Hrabri Orbán, hrčak Vučić i trtaroš Plenković

Marijan Vogrinec
Autor 7.6.2022. u 10:26

Izdvajamo

  • Otkad je ekonomski razumnije i razvojno prihvatljivije isti energent plaćati skuplje, ako u susjedstvu postoji po akcijskoj cijeni i uređenom mrežom dobave? Ne živi se od politike i izmišljanja ratnih ugroza na kojima ginu tuđi ljudi, a nemoralno si bildaju enormne profite svjetski megatrgovci oružjem/strahom i financijski lihvari što kreditiraju destabilizaciju globalna mira i sigurnosti! I dugoročno je izrazito problematičan taj trošak budući da i Unija kao cjelina i svaka njezina država članica posebno ispostavlja svojim poreznim obveznicima znatno napuhani račun za vrlo toksičnu i nadasve pogibeljnu politiku enormnog poskupljenja svih stavki život. Je li, uključivo račun za  umnožene vojne proračune (čitaj: kupnju sve više i sve skupljeg oružja, pretežno made in USA, NATO-kalibra) prije i više no za kupnju kruha ljudima, mlijeka djeci, zaštitu prirode, socijalu barem kao za bivše SR Hrvatske u 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji...

Povezani članci

Hrabri Orbán, hrčak Vučić i trtaroš Plenković

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Jest da premijer Andrej Plenković nije premijer Viktor Orbán – ako ćemo pravo, načinom kako ovaj tretira tzv. demokraciju i ljudska prava u Mađarskoj ne treba ni biti – ali u odnosu prema diktatima iz Bruxellesa što nanose štetu tzv. običnim/malim ljudima i troškove samonedostatnu balkanskom kifliću morao bi plagirati nešto suverenističke orbanovštine iz neposredna susjedstva. Što kažu, Bog je najprije sebi napravio bradu, a Plenković bi bolje od ikoga već morao pojmiti da se vođe EU-zemalja tzv. prve/druge brzine itekako drže te spoznaje kada se u Europskoj komisiji, na Vijeću te u Europarlamentu donose rješenja – obavezna za svih 27 članica. À propos, kad se već spominju Orbán i njegov suverenizam u korist jačanja državnog identiteta u eurounijskoj tzv. obitelji, neki dan je osvanula vijest da osniva nacionalnu superbanku – Mađarski Bankholding. Komentator Jutarnjeg lista Gojko Drljača će ustvrditi da je Orbán time, osokoljen pak izbornom pobjedom svoje stranke Fidesz na krilima tzv. neliberalne demokracije, „krenuo u realizaciju jedne od svojih najvažnijih zamisli za jačanje svoje ‘neliberalne demokracije’, odnosno stranke Fidesz i samoga sebe“. Indikativna mu je i poruka: „Ugledajte se na mene“ 

Marijan Vogrinec

„Hrvatice i Hrvati i sve ostale građanke i građani RH (sic transit) mogu od gladi, nepristupačne već i prosječnom džepu energije i hrane, inflacije i proturuske polit-medijske histerije u ovo rizično ukrajinsko-sankcijsko-pandemijsko-poremećajno eurounijsko nedoba dubiti na glavi, hodati na trepavicama ili danonoćno gutati hostije ne bi li im se On ipak smilovao, ali – kako sada stvari stoje u Banskim dvorima neodgovorno zataočenim u Bruxellesu – crno im se piše. Unatoč obećanim silnim (ne)povratnim milijardama iz eurounijske blagajne za „razvojni oporavak i otpornost“ te vladinu javnom svršavanju zbog pohvala Europske komisije da „RH, uz Irsku, više ne spada među zemlje s makroekonomskim neravnotežama“, dvocifrena stopa inflacije više no dvostruko nadmašuje/guta korigirane na niže i domaće i eurounijske procjene ekonomskog rasta. Sve što tako sjajno zvuči u političkim filipikama vladajućih – jer egzistencijalno ovise o čim uvjerljivijoj fatamorgani izborno oktroiranog „optimizma“ – i još sjajnije izgleda na birokratsko-statističkim papirima, tzv. obični/mali ljudi dnevno vide na sve višim cijenama živežnih namirnica u dućanima, svakog utorka na benzinskim crpkama, svaki mjesec na mirovinama i plaćama koje sve manje vrijede… Eksponencijalni porast cijena energije, hrane, ugroza temeljnih potreba i kobno zaostajanje plaća i mirovina za porastom troškova ubrzano srozavaju životni standard obitelji.

Tzv. obični/mali ljudi u Bijednoj Našoj i bez osnovnih ekonomskih znanja dnevno, sve tragičnije osjećaju raskorak politike i dnevne zbílje. Može li HDZ-ova vlada premijera Andreja Plenkovića – ratobornije prosankcijski i proturuski nastrojena i od samih nekih SAD/EU/NATO-ovih jastrebova, kao malo koja geopolitički/geostrateški tako beznačajnog etata – poduzeti štogod za olakšati život građanima u specifičnim hrvatskim uvjetima, a da ne ide po blagoslov najvidljivijeg bruxelleskog činovništva koje pak ne smije pomaknuti malim nožnim prstom bez blagoslova iz Ovalnog ureda? Može, ali neće. Bijedna Naša drugomandatnog već premijera Plenkovića nije Mađarska također drugomandatnog već premijera Viktora Orbána. Pa, gdje i u čemu je Orbán suverenistički svjestan, ne globalist opće prakse, te najprije gleda mađarske državne interese, hrabro odbija tzv. eurounijske koji ih ugrožavaju ili potiru, otvoreno kaže „ne“ bruxelleskim enormno (pre)plaćenim birokratima tako predanima tuđim nježnicima i breskvicama gloginje mlatiti, ne pokriva se ušima po glavi na svaku prijetnje sankcijama EU-a „neposlušnim Mađarima“…, Plenković je veliki  trtaroš, tzv. mali od kužine „dragoj Ursuli“, „dragom Charlesu“, „milima i dragim“ oko njih. Neće pomaknuti malim nožnim prstom ni za vlastitu zemlju, kamoli neku izvan europučanske tzv. obitelji, ako samo i pomisli da bi to u Bruxellesu moglo zasmetati nekomu od „dragih i milih“, kako im običava tepati uz ime. I ne samo u (ne)službenim dopisima.

Svaki drugi dan u Bruxellesu

Daleko od toga da je sve na svomu mjestu u eurounijskom ponašanju mađarskog lidera koji je nedavno opet uvjerljivo pobijedio na izborima, ili da u svojoj unutarnjoj politici može biti demokratskim/humanističkim, je li, primjerom svima u regiji, među postkomunističkim zemljama bivšeg tzv. Istočnog lagera pod kapom SSSR-a ili u cijeloj Uniji. Ali, to kako i zašto brani mađarske državne/nacionalne interese među velikima, jačima i utjecajnijima u EU od svoje zemlje ostavlja dojam samosvjesne, čvrste državne vlasti koja svoju samostalnost, neovisnost i suverenost ne daje u ruke nadnacionalnoj asocijaciji tzv. zajedničke europske obitelji. Mi, je li, možemo biti sestre i braća, voljeti se, dijeliti iste potrebe, surađivati jer živimo jedni pored drugih, ali osobni, nacionalni, državni, ekonomski i ini interesi nisu isti; razlike se moraju uvažavati, postizati kompromisi… Za razliku od hrvatskog premijera Plenkovića, koji gotovo svaki drugi dan trči u bruxelleske hodnike, urede i kuloare po „svoje mišljenje“ o svemu i svačemu važnijem u vanjskoj i unutarnjoj CRO-politici, pa tom logikom postrojava svoje ministre i HDZ-ove podobnike u lokalnoj/regionalnoj tzv. samoupravi, mađarski mu se kolega Orbán ne spušta na tu razinu.

Dapače, odbacuje „demokratske direktive“ iz Bruxellesa u odnosu na pravosuđe i medije, ne želi se pridružiti Zapadu u tzv. sankcijama Rusiji i odreći se uvoza ruske nafte i plina, zabranio je dostavu zapadnog oružja Ukrajini preko mađarskog teritorija, otvoreno tvrdi da „ukrajinski rat nije mađarski rat“, proglasio je izvanredno stanje i preuzeo ovlasti odlučivati u kriznim okolnostima mimo parlamenta, održava uspješne ekonomske i ine odnose s Moskvi prijateljskima Srbijom i predsjednikom Aleksandrom Vučićem koje SAD/EU/NATO i „partneri“ žestoko pritišću/ucjenjuju da se hitno opredijele jesu li u aktualnom sukobu zbog „ničim izazvane ruske agresije na Ukrajinu“ (sic transit) na strani Zapada ili Rusije, etc. Orbán se ne libi biti tzv. bijela vrana u Uniji i u odnosu na cjelokupan proturuski Zapad, pa onih više od 40 zemalja u svijetu koje nisu podržale rezoluciju UN-a o osudi Ruske Federacije zbog invazije na Ukrajinu – uključivo cca 2,5 milijardâ žitelja, potrošača ruske nafte i plina u Kini i Indiji – imaju i u Uniji adut/e u korist zdravorazumske, i ne samo ekonomske politike koja ne tretira međunarodne odnose kao torzo. Mađarska nije jedina u Uniji zbog koje „dragima i milima“ u Bruxellesu ne prolazi delegiran im s one strane Velike bare šesti paket tzv. sankcija: potpuna blokada uvoza ruske nafte. Koja bi vrlo radikalno Mađarskoj eutanazirala gospodarstvo, odnosno izbila iz proračuna više od 18 milijardâ eura na godinu. „Više nemamo morsku luku“, kazao je Orbán, pogledavajući na stari imperijalni zemljovid tzv. velike Mađarske do riječkog akvatorija.

Unija je spremna amortizirati štetu s cca dvije milijarde eura u samo tri-četiri najugroženije članice, pa… A Jadranski naftovod, a terminal u Omišlju na otoku Krku? Mađari – alatima koruptivno stečenih upravljačkih prava u Ini (u sastavu MOL-a) drže Bijednu Našu za energetsku mošnju, a ne obratno kako tvrdi Plenković – itekako su energetski vični zbrojiti dva i dva, pa će, je li, zaključiti kako ne postoji ni dovoljno kapacitirana transportna infrastruktura s Jadrana do najbliže rafinerije, npr. u Kaposváru, niti bi barel uvoznoga sirovog tzv. crnog zlata iz inih svjetskih izvora bio konkurentan ruskoj akcijskoj cijeni u neposrednom susjedstvu s kojim već desetljećima postoji tehnički vrlo razvedena/učinkovita dobavna mreža. Budući da brdo neće Muhamedu, a u Bruxellesu i Washingtonu također znaju zbrojiti dva i dva, Muhamed je nevoljko morao dopuzati brdu: Bruxelles je naftno popustio Orbánu, a time i Slovačkoj tako da će razvodnjeni embargo ostati samo za transport ruske nafte morskim putem. Unija si taj tzv. paket u kojemu nema plina (sic transit) može slobodno zataknuti za uho budući da Rusija ima i previše drugih kupaca za svoju naftu, recimo, samo Kineza i Indijaca cca 2,5 milijardâ. Orbánova izvanparlamentarna mjera jest zamrznuta cijena benzina na crpkama na, preračunano, cca devet kuna za litru domaćem stanovništvu te 40 posto skuplje strancima. Ni hrvatskim žiteljima iz pograničnih krajeva time se više neće isplatiti tankati gorivo u Mađarskoj. Za razliku od mađarskoga kolege, hrvatski premijer – opsjednut najviše time kakvim ga doživljavaju „draga Ursula“, „dragi Charles“ i ini „mili i dragi“ u Bruxellesu no životnim interesima vlastitih sunarodnjaka – nema lidersku viziju kojom se usudi razumno/opravdano kontrirati interesima prvih eurounijskim činovnika.

Srbijanski plin u Mađarskoj

Pa će, je li, državni blagajnik i vladin potpredsjednik Zdravko Marić – koji uvijek strogo pazi, kao i svi ostali ministri, da niti ne pisne što disonantno Plenkovićevoj volji – smjelo tvrditi da Orbánov potez zabranjuje točenje goriva strancima. „Nisam upoznat s tom mjerom“, kazao je Marić nakon vladine sjednice, „ali mislim da ona ne može proći. Postoje direktive EU-a, dio smo iste obitelji, a u ovom se slučaju može iščitati poprilična količina diskriminacije.“ Mi jesmo braća, nedvosmislen je Orbán, ali kese nam nisu sestre, proturuske tzv. sankcije i inati nemaju jednako loše posljedice za sve članove eurounijske tzv. obitelji, pa… Mađar misli na bolje/sigurnije sutra svojih sunarodnjaka, a Hrvat na izglednije osobno karijerno sutra među malobrojnom sektom tih što imaju ambiciju diktirati životni standard i nacionalnu (ne)sigurnost svima u tzv. EU-obitelji pod ementaler-kišobranom tzv. zajedništva, solidarnosti i demokracije. Pa će Mađar cementirati litru benzina svojim sugrađanima na devet kuna, a Hrvat dopustiti MOL-u i privatnicima bildati ju svakog utorka prema 20 kuna za litru? Orbán će prijateljevati s Vučićem te mu uslužno skladištiti zalihe srbijanskog prirodnog plina kupljenog u Rusiji čak i po nižoj cijeni od akcijske kako bi se potrošači u Srbiji tri godine unaprijed grijali/kuhali po 10-12 puta (ne posto, puta!) nižoj cijeni prostornog metra no itko drugi u Europi, a Plenkovića ne mori briga zbog energetske – nebrige!?

Orban i VučićPhoto: Amir Hamzagic/ATAImages Photo: Amir Hamzagic/PIXSELL

Naravno da RH neće orbanovski/vučićevski omogućiti svojim građanima točenje jeftinijeg benzina i najesen/nazimu podnošljivu cijenu prostornog metra plina – koji je ekonomski gledano već sada više no 70 posto skuplji od ruske ponude – pa je Marićevo spominjanje mađarske „diskriminacije“ tek eho one liderske razlike između premijera koji se smatra odgovornim slobodno odlučiti o tomu što je najkorisnije za njegove sugrađane pod kriznim ograničenjima/pritiscima i premijera koji ovisnički tratari. Ne usudi se tako postupiti. Trči čak 1282 kilometra čuvarima/vlasnicima državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH pitati kako mu je postupiti „u korist Hrvatica i Hrvata i svih ostalih građanki i građana“ (sic transit) bez obzira na trošak tuđih inata, animoziteta i taština, što će ih skupo plaćati i budući naraštaji. A kako državni proračun bitno ovisi o veličini turističkog kolača i on o tomu koliko su ga mijesili i dodavali začine tzv. EU-chefovi s maksimalnim brojem Michelinovih zvjezdica – ma kako prljavih ruku i ponašanja – „uspješnoj vladi premijera Andreja Plenkovića, najuspješnijoj od svih prethodnih zajedno“ (sic transit) neće u ovo krizno doba pasti na um ijedna uistinu učinkovita mjera u korist izvlačenja domaćih žitelja iz živog blata kobnih posljedica priključenja RH tzv. sankcijama, suzbijanja inflacije, rasta troškova života, usklađenja plaća/mirovina sa skupoćom, energetski podnošljivije jeseni/zime…

Plenković u tom smislu nije Orbán. Šteta. Nije ni protukrizni energetsko-prehrambeni hrčak Aleksandar Vučić. Plenković je uvjeren da mu se domovina zove Europska unija i da joj je glavni grad Bruxelles, gdje – ako je vjerovati drčnu predsjedniku RH Zoranu Milanoviću – puca na jedno ili dva ključna mjesta na samom vrhu. „Ne u Europskoj komisiji“, kaže Milanović, „jer tamo može svatko.“ Nitko, naravno, nema ništa protiv toga da svatko ima pravo na svoje ambicije i karijerne snove. Dapače, ako su utemeljeni u znanju, sposobnostima i respektabilnim postignućima, a ne u politikantskim, ideološko-stranačkim ili klijentelističkim, sektaškim, itsl. kuhinjama u kojima se usko interesnom alkemijom birokracija radi birokracije razmnožava prostom eukariotskom mitozom. To pak s voljom naroda/â zemlje koja „šalje“ svog „pouzdanika“ na činovničko sljeme EU-birokracije nema blage veze baš kao što ni taj izabranik – valja zadovoljiti kriterij nacionalnog/polit-ideološkog ključa – više nikomu ne odgovara ni u tzv. bazi odakle dolazi niti globalu od pola milijarde birača u tzv. EU-obitelji. Da nije tako, Unija bi danas bila svoja na svomu – geopolitički, ekonomski, geostrateški, društveno, moralno pa i vojno; treći ravnopravan temeljni kamen globalnog razvoja u svijetu, uz SAD i Aziju – a ne ovisan, podanički SAD-ov potrčko kojemu je Uncle Samovo „partnerstvo“ po svaku cijenu preče od vlastitog identiteta i integriteta. Utemeljenog na tisućljetnoj povijesti i civilizaciji. S kojom, je li, Uncle Samova divljezapadna kaubojština, čak vrlo genocidnih praksâ, prekida ključnu moralnu vezu već prvim izgonom kriminalnog ološa sa Starog kontinenta radi naseljavanja tek otkrivenoga Novog svijeta.

Nulti rast u 30 godina

Gdje je logika da eurounijske sestre Mađarska i Slovačka iz iste tzv. obitelji s Bijednom Našom i sestra iz „prvog braka“ Srbija omogućuju svojim građanima znatno jeftiniji benzin i plinsko grijanje nazimu, a RH to nije u stanju? Što to povoljnije mogu i više od Plenkovića znaju Viktor Orbán i Eduard Heger da im Bruxelles gleda kroz prste uvoz znatno jeftinijih ruskih energenata „dok se ne prilagode alternativnim pravcima dobave“ (Josep Borrell), čuvajući im time stabilnost ekonomije i štiteći životni standard ljudi od enormnih poskupljenja energenata? Što to više i bolje od Plenkovića znâ i može srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić da će se njegovi sugrađana jeftinije voziti automobilima i barem tri sljedeće zime 10-12 puta jeftinije grijati i od hrvatskih susjeda te kupovati znatno pristupačniju hranu iz interventnih zaliha koje se gomilaju već sada (brašno, ulje, šećer, smrznuti grašak i ino povrće, voće…)? U čemu je kvaka? U tomu da eurounijski tzv. mali od kužine sa svojom plaćom cca osam puta većom od prosječne mirovine u RH za puni radni staž, što ju prima cca 800.000 sirotanki/na, te ikstom svotom deviznih dnevnica na relaciji Zagreb-Bruxelles-Zagreb plus ina primanja u tuzemstvu zapravo nema pojma koliko si toga osnovnoga za život obitelji više ne može niti će si moći priuštiti tzv. običan/mali čovjek za kojega je, kaže, sic transit, izborno bio „preuzeo odgovornost“? A kad je vidjela kako se mađarsko-slovačko-srbijanski konji potkivaju eda ne bi energetski i prehrambeno bosi dočekali ciču zimu i eksponencijalnu inflaciju, i hrvatska HDZ-ova žaba digla nogu: posredstvom HEP-a zadužila svoje građane za blizu milijarde eura za kupnju preskupoga američko-zapadnog plina i nafte. „Da ne bi nedostajalo“, kažu, a po kojoj cijeni, nije važno. Neće ju platiti HDZ i Plenković, nego mase tzv. običnih/malih im sugrađana. I tko zna do kada otplaćivati njihovi potomci.

U tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, amplitude stope rasta BDP-a upućuju na to da je zemlja na razini 1990. godine, rast je 0, u zastrašujućoj je zoni siromaštva milijun ljudi, hrvatski građani su po indeksu zadovoljstva životom u svojoj zemlji na dnu europske ljestvice, a po socijalnim stečevinama, ljudskim pravima i slobodama, pravnoj državi i tim sastavnicama RH zaostaje za postignućima što su ih uživali žitelji bivše 24-milijunske i jednopartijske SFR Jugoslavije. Trula društvena svakodnevica – za koju su štafetno odgovorni „domoljubni“, neodgovorni i nesposobni vođe polit-ideoloških kastâ na vlasti – dnevno baca u medije nevjerojatne količine socijalnih skandala, političkih/kriminalnih afera, pa nasilja svake vrsti, bolesnih stanja pojedinaca/skupina, droge, alkohola… U tim katastrofičnim okolnostima, politički se i medijski javno straši ljude neutemeljenim ratnim ugrozama (srbijanskog su agresora sada zamijenili ruski), laže im se o pandemijskoj/ruskoj krivnji za inflaciju, skupoću, sve  nedostupnije energente, prostačke sukobe i bezvezne razmirice prvaka na samomu državnom sljemenu te bez imalo obzira duboko zavlači tzv. državnu ruku u siromaški džep. Tko je taj „nacionalni osvještenik“ koji ima obraza i hrabrost kazati sugrađanima u Bijednoj Našoj da je dobro za njihove obitelji i državnu blagajnu plaćati više no dvostruko skuplji, npr. američki, katarski ili australijski ukapljeni plin uvezen preko krčkog LNG-a terminala i zapadnu naftu iz megakorporativno otetih/prisvojenih bliskoistočnih izvora nego jeftinije i dugoročno sigurnije ruske energente? Čisti mazohizam.

Otkad je ekonomski razumnije i razvojno prihvatljivije isti energent plaćati skuplje, ako u susjedstvu postoji po akcijskoj cijeni i uređenom mrežom dobave? Ne živi se od politike i izmišljanja ratnih ugroza na kojima ginu tuđi ljudi, a nemoralno si bildaju enormne profite svjetski megatrgovci oružjem/strahom i financijski lihvari što kreditiraju destabilizaciju globalna mira i sigurnosti! I dugoročno je izrazito problematičan taj trošak budući da i Unija kao cjelina i svaka njezina država članica posebno ispostavlja svojim poreznim obveznicima znatno napuhani račun za vrlo toksičnu i nadasve pogibeljnu politiku enormnog poskupljenja svih stavki život. Je li, uključivo račun za  umnožene vojne proračune (čitaj: kupnju sve više i sve skupljeg oružja, pretežno made in USA, NATO-kalibra) prije i više no za kupnju kruha ljudima, mlijeka djeci, zaštitu prirode, socijalu barem kao za bivše SR Hrvatske u 24-milijunskoj SFR Jugoslaviji…

Jest da premijer Andrej Plenković nije premijer Viktor Orbán – ako ćemo pravo, načinom kako ovaj tretira tzv. demokraciju i ljudska prava u Mađarskoj ne treba ni biti – ali u odnosu prema diktatima iz Bruxellesa što nanose štetu tzv. običnim/malim ljudima i troškove samonedostatnu balkanskom kifliću morao bi plagirati nešto suverenističke orbanovštine iz neposredna susjedstva. Što kažu, Bog je najprije sebi napravio bradu, a Plenković bi bolje od ikoga već morao pojmiti da se vođe EU-zemalja tzv. prve/druge brzine itekako drže te spoznaje kada se u Europskoj komisiji, na Vijeću te u Europarlamentu donose rješenja – obavezna za svih 27 članica. À propos, kad se već spominju Orbán i njegov suverenizam u korist jačanja državnog identiteta u eurounijskoj tzv. obitelji, neki dan je osvanula vijest da osniva nacionalnu superbanku – Mađarski Bankholding. Komentator Jutarnjeg lista Gojko Drljača će ustvrditi da je Orbán time, osokoljen pak izbornom pobjedom svoje stranke Fidesz na krilima tzv. neliberalne demokracije, „krenuo u realizaciju jedne od svojih najvažnijih zamisli za jačanje svoje ‘neliberalne demokracije’, odnosno stranke Fidesz i samoga sebe“. Indikativna mu je i poruka: „Ugledajte se na mene“.

Povećanje kapaciteta

Ako će se hrvatski premijer na ikoga ugledati, a očito je da uzore/idole ne mijenja kao košulje, to neće biti sjeverni mu kolega u Budimpešti, nego isti oni u koje se ugledao do sada i u koje polaže svoje karijerne nade ubuduće, a ti uzori/idoli stoluju u onomu bruxelleskom staklenjaku. Pa što koštalo „Hrvatice i Hrvate i sve ostale građanske i građane RH“ (sic transit) da koštalo. Iznos na računu poreznim obveznicima i količina/vrst hrane na obiteljskom tanjuru uopće nisu važni. „Pokazat će Hrvati vama Rusima!“ – hrusti se u Banskim dvorima šaka mala. Ruski je medvjed od straha šporkao donje rublje, a tzv. obični/mali hrvatski čovo se odrekao vožnje 25-godišnjim Kadettom, akcijskog piceka sada jede tek dvaput mjesečno, a račun od 100 kuna u trgovačkom centru njemačkog vlasnika plaća u tri rate karticom talijanske banke-kćeri… Bravo RH! Nakon 30 godina tzv. Samostalnosti, Neovisnosti i Suverenosti!? Svojih, sic transit, na svomu!? Nakon izvanrednog sastanka Europskog vijeća u Bruxellesu neki dan o bojkotu uvoza ruske nafte, gdje je brdo dopuzalo Muhamedu Orbánu, smjesta je na svjetskom tržištu spekulativno, zbog očekivane veće potražnje poskupio barel sirovog tzv. crnog zlata (na 124 dolara),  čime je ruska (jeftinija) akcijska cijena itekako dobila na ekonomskom značenju. I tko će spriječiti Orbána da jeftino kupljenu rusku naftu preradi i derivate prodaje na MOL-ovim crpkama u EU po tržišnim cijenama!?

Jest da premijer Andrej Plenković nije premijer Viktor Orbán – ako ćemo pravo, načinom kako ovaj tretira tzv. demokraciju i ljudska prava u Mađarskoj ne treba ni biti – ali u odnosu prema diktatima iz Bruxellesa što nanose štetu tzv. običnim/malim ljudima i troškove samonedostatnu balkanskom kifliću morao bi plagirati nešto suverenističke orbanovštine iz neposredna susjedstva. Što kažu, Bog je najprije sebi napravio bradu, a Plenković bi bolje od ikoga već morao pojmiti da se vođe EU-zemalja tzv. prve/druge brzine itekako drže te spoznaje kada se u Europskoj komisiji, na Vijeću te u Europarlamentu donose rješenja – obavezna za svih 27 članica. À propos, kad se već spominju Orbán i njegov suverenizam u korist jačanja državnog identiteta u eurounijskoj tzv. obitelji, neki dan je osvanula vijest da osniva nacionalnu superbanku – Mađarski Bankholding. Komentator Jutarnjeg lista Gojko Drljača će ustvrditi da je Orbán time, osokoljen pak izbornom pobjedom svoje stranke Fidesz na krilima tzv. neliberalne demokracije, „krenuo u realizaciju jedne od svojih najvažnijih zamisli za jačanje svoje ‘neliberalne demokracije’, odnosno stranke Fidesz i samoga sebe“. Indikativna mu je i poruka: „Ugledajte se na mene“.

Svaki gospodarstvenik koji računa na dugoročno profitabilno poslovanje i vlada kojoj je stalo do vlastite zdrave i globalno konkurentne ekonomije moraju voditi računa o cijeni energenata, jer izravno diktiraju cijene svih proizvoda i usluga te neposredno utječu na tzv. stanje zdravlja državnog proračuna i životni standard građana. To je elementarna ekonomska logika svake ozbiljnije državne gospodarske politike. I ne samo u Uniji. Po već uhodanoj navici, najčešće podalje od realne EU-zbilje, Plenković je po završetku izvanredne sjednice Europskog vijeća euforično brifirao medije o tomu kako je „u ovim okolnostima cijela ideja pristupa Vijeću da Hrvatska postane regionalni energetski hub. Obavijestili smo Europsku komisiju o kapacitetima Jadranskog naftovoda koji bez modernizacije može prevoziti 11,4 milijuna tona. Taj kapacitet se na godišnjoj razini može dignuti na 15,6 milijuna tona, a time bismo opskrbili Mađarsku i Slovačku dovoljnim količinama nafte. To je prigoda za Janaf da se u pregovorima pozicionira i osigura si dodatne prihode i stratešku ulogu. RH koristi ovaj trenutak ne samo za zaštitu nacionalnih interesa nego i za preuzimanje regionalne uloge“. Mo’š mislit’, ironizirao je predsjednik RH Zoran Milanović medijima s proslave Dana Grada Zagreba:

Ina više nije što je bila

„Volio bih da je Hrvatska ključni igrač, ali nije nikakav igrač. Što znači da će nafta ići kroz naš naftovod? Plin nam dolazi preko Srbije; taj naftovod kao i plinovod ima ograničene kapacitete. Ključni igrač je Mađarska. Tražiš – dobiješ, uvjetuješ, pregovaraš, boriš se za svoje, dobiješ. Imaš vodstvo, pa makar to bio i Orbán. Kad imaš vazale, onda te nitko ništa ne pita. Hrvatska je nebitna i može zaraditi koju lipu na protoku nafte. Pa zašto se Rusiji ne uvede plinski embargo, nego samo na naftu, za koju Rusija ionako ima kupce? Sankcije ne funkcioniraju. Možda jednog dana. Niti je rublja pala, niti Rusija to osjeća. Kad bude osjećala, završit će rat. Cijenu će platiti europski građani. Putin će se zadovoljno smješkati (to je ruski lider davno već najavio, op. a.). Ni Ina više nije bitna. Prodana je u dijelovima. Dobro je da se držimo na ovom dijelu vlasništva, ali što bi bilo da prijeđemo 50 posto? Bušili bismo zemlju u potrazi za venezuelanskim zalihama nafte? Mi to nemamo. Sámo vlasništvo nad Inom neće promijeniti ništa, ali Plenković je to obećao, pa neka to napravi.“

Neće napraviti. Ne samo zato što Ina više nije ni pribIižno kakva je bila i što aktualna HDZ-ova vlada zapravo ne znâ što bi s njom, nego zato što to ovisi o mađarskoj dobroj volji (MOL) i cijeni koju autonomno određuje Budimpešta. Istodobno, naftne i tzv. sankcijske EU-igre bez granica dižu inflaciju u Uniji i pojedinim zemljama na razinu 39,9 posto višu od lanjske u ovo doba, a što će se događati najesen/nazimu – ne želimo znati?

Marijan Vogrinec
Autor 7.6.2022. u 10:26