Hrvatima kucnuo čas međusobno se istrijebiti?

Povezani članci

• Balkanska unija
• Koga vješa Glavašev Facebook?
• Veliko istraživanje o pomirenju Hrvata, Srba i Bošnjaka
• VIKTOR IVANČIĆ:ZAKON I JED
• Levar i vrijeme
• Zastave naših očeva

Foto: Arhiva

Više nego stodnevna već grozno netrpeljiva, ratoborna, socijalno neosjetljiva i nacionalistički isključiva „šatorska Hrvatska“ na vlas je ista onoj koju je Branimir Glavaš promovirao na osječkom (gle ironije!) Trgu slobode. Nalegne li kojim čudom „šatorska Hrvatska“ na Bijednu Našu, budu li ostale političke opcije glupa mačekovština, jao građanima ove zemlje

Marijan Vogrinec

„Pogledajte koliko je visoko narastao kukuruz nakon pet godina!“ – poza je notornog Branimira Glavaša, kojom je pozdravio svoje istomišljenike na osječkom Trgu slobode, gdje su mu priredili tamburaški doček nakon b-h izbjegličko-zatvorskog odsustva. „Da nije bilo vaše potpore, ne bih danas bio ovdje!“ – dojavljuje naslovom regionalni Glas Slavonije populističko-demagoško zaobilaženje istine. Ne bi bio u Osijeku ni u Bijednoj Našoj da se pravosuđe nije zanijelo igrom skrivača pod kodnim nazivom „tko i kako mora odgovarati za ratni zločin protiv civila“, a Ustavni se sud RH iznenada prenuo iz sna: „Joj, vidi vraga, godinama imamo pod prašinom u ladici prastaru žalbu nekog bivšeg Tuđmanovog general-bojnika HV-a s oduzetim počastima, koji tvrdi da nema veze sa selotepom i kiselinom iz automobilskim akumulatora te nikako s mučenjima i ubijanjem osječkih Srba na početku Domovinskog rata!“

A tko ima, ako nemaju dvojica u to doba najodgovornijih gospodara života i smrti u najvećem gradu na Dravi, izloženom ubitačnoj jugosrpskoj agresiji, iz kojeg se onomad pola stanovništva razbježalo!? Tko ima, ako nemaju Branimir Glavaš i Vladimir Šeks, koji su se međusobno optuživali za vrijeme ionako bezvezne i neuvjerljive istrage!? Tko ima, ako ne upravo njih dvojica, koje spominje supruga Jadranka tada „nesporazumom“ ubijenog Hrvata, zapovjednika osječke policije, mirotvorca i pregovarača s pobunjenim Srbima Josipa Reihl-Kira, te nekih viđenijih pripadnika obrane Osijeka?

Glavaš i Šeks nemaju ništa s ratnim zločinima u ratnom Osijeku niti ih oni zanimaju. Sada, nakon Glavaševog povratka u Osijek, neki „poduzetnici“ zaboravljenih već ratnih imena nadaju se naglom porastu potražnje za selotepom i akumulatorskom kiselinom. Uskoro će biti, kakva je Bijedna Naša uistinu pravno jadna država pod uznapredovalom agresijom ekstremne desnice, da ratni zločini s hrvatske strane više ni formalno neće zanimati ni pravosuđe, ni vlast niti međunarodnu zajednicu! Vrli suci mogu mirne duše pustiti Glavaša da se na miru, u neviđenoj materijalnoj udobnosti bavi visokom politikom. Pače, da ga „Hrvatice i Hrvati“, „hrvatski branitelji“, katolički prelati, još živi a razvlašteni Tuđmanovi jurišnici iz ranih 1990-ih godina i slične nakupine redikuloznih likova opasnih namjera nametnu za najviše državne dužnosti! Hrvatski se narod pita kada će Branimiru Glavašu nataknuti aureolu maršala Tita!

„Hrvati nisu ratni zločinci!“

Kakvi hrvatski ratni zločini!? Nije li onomad sudačka „legenda“ u Tuđmanovo doba Milan Vuković s indignacijom odbacivao i samu tu sintagmu!? „Hrvati nisu u obrambenom ratu počinili nikakve ratne zločine, jer narod koji se brani ne može počiniti ratni zločin!“ – pametovao je otprilike Vuković. Ali ne samo on. Cijeli režim je otvoreno zagovarao tu infantilnu mantru, jer je tolerirao i zataškavao ratne zločine. Neobjašnjivo slavni pisac, pače Tuđmanov zadarski akademik Ivan Aralica, „blistao“ je nakaradnim „romanima s ključem“ i anatemiziranjem muslimana u BiH. Otpuštanjem Glavašu pritegnutog pravosudnog lanca, praktično, sudstvo može komotno ići dalje – sve po „Ustavu RH i zakonima“!

Recimo, obustaviti daljnju istragu protiv Željka Sačića, jednog od bivših zapovjednika specijalaca, zbog postolujnog masakra prestarjelih srpskih civila u zaseoku Gruborima. Prekinuti sudski postupak i poništiti optužnicu protiv Tomislava Merčepa zbog cijelog niza ratnih zločina: od ubojstva obitelji Zec, strahota na Zagrebačkom velesajmu, odvođenja i nestanaka srpskih civila iz Zagreba i okolice do tortura i ubojstava u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu. Službeno se više ne vraćati na sramotnu pravosudnu epizodu s ubojicama (priznali zločin, pa oslobođeni!) 12-godišnje Aleksandre Zec, majke joj i oca. Zaboraviti na pobijene starce u Varivodama, podijeliti najviše odličje ratne časti Mihajlu Hrastovu, koji je na koranskom mostu u Karlovcu „hrabro/domoljubno“ izrešetao vod golorukih ratnih zarobljenika…

„Domoljubne“ su maske u Bijednoj Našoj odavna popadale s lica dijela i danas grlatih „hrvatskih branitelja“, koji se plaše možebitne provjere svojih ratnih „junaštava“, invaliditeta, revizije mirovina/invalidnosti i neprimjereno visokih statusa/privilegija. Da bi se to shvatilo, nije trebalo samo slušati vukovarske stožeraše i savske šatoraše, pa dočekati politikantski raspomamljenog Branimira Glavaša, prvostupanjski osuđenog ratnog zločinca, koji će – gle ironije! – baš s Trga slobode lansirati vremeplov za salto mortale „Hrvatica i Hrvata“ u godine mraka, smrti i psihopatske mržnje kad sloboda nije vrijedila ni pišljivog boba.

Bez obzira na to koliko trnovit još pravni put predstoji Glavašu do istinske slobode i unekoliko možda umivenog ratnog/političkog lica, hrvatsko pravosuđe više nikad neće biti čiste savjesti zbog svoje arbitražne uloge u ratno-poratnim oružanim, kriminalno-privatizacijskim i političkim zbivanjima na ovim prostorima. Glavaševa filipika na skupu dobrodošlice, međutim, dodatno će razigrati cirkus sa starim žonglerima, akrobatima i klaunovima te, gotovo je sigurno, učiniti „atraktivnijom“ političku enigmatiku na desnici.

Je li to konspirativna ujdurma davno već istjeranog iz čopora i pomalo krezubog socijaldemokratskog lava Zorana Milanovića, pripravnog za još jedan mučan odlazak svoje stranke u oporbu, tek će se vidjeti. Puštanje narogušenoga Glavaša među desničare! Zasad je vidljivo da je munjevitim šah-mat potezom „smjestio“ konkurentskom, a neopreznom „novom HDZ-u“ (novom? – sic) i njegovoj uzdanici Kolindi Grabar Kitarović. Naime, udovoljio je njezinoj želji za preseljenjem Ureda predsjednika RH s Pantovčaka u vilu Pongratz u Visokoj ulici 22 na Gornjem gradu u Zagrebu, na mjesto krajnje nepodobno za predsjedničku rezidenciju. Izabranu je predsjednicu RH i njezine političke suflere uhvatila panika: kako je Milanović mogao povjerovati u predizborna obećanja!? Pa, nije ona baš mislila to, što je govorila biračima!? Što će sada?

Usred tog ping-ponga lažnim obećanjima, podvalama i inatima u žestokoj borbi uoči parlamentarnih izbora koncem godine, eto Glavaša! Redikuloznog do pete i glumački darovitog od rođenja. Potvrđeno urbi et orbi igrokazom „gladovanje“. Ustavni sud RH otvorio mu je državnu među Hrvatska-BiH i on je slavodobitno, nakon više od pet godina pobjeglištva i b-h kazamatskog luksuza, doduše nešto fizički oronuo i prepuklih glasnica, zaprijetio „i lijevima i desnima“ (čitaj: SDP-ovoj i koaliciji „novog HDZ-a“), jer su „odgovorni za situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska“. Nema RH bez „velikana Domovinskog rata i poraća“ Branimira Glavaša i Franje Tuđmana, kako Glavaš (i nitko drugi!) izvorno kani reinkarnirati njegovo „državotvorstvo“!

Koliko je taj prvostupanjski osuđeni ratni zločinac velik u vlastitom očima, dalo se zaključiti već po prvim njegovim pozdravnim riječima nakon što se uspeo na pozornicu među svoje fanatične istomišljenike. Naime, pozdravio je okupljene „u ime svih hrvatskih branitelja“, iako ga, dakako, nisu ovlastili govoriti u njihovo ime. Vaš komentator poznaje u Zagrebu, u obitelji i među prijateljima i poznanicima, barem dvadesetak časnih nositelja/ica Spomenice Domovinskog rata 1991., koji se ni za lipu nisu ogrebli zbog godina provedenih na ratištima. Nisu glumatali PTSP i naplatili „invalidnost“ iz pijanih prometnih nezgoda. No, uredno su ostajali bez radnih mjesta, koja su potratili „domoljubi“ tipa onog stasitog hercegovačkog Hrvata (osumnjičenog za silovanje mlade Bošnjakinje), čija su četiri sina uredno izbjegli boriti se za „dragu hrvatsku domovinu“, a baš im je ona toliko na jeziku i na „srcu“.

Rečeni se vlasnici Spomenice i tihe mase istinskih branitelja gnušaju odlaska među šatoraše na Savskoj cesti 66, koji sramote tisuće svojih poštenih suboraca, te sudjelovanja u njihovim režiranim performansima za naivnu javnost. Kosa im se diže na glavi na sam spomen imena poput Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, „domoljuba“ iz Paviljona 22 i kontejnera na Zagrebačkom velesajmu, pokojnih Đure Brodarca i Ivana Vekića, militantnih katoličkih biskupa i zadrtih lokalnih svećenika; groze se Hrvatske po kroju takvih „junaka“.

Ne treba se zvati Glavaš, pa „dubokoumno“ zaključiti kako je Bijedna Naša spala na tragično rascijepljenu i unutar sebe zavađenu zemlju u kojoj su ljudi pobjegli od mržnjom pregladnjelih vučjih čopora, što zavijaju na sve dobro i razumno u politici i društvu. Je li, dakle, druga konspirativna Milanovićeva ujdurma „novom HDZ-u“, izabranoj predsjednici RH i klijentelističkim prišipetljama upravo puštanje u Hrvatsku nikad sitog političkog vuka Branimira Glavaša? Taj se, dokazano, neće ustručavati i sam-samcat – kad treba i osvetnički, zašto ne!? – zaletjeti isukanih očnjaka u nacionalni obor s ovcama koje opušteno žvaču na državnim jaslama. Naivno misle da je sav svijet njihov, i upravo u tim jaslama.

Glavaš na čelu kolone!?         

„A gdje smo danas?“ – grmi Glavaš; uz bok mu užarenih očiju sekundiraju sva trojica kolovođa šatoraške bune sa zagrebačke Savske ceste (Đuro Glogoški, Ante Deur i Josip Klemm), što je poruka aktualnoj politici i javnosti o kojoj će idućih tjedana i mjeseci biti uputno povesti računa. „Danas čujemo glas hrvatske savjesti, a hrvatska savjest su hrvatski branitelji koji su branili novostvorenu, a napadnutu hrvatsku državu. Čujemo glas za borbu za dostojanstvo i čistoću Domovinskog rata, jer upravo taj rat i njegovi temelji, kao i temelji hrvatske države, su ugroženi tim negativnim odnosom hrvatske vlasti prema tim hrvatskim svetinjama na kojima se zasniva hrvatska državnost nakon gotovo tisuću godina iščekivanja i očekivanja da ostvarimo svoju samostalnost i suverenost. I odgovornost je na nama koji smo prije 20 do 30 godina stvarali i branili tu novostvorenu hrvatsku državu.“

On je pozvan, sugerira, stati na čelo ekstremno desnog pokreta, a zna se na koga može računati, što će izbiti zube i razvlastiti protuhrvatske političke štetočine „slijeva i zdesna“ te zakrpati pukotine i podjele, „danas veće nego nakon Drugog svjetskog rata“. Smiješan demagoško-populistički diskurs, do balčaka zloslutno zarinut u meko tkivo posrnule zemlje, kojoj su razum i zasukani radnički rukavi mislene imenice. A ovaj Glavaš kao da je iz davnog vremena ili s neba bubnuo na ljuti kamen zavičajnih Drinovaca, pa ga prijatelji još kritično omamljenog na brzaka dovezli među slavonski kukuruz. I sada – juriš na vlast!

Neće biti, uzmimo bez šale, da je predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejec išta konspirativno skuhala s premijerom Milanovićem glede i u svezi Glavaševog pripuštanja u hrvatski politički kokošinjac radi demontaže nezajažljivih ambicija i vlastohleplja „novog HDZ-a“, u praskozorje predstojećih parlamentarnih izbora. Čista su koincidencija činjenice da je Omejec 1999. dospjela u Ustavni sud RH navodnom političkom trgovinom stranačkih čelnika (Zlatko Kramarić – Ivo Sanader), pa se zbog nje preko noći mijenjao Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH (uvjet: 12 umjesto 15 godina odgovarajućeg staža) te da je diplomirala pravo u Osijeku, gdje i šest godina stariji Branimir Glavaš. Čista je slučajnost i to da su je u Ustavnom sudu RH pratile razne manje ili veće afere, koje nisu bile bez posljedica u političkoj i društvenoj zbilji. Valjda ne bi sada nešto mutila s politički bankrotiranim premijerom Zoranom Milanovićem!?

„Emocije koje se opet oživljavaju možda nekima djeluju prevatreno, možda trebamo ići u smirenijem tonu i razvoju zemlje“, kazala je saborska zastupnica s liste „novog HDZ-a“ Vesna Škare-Ožbolt televiziji N1. „Ove stvari se događaju kad nemate posla i ne vidite izlaz.“ Čovjek u slavonskoj reklji s Trga slobode „vidi izlaz“, ali gdje: u mrklome mraku 1990-ih i „uskrslom“ političkom truplu Franje Tuđmana, koji je osramotio RH intervencijom u BiH (plan „velika Hrvatska“) i na duže zaključao Bijednu Našu u mučnu međunarodnu izolaciju. Takvoj Hrvatskoj kliče Glavaš, zemljak mu Miroslav Škoro miluje uho indikativnom „Sude mi“, hercegovački „slavuj“ Mato Bulić u transu širi ruke nad svim genima kamenim, a oko njih hrvatske zastave i parole „Osijek – nepokoreni grad“, „Hvala ‘ratnim zločincima’ što živim u slobodnom Osijeku“… Divota jedna, prizor za pamćenje!

„Ako nisu u stanju (Milanović i društvo – op. M.V.) služiti hrvatskom narodu“, prenosi Glas Slavonije i Glavaševe direktive – „ako nemaju taj minimum savjesti, da poštuju žrtvu branitelja i hrvatskih velikana iz 90-ih godina, sada je uistinu sazrelo vrijeme da odu s vlasti i da prepuste vlast onima koji će znati poštivati tu žrtvu.“ Glavaš će, dopusti li mu pravosuđe, imati priliku natjecati se za vlast ravnopravno s „novim HDZ-om“, SDP-om i ostalih 145 političkih opcija u RH kada zakon dade znak za početak parlamentarne predizborne kampanje. Ne prije i ne na ulici! A tada će „Hrvatice i Hrvati“ i svi ostali punoljetni građani s pravom glasa reći na biralištima koga žele da im kroji gaće iduće četiri godine.

Dotad, mogu Glavaš, njegovi suradnici i prijatelji svirati u neku stvar, a ta će svirka biti odgovarajuće vrednovana u glasačkim kutijama. Doduše, po njegovom je naputku HDSSB već osnovao tzv. Savez za Hrvatsku, koji je netom propao na predsjedničkim izborima, jer je njihov kandidat Milan Kujundžić (Hrvatska zora) bio zadnji na listi s četiri kandidata. Ta se „desna desnica“ provela kao bosa po trnju i u nekoliko dugih slučajeva. Možda je najindikativnija razočaravajuća kvalifikacija kakvoće i upliva te politike među biračima u RH, koju je uoči samoubojstva u Rovanjskoj dao američki terorist Zvonko Bušić: „Više ne želim živjeti u Platonovoj pećini!“

I prosvirao si hrvatsku idealističku glavu. Nije se mogao ujediniteljski nametnuti svojom „hrvatskom karizmom“ razmrvljenim taštinama, samoljublju, napuhanim veličinama i eksplozivnom „hrvatstvu“ bez pokrića. Hoće li moći Glavaš? Neće. Ali ima sve predispozicije da hrvatskoj politici i građanima nanese veliku štetu, a time i nepovratno produbi unutarnacionalni rascjep.

Pogotovo, jer se ne libi notornih laži i objeda. „Nikada pobjednička vojska nije sudila svojim herojima do ove vlasti“, kazao je i, navodi Glas Slavonije, naveo slučaj Željka Sačića, protiv kojega je ovih dana podignuta optužnica (zapovjedno odgovoran za ubojstva srpske civilne starčadi u zaseoku Gruborima – op. M.V.).

„Još uvijek nije kasno da ispravimo sve one greške koje su činjene u posljednjih 20-ak godina, ne mojom, ne vašom greškom, nego greškom onih koji su sjedili u Banskim dvorima. Greškom onih koji su sjedili u vrhu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Tamo je odgovornost i tamo su uzroci svih hrvatskih nesreća, jada i razočaranja.“ Zato – dolje s njima!

Otkud toliki novac?

Dolje s njima, bez obzira na to što „ova vlast“ nije sudila ni jednom „heroju“, a mogla je, ohoho, itekako je mogla i trebala, da je bila čemu! Jer, „heroji“ koji su činili ratne zločine, pljačkali svoju zemlju i sugrađane, koji se i dan-danas kite izmišljenim zaslugama i uživaju neviđene koristi, jednostavno – nisu nikakvi heroji! To su prevaranti i kriminalci, oni sišu muku najvećeg dijela građana Bijedne Naše. Sam Branimir Glavaš raspolaže imovinom (u RH i BiH) od čije vrijednosti boli glava“ A nije jedini. Otkud toliki novac? Ni jedan od njegovih s osječke pozornice ne zna za jad mirovine od 2200 kuna ili s prosječne plaće od 5700 kuna. Raspolažu berivima i nekretninama od čije vrijednosti – boli glava. Otkud novac? „To je nama naša borba dala, da dobijemo Glavaša za Maršala!?“

Premijer Milanović je, u jednom od svojih nekontroliranih izljeva antipatije prema „novom HDZ-u“ kazao da opet visoko dižu glave oni koji žele zaustaviti istražno-pravosudne procese, sankcioniranje gospodarskog i inog kriminala, korupcije, ratnih zločina, klijentelizma i nepotizma, reviziju nezasluženih prava (uključujući braniteljska) i kojekakvih registara, itd., itsl. Znakovito, upravo ti bundžije vrlo glasno zahtijevaju prijevremene parlamentarne izbore i čak otvoreno prijete nasilnom, uličnom, majdanskom smjenom aktualne vlasti, jer se plaše za svoje materijalne pozicije i statusne povlastice. Predmnijevaju, jebeš proceduru i demokraciju koje nama ne idu na ruku!

Nije tajna da je jedan od kolovođa „braniteljske“ bune na Savskoj 66, Josip Klemm, vlasnik druge po veličini security-tvrtke u RH, bio priveden istražiteljima zbog sumnje u financijske nezakonitosti (izvlačenje 3,2 milijuna kuna iz tvrtke, angažman u kupoprodaji košarkaša Cibone). Priznao je inkriminacije. Bivši specijalac Željko Sačić, podređen u Domovinskom ratu bivšem haaškom pritvoreniku Mladenu Markaču, navodno je prikrivao ratni zločin svojih vojnika. Redovan je gost na „braniteljskim“ performansima. Zašto? Glupo pitanje.

Šef najveće braniteljske udruge Hvidre, saborski zastupnik „novog HDZ-a“ Josip Đakić mjesečno samo u „Visokom domu“ ubere više od 28.000 kuna, a razvikani invalid iz savskog šatora Đuro Glogoški neku lipu manje od 25.000 kuna mirovine, invalidnine… Treći šatorski aktivist, šef Udruge hrvatskih branitelja gardijskih postrojbi Ante Deur, čuje se iz povjerljivih izvora, uskoro će biti nagrađen mjestom savjetnika za branitelje izabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović.

Njegovog ljutog prosvjedničkog druga iz čekić-revolucije, čelnika Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislava Josića ohladilo je od ćirilične fibre mjesto savjetnika za branitelje pri novom, ZNA SE gradonačelniku Vukovara Ivanu Penavi. I sada „građane Vukovara“ i „hrvatske branitelje“ više ne uzrujava ćirilica na javnim zgradama, jer je „novi HDZ“, zahvaljujući i divljim stožeraškim performansima s diplomatskom blamažom, zasjeo na vlast i gradski proračun nešto niži od 200 milijuna kuna!? Pa ti vidi čemu služi režirano divljanje! Za smjenu vlasti uličnim nepoštivanjem zakona i institucija vlastite države!

To je samo ono što se zna o događajima i njihovim akterima, što su mediji objavili o rečenim ljudima. Kad se usporede biografije, stranački i svjetonazorsko-ideološki pedigre te šarolike kastinsko-interesne družine i njihove politikantske akcije s onim što govore – sve je više nego jasno! Ni psihijatrima, međutim, nije dokučivo kako neki ljudi zbog toga što čine i govore nemaju srama ne samo pred vlastitom obitelji, svojtom, prijateljima i sugrađanima, nego ni pred samima sobom. Kako visokoškolovani članovi „novog HDZ-a“, pače akademik Željko Reiner, mogu valjati preko usana tvrdnje kojih bi se posramilo dijete u starijoj vrtićkoj skupini kad ga teta uhvati u laži ili neznanju.

A ovi misle da je to pametan politički diskurs kojem plješću „Hrvatice i Hrvati“ ili legitimno političko nadmetanje na intelektualnoj razini, a zapravo je primitivno kopanje nosa iza automobilskih stakala. Noj s glavom u pijesku i guzicom među oblacima. Je li ikoja vlast vrijedna političkog prostituiranja!? Takvi su, naizmjence s istovrsnima u oporbi, dosad osvajali glasačke kutije, a potom s državnih jasala najprije namirivali sebe, pa koalicijske partnere, pa prijatelje, pa donatore i simpatizere, pa rodbinu i svojtu, pa sadašnje i buduće glasače u ciljanim društvenim skupinama (branitelji, Crkva, umirovljenici…). Zdesna ili slijeva.

E, sada najvjerojatnije dolazi opasna politička konkurencija i zdesna („desnije od desnog“) i slijeva („ljevije od lijevog“), po čemu se Bijedna Naša uskoro više neće razlikovati od nekih zemalja u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Nedavno osnovana i već vrlo popularna Radnička fronta sa svojim programom demokratskog socijalizma nije, doduše, hrvatska Syriza, još manje je to „čudnovati kljunaš“ Živi zid relativno uspješnog predsjedničkog kandidata Ivana Vilibora Sinčića, ali oba su politička pokreta visokih ambicija nekakav znak da „ljevica“ tipa SDP i partneri može polako pakirati kofere za preseljenje u muzej političkih fosila. Što su imali i znali, to su odradili, pa… Na desnoj strani političke zbilje već zloslutno ključa opasan vulkan i pomalo bljuje usijanu lavu koja će, izlije li se, načiniti Pompeje i od aktualnog demokršćanstva tipa „novog“ ili bilo kojeg fotošopiranog HDZ-a.

Platonova pećina

U svakom slučaju, Glavašev zoroovski nastup na osječkoj pozornici nije slučajan, kao što nije slučajan ni njegov dolazak u Bijednu Našu upravo u ovom politički i na svaki drugi način kritičnom trenutku. Nije slučajno da su se uz njega našli upravo Đuro Glogoški, Ante Deur i Josip Klemm, poslovođe šatorske kovačnice države u državi, nove vizije Hrvatske u kojoj će „hrvatski branitelji“ biti feudalna kasta iznad svih ostalih građana. Uz rečenu trojicu i Glavaša, začudo, nije bilo notornog Ilije Vučemilovića, „glasovitog“ vukovarskog stožeraša. Valjda mu nitko do koga je držao nije znao zadovoljavajuće odgovoriti na klasično hrvatsko pitanje pri podjeli novčanog ili političkog plijena „a gdje sam tu ja?“ pa se zakvačio s Glogoškim, Deurom i Klemom. Od neki dan više nema Vučemilovića ni u šatoru na Savskoj niti pred tv-kamerama.

Čudno? Ma kakvi. Ništa čudno onima koji znaju zašto je američki terorist Bušić radije izabrao samoubojstvo od života u Platonovoj pećini.

Politička skupina oko Branimira Glavaša ima još ohoho vremena za osmisliti svoj juriš na pozicije vlasti te omasoviti redove i dijelom radikalnijeg ZNA SE članstva, koje se nije uspjelo omastiti brk iskaznicom „novog HDZ-a“ ili kadrovskom milošću njegova šefa Tomislava Karamarka. Razmrvljenu radikalnu desnicu stranačkih patuljaka neće biti problem pridobiti, vlastohlepne ekstreme bez veće naobrazbe među 1276 braniteljskih udruga također, ali s „Crkvom u Hrvata“ bit će znatno teže i neizvjesnije. Kaptolski gazde pod mitrama, iako punim plućima udišu zrak samo s desnih polit-ideoloških prozora, skloni su kameleonskom mešetarenju pa će, osim u pojedinačnim slučajevima već potvrđenog ekstremizma (mise za Pavelića, itd.), zasad ostati na usluzi „novom HDZ-u“.

U svakom slučaju, predstoji olujno političko proljeće, pa malo ljetne fjake i zatim vrlo vruća predizborna jesen. Vladajuća kvaziljevica (SDP s partnerima) već je odavna sama sebe izborno pokopala, pa joj neće pomoći ni možebitno ulagivanje biračima ad hoc „reformama“ po starom rimskom receptu kruha i igara. „Novi HDZ“, vojnički izdrilanog članstva i klijentelističkih ovisnika, pod čeličnim zapovjedništvom Karamarkove desne ruke Milijana Brkića nadimkom Vaso, neće imati puno izborne brige s takvim konkurentima. Ali s ekstremnom desnicom, e, to bi već moglo biti nešto sasvim drugo.

Doček u Osijeku, Foto: maxportal.hr

Kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić je aktualno „stanje političke nacije“ naslovila „Moramo li navijati za HDZ da ne dobijemo divlji režim koji se kalio pod šatorom?“ Marginalizirani zamjenik predsjednika „novog HDZ-a“ Drago Prgomet izazvao je gnjev svog šefa pozivom šatorašima pred Ministarstvom branitelja da napokon odu kući. Kaže, „njihov protest, kao i mnoge druge pojave u zadnje vrijeme antagonizirale su hrvatsko društvo“. U Večernjem je listu objavio: „Kada su vremena teška, ljudi isfrustrirani i ljutiti, rješenje treba biti suradnja i kompromis, a ne zaoštravanje situacije. A u toj istoj Hrvatskoj malo toga je ostalo od racionalne politike. Svi mi morali bismo shvatiti da je politika sraz suprotstavljenih vizija, a ne samoproglašenog dobra i zla! Međutim, danas su političke poruke temeljene na potpunom antagoniziranju, a katkada i na mržnji političkih oponenata. Samo smo mi dobri, sve ostalo je zlo. Mi ili oni.“

Naravno da je „novi HDZ“ to odmah proglasio privatnim Prgometovim stajalištem, uz dodatak da zato ipak neće biti sankcioniran, a Đuro Glogoški je glatko odbacio prijedlog za prekidom besmislenog „braniteljskog“ traženja kruha nad pogačom, sve novih i novih bezveznih ultimatuma vladajućima i sasvim jasnu ocjenu o neovlaštenom zaposjedanju javne površine. Cirkus ide dalje s istim neprobavljivim programom, a Bijedna Naša nosi gaće na štapu. Quo vadis, Hrvatska? Šatoraši, jasan je drugi čovjek „novog HDZ-a“, a prvi mu se protivi, „nemaju pravo kršiti zakone i ne poštovati institucije države“. Ultradesničarska medijska kloaka to dočekuje na isukanu kamu jasenovačko-velebitskog dizajna.

Foto G. Mehkek / Cropix

„Iz mraka društvenih mreža“, komentira Jelena Lovrić, „prati je podupirateljski ekstremistički lavež. Svi koji nisu s njima, automatski se proglašavaju ljutim neprijateljima. Svaki građanin koji im ne daje glas – otvorena je meta. Po braniteljskim portalima ili web stranicama nekih proustaških stranaka, pa čak i mainstream medija, glasno ključa jedna zastrašujuća neofašistička supkultura. Dok dvadesetak naoružanih specijalaca u gluho doba noći s fantomkom preko lica skida ‘Za dom spremni!’ s jednog spomenika, po internetskim se kloakama otvoreno poručuje da oni kojima se ne sviđa taj ustaški pozdrav mogu odmah na Mosor u partizane ili u ‘istočne krajeve’, znači u Srbiju. Na adrese disonantnih glasova, onih koji se samo usude javno misliti drugačije, ponovno dolaze prijetnje smrću. Dakle, polovica Hrvatske, koja ne pristaje uz njih, neka se pokloni ili ukloni.“ Je li to opet 1941. ili 1991., što mu na neki način dođe na isto!?

„Radikalizirana, ponekad i fašistoidna desnica u međuvremenu je razvila potpuno nov politički imaginarij“, ocjenjuje Lovrić. „Kako Srba u Hrvatskoj više nema, umjesto njih kao novi remetilački faktor i novi razlog hrvatskog nacionalizma desničari postavljaju ‘Jugoslavene’ ili ‘jugofile’. Izmislili su novu neprijateljsku naciju u hrvatskom korpusu i sad ta fantomska formacija ‘Jugosa’ ponovno opravdava svrhu hrvatskog nacionalizma. Pobunjenici u Savskoj od prvog dana ratuju protiv jugoutvara, vlastite paranoje koristeći kao argument da se mentalno i dalje drže u stanju rata. Teza da će se Hrvati osloboditi nacionalizma kad ostanu sami sa sobom – jer etnički homogene države nisu, kao, kontaminirane mržnjom prema drugima – tako se pokazala promašenom.

Ulica pod vojnom opsadom

Gdje ima nacionalističke volje, nađe se i sredstava. Lakše je konstruirati neprijatelja nego graditi otvoreno i tolerantno društvo. Jahanje ekstremizama, cijeli taj konglomerat, koji Hrvatsku vodi putovima kolektivne histerije, ne služi samo promjeni vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima. Ne, služi i promjeni karaktera ukupnog političkog poretka. Može li se to zaustaviti? Može! Povratkom HDZ-a na vlast! Iskusni birači s ljevice kažu mi ovih dana: Samo nas HDZ može spasiti od pomahnitale desnice. Jesmo li doista došli dotle da nas od nacionalističke falange na ulici može spasiti samo civilna nacionalistička garnitura u Banskim dvorima?“

Ima li „novi HDZ“ uopće kapaciteta i volje maknuti s ulice i javnog medijskog prostora „lajuću kampanju militariziranih skupina“ kakve su se donedavno u vojničkim odorama muvale vukovarskim ulicama, a od prvog to dana čine na Savskoj 66 naočigled svih građana metropole i njihovih gostiju!? Ima li još koga dovoljno autoritativnog – kad su već totalno zakazali i mainstream političari, i intelektualni establishment (postoji li takav u RH?) i Katolička crkva – tko može spriječiti krvavi građanski rat u Bijednoj Našoj? Hoće li Angela Merkel opet biti prisiljena ukoriti Karamarka (kao zbog ćirilice), jer nije ništa naučio iz njezina postupanja prema vlastitim ultradesničarima, neonacistima? Taj je Karamarko, kampanjski zaigran, obilno dolijevao vodu u ekstremističku bačvu, pa neće biti čudno, ako ga odnese bujica kad ta otrovna akumulacija odjednom pukne.

Više nego stodnevna već grozno netrpeljiva, ratoborna, socijalno neosjetljiva i nacionalistički isključiva „šatorska Hrvatska“ na vlas je ista onoj koju je Branimir Glavaš promovirao na osječkom (gle ironije!) Trgu slobode. Nalegne li kojim čudom „šatorska Hrvatska“ na Bijednu Našu, budu li ostale političke opcije glupa mačekovština, jao građanima ove zemlje. Bit će to nešto najgore što im se moglo dogoditi nakon tragične ustašijade 1941.-1945. Za vjerovati je da ni „Hrvatice i Hrvati“ neće biti toliki hlebinci, pa pustiti to mračno društvo krojiti im gaće! Ili je ipak kolektivni razum kritično natrunuo da je Hrvatima kucnuo čas za međusobno se istrijebiti!? Na svom balkanskom kifliću više nemaju na koga, nego udri sada – svoj na svoga!?