HDZ-ova lista političkih nadrealista

Marijan Vogrinec
Autor 10.3.2016. u 21:06

Izdvajamo

  • Relativni pobjednici parlamentarnih izbora su politički uškopljeni do te mjere da im je grubo dano znati kako odjednom više ne smiju uzimati što žele, gdje žele i koliko žele. Na što su naviknuli u vladajućih 18 od 25 godina života RH. Ispriječio se nekakav viseći Most na kojem Karamarku toliko klecaju koljena da to njegova stranačka sljedba većinski nije u stanju provariti. Kud' ovi „reformskim“ okom, Karamarko i HDZ pokorno skokom, a publikum se iritantno cereka s građanske galerije. Karamarku je uistinu puna kapa Petrova, pa se više ne libi to i otvoreno reći. Kao u slučaju Milijana Brkića nadimkom Vaso o čijoj kandidaturi za ministra Božo Petrov, kaže da - „ništa ne zna, jer moramo izabrati među više kandidata“. Slučajno to kaže i njegov šef u vladi - Tihomir Orešković.

Povezani članci

HDZ-ova lista političkih nadrealista

Foto: Faktograf.hr

Sudbina Tomislava Karamarka u HDZ-u ovisit će ne više o žestini obračuna sa SDP-om, nego o tome kako će funkcionirati vlada HDZ-a i Mosta te hoće li namiriti HDZ-ovo članstvo u podjeli izbornog plijena. Ostane li Karamarko predsjednik, ta antireformska stranka nema šanse uvesti RH u gospodarski, društveni i moralni boljitak. Možda bi stanje uzajamnih krvnih osveta HDZ-a i SDP-a i progon duhova ustaško-partizanske prošlosti, što zemlju vodi u vražju mater, mogli promijeniti hadezeovci tipa Davora Ive Stiera i Andreja Plenkovića, kad bi na SDP-ovoj strani imali Tonina Piculu za protivnika. Ali neće. Zadaća je to razumnih političkih suparnika u postkaramarkovsko i postmilanovićevsko doba

Marijan Vogrinec

Unutarstranački izbori u HDZ-u zakazani su za 17. travnja, što znači da bi tog dana članstvo – prvi put po principu „jedan član, jedan glas“, koji je demokratski princip već odavno patentirao SDP – stranka trebala iznjedriti novog ili produžiti mandat sadašnjem predsjedniku Tomislavu Karamarku. Dogodi li se ovo drugo, što je takorekuć gotova stvar, jao i HDZ-u i državi kojoj je ta političko-ideološka sljedba nanijela više zla nego Beč, Pešta i Beograd zajedno. Zasad je Karamarko jedini kandidat u utrci za predsjednika, a odvaži li se kandidirati još netko, morat će u 13 dana skupiti 5000 potpisa članova HDZ-a. Bez obzira plaćaju li članarinu ili ne. Na prethodnim izborima, gdje se na čelo izboksao upravo Karamarko, bilo je za kandidaturu dovoljno 500 potpisa. No, i sadašnjih 5000 je kakav-takav ustupak demokraciji, jer je štono jučer uži stožer Karamarkovih dobro uhljebljenih fanova predlagao cenzus od punih 10.000 potpisa. No, što je previše, previše je, a glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso – bez kojeg Karamarka u vrhu politike odavno ne bi bilo ni od korova – ipak će i ovog puta „odraditi posao“ u korist 20-godišnjeg prisnog prijatelja.

Bivši SDP-ov ministar Gordan Maras popratio je na svom Facebook profilu opetovani Karamarkov pohod na stranački vrh posprdnom ironijom „Karamarko vs. Bolt“. Pa kaže: „Demokracija na HDZ način. Karamarko jedini kandidat. Zašto da se članovi muče i biraju. Tko se drugi želi kandidirati mora u trinaest dana skupiti pet tisuća potpisa članova stranke. Dobro da još uz to nisu stavili da mora istrčati stotinu metara za 9,57 sekundi. Možda bi se Bolt javo i popravio svjetski rekord“.

Ako je vjerovati Večernjakovoj novinarki Ivi Puljić Šego da joj je to kazao Branimir Glavaš, bivši najureni hadezeovac s dna kace, a nema razloga ne vjerovati, „sa zadovoljstvom ću promatrati pičvajz u HDZ-u“ bude li se i Vladimir Šeks kandidirao na unutarstranačkim izborima. Kao suparnik Tomislavu Karamarku. Svim mastima premazani Tuđmanov barakaš je već najavio svoj izborni desant na neko od čelnih mjesta u HDZ-u („predloži li me skupina članova stranke“). „Gotovo je siguran“ (?) da se neće upustiti u obračun baš za mjesto predsjednika, na koje i preko mrtvih opet juriša Karamarko. Bez obzira na to hoće li Karamarko imati i kakvog protukandidata, pičvajz u toj stranci već je počeo: upravo ključa nezadovoljstvo, jer odnos snaga u vladi – Božo Petrov i Tihomir Orešković ne daju Karamarku i HDZ-u udarati ZNA SE ritam u novoj vlasti („uzmi što hoćeš, koliko želiš i kada želiš“) – pa je Karamarko s „domoljubima“ pod stalnim stresom da to nije za gledati. Strašno je vidjeti njegovu facu kad ga tv-kamere fiksiraju u gro planu, a on ne zna kakav bi razlog smislio za očiti gubitak autoriteta, izmotavanja i izbjegavanje udaraca, pritisnut na same konopce.

Tko makar izdaleka poznaje Šeksov karakter, zna da aktualnom predsjedniku HDZ-a nije oprostio to što ga je najprije marginalizirao kao nepoćudnog prijatelja najurene (bez prava na obranu) bivše predsjednice i premijerke Jadranke Kosor, a onda kao političkog penzića gurnuo za savjetnika na Pantovčak. Da bi ga HDZ-ova „žena iz naroda“ potom, u pogodnom času i u dosluhu s Karamarkom, posve uklonila iz političkog mainstreama na desnici. Unatoč stranačkim zaslugama, što ih zbirno nemaju Karamarko i sve njegove desne i lijeve ruke. Uzevši i galeriju kameleona, još zadihanih od uhljebničkog maratona trasom Tuđman-Sanader-Kosor-Karamarko. Steknu li se povoljne okolnosti, Šeks neće dvojiti o izravnom izbornom ataku na svog „mučitelja“ i Glavaš će biti u pravu. „Pičvajz u HDZ-u!“

Per aspera ad astra

„Šeks je homo politicus i neće se odreći politike dok diše“, kazala je Jadranka Kosor televiziji N1 Hrvatska. „On je imao tu ambiciju, ali je uvijek puštao druge. Mislim da godine nisu bitne, ako imate volju, snagu, pamet i ideju, ako ste demokrat. Ne mogu ocijeniti jačinu boksačkih rukavica. Uostalom, to je njihova unutarstranačka stvar.“

U korist vlastite štete i državničke kompromitacije, Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je brzopotezno i bez ikakva krzmanja uklonila Šeksa iz Predsjedničinih dvora i svoje blizine. Više joj nije savjetnik za ustavno-pravna pitanja. Valjda se osobno drži potkovanijom u tom području od suautora Božićnog ustava, pa neće tražiti zamjenu za Šeksove usluge. Ipak, nije bila u stanju staviti točku na njegove političke ambicije unatoč činjenici da se Šeks, kao njezin savjetnik – teško je baš vjerovati naivno/nepromišljeno – našao usred dvostruko tupave predsjedničine afere. Grabar-Kitarović je neoprezno (?) pomilovala kriminalno-narkomanske likove koji su iza rešetaka okajavali uistinu odvratne grijehe te zbrzala smjenu šefa tajne službe SOA-e, jer Dragutim Lozančić „nema moje povjerenje“ (sic). No, premijer Orešković i pomoćnik mu Petrov udarili su kajlu i njoj i njezinom stranačkom šefu: šef Mosta Petrov ne vidi Lozančićev krimen, a Orešković već tri tjedna ne reagira na predsjedničino istrčavanje pred rudo. Pa nije premijer njezin mali od kužine. Kamoli Karamarkov, koji se uporno gura odlučivati umjesto premijera.

Sjednica Vlade RH

Foto: FAH

A, vidi vraga, isplivalo je u javnost da su se predsjedničina pomilovanja dohvatili izrazito zaslužni za masne novčane donacije HDZ-u i njezinoj kampanji. Šeksa su, kaže, vodili samo osobni sentimenti (poveznica: jedan od pomilovanih bio mu je suradnik u kabinetu te prijatelj njegova sina, ubijenog u narkomanskoj komuni u Indiji) kad je pritiskao članove predsjedničine Komisije za pomilovanja. A ovi pak tvrde da im njegova riječ baš ništa nije značila. Tko tu koga, manje je važno od posljedice da je Šeks dobio nogu s Pantovčaka. Kao i ugledni predsjednik prof. dr. sc. Davor Derenčinović i članovi komisije koji (ni)su slušali Šeksove želje. Grabar-Kitarović osobno nije povukla nikakve konzekvence za to što je potpisala sporna pomilovanja, iako ih je Ministarstvo pravosuđa više puta odbijalo. Stradali su drugi, i to njezinom voljom. Nije u redu, ali samoljublje je samoljublje. Njezino japajakanje nije palilo kod bivšeg premijera Zorana Milanovića, pa je pucala od bijesa – „ja, predsjednica države, a on me ne doživljava!“ Orešković se očito zarazio virusom svog prethodnika, pa sve manje doživljava i HDZ-ovu „ženu iz naroda“ i samog Tomislava Karamarka.

Vladimir Šeks, koji je bio među HDZ-ovim alfa mužjacima svih 25 godina „SNS-a“ („Samostalne, Neovisne i Suverene“) te zaneseno skandirao s Ocem Domovine (sic) Franjom Tuđmanom „jedina nam i vječna Hrvatska“, opet je oboren u blato. Ali osjeća se Feniksom. Per aspera ad astra. Podijeljena su stajališta o tome – i u HDZ-u i izvan njega – kako će postupiti stari lisac nakon što je sada odjeknuo gong za ulazak u izbornu arenu. Njegov instinkt za političko preživljavanje respektiraju i najcrnji oponenti. Teško je dokučiti kada pušta probne balone, opipavajući bilo protivnika, a kada napada. Je li mu 5000 članskih potpisa sanak pusti ili je istina da neće ići na Karamarka, jedan na jedan?

Procijeni li da je za njega korisnije, možda se neće kandidirati za unutarstranačke izbore 17. travnja, pa će zagrijavanje za utrku ispasti tek kao detektiranje stupnja nezadovoljstva u HDZ-u Karamarkom. Nije formalno postao premijer, što je dugo obećavao i unaprijed vikao hop, a kad se ipak kroz iglene uši provukao na mjesto prvog potpredsjednika vlade, što je davna samoljubiva izmišljotina Radimira Čačića, neočekivano se sudario s Božom Petrovom i mostovcima srca kamenoga. Stavili mu jaja u škripac, a zdušno im u stiskanju počeo pomagati i premijer Orešković. Karamarkov izborni gubitak moći za samostalno formiranje vlasti, po svom i „domoljubnom“ ćefu, prošlih mu se mjesec dana gadno obija o glavu. Ni približno nije nasitio izbornim plijenom ni svoju stranku, a kamoli koalicijski „domoljubni“ klan. Ucijenjen osobnom taštinom, prisiljen je radi „mira u nemirnoj/nesložnoj političkoj kući“ ustupati najslasnije komade sljedbi Mostovog šefa Bože Petrova. A vlada djeluje kao raštimani orkestar.

Karamarku izmiče iz ruku i ono malo konaca što ih je držao u rukama ili mislio da ih drži, pa su ga počeli žestoko napadati i sami koalicijski partneri (Pero Ćorić, Darinko Kosor, Ivan Tepeš…), ali i šatoraška družina sa Savske 66 (otvoreno pismo, blamaže i neizbor ministra branitelja, isticanje Đure Glogoškog kao kandidata za ministra branitelja, itd.). Karamarkova je vlast „domoljubnih stručnjaka“ već u prvoj skici državnog proračuna skinula braniteljskih 56 milijuna kuna samoj esenciji tzv. nositelja „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“, a u konačnoj verziji država im je uskratila dodatnih 200 milijuna. Gospodo, nema novca. Uzalud ste 500 dana živcirali Zagreb i cijelu Hrvatsku cirkusiranjem u Savskoj 66. Bivši ministar Predrag Matić Fred je podebljao tu braniteljsku stavku za dvadesetak milijuna, ali svejedno – „nije valjao“. Zašto sada, kad HDZ uzima braniteljima nema šatri pred, recimo – Banskim dvorima? Gdje su plinske boce i vukovarski stožeraši? Zašto kičasto nakinđurenu savsku šatru sada čuva samo – bista Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana?

Nakon šestodnevnog sad me vidiš – sad me ne vidiš Mije Crnoje, braniteljskog ministra nema ni na horizontu. Premijer Orešković se pravi grbav. Tjednima ne samo da ne želi supotpisati predsjedničinu smjenu šefa tajnih službi nego i ponižavajuće drži u čekaonici ureda novu HDZ-ovu akviziciju za ministra branitelja, glavnog tajnika stranke Milijana Brkića nadimkom Vaso. Navodno ga je primio prije dan-dva, ali skrivečki, pa i dalje komunicira (njegov novi termin za sve i svašta, bez veze s razložnom hrvatskom sintagmom) kako očekuje više kandidata za to mjesto u svojoj vladi. Zato što i rečenog natmurenog lika prati gadna afera: sumnja na plagiranje više od 70 posto diplomskog rada na Visokoj policijskoj školi, pa je ustanova opet pokrenula postupak za oduzimanje Brkiću visokoškolske diplome, diplomiranog kriminalista. Mediji ga deru uzduž i poprijeko, a političari se svađaju o njegovoj (ne)podobnosti.

Da su birači u Bijednoj Našoj imali povjerenja u HDZ, Karamarka, „domoljube“ te militantne veteranske i skupine iz Katoličke crkve, sad bi zemlja valjda imala neku normalnu vlast. Makar rigidno desnu, kao što je i ova, ali kadru vladati. Ovako, živa smijurija: tjedni sustižu tjedne, a vlada – ne vlada. Nisu popunjena sva ministarska, a kamoli zamjenička i pomoćnička mjesta, neke međunarodne obveze su na čekanju, državni poticaji u zemlji još su mislena imenica, a od obećanih „reformi od prvog dana“ – još ni r. Ton crnoj rupi aktualne političke zbilje dramatičan grabež za državnim apanažama svake vrsti, položajima, moći… Mostu iz tjedna u tjedan pada rejting među građanima, a Karamarko čvrsto i dalje, godinama već drži mjesto najnepopularnijeg političara u zemlji. I uporno se gura dalje, zamjera na sve strane i rasipa mudrost o boljem sutra u što ni sam ne vjeruje.

Put putujem…

Kolinda Grabar-Kitarović na tom je stranačkom valu ispucala prvu godinu mandata, a rezultat „uništa“. Nije ispunila nijedno predizborno obećanje, osobito ne ono kako će učiniti da „Hrvatska bude među najbogatijim zemljama u Europi“. U Bijednoj se Našoj živi znatno lošije nego prije godinu dana, kada je preuzela dužnost. U godinu dana putovala je 32 puta u inozemstvo, triput u SAD, spiskala hrpu novca poreznih obveznika, a od tih putovanja građani i RH nisu osjetili jedne lipe dobitka. Niti je ugled zemlje profitirao. Bivši predsjednik RH Ivo Josipović je putovao 35 puta preko državne međe, ali u svih pet godina mandata. Rezultat je bio isti – „uništa“ – ali barem neusporedivo jeftiniji.

kitarovic_oreskovic_pixsell_main

Foto: Tomislav Miletić / Pixsell

To je ugrubo kontekst u kojem trenutno najvažniji/najmoćniji čovjek u RH ide na unutarstranačke izbore. Tegleći za vratom mlinski kamen: nije uspio samostalno formirati vlast, a ova uglavnom ne funkcionira, djeluje kao raštimani orkestar i pitanje je kako će skončati. Ipak, dobar dio HDZ-ove koalicije, kojem se posrećilo u podjeli plijena, drži da je Karamarko „siguran novi/stari predsjednk“ svoje stranke, dobitnik bez prave konkurencije. Saborski zastupnik HSP-a AS (Ante Starčević) Pero Ćorić to je bez zadrške kazao u HTV-ovoj emisiji „Studio 4“, ne dovodeći u pitanje „domoljubno“ partnerstvo, iako puca od bijesa što „politički neiskusni mostovci iz sredina s jedva 1500 žitelja“ vuku za nos i HDZ i „domoljube“, neumjesnim zahtjevima za kruhom nad pogačom.

Jest činjenica da Vladimir Šeks nema osobite logističke mišiće za unovačiti na svojoj strani respektabilnije HDZ-ove potencijale, ali… Bude li se i dalje zloslutno dramatiziralo stanje u zemlji, jer nema šanse da će prestati koškanja i žešći sukobi između HDZ-a, „domoljuba“ i Mosta, odnosno Karamarka i Petrova, odnosno Karamarka i premijera Oreškovića, odnosno Oreškovića i Grabar-Kitarović…, Šeks i možebitni još neki pretendenti na mjesto šefa stranke jamačno će naći prostor i način za ozbiljnije zagorčati Karamarkov život. Možda i zapečatiti nesretnu sudbinu nesretno skrpane „reformske vlade“, koja se pomalo već utapa u nemoći da se bavi presudnim zadaćama – reformama. Nije stoga daleko od pameti, navodno, svojevrsni „plan B“ koji u strogoj tajnosti cizeliraju Božo Petrov i Tihomir Orešković. Kako se čuje iz stranačkih kuloara, a „trač“ upravo razvaljuju neki mediji,  plan se odnosi na scenarij da Božo Petrov prepusti vođenje „novog Mosta“ Tihomiru Oreškoviću, čime premijer dobiva nedostajući mu politički legitimitet/bazu.

Aktiviranje tog plana ovisit će o ishodu unutarstranačkih izbora u HDZ-u i Karamarkovoj sudbini. Petrov i Orešković bi se, istodobno, našli u prilici parirati možebitnom Karamarkovom pokušaju da sklopi savez s HNS-om, pobijedi li na unutarstranačkim izborima njegov prijatelj Ivan Vrdoljak, te s HNS-ovim rukama u saborskim klupama zadrži većinu i riješi se ucjenjivački napasnih „sporazumnih“ mostovaca. Navodno, taj „plan B“ i premijer Orešković na čelu Mosta, umjesto Petrova, ima potporu Katoličke crkve, dijela HDZ-a i „domoljuba“, pa i promišljenijeg dijela političke oporbe. E sad, što bi bilo kad bi bilo i što će biti ako bude, znat će se uskoro. Stanje kuha, a stranačka podzemlja življa su nego ikad. U globalu, to je još jedan znak da je ova vlada nakaradno/neprirodno sastavljena i da takva, kakva jest, ne može biti duga vijeka. Pogotovo ne vijeka potentnog za uspješno provođenje obećanih strukturnih reforma. Koje je u pregovorima potpisala čak i lijeva koalicija Hrvatska raste. Doduše, sad se mnogo toga potpisanog više ne sjećaju.

Rečeni Ćorić nije jedini među vladajućim rogovima u vreći, koji ne bira riječi u demoniziranju Bože Petrova i mostovaca: „Ne mogu se oni dovijeka  nećkati u kadroviranju, stalno ulagati veto na volju dominantnog partnera HDZ-a i rasplamsavati nezadovoljstvo u javnosti, jer se ne mogu pokrenuti promjene“. Tu vrst ljutnje više je puta izrazio i jedan od dvojice koordinatora paravladinog tijela Vijeća za suradnju (Mosta i „domoljuba“) Milijan Brkić nadimkom Vaso, a izvori bliski prvom vladinom potpredsjedniku diskretno su dojavili medijima da je već i Karamarku „puna kapa i Petrova i Mosta“.

Unutarstranački raspleti ovog proljeća, najvjerojatnije, neće donijeti radikalnije, senzacionalne obrate ni u HDZ-u, ni u SDP-u niti HNS-u… Neće ni bitno utjecati na političku konfiguraciju Bijedne Naše budući da principijelnost, svijest, savjest, poštenje i upravljačka mudrost nisu jača strana domaćih političara. Više politikanata. Stasalih u biti na negativnoj tradiciji „državne politike 1990-ih“, koja i jest uzrokom svekolikog gospodarskog, društvenog i moralnog kolapsa.

Pričuvni dugouško?

U skupni možebitnih još nekoliko Karamarkovih oponenata (osim Šeksa), koji ne dijele s njim viziju gladijatorskog HDZ-a u političkoj nervaturi RH, recimo, znaju se spomenuti imena europarlamentaraca Andreja Plenkovića i Davora Ive Stiera te nesuđenog ministra branitelja Damira Krstičevića. Vrlo je vjerojatno da će se usred pičvajza naći i neki pričuvni dugouško iz Karamarkovog tajnog zečnjaka, koji će u zadnji čas priložiti 5000 potpisa te u njegovu korist tračati do iznemoglosti. Proliti i zadnju kaplju znoja ne bi li navukao lovce na pretanak led i svom gazdi priskrbio drugi predsjednički mandat u HDZ-u. Stranci koja bi i dalje preživljavala na ratobornom pretakanju ideološkog crnila, anatemizirala Srbe, provocirala sukobe s „komunjarama i udbašima“, jer „ne vole Hrvatsku“ i drže je „slučajnom državom“…

KARAMARKO_BRKI__615030S1

Foto: SRĐAN VRANČIĆ / Cropix

Pičvajz neće izostati u „domoljubnom“ cirkusu ma kako se u međuvremenu kadroviralo/slagalo tu Rubikovu kocku. Već se iz druge galaksije vidi da se dobar dio članstva „najbrojnije klijentelističke stranke“ negativno napalio na Karamarka. S razlogom. No, većina napaljenih neće imati muda to mu pokazati. Recimo, sam Milijan Brkić nadimkom Vaso, kojega je – najzaslužnijeg za sve stožeraške i šatoraške ulične performanse „nezadovoljnih hrvatskih branitelja“ – ostavio u prvoj podjeli bez ikakve ministarske apanaže (u drugoj jedva da ima šanse) i dodatno mu se zamjerio odbijanjem Brkićeve (i skupine) akvizicije za premijera – istarskog cigaretnog superbogataša Plinija Cuccurina.

Ni forsirana stranačka uzdanica Josipa Rimac nije ostrastila svoju ljutnju zato što je nakon žestoko odrađenih parlamentarnih izbora grubo gurnuta u zapećak i, na zahtjev Bože Petrova, lišena ministarskog fotelja. Nakon blamaže s Mijom 85G Crnojom, umirovljenom je generalu Damiru Krstičeviću bilo ispod časti prihvatiti naknadnu Karamarkovu pamet i prihvatiti mjesto „slučajnog ministra branitelja“. I Krstičevića je izigrao u prvoj podjeli, iako je umirovljeni general respektabilniji kandidat i javnosti bliži od Crnoje i Brkića zajedno. I nema za vratom afere o neplaćanju poreza državi i krađu intelektualnog vlasništva. Ta se vrst kadroviranja kompromitantno obija Karamarku o glavu i proustaškim CV-om obiteljskog prijatelja Zlatka Hasanbegovića, kojega je – cijelom svijetu za inat! – gurnuo na fotelj ministra kulture.

Taj lik nema pojma o kulturi i umjetnosti, nikad ga nitko nije vidio na filmskoj ili kazališnoj premijeri, na promociji vrijedne knjige, na otvorenju izložbe ili kakvoj retrospektivi, a Karamarko ga instalirao za voditi kulturnu politiku RH. Ne gorljivu hadezeovku, a osrednju glumicu Anju Šovagović, kojoj je obećao taj fotelj te je mjesecima krojila program kulturne politike po HDZ-ovoj mjeri i ukusu. A kad je bilo kadrovsko stani-pa’ni, Šovagović je postala manje važna od Karamarkova kućnog prijatelja. To je izazvalo potres u stranačkom Odboru za kulturu, čiji je predsjednik Krešimir Dolenčić, uvrijeđen, podnio ostavku. Sada je i Šovagović među uvrijeđenima, poniženima i razočaranima Karamarkom i njegovim titranjem Boži Petrovu. A ovaj ga ionako ne zarezuje. Što sve šef HDZ-a ne bi učinio samo da ne mora sjašiti s tolike prepotencije.

U međuvremenu, javnost masovno traži uklanjanje Hasanbegovića iz vlade i Ministarstva kulture, kulturni krugovi se digli na noge, a poznati lovac na nacifašističke zločince Efraim Zuroff i renomirani Centar Simon Wiesenthal šalju otvoreni prosvjed premijeru Tihomiru Oreškoviću: „Fašist Zlatko Hasanbegović ne može biti ministar kulture“. Glorificira ustaše, tzv. NDH i tvrdi da antifašizma nema u Ustavu RH. Politički mu je i publicistički (bio suradnik ustaškog lista Nezavisna Država Hrvatska) pedigre nabijen hopovštinom (HOP – Hrvatski oslobodilački pokret, osnovan u Argentini po poglavnikovom nalogu i pod vodstvom Pavelićevog šogora, 1990-ih preseljen u RH) i hosovštinom (HOS – Hrvatske oružane snage, službeni naziv vojske tzv. NDH), što ga sve zajedno ne kvalificira ni za kakvu državnu dužnost. A javnost je imala prigodu vidjeli ga na fotografiji iz Splita s ustaškom kapom na glavi. HOS-ovom, kažu oni što ga brane od ustašluka, a u HOS-ovom grbu na kapi – ustaška šahovnica.

Hasanbegovi__1016865S1

Foto: Dragan Matic / CROPIX

Manje je znano, međutim, kako se Karamarko zbližio s Hasanbegovićem, tada još tinejdžerom, u krugu zagrebačkih muslimana iz kojeg je potjecala i njegova prva supruga te je sada sporni ministar ostao blizak Karamarkov obiteljski prijatelj. I sad ga rukama i nogama brani od javnog bunta i zahtjeva za smjenom, ne da ga kritičarima, inati se cijelom svijetu. U pomoć mu je gorljivo priskočio i sami vrh Islamske zajednice u RH, gdje je Hasanbegović revan aktivist i uživa veliku potporu. I taj je kontroverzan lik, koji prije svega nanosi štetu Hrvatskoj, važniji Karamarku i Oreškoviću (stao je uz njega) od ipak poznate glumice  Anje Šovagović ili tolikih uglednih/zaslužnih u kulturi članova HDZ-a. Te činjenice također dolaze na naplatu i, posljedično, čine dio kulisa pičvajza u toj stranci.

Relativni pobjednici parlamentarnih izbora su politički uškopljeni do te mjere da im je grubo dano znati kako odjednom više ne smiju uzimati što žele, gdje žele i koliko žele. Na što su naviknuli u vladajućih 18 od 25 godina života RH. Ispriječio se nekakav viseći Most na kojem Karamarku toliko klecaju koljena da to njegova stranačka sljedba većinski nije u stanju provariti. Kud’ ovi „reformskim“ okom, Karamarko i HDZ pokorno skokom, a publikum se iritantno cereka s građanske galerije. Karamarku je uistinu puna kapa Petrova, pa se više ne libi to i otvoreno reći. Kao u slučaju Milijana Brkića nadimkom Vaso o čijoj kandidaturi za ministra Božo Petrov, kaže da – „ništa ne zna, jer moramo izabrati među više kandidata“. Slučajno to kaže i njegov šef u vladi – Tihomir Orešković.

A HDZ jedva-jedvice skucao i tog jednog, pa opet nepodobnog. „E, ako nije znao, sada Petrov zna tko je naš kandidat za ministra branitelja“, bijesno je Karamarko odbrusio novinarima u mikrofone, a publikum s građanske galerije se još glasnije nastavio cerekati. Kažu: „Kud’ su se ti politički harlekini gurali na vlast kad ne znaju vladati niti su kadri naučiti posao u jednom mandatu!?“ Karamarkova sudbina u HDZ-u, slažu se mnogi analitičari, ovisit će ne više o žestini obračuna sa SDP-om, nego „o tome kako će funkcionirati vlada HDZ-a i Mosta, a najviše o tome hoće li Karamarko uspješno namiriti i zadovoljiti HDZ-ovo članstvo u podjeli funkcija u novom vladajućem aparatu“ (Iva Puljić-Šego, Večernji list).

Muda u škripcu

Iako su ministarstva već odlepršala, osim braniteljskog, HDZ još nije podijelio tridesetak mjesta iz svoje kvote zamjenika i pomoćnika ministara, pa svu silu čelnih pozicija u javnim poduzećima, agencijama, zavodima i kojekakvim drugim uhljebničkim ustanovama pod državnom šapom. Druga i treća podjela karata su prigoda za popraviti štete. Hoće li uspjeti, veliko je pitanje, jer Petrov i Orešković drže HDZ-ova muda u škripcu. Mogu uložiti veto na svaki Karamarkov potez, pa… Most je kontra njegovoj volji, recimo, ostavio u MUP-u niz šefova iz bivše SDP-ove momčadi, jer „ljudi dobro rade svoj posao“. Orešković si je za savjetnika uzeo Stjepu Stephena Bartulicu, utjecajnog konzervativca, profesora političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu i doseljenika iz SAD-a, koji je bio savjetnik za vjerska pitanja bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. I jedan i drugi slučaj bacili su Karamarka u očaj te izazvali užas u HDZ-u i među koalicijskim „domoljubima“. „Gle“, viču, a ništa ne mogu, „naši su na ledu, a ‘komunjare’ ostaju vladati i dalje. To je izvan svake pameti!“ Nije, ali…

Ljutu travu na ljutu Karamarko&HDZ&„domoljubnu“ ranu, a na sveopće veselje Mosta i SDP-a, dodatno je nabacio premijer Tihomir Orešković imenovanjem Jakše Puljiza najvažnijim svojim savjetnikom. Prvim chief integration officerom (CIO) u državnoj povijesti RH, koordinatorom rada glavnih ministarstava te ključnim za strateška ulaganja i EU-fondove. Puljiz će na neki način biti važniji premijeru od Karamarka i Petrova, koji se u vladi bave istim/sličnim dijapazonom poslova. Zbog Puljiza se cijeloj desnici dignula kosa na glavi, tko je ima, jer je taj nestranački, vrstan stručnjak bio zamjenik ministra Branka Grčića u prethodnoj SDP-ovoj vladi. Orešković ne želi čuti slova protiv Jakše Puljiza, koji ga je oduševio svojim kvalitetama već za prvog susreta.

Redikulozni Branimir Glavaš nije jedini, koji sa zadovoljstvo promatra pičvajz u HDZ-u kao mogućnost, napokon, profiliranja militantne desničarske stranke ognjištarskog tipa u modernu demokršćansku političku opciju na tragu njemačkog CDU-a, formalnog HDZ-ovog uzora. Ostane li Karamarko predsjednik HDZ-a i nakon 17. travnja, ta stranka nema šanse donijeti Bijednoj Našoj gospodarski, društveni i moralni boljitak niti razumom i razvojnim programima nadjačavati se sa SDP-om. Možda bi stanje permanentnih krvnih osveta HDZ-a i SDP-a, što zemlju vodi u vražju mater, mogli promijeniti hadezeovci tipa Davora Ive Stiera i Andreja Plenkovića, kad bi na SDP-ovoj strani imali Tonina Piculu za protivnika.

Stier i Picula pokazali su u Europskom parlamentu visok stupanj političke svijesti, razuma i sinergijske zauzetosti za interese RH, nasuprot ultimatumima stranačke subverzije, pa su ih šefovi Karamarko i Milanović obojicu kaznili – zbog suradnje. Picula je potom, gurnut na neprolazno mjesto na izbornoj listi za eurozastupnike, isplivao na sami vrh, s najviše preferencijalnih glasova od svih kandidata na svim listama. Picula, sada oponent šefu svoje stranke, ipak se neće ovog proljeća suprotstaviti Zoranu Milanoviću i Zlatku Komadini na unutarstanačkim izborima za predsjednika SDP-a. Na štetu hrvatske socijaldemokracije.

Marijan Vogrinec
Autor 10.3.2016. u 21:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija