Hrvatska u raljama HDZ-ovih afera, skandala, gafova…

Marijan Vogrinec
Autor 30.1.2019. u 11:58

Izdvajamo

  • Bijedna je Naša zemlja afera i skandala, kojima ju nisu obdarili mali zeleni, nego vlastiti „domoljubi“ i „vjernici“ od formata. Mislimo na format novčanika i formate gramzljivosti, apetita moći i licemjerja. Kolinda Grabr-Kitarović i ne krije da joj Hrvatska i njezini građani nisu na prvomu mjestu, iako se drži predsjednicom svih njih. Neki dan se u velikom intervjuu televiziji N1 Hrvatska u udarnom terminu pohvalila: „Ja sam transatlantistica“. Nitko s dva zrna soli u glavi nikad nije ni sumnjao da je gorljiva hrvatska ancila američkih interesa i zahtjeva, kojima bespogovorno ugađa koliko god može i stigne. Čak rizikujući sukob s premijerom, koji - za razliku od njezine fikus-dužnosti, protokolarne uloge - ipak ima operativnu moć. I ona za sve što jest važno i djelatno mora pitati za dopuštenje Andreja Plenkovića, vladu i Hrvatski sabor.

Povezani članci

Hrvatska u raljama HDZ-ovih afera, skandala, gafova…

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni predak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako 

Marijan Vogrinec 

Afera Agrokor, afera elitna prostizucija, afera SMS, afera Radeljić, afera borbeni avioni, afera Uljanik i 3. maj, afera zdravstvo, afera stranački prebjezi Milanu Bandiću, afera Krstičević, afera Radeljič, afera curenje državnih tajni medijima, afera paraobavještajno podzemlje, afera Milinović, afera Penava i srpska djeca, afera Đakić mlađi i ustaša s odsječenom četničkom glavom, afera gafovi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, afera umalo šakačkog sraza premijera i parlamentarca Nikole Grmoje, pa sada afera Tolušić, prostitutka i šmrkanje kokaina… Ima toga sva sila, a nabrojene su tek na brzaka nabacane neke od zvučnijih. Kapi što dramatično prelijevaju čašu zdravo bolesne društvene zbílje u Bijednoj Našoj. Penzići i dokoniji građani bude se i prvo što im padne na um kad otvore oči jest pitanje: „Koja je danas afera vladajućih na dnevnom redu?“ Istina, već im je muka od cirkusiranja državom i političkom odgovornošću navodno odraslih/zrelih ljudi – o moralnoj i gospodarskoj da se i ne govori – koji misle da su plaćeni za zabavljanje, uveseljavanje i povlačenje za nos i svojih birača i ostalih sugrađana, a ne za razumno/domaćinsko vođenje države.

Što bi HDZ-ovi dokazano nesposobni i redikulozni politikanti na državnim dužnostima da nemaju alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc., kojima izbjegavaju odgovoriti na ključno pitanje svoje masno preplaćene neodgovornosti: zašto građani Bijedne Naše, tužnog vilajeta bruxellesko-washingtonskih valija žive tako loše i sve lošije, tako nesigurno i sve nesigurnije, tako neizvjesno i sve neizvjesnije, rađaju sve manje djece i zašto se pametnije mlađe obitelji masovno iseljavaju s vlastitih ognjišta u civiliziraniji svijet? E sad, podmeću li vladajući te svinjarije sami sebi kako bi skrenuli oko javnosti od onog presudnog za život ljudi, opstojnost i međunarodni dignitet države – što kao „narodni vođe“, koji su izborno preuzeli odgovornost nisu sposobni, voljni i slobodni riješiti na većinsko zadovoljstvo – ili to „mračne sile“ agresivno atakiraju na samog premijera i neupitnog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, njegovu vladu i parlamentarnu većinu?

Prema barem desetak izjava dnevno s državnog vrha o svinjarijama, koje se redaju kao na pokretnoj traci, naslanjaju jedna na drugu ili proizlaze jedna iz druge  te ruše vjerodostojnost vladajućih, ali i čine državni smjer upitnim do tragikomičnosti – dvije trećine građana već godinama tvrdi u anketama rejtinške agencije Pormocije plus da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru – trenutna vlast „nema nikakve veze“ s aferama i skandalima, nego ih „proizvode nezadovoljni ili pogođeni uspjesima Plenkovićeve vlade, njegovih ministara“, etc. „Mi savjesno upravljamo državom, u tomu imamo pozitivne rezultate, a to se ne sviđa našim političkim oponentima i onima što se bave nedopuštenim radnjama, a naša im je politika stala na rep“, tvrde Banski dvori, a državni se medij HRT (uvijek pod šapom trenutne vlasti) trsi svim silama svojih podobnih neprofesionalaca, uskrsnulih s novinarske margine, uvjeriti u to sve i svakog tko se dade prevesti žedan preko vode..

Besprizorni u paraobavještajnom podzemlju

Ta je nakaradna logika najbolje došla do izražaja ovih dana tzv. aferom prostitutka- droga, obznanjenom setom škakljivih fotografija u tjedniku Nacionalu, a dva-tri dana potom u gotovo svim medijima koji drže do sebe. U aferi se svom ćelavom glavom i jednako sjajno izbrijanom bradom našao sâm vladin i HDZ-ov (jedan od šestorice) potpredsjednik te ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Godine 2016., za najtragikomičnije valjda u svjetskoj povijesti vlade premijera Tihomira Oreškovića i desne mu ruke Tomislava Karamarka, bio je ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, s rezultatom – uništa. Lik iz Virovitice za kojeg nitko živ nikad nije čuo izvan užeg kruga stranačkih prijatelja u toj siromašnoj lokalnoj sredini, dok ga HDZ nije unaprijedio u virovitičko-podravskog župana (koji sam sebi postavlja spomen-ploče za zasluge; vidio od Milana Bandića u Zagrebu, sic transit) poznat je i po pohvalama samom sebi u lokalnom mediju (pseudonim Roks) te vrijeđanju esdepeovaca zbog čega je 2011. godine pravomoćno osuđen. Jedan od njegovih, trenutno, šest službenih vozača, inače kum zamjenika predsjednika HDZ-a i saborskog potpredsjednika Milijana Brkića nadimkom Vaso odnedavno je u istražnom zatvoru, jer je cinkao navodnom policijskom krivotvoritelju SMS-ova (deal s paraobavještajnim podzemljem) protiv premijera i vlade da je pod tajniom istragom te neka uništi tvrde diskove na računalu. A pritvoreni kum i Brkić nemaju veze jedan s drugim, baš kao ni vozač i kum Brkić s Tolušićem?

Tom se krugu (ne)poznatih likova pripisuje pripadnost sprezi politike i kriminala, gdje elitna prostitucija također ima zapaženo mjesto. I, dok se imena prostitutki manje-više znaju, ne kriju od javnosti jer se dnevno vrte u svijetu tzv. celebrityja, neke se privodi i reda radi sankcionira, imena klijenata se pak kriju pod strogo pov. Neki hrabriji mediji izokola spominju šefove pojedinih bolnica, mainstream političare, gospodarstvenike, kulturnjake, sportaše, etc. Je li navodni Tomislav Tolušić s objavljenih fotografija zaista ministar Tomislav Tolušić i je li zaista bio u holetskoj sobi u Zemunu te s elitnom prostitutkom u krilu šmrkao kokain i fotografije nisu vrhunska fotomontaža, vjerojatno se nikad neće saznati. Iz više razloga. SOA i DORH nisu dali uvjerljive dokaze o rezultatima vještačenja objavljenih fotografija, a već su mogli i morali. Glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić bio je u Uskoku, kazao da je znao da je materijal fotomontiran i da ga je baš zato objavio, ali nije odao izvor – tko mu je dostavio fotke. Svi su politički prvaci HDZ-ove koalicije, uključivo premijera Andreja Plenkovića i predsjednicu RH Grabar-Kitarović („to je dno dna, gnjusno“, kazala je), već unaprijed proglasili fotografije ne samo subverzivnom fotomontažom nego i atentatom na vlast. I cijela se vlast digla na zadnje noge, represivni aparat, tajne službe, etc. kao da je upravo neprijatelj prešao državnu granicu i uhvatio vrhovnu zapovjednicu – na spavanju. U slatkim snovima o tomu kako se što bolje ulizati Twitterašu, koji ju inače ne doživljava kako bi ona željela. I kako predstavlja u RH.

Foto: Nacional

„Suočili smo se s novom vrstom pokušaja kompromitiranja i destabilizacije“, izjavio je premijer Plenković te, iz neobjašnjivih razloga, zahvalio Nacionalu, što je objavio sporne fotografije i SOA-i što je otkrio fotomontažu. „Moram priznati, najpodmukliji pokušaj do sada.“ Tomislav Tolušić je osobno opovrgao istinitost toga da je bio s prostitutkom, da je šmrkao kokain te opovrgnuo autentičnost fotografija budući da „deset godina nisam bio u Beogradu“. Kazao je i da nema „takve cipele i takav sat na ruci“. „Banda“ iz njegova sektora djelovanja mu podmeće, jer joj je „svojim savjesnim radom stao na žulj“. Kaže, „na pogrešnog su se namjerili i neka odmah počnu pakirati kovčege; bit ću još žešći“. Kamo da se pakiraju, nije rekao, ali jamačno se između redaka dade iščitati kako se smatra dovoljno moćnim i odlučnim istjerati ih iz Bijedne Naše. Ta, nije valjda bez veze na vlasti – HDZ!? A HDZ i „hrvatska država“, je li, dođe mu na isto!? „Bandi koja se malo zaigrala poručujem da su se namjerili na krivog i da počnu pakirati kofere“, precizirao je vidno ljutit, ali nije želio kazati tko je ta „banda“, otkad zna za sporne fotofrafije i kako je događaj komunicirao s policijom.

I, dok „banda“ napušta Tolušić-Plenkovićev tužan vilajet glavom bez obzira, sva ukakana od straha da ju ne dohvate za vrat ručetine kojih nema na inkriminiranim fotografijama, ministar će nastaviti arčiti novac poreznih obveznika iz kvote „svog“ ministarstva u sasvim neprilične svrhe: preskupe tv-reklame (npr. za domaći med, etc.), koje reklamiranje ne spada ministru u opis poslova. Čovjeka hvale njegova dobra djela i radni uspjesi, a ne tv-reklame i medijska narcisoidnost.

Ako je suditi po tzv. političkim analitičarima, medijima i oporbenim diskursima, u igri je i jedno i drugo. Naime, da je afera Tolušić još jedan vladin spin u predizbornoj godini u kojoj se ne može pohvaliti iole vrjednijim rezulttima svog upravljanja zemljom, pa baca još jednu dimnu bombu, odnosno da su oponenti iskoristili neupitne slabosti i opet uz pomoć paraobavještajnog podzemlja pokušavaju srušiti Plenkovića na obama predsjedničkim pozicijama. Ili je posrijedi sofisticirana igra u kojoj se isprepliću silnice i jednih i drugih ambicija: zadržati ili osvojiti vlast u zemlji te joj odrediti smjer u turbulentnim vremenima uspostave novog međunarodnog poretka. I onda se u javnost plasiraju i jedne i druge špekulacije od kojih ni jedna ne mora biti istinita. Ili, barem ne do kraja istinita. Ako uopće u politici ima istine? I, ako je moguće svesti političku istinu na zajednički nazivnik s istinom koju uvažava javnost?

Na krijesti javnog poimanja vladine istine o aferi Tolušić-prostitutka-šmrkanje kokaina zanimljivo je stajalište uglednog odvjetnika Ante Nobila, koji tvrdi da fotomontaža iz Nacionala nema veze s destabilizacijom vlade i države. Čisto pretjerivanje, kojim si vlada želi nabildati nezasluženu važnost. Komentari tog događaja ovise o tomu tko i gdje komentira, odnosno kojem taboru zainteresiranih pripada. Ako HDZ-u i Virovitici nije naudila grozota Ivana Đakića, sina saborskog ZNA SE zastupnika Josipa Đakića, čelnika Hvidre s 29.000 bruto kuna parlamentarne apanaže, nema šanse nauditi ova s Tolušićem i kad bi bila istinita – ako uistinu nije? – neće utjecati ni na stranački rejting niti na ugled tog lika u sekti kojoj pripada. Naime, Đakić mlađi je čestitao „srbićima“ pravoslavni Božić fotkom nekog mutavog, našmrkanog ustaše kako drži odrubljenu glavu nekog čovjeka s četničkim oznaakama. Fotomontaža ili ne, ali grozora maloumnog jest. A mladac je čak istetobirao na ruci lik u nacističkoj odori ubojice iz Drugog svjetskog rata. Maloumnom je to dika baš kao i bivšem skijašu Ivici Kosteliću kad je kazao novinarima da je „spreman kao njemački vojnik pred Staljingradom“. Eto pameti!? To je nama naša ‘Rvacka dala, da imamo toliko budala.

Siguran, a taji imena?

Uzgred, kad je o „uspjesima“ Tolušićevog ministrovanja riječ, u izvrsnom HTV-ovom formatu „Plodovi zemlje“ prošle je nedjelje javnost imala priliku upoznati mlađu obitelj iz Novog Antunovca u Tolušićevoj, Virovitičko-podravskoj županiji – jednu od tisuća sličnih tragičara (ne samo) njegove politike proizvodnje mlijeka – kojoj sedamdesetak muznih krava i pola milijuna litara mlijeka godišnje ne jamče ni poslovanje OPG-a na tzv. pozitivnoj nuli. „Radimo od ranog jutra do 22 sata, svaki dan, svih 365 dana u godini, a od toga ne možemo bar pristojno živjeti“, kažu opegeovci u suzama. „Nema nam druge, nego se iseliti iz Hrvatske kao i mnogi Antunovčani.“ Poljoprivreda je u šah-mat poziciji, a ovaj se pravnik natjeruje s „bandom“ koja mu navodno sapuna dasku fotomontažama s nekakvom Karleušom u krilu. Sic transit. Tolušić je tek karakterističan lik iz galerije RH-valija pod nadzorom Bruxellesa i Washingtona i zato spačka s Nacionalovim fotkama nije samo neslana šala nego i neuspio vic.

Tim više, jer tvrdi da je „prilično siguran tko stoji iza tih fotografija, ali neću licitirati imenima“. Zašto ne? Ili, zašto Uskoku ne izlicitira svoje sumnje i pokuša ih objasniti? U ovakvim bi to slučajevima čak bila i zakonska obaveza. Ili, da je smjesta odjurio u prvi biokemijski laboratorij, dao krv na testiranje na drogu – tragovi se otkrivaju i nakon pola godine, zar ne – te nalaze neovisnih eksperata podijelio medijima? I to bi bilo nešto. Dakako, u njegovu korist. Bio bi to i argument premijeru Plenkoviću za tvrdnju o „pokušaju kompromitiranja i destabilizacije“, odnosno predsjednici Grabar-Kitarović za „dno dna“. Ovako, „nemam taj sat, te cipele, te ruke…“ kao na fotkama, etc. može tumačiti kako tko želi. Ako šefove SOA-a, DORH-a, Uskoka, MUP-a, itsl. postavlja HDZ, u kojem je Tomislav Tolušić potpredsjednik – te potpredsjednik vlade i ministar – koliko je vjerovati nalazima tih institucija, odnosno imati povjerenja u ofucanu već politikantsku mantru: „Neka institucije rade svoj posao“. Rade, ali kako!?

„Ako se dokaže da je zaista riječ o krivotvorini koja je napravljena da se destabilizira vlada, onda bih ustvrdio da je riječ o onom obavještajnom parapodzemlju o kojem govorim jako dugo“, kazao je televiziji N1 Hrvatska bivši predsjednik RH i od neki dan povratnik u SDP Ivo Josipović. „Ali nijedna vlada nije imala snage ni volje da se tomu stane na kraj. To je za demokraciju iznimno opasan milje. Riječ je o ljudima koji uzurpiraju ovlasti, koji pripadaju i raznim državnim tijelima. Vidimo da to obavještajno podzemlje postoji i da je vrlo aktivno. Zanimljivo je da vladajuću garnituru jako uzruja samo kad se okrene batina, pa udara i po njima. Stalno je udarala ta batina, samo ni SOA niti vlade nisu htjeli reagirati.

Kad malo pogledamo, gotovo bih rekao da je gadljiva izjava predsjednice o dnu dna, jer ako ima paraobavještajne ekipe koja je aktivna i kojoj je trebalo suditi, to je ona koja je suportirala nju na predsjedničkim izborima. Kakve sve svinjarije i grozote su fabricirali, od lažnih stranica američkih novina, gdje se navodno moj otac napadao da je bio ne znam što u vrijeme rata. Prijatelji i rodbina isto su napadani, stavljalo me se u razne kontekste. Neke od perjanica (npr. Velimir Bujanec, op. a.) tih medijskih dezinformacija su dolazile na inauguraciju gospođe predsjednice, s nekima je tulumarila. To što se ona sad zgraža je jedno licemjerje. Bez obzira na sve, volio bih da predsjednica i vlada poduzmu korake da to paraobavještajno podzemlje bude izbrisano.“ Zanimljiv je mentalni sklop ‘rvacke precjednice, kojoj su skandali, afere i gafovi zapravo raison d’être, a navodne veze s paraobavještajnim podzemljem stalna tema dijela medija, a svejedno si mrtva-hladna dopušta govoriti o nepodopštinama vladajućih, odnosno unjihovoj režiji. Da se Turci ne dosjete.

Foto:  EPA-EFE/CLEMENS BILAN

Javnost nije zaboravila njezin rođendanski tulum u vili Zdravka Mamića, nejasnu novogodišnju turneju prije dvije godine u SAD, smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića jer je uhvaćena u privatnom čavrljanju s tajno prisluškivanom osobom, iznenadnu nedavno smjenu svog savjetnika za unutarnju politiku Mate Radeljića, kojem je potom SOA navodno prijetila smrću oda li nešto neugodno o bivšoj šefici, subverzivne paraobavještajne SMS-ove protiv premijera u čemu je navodno imala prste, etc., Grabar-Kitarović je najmanje pozvana/vjerodostojna tumačiti takve gadarije, jer je njima prožet njezin petogodišnji mandat iza kojeg neće ostati nikakvog za građane iole vrijednog rezultata. Samo pusta, neodržana obećanja, luksuziranje i bezbrojna, skupa putovanja po svijetu. „Ja vam to obećavam“, eho je njezine izborne večeri i inauguracije na kojoj je okupila krim-politički, paraobavještajni i ekstremistički milje rigidne desnice. Hrvatska nije postala najbogatija zemlja u Europi, druga Švicarska ili Norveška. Dapače, pala je niže nego prije gotovo pet godina kad je šakom i kapom rasipala nebuloze u koje valjda ni sama nije vjerovala.

Ministar, prostitutka i kokain

I ta se i takva Kolinda Grabar-Kitarović sada ne srami kritizirati griješne neke, anonimne strukture (ne samo) zbog Tomislava Tolušića, jer da su „dno dna“. Udariti po režiserima tragikomedije s potpredsjednikom vlade i ministrom u glavnoj ulozi, neku tamo (ne)poznmatu sektu kojoj i sama pripada. Što po stranačkoj liniji, što po prijateljskim i svjetonazorskim vezama. Bijedna je Naša zemlja afera i skandala, kojima ju nisu obdarili mali zeleni, nego vlastiti „domoljubi“ i „vjernici“ od formata. Mislimo na format novčanika i formate gramzljivosti, apetita moći i licemjerja. Kolinda  Grabr-Kitarović i ne krije da joj Hrvatska i njezini građani nisu na prvomu mjestu, iako se drži predsjednicom svih njih. Neki dan se u velikom intervjuu televiziji N1 Hrvatska u udarnom terminu pohvalila: „Ja sam transatlantistica“. Nitko s dva zrna soli u glavi nikad nije ni sumnjao da je gorljiva hrvatska ancila američkih interesa i zahtjeva, kojima bespogovorno ugađa koliko god može i stigne. Čak rizikujući sukob s premijerom, koji – za razliku od njezine fikus-dužnosti, protokolarne uloge – ipak ima operativnu moć. I ona za sve što jest važno i djelatno mora pitati za dopuštenje Andreja Plenkovića, vladu i Hrvatski sabor.

A to je sve skupa Plenković u jednom. I, kad on kaže da je afera s Tomislavom Tolušićem, prostitutkom i šmrkanjem kokaina u zemunskom apartmanu „pokušaj kompromitiranja i destabilizacije“, onda je to – to. Njoj preostaje samo dodati „dno dna“, jer novinari očekuju da se i ona izjasni, smrknuti se kao da će upravo grunuti tsunami i sa svitom i tjelesnim čuvarima izmaknuti oku tv-kamera.

„Da, u Hrvatskoj se ciklički ponavljaju afere koje se ne razrješavaju“, ustvrdio je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić u povodu fertutme, što se zavitlala zemljom zbog skandala Tolušić plus prostitutka. „Ovo je stvar kontinuiteta, da ministar policije kaže jedno, a državni odvjetnik da je to prvi put vidio u novinama (sporne fotografije, op. a.). Trebalo bi sada istražiti sve da se vidi jesu li fotografije krivotvorene ili ne. Argumentacija da to nisu njegove cipele i njegov sat je neozbiljna. Postoji danas tehnika kojom se jako dobro može otkriti je li riječ o krivotvorini ili ne. Tvrdnja je li neki ministar bio ovdje na putu ili nije… Netko na ovoj funkciji može imati više putovnica, to je uobičajeno. Što se tiče same afere, to je još jedna u nizu, sve prate jedna drugu, jer se ništa konkretno za poboljšanje života stanovništva ne radi. Nemamo napretka prema EU fondovima, nemamo napretka prema uspostavi uvjeta za poboljšanje poduzetničke klime. Malo neozbiljno izgledaju ove afere, je li bio s ljubavnicom ili nije, je li bio kokain ili nije. Argumentacija da on nema taj sat i te cipele je za blago retardirane.“

Kalinić nije jedini od javnih osoba koji ne želi špekulirati o tomu zašto potpredsjednik vlade, ako je mjesecima ranije znao za fotomontirane fotografije, nije ništa poduzeo u policiji, Uskoku, DORH-u, etc., ali jest uvjeren da Tolušić također nije jedini u vrhu vlasti koji o sebi drži da je „u povijesnoj misiji i zato nedodirljiv“. Ma dajte, danas jesi, sutra nisi, a prekosutra za tebe više nitko ni ne zna. „U ozbiljnoj državi, kakva mi nismo“, tvrdi Pavle Kalinić, „to se ne bi smjelo događati. SOA i MUP su na potezu da utvrde činjenično stanje, no kako oni funkcioniraju zadnjih 10 godina, ne očekujem da će se to brzo raspetljati, imali smo elemente zataškavanja i preskakanja, imali smo razne spinove. To u Hrvatskoj nije ništa novo niti će se što bitno promijeniti. Ova vlada je takva kakva je. Osobno sam vjerovao da od prošlog ministra poljoprivrede, SDP-ovog Jakovine, ne može biti goreg, ali mi imamo kontinuitet. Takav nam je i Sabor. Kod nas je najvažnija ta stranačka podobnost, frakcijska pripadnost. Nije važna kompetencija, obavlja li posao netko tko znâ, nego hoće li biti podoban. Ne samo u službama tipa MUP-a, tipa SOA-e, to je jednostavno tako na tim razinama.“

U trknutoj državi, međutim, koja ima manje neovisnosti, samostalnosti i suverenosti, nego što je Socijalistička Republika Hrvatska imala kao država, federalna jedinica (s ustavnim pravom odcjepljenja) za 45 godina u 24-milijunskoj državi ravnopravnih naroda i narodnosti SFR Jugoslaviji, odnosno u kojoj se živi lošije i neizvjesnije, nego u bivšem zajedničkom etatu, ni birači valjda nisu obdareni s kritičnom masom pameti kad mazohistički biraju baš takve vođe kojima su alibi-štake i alibi-štule kojekakvih afera, skandala, blamaža, podmetanja, gafova, sapunanja ovih i onih dasaka, etc. najpreča pomagala za skrivanje upravljačke impotencije. Neuspjeha i licemjerja, kojih se nisu kadri čak ni – stidjeti. Nego muljaju i lažu, provlače se kroz izborne krugove i, unatoč svoj svojoj tragikomičnosti, biračko tijelo zborno parafrazira onu o Maršalu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“.

HDZ-ov rejtinški paradoks

Nema veze, je li, što HDZ Titovog ljubimca Franceka iz Velikog Trgovišća, u svojih 20 godina neupitne vlasti nije ostvario u „osamostaljenoj“ Bijednoj Našoj pet posto gospodarskih, diplomatskih u svijetu, znanstvenih, kulturnih i inih postignuća kao kumrovečki Joža u istom razdoblju. A obojica su imali rat, samo Josip Broz neusporedivo teži, krvoločniji i razorniji, nego Franjo Tuđman. Mlade naraštaje već gotovo tri desetljeća o tomu ne uče u školama. „Domoljubi“ ih ciljano pretvaraju u nacionalne invalide bez korijena u najslavnijoj hrvatskoj prošlosti. Unatoč svemu, birači – među njima oko 100.000 bivših komunista, preobučenih 1990./1991. u denver plave ZNA SE polit-ideološke odore stranke opasnih namjera (koje se Račanovo predviđanje obistinilo i dnevno se još obistinjuje – zborno se inate zdravom razumu: „Što je više kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži“. Rezultati istraživanja rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop to potvrđuju i početkom siječnja ove godine. Da su parlamentarni izbori ovog trenutka, da je RH jedna izborna jedinica i da je izlaznost birača 53-59 posto, HDZ bi bio relativni pobjednik, jer bi za njega glasalo 29,1 posto birača, za SDP 16,1 posto, za Živi zid 13,7 posto, za Most nezavisnih lista 7,2 posto, a ostali, politički minijaturisti , nisu vrijedni spomena.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Opća slika preferencija građana na početku 2019. godine ukazuje na pad potpore HDZ-u i SDP-u, porast broja neodlučnih birača (s 11,9 posto u prosincu na 14,6 posto u siječnju), „Nitko“ (21,2 posto) je i dalje najpopularniji političar (na drugom je mjestu Kolinda Grabar-Kitarović s potporom 18,4 posto birača), Andrej Plenković je i dalje najnegativniji političar za 20,7 posto građana, kojih 67,3 posto smatra da „zemlja ide u pogrešnom smjeru“. Samo ih 20,9 posto podupire to što vlada radi.

Ima li Bijedna Naša šanse u svijetu koji se stubokom mijenja, a vode je politikanti na alibi-štakama i alibi-štulama? Kaže Krležin svevremenski potepuh: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vazda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Je, tak je kak je, samo, već je Kerempuhov buntovni seljak Matija Gubec pokazao da se slobodan ljudski duh pod tlȁkom ne miri s logikom da mu „nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo“. Ni hrvatski birači – uključivo odavno umrle, maloljetne i unajmljene u dijaspori i (konstitutivnoj) zapadnoj Hercegovini (BiH), etc. – za svoje i dobro vlastite djece/unučadi ne bi se smjeli miriti s politikantima koji alibi-štakama i alibi-štulama bešćutno gaze njihovu bolju ne samo budućnost, nego još više: upravo sadašnjost. Bijedna Naša nikad neće postati maloumno obećana Švicarska, odnosno Norveška, ali itekako može brzo postaii Lijepa Naša. Itekako.

Marijan Vogrinec
Autor 30.1.2019. u 11:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija