mobilizirati većinsko nezadovoljstvo građana stanjem u zemlji i nanijeti ozbiljniji udarac kapitalizmu. Može se pretpostaviti da u idućem razdoblju neće manjkati ni uličnih prosvjeda, radničkih štrajkova, akcija građanskog neposluha, pa i uvjerljivijih upozorenja, koja će vlast – za razliku od stožeraško-šatoraških performansa! – pokušati razblažiti i policijskom silom.

Dobro je, međutim, što pokvareno sjeme kapitalistički programirane krize u zapadnim sjedištima bankarsko-političke moći ima i tu sastavnicu da raskrinkava gramzljive, podjarmljivačke, zle nakane nametnutog sustava tržišta i profita te integrativno utječe na stjecanje kritične mase građanskog otpora. Koliko se god apologeti kapitalizma i u nas i u svijetu trse uvjeriti kolebljivu javnost da je to, „barem zasad, najbolji sustav“ u kojem je komotno demokraciji, ljudskim pravima i slobodama, multikulturalnosti i zaštiti prirode, to nije istina. Kapitalizam je paraboličan i mimikričan organizam s više mana, nego prednosti i kao takav ograničenog je trajanja. Samo je pitanje vremena kad će se steći kritična demokratska svijest i zamijeniti ga socijalno pravednijim sustavom, po mjeri ljudskih potreba i razvoja. Tamo gdje treba, zlo će se rušiti i revolucionarno.

Svo licemjerje interesne mantre o nadmoći kapitalistizma drugim sustavima, osobito komunizmu i samoupravnom socijalizmu, otkriva se i u činjenici da su već i Barack Obama i Angela Merkel prisiljeni uvjeravati svoje sunarodnjake (još više „partnere“ širom globusa) da moraju štedjeti, odbijati svojim obiteljima od usta i raditi više (čak dva-tri posla!) za manje novca i radničkih prava. Pod izlikom borbe protiv terorizma, Ujak Sam je osobito izvozno intenzivirao ograničavanje ljudskih prava i sloboda ne bi li izbjegao ekološku i odgovornost za produbljivanje jaza između sve bogatijih i sve više siromašnijih zemalja.

Tzv. europska ekstremna ljevica, koja je sada uvjerljivo pobijedila na izborima u Grčkoj i vjerojatno za dugo, dugo smjestila u ropotarnicu povijesti tamošnji „SDP“ (PASOK) i desnu Novu demokraciju, snažno je zapuhala u leđa istomišljenicima u Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj, Hrvatskoj… „Dosta je bilo! Stop!“ – jasni su „neki novi klinci“, kojima je kapitalizam uskratio ne samo budućnost nego i sadašnjost. I granice izdržljivosti imaju svoje – granice.

„Mnogi će sigurno reći da smo radikalni“, kazao je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i član Radničke fronte Mato Kapović u razgovoru za internetski portal Indeks.hr. „Mi mislimo da nismo mi radikalni, već je radikalna situacija u kojoj se nalazimo. Radikalno je da faktički ne možete proći cestom, a da ne vidite nekog tko prosi ili kopa po smeću. Kako je rekao jedan naš član iz Osijeka, nema ništa posebno radikalno u tome da se traži da svatko ima pravo na posao, da može od tog posla živjeti i da ga se ne može izbaciti iz vlastitog doma. Smatramo da je vrijeme da se ostvari ovakva organizacija koja će se beskompromisno boriti za interese radnika i većine, bez obzira hoće li se nešto postići u kratkom ili nešto dužem roku.“

Računi bez krčmara

Kapitalizam kakav je Tuđmanov režim pustio u RH, indikativno, samo političko-„poduzetničko“-crkvena dobro potkožena kasta smatra blagodati zbog koje građani imaju biti vječno zahvalni „božanskom prvom hrvatskom predsjedniku“ i „hrvatskim braniteljima“. Zato su im žitelji Bijedne Naše valjda dužni vječno plaćati „zasluge“, koliko god treba i bez obzira na razmjere neimaštine i gladi u zemlji! „Hrvatskim braniteljima“ oko sedam milijardi kuna godišnje, Katoličkoj crkvi, po svim (izvan)proračunskim linijama oko milijarde, a „poduzetnicima“ i političarima – koliko si sami uzmu! Bez da ikog pitaju ili ikom polažu račune.

U takvom kapitalizmu je najnormalnija stvar da strana banka uništi život Zagrepčanki Gordani Maze (žrtva valutnog atentata švicarskog franka na samu čovječnost, ne tek na elementarnu matematičku logiku!) koja, upravo donosi Jutarnji list, devet godina otplaćuje stambeni kredit od 700.000 kuna i još je dužna – ne biste vjerovali, 1,5 miljuna kuna! Uskoro će biti ovršno izbačena iz stana. Dnevno desetak obitelji proživljava istu sudbinu. Vlast uzima prirodnom neoliberalnu logiku da se „dugovi moraju vratiti“. Zato kapitalizam i pretvara slabije države i njihove građane u doživotne kokoši nesilice. Povijest je još od prije 4000 godina prepuna primjera da su se nabujali dugovi brisali i drevne su države čiste kretale ispočetka. Njemačkoj je debelo poslije Drugog svjetskog rata oprošteno 70 posto dugova, itd. A danas kancelarka Angela Merkel – „Imaš dug, štedi, vrati ga, plati!“ – glumata čeličnu Lady i trenira strogoću u Uniji. Dok nije naletjela na Alexisa Tsiprasa, Syrizu i masovni bunt uvrijeđenih Grka.

Kad šef Misije Europske komisije u RH Branko Baričević, još jedan naše gore list koji drži svijeću otimačkom kapitalizmu, besramno tvrdi kako se „danas bolje živi u RH, nego prije u SFR Jugoslaviji“, onda bezočno laže ili samo opisuje svoj ekstrapovlašteni položaj. Neka pita prosječne građane Bijedne Naše po čemu to „danas bolje žive“, pa će mu reći u bebu koliko im puta djeca jedu dnevno, koliko su molbi za posao poslali, koliko boca uspiju skupiti po kontejnerima… Pregrizao bi si jezik da čuje odgovore, a ima srama.

Neka pita bilo koga od milijun članova 320.000 dugotrajno blokiranih obitelji u RH, koje duguju bankama teško naplativih oko 29 milijardi kuna! Zadranin Vedran Budanovića, piše Jutarnji list, u zemlji se zvanoj „Imamo Hrvatsku!“ zadužio 2007. godine kreditom od 98.000 CHF za 40 kvadrata krova nad glavom. Dalje je klasika. Godine 2012. su njegovu obitelj pogodile grdne nevolje. Otplata kredita došla je u pitanje i, nakon pet godina uredne otplate, dug je 31. prosinca 2014. narastao na nevjerojatne 702.000 kuna! Zamolio je banku za poček ili reprogram duga, a zakonom zaštićeni lihvari su uzvratili jezivim, neljudskim odgovorom: raskidom ugovora i zahtjevom za naplatu svih 702.000 kuna odjednom! U protivnom, deložacija iz stana koji banka stavlja na bubanj.

„Što da radimo!?“ – čupa si kosu nesretna zadarska obitelj, a službenica u banci ledeno se nabacuje cinizmom: „Rekla nam je neka podignemo u drugoj banci 100.000 eura za reprogramiranje stambenog kredita! Znači, mi bismo sada trebali podići 100.000 eura da otplatimo kredit koji je 2007. vrijedio 60.000 eura i koji smo godinama otplaćivali! Najgore je što dug samo raste. U banci su nam rekli da će ga jednog dana otplaćivati i naše dijete. Naš sin ima osam godina i, ako mi ne otplatimo, taj dug, to će morati on.“

Je li to „Hrvatska za koju smo se borili“, trebalo bi pitati grlate stožeraše/šatoraše koji bi kruha nad pogačom, tuste svileno-zlatne klerike, braću Mamić, napadno „državotvorne“ neotuđmaniste iz „novog HDZ-a“ (novog? – sic) i sve koji rajski žive od zamotavanja privatnih grabežnih interesa u nacionalnu trobojnicu. „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…“, bla, bla, bla…

Vrijeme je za neku poštenu i radikalniju pamet u Bijednoj Našoj, jer bez nje joj nema spasa. Ne mora to biti baš „hrvatska Syriza“ (vjerojatno i neće) ili nešto još revolucionarnije, ali mora biti snaga koja će uvjerljivo stati za vrat daljnjoj dehumanizaciji te materijalnoj i duhovnoj kolonizaciji društva. To znači, za početak, maknuti iz demokratskog vidokruga političke čuvare pohlepnih novčanih mešetara, jer nisu došli u Hrvatsku raditi za dobrobit te zemlje i njezinih žitelja, jačati gospodarstvo i demokratske vrijednosti, nego napuniti si džepove. Bez obzira na tragične posljedice po zemlju domaćina. Građanima je puna kapa tih domaćih i stranih tržište-profit opsjenara, koji desnim političkim opcijama i hraneći se nesposobnošću neoliberalne kvaziljevice ciljano hipnotiziraju javnost obmanama da je kapitalizam u svemu bolji za život od jugoslavenskog socijalizma. Ali, što je kapitalizam uistinu donio, a što odnio građanima RH?

Donio im je državu koja u bitnim sastavnicama – nije država. Nije ni samostalna niti neovisna, nego podčinjena volji Bruxellesa i Washingtona. Zastavu, grb, pa i himnu ima i zadnji GMO-bantustan, što ga ipak ne izdvaja od statista na svjetskoj sceni. Bijedna Naša nema na međunarodnom planu iole vredniji gospodarski, monetarni, politički ili vojni suverenitet. Hrvatska je nesposobna prehraniti svakog četvrtog-petog stanovnika te nije u stanju zaposliti svakog drugog građanina u dobi 25-35 godina i 70 posto ljudi srednje i starije dobi nakon što – zaslugom državnog blagoslova kapitalizmu! – izgube radno mjesto.

Ne može biti zrelom nacionalnom državom zemlja koja se masovnom vjerskom/katoličkom indoktrinacijom vraća u srednji vijek, a primitivne politike svjesno unose razdor među građane, siju mržnju na sve strane, u kojoj se svaki treći brak raspada, više ljudi umire nego ih se rađa, u kojoj alkoholizam, narkomanija i kriminal razaraju sam smisao državne opstojnosti. Nije ozbiljna država zemlja neprirodno velikih i umjetno izazvanih razlika i beskrajno depresivnih/apatičnih ljudi kojima tragično manipuliraju uvijek iste vladajuće kaste. Kapitalizam je, uključujući ulazak RH u EU i NATO, razočarao građane.

Hrvatska je i u jugoslavenskom socijalizmu, ustavno, bila država/socijalistička republika u federaciji SFRJ. U protivnom se prije 25 godina ne bi mogla razdružiti i ne bi imala na osnovi čega dobiti međunarodno priznanje, pa postati članicom UN-a, EU-a i NATO-a. U socijalizmu su „Hrvatice i Hrvati“ morali poštovati Narodnooslobodilačku borbu 1941.-1945. i partizane, a danas u kapitalizmu (ne) moraju Domovinski rat 1991.-1995. plus 250.000 izmišljenih branitelja, u socijalizmu su bile svetinje maršala Josip Broz Tito i Partija (KPJ/KPH-SKJ/SKH), a danas u kapitalizmu (ne) moraju obožavati Oca Domovine (sic) Franju Tuđmana i njegov HDZ.

Čobani i stoka?

U socijalizmu su školstvo, zdravstvo, znanost, kultura i druge društvene djelatnosti bile besplatne, a danas u kapitalizmu nisu. Mlade sa završenim školama tada su čekala radna mjesta, pristojna plaća, godišnji odmor s 18-30 radnih dana, osmosatno radno vrijeme, vrtići za djecu i zdravstvene ambulante u većim poduzećima, napredovanje u karijeri i solidna mirovina na kraju radnog vijeka, od koje se moglo svaki mjesec nešto staviti na štednu knjižicu. Danas je sve to, u kapitalizmu, sanak pusti. Nekad bilo, sad se spominjalo! Pa, kad to danas netko spomene, stalno budni domaći čuvari kapitalizma (čitaj: svojih nezasluženih privilegija i bogatstva!) u hipu skaču na zadnje noge: „Odvratni komunjare i jugonostalgičari, fuuuj!“

Neki pametni ljudi odavna su kazali: „Domovina je tamo, gdje ti je dobro i gdje te poštuju kao čovjeka“. Jebeš (i nacionalnu!) državu za koju te uvjeravaju da je tvoja, a u njoj ti ne daju ljudski živjeti! Kao oni svileno-zlatni klerici koji sami sebe uzvisuju na blistavi štap pastira (vjernici su valjda stoka, jer kome inače trebaju čobani!?), a pregladnjelo stado upućuju na trpnju, pokornost i nadu da će vječno živjeti u slasti i masti, ali – kad umru! Kraljevstvo nebesko za naivne.

„Mi se ne zalažemo za sustav kakav smo već imali“, tvrdi Mato Kapović iz Radničke fronte. „Vraćanje u prošlost bilo bi neproduktivno i besmisleno. Mi možemo priznati da je u ekonomskom sistemu Jugoslavije bilo dobrih stvari iz kojih se nešto može naučiti, ali ne zagovaramo povratak tom sistemu. Nismo nikakvi nostalgičari, samo vidimo da se u ovom društvu sve radi u interesu manjine koja plovi jahtama, leti privatnim helikopterima, živi u podsljemenskim vilama… Vidimo da je ovo društvo opljačkano. A ti ljudi koji zastupaju ideje da ćemo profitirati od više kapitalizma govore potpuno sumanute stvari. (…) Kako će vam biti bolje ako radite više i napornije za manju plaću, ako si ne možete platiti liječenje razbolite li se, ako djeci morate plaćati fakultet? Tko je tu lud?“

Marijan Vogrinec
Autor 28.1.2015. u 15:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija