Hrvatska na raskršću

Dragan Markovina
Autor 4.7.2016. u 23:23

Izdvajamo

  • Jedna je većinska podrška nacionalističkom narativu, koji će na predstojećim izborima nastupiti u nešto pristojnijem izdanju, ali s jednakim sadržajem. Druga opcija odnosi se na povratak lijevo-liberalne koalicije na vlast, koja bi, ukoliko se odluči voditi istu politiku, značila pometanje svih navedenih problema pod tepih, nadajući se valjda da će sami od sebe nestati. U konačnici, treća opcija odnosi se na činjenicu da se bez suočavanja s pogubnim posljedicama devedesetih godina društvo neće moći okrenuti budućnosti. Do toga naravno predstoji dug put, ali se u jednom trenutku i on mora započeti.

Povezani članci

Hrvatska na raskršću

Hrvatskom društvu predstoje tri opcije

Nakon što je hrvatsko društvo preko sebe preguralo jednu nevjerovatno štetočinsku Vladu, koja je čitavim nizom poteza objavila otvoreni rat građanskom društvu i manje-više svakome tko se svjetonazorski i idejno nije slagao s vizijom nacionalističke i klerikalne države, ono se trenutačno nalazi u fazi iščekivanja. To naravno ne znači da se i u ovom tzv. tehničkom periodu, sad već bivša Vlada ne trudi maksimalno iskoristiti vlastitu poziciju, što je spriječeno pri pokušaju dodatnog poskupljenja zdravstvenih usluga, ali i dalje traje na javnoj televiziji. No, kad bismo čitavih proteklih nekoliko mjeseci nakon izbora, ali i sve ono što im je prethodilo i bilo je vođeno od strane desnice, pokušali maksimalno pojednostavniti i svesti na bitno, lako bismo došli do zaključka da se radilo o neskrivenom pokušaju provođenja istinske društvene, političke i svjetonazorske kontrarevolucije. Kako god završili predstojeći izbori, jasno je da je taj projekt zapravo doživio potpuni neuspjeh, što ne znači da nije ostavio duboku štetu, niti da je pao s Marsa, bez ikakve podrške iz samog društva. Drugim riječima, ono što nakon svega ostaje je zaključak kako je hrvatsko društvo pokazalo dovoljnu razinu zrelosti za pružanje otpora udruženom nastojanju HDZ-a, MOST-a i raznih klerikalnih organizacija da ukinu i posljednje ostatke moderniteta, nasljeđa ljevice te sekularne države, ali i dalje nije osvijestilo razloge kako se uopće dovelo u situaciju da se od svega navedenog mora braniti. Krenemo li prvo od oblika otpora, uočit ćemo snažan otpor Kulturnjaka prema činjenici da je za ministra kulture imenovan Zlatko Hasanbegović, čovjek koji iskazuje neskrivene sentimente prema ustaškoj državi i čije se totalitarno shvaćanje društva potpuno ispoljilo u kratkotrajnom mandatu kojeg je imao. Pored ovog otpora, koji je ujedinio praktično najkreativnije dijelove društva, činjenica da su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta uspjeli preokrenuti raspoloženje na Fakultetskom vijeću te dovesti do toga da to tijelo odbije, posve neracionalan prijedlog suradnje između Katoličko-bogoslovnog fakulteta i institucije koju predstavljaju čini drugi krak pobune protiv promatrane vrste politike. U konačnici, treći, ujedno i najmasovniji te najreprezentativniji primjer pobune, odnosi se na masovne prosvjede protiv opstrukcije kurikularne reforme, koji su okupili preko 50 tisuća ljudi na trgovima diljem zemlje. Iz svega navedenog jasno je kako je značajan dio društva prepoznao opasnost kojem je bilo izloženo. No od tog prepoznavanja do razumijevanja uzroka koji su doveli do takvih političkih projekata je dug put, u čemu je logičan preduvjet postavljanje pitanja o uzrocima. Kako takvo pitanje još uvijek nije postavljeno u široj javnosti, ostaje nam da se ovdje pozabavimo s njim. Čitava je, naime, Karamarkova politika ‘antikomunističkog’ manifesta, jednako kao i nastojanja Katoličke crkve i raznih klerikalnih udruga okupljenih oko Željke Markić, izrasla na činjenici da se lijevo-liberalna Hrvatska, na čelu sa svojim političkim predstavnicima, nije istinski suočila s prošlošću. Preciznije govoreći, kanonizacijom Franje Tuđmana, putem spomenika u Splitu i zračne luke u Zagrebu, praktično je kanonizirano i čitavo Tuđmanovo doba. Na taj način je suspendirana bilo kakva ozbiljna rasprava o nasljeđu koje nam je to doba ostavilo, a čije su glavne značajke sadržane u obračunu s antifašističkom baštinom i u prepuštanju značajnog javnog, medijskog i obrazovnog prostora Crkvi. Ovdje nas ne bi trebala zavarati činjenica da je antifašizam nominalno sadržan u Ustavu i da je primjerice jedan od glavnih zagrebačkih trgova zadržao Titovo ime. To je napravljeno zbog međunarodne javnosti s jedne strane i zbog neosporne činjenice da je Hrvatska pravno i na svaki drugi način sljednica Socijalističke Republike Hrvatske, zahvaljujući čemu i jeste međunarodno priznata. Sve navedeno međutim znatno slabije svjedoči o karakteru devedesetih od činjenice da je antifašistička baština sustavno rušena i zatirana, kako u fizičkom smislu, putem rušenja više od tri tisuće partizanskih spomenika, tako i u onom duhovnom. Ovo posljednje je jednostavno objašnjivo činjenicom da se u teškim ratnim okolnostima nitko iz vrhova države i vodeće stranke nije pozivao na antifaštičku baštinu oličenu u zajedničkoj borbi hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, što bi zasigurno predstavljalo snažan moralni kapital, kako unutar zemlje, tako i u međunarodnoj javnosti. Sve ovo navodimo iz razloga što je izostanak ozbiljnog dijaloga o devedesetima omogućio da prevladavajući narativ u društvu i dalje bude nacionalistički te da neke teme ostanu tabu. Samo je uvidom u ovu činjenicu moguće razumijeti aktualna nastojanja za potpunim svođenjem antifašističke borbe, na razinu zločinačke ustaške države, što se čini putem teze o dvama jednakim totalitarizmima. S druge pak strane, činjenica da još uvijek iz kruga lijevo-liberalnih stranaka nitko nije potegnuo pitanje Vatikanskih ugovora, a u prvom redu vjeronauka u javnim školama, znatno je potaknula daljnja nastojanja za potpunom klerikalizacijom društva te ulaskom Crkve na Filozofski fakultet. Pokušamo li iz svega navedenog izvesti logičan zaključak, doći ćemo do toga da hrvatskom društvu predstoje tri opcije. Jedna je većinska podrška nacionalističkom narativu, koji će na predstojećim izborima nastupiti u nešto pristojnijem izdanju, ali s jednakim sadržajem. Druga opcija odnosi se na povratak lijevo-liberalne koalicije na vlast, koja bi, ukoliko se odluči voditi istu politiku, značila pometanje svih navedenih problema pod tepih, nadajući se valjda da će sami od sebe nestati. U konačnici, treća opcija odnosi se na činjenicu da se bez suočavanja s pogubnim posljedicama devedesetih godina društvo neće moći okrenuti budućnosti. Do toga naravno predstoji dug put, ali se u jednom trenutku i on mora započeti.

Dragan Markovina
Autor 4.7.2016. u 23:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija