Hrvatska zaratila sa samom sobom

Marijan Vogrinec
Autor 6.3.2016. u 20:13

Hrvatska zaratila sa samom sobom

Personalni kamen na kamenu ne smije ostati od bivše vlasti, i tu će Karamarkova inkvizicija ustrajati do posljednjeg daha. Pogrešno, jer ta vrst političko-ideološko-svjetonazorske vendette u novohrvatskoj inačici vodi u vražju mater, a ne u demokratski potentnu budućnost ni onih 1,5 milijuna „nacionalno osviještenih, pravih Hrvata“, a kamoli svih nešto više od 4,2 milijuna žitelja Bijedne Naše. Karamarkovoj sljedbi sa ZDS-talibanima prvi ešalon krivaca čine Srbi, LGBTQI i ine manjine, s „petokolonašima/veleizdajnicima“ hrvatske „nečiste krvi“

Republika Hrvatska prvog potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka, prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, drugog potpredsjednika vlade Bože Petrova i, liderski impotentnog predsjednika vlade Tihomira Tima (!?) Oreškovića – ne slučajno tim neprirodnim redom odgovornosti – ima jedva oko 1,5 milijuna odanih, „domoljubnih“ stanovnika. I ugrađenu grašku u materijalu: „petu kolonu“, brojčanog izraza oko 2,7 milijuna duša. Na desnoj strani metaforičkog kantara, utezi biračkog tijela HDZ&“domoljubi“&Most visoko su u zraku, pokazat će se je li i u bestežinskom prostoru, jer po prirodi stvari ne mogu dovesti u ravnovjesje suprotnu stranu dijagonale. Stabilno naslonjenu na tlo.

Gotovo dvostruko težu „robu s greškom“, koju „nacionalno osviještena“ sljedba prepoznaje kao subverzivne petokolonaše, veleizdajnike, komuniste, udbaše, Jugoslavene i ini nenarodni, zločinački i nehrvatski šljam što „ne voli Hrvatsku i nikad nije želio samostalnu hrvatsku državu“, čine birači koji apstiniraju na izborima (više od 40 posto) ili glasaju protiv HDZ-a s Karamarkom kao političkim papom, protiv njegove trbuhozborkinje Kolinde Grabar-Kitarović, protiv klimavog pontona imenovanog Mostom („nezavisnih“ lista) i protiv sedam marginalnih „domoljuba“, čiji vođe pojedinačno ne vrijede više od 1559 preferencijalnih glasova. Uključujući listić na kojem su glasali za samoga sebe.

Kao u slučaju predsjednika HSP-a AS Ivana Tepeša, koji je s tako „masovnom“ potporom od 1559 glasova među nešto više od 4,2 milijuna žitelja RH, odnosno među 3,791.341 biračem, izguran na mjesto – čak! – potpredsjednika Hrvatskog sabora. Da ti pamet stane kad vidiš tu nacionalno nezaobilaznu ljudinu, Ivana Tepeša, kako razborito hrvatuje, sjevernokorejski suvereno širi crno stranačko perje u javnim istupima, gluh kao grički top maršira u ZDS progonu Mirjane Rakić u Srbiju, kako postamentalno glumi sfingu u živom zombi-zidu Karamarku iza leđa i čak ne trepće očima… Ne bi li lustracijskom zjenicom prostrijelio možebitno kojeg pritajenog „veleizdajnika“ i među 1,5 milijuna „domoljuba“ što „vole Hrvatsku“, a nadasve sebe kao vertikalu „nacionalne osviještenosti“. S original-licencijom samog Karamarka, koji jedini zna razlikovati „domoljube“ od svih inih.

Eutanazija kržljave demokracije

Na neseću 2,7 milijuna „petokolonaša“ i „veleizdajnika“, Tepeš nije jedini. E sad, zašto vrijedi ponavljati gradivo o kobnim političko-ideološkim razredotinama i svjetonazorskim poderotinama u društvenom i moralnom tkivu zemlje? Zato što balkanski kiflić – koji zemljopisni analfabeti nikako ne vide na zapadu Poluotoka – opet ima nesreću biti poligonom na kojem maloumna politika i uzurpirana moć nesavjesno vježbaju nacionalno jednoumlje širokih razmjera, što već primjetno izmiče kontroli. Kontraproduktivno je eutanazirati i ono malo kržljave demokracije u Bijednoj Našoj, a to se upravo čini. Na isti način kako se to činilo u prošlih 25 godina, pri svakoj smjeni političkih opcija za državnim kormilom: džonom, bez ostatka i bez razložnog suda.

Tako je u petak – mimo demokratskog bontona makar kvalitete elementarnog kućnog odgoja i bez upita za zdravlje – pod kopitima osvetničke saborske većine pao glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman. Na HDZ-ov je zahtjev (formalno prijedlog tzv. Domoljubne koalicije) privremeno (?) ustoličen na to mjesto jedan od urednika u HTV-ovom Informativnom programu Siniša Kovačić, do izbora i predsjednik lani osnovane udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), paralelnog „HND-a“. Tu se okupila perolaka desnica tipa trbuhozborca mržnje Marka Juriča, osuđenog dilera kokaina i nacističkog manekena Velimira Bujanca, pa izvjesna Karolina Vidović Krišto zbog čijeg je otkaza pala u očaj sva fratarska „Herceg-Bosna“ i sve desnije od najdesnijeg do „hrvatske Ognjene zemlje“, nekih medija za koje nitko nije čuo i „otpisanih“ trećeredaca s HRT-a među kojima se koči ime Katje Kušec…

HNiP se žestoko oborio na novinarski ceh i HND u obranu vlade i ustaškog CV-a nepodobnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, što je najbolja potvrda toga o kakvoj se sljedbi „domoljubnih stručnjaka“ radi. Karamarko i „domoljubi“ učas su uočili podobnost Siniše Kovačića za glavnog na hrvatskoj dalekovidnici, a još će se dalje vidjeti iz javne kuće, ako Kovačić nađe mjesta među novim šefovima i za Juriča, Bujanca, Tihomia Dujmića, Antu Gugu, Višnju Starešinu i ine takve, odreda „domoljube“ par excellence. No dobro, 1,5-milijunska Hrvatska povela je 1-0 protiv demokracije, snošljivosti i zajedništva. Karamarku je stalo do tri stvari: pokoriti HRT, policiju i tajne službe. Sve ostalo je luk i voda. Za ozbiljne reforme nije sposoban niti.ih želi provesti tako da si „naša Hrvatska“ i „neželjena njihova“ konačno prestanu međusobno izbijati zube. I pruže si ruke.

Ne moraju se grliti i ljubiti, jer to potentna demokracija ni ne traži, ali zdrav razum i opstanak uvjetuju dijalog i konsenzus o kritičnoj masi razloga za pristijan odmak od ivice iza koje više nema povratka. Interes nešto više od 4,2 milijuna žitelja RH bitno nadilazi parcijalne želje i zablude i 1,5-milijunske i 2,7-milijunske Hrvatske. No, kako je počelo, a očekivati je još žešći nastavak, kritična masa političkog i ideološkog razuma još će ohoho godina biti samo – mislena imenica.

„Nisam zadovoljan što u policiji (sustav MUP-a) i tajnim službama (SOA) još rade ljudi iz bivše vlasti, politički poslušnici i uhljebi, gdje im više nije mjesto“, javno je Karamarko, bez dlake na jeziku, opandrčio po koalicijskim mostovcima, kojima je u podjeli izbornog plijena, među šest ministarstava, dopao i MUP. Njihov ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić hladno je odmahnuo rukom na Karamarkov bijes i poručio da pod njegovim ministrovanjem ima mjesta i za ljude bivše vlasti, ako su kvalitetni stručnjaci i savjesno obavljaju svoje poslove.

Po „domoljubnom“ je kriteriju, preuzimanjem MUP-a, „bio dužan“ u represivnom aparatu smjesta smijeniti 2700 šefova i šefića koliko ih je, navodno, instalirao iz stranački podobničkih redova prethodnik mu Ranko Ostojić (SDP). Usput je prvi vladin potpredsjednik Karamarko bahato poručio kako je položajem nadležan „za unutarnju politiku, represivni aparat i nacionalnu sigurnost“, pa ministar Orepić ima udovoljiti njegovim prohtjevima. I biti kuš. A ono, brus. Mostovci ne žele biti plankton velikom HDZ-ovom kitu. Usisa li ih, što pokušava otpočetka, uz pomoć neuhranjenih sedam koalicijskih „domoljuba“, Mosta će nestati s političke scene. Zadnjih mjeseci ionako mu drastično opada rejting u javnosti. Više od 60 posto građana – samo mjesec dana od još nepotpuno konstituirane vlade i raspašoj stanja u svim ostalim državnim institucija – tvrdi da HDZ&“domoljubi“&Most plus premijer Orešković vode Hrvatsku u pogrešnom smjeru.

A što su još jučer govorili i na koga su dizali kuku i motiku prvi hadezeovac i njegovi ideološki zapjenjeni trbuhozborci, „buntovni“ stožeraši/šatoraši, traktoristi s barikada na cestama, bijele kute Ivice Babića…? Gdje sada razapinju nove šatore i odvrću plinske boce „branitelji“ Đure Glogoškog i Josipa Klemma, kojima su baš „domoljubni stručnjaci“ što su iritantnim javnim cirkusima gurali na vlast, upravo srezali 56 milijuna kuna na stavci – hrvatski branitelji!? U povodu 500 dana šatre u Savskoj 66, svoji svojima šalju prosvjedno, otvoreno pismo! Heeej, tko je tu lud!? Zna se tko. Maske su pale, a koje će tek popadati. Maske će pasti, ali prljavi obrazi i sramota će ostati. I (za)pamtit će se. Rezultat 1,5-milijunska prema 2,7-milijunska Hrvatska već je izjednačen: 1-1.

Pravi pičvajz!

Ljutit kao ris, Karamarko je kolateralno ošinuo i premijera. Gle, neposlušnik nijedan, znade li on tko ga je izmislio na čelu Banskih dvora? Već gotovo puni mjesec oklijeva supotpisati samovoljnu predsjedničinu smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića, kojim Grabar-Kitarović „nije zadovoljna“. Jer ju je, privatno zaigranu s besprizornim likovima iz aktualne hrvatske zbilje, uhvatio kako zivka telefonom – koga? – Zdravka Mamića. I ne samo to, cijeloj je Hrvatskoj prava enigma to da premijer već tjednima ne želi primiti na razgovor HDZ-ovog aduta za još nepopunjeno mjesto ministra branitelja Milijana Brkića nadimkom Vaso. A vladin potpredsjednik Božo Petrov, kaže, nema pojma da Karamarko predlaže tog kontroverznog (plagijat diplomskog rada za VSS kriminalista) čovjeka za to mjesto. Rezultat: 1-2 za 2,7-milijunsku Hrvatsku. Što bi rekao redikulozni „vitez slavonske ravni“ Branimir Glavaš, pravi pičvajz!

Kao ovo s Karamarkovim obiteljskim prijateljem, unaprijeđenim u ministra kulture Zlatkom Hasanbegovićem. Još nije ni ugrijao fotelj niti je jenjao masovni bunt respektabilne intelektualne javnosti zbog proustaškog CV-a nepodobnog ministra iz HDZ-ove kvote, a već je ukinuo tijelo za podjelu novca neprofitnim medijima. To je bio prvi Hasanbegovićev potez na dužnosti u novoj vladi. „Drugovi, nema više love za vas!“ Uskraćuje novac poreznih obveznika zna se kojem i zašto dijelu nevladinih udruge, umjetničkih skupina i pojedinaca, za 180 stupnjeva se okreće smjer javne nabave u kulturno-umjetničkim djelatnostima… Personalni kamen na kamenu ne smije ostati od bivše vlasti, i tu će desničarska inkvizicija osvetoljubivo, „u interesu hrvatskog naroda“ (sic), ustrajati do posljednjeg daha.

Pogrešno, jer ta vrst političko-ideološko-svjetonazorske vendette u novohrvatskoj inačici vodi u vražju mater, a ne u demokratski potentnu budućnost ni one krute manjine „nacionalno osviještenih, pravih Hrvata“, kojoj će se osipati i kvota od 1,5 milijuna poslušnika. HDZ nije u stanju pronaći među navodno 240.000 svojih članova ni kvalitetnog ministra branitelja, nego se sramoti s jednim Mijom Crnojom, a upravo vrije javna bruka s kandidaturom stranačkoga glavnog tajnika Milijana Brkića nadimkom Vaso. „Domoljubna“ Hrvatska nema dovoljno „stručnih domoljuba“ (sic) za kakvo-takvo obnašanje vlasti, a sumnja i odbacuje sve zatečene na iole istaknutijim/plaćenijim mjestima u državno-birokratskom aparatu, javnim poduzećima i inim strukturama.

Navaljuje im nedokazan grijeh političko-ideološko-svjetonazorske nepodobnosti, što je kompleksaški izmišljen krimen. Idiotizam prvog reda, ali polit-mafijaško načelo „oko za oko, zub za zub“ uvijek je bilo u teškoj svađi s razumom. Osobito na hrvatskim političkim širinama. Zašto bi sada bilo drukčije, ako se zna kako je i zašto HDZ opet došao na vlast? Odnosno zašto Karamarko ni po koju cijenu ne želi sjašiti s krijeste ideološkog tsunamija, iako je već godinama – potvrđeno i posljednjim istraživanjem javnog mnijenja, ovih dana – najomraženiji političar u RH, omraženiji i od Zorana Milnovića. No, bez permanentne psihoze obračuna s „protuhrvatskim neprijateljem“ jednostavno – Karamarko ne postoji. I on to zna.

Da je za svoje dobro i boljitak Bijedne Naše želio i znao nešto politički naučiti od Ive Sanadera, the most friendly hadezeovca na respektabilnom Zapadu, obrnuo bi retorički ćurak. Sada, kad je na vlasti i ne treba mu agitacija prijezbornog tipa. Ni prijetnje, osvete i ideološke lobotomije, što građanima izaziva mučninu u želucu i povraćanje. Čak mu ni u borbi za državni tron nije koristilo podjarivanje nacionalističkih i ksenofobnih strasti, rigidno hrvatstvo i ognjištarenje, jer na kraju veliki šef velike stranke nije dobio birački blagoslov za samostalno formiranje vlasti. A toliko se unaprijed busao u – premijerska prsa. Kad ono, ćorak! Uništa! Mora kumiti Božu Petrova za samilost, odbijati bijesnim „domoljubima“ od usta i podmićivati mostovce najslasnijim komadima izbornog plijena. Koji im uopće ne pripadaju. Ni po izbornoj niti po „božjoj“ pravdi.

Karamarku i najužem mu stranačkom stožeru nikako ne ide iz stražnjice u glavu da gusle rustikalnog brka Mile Krajine nisu demokracija ni budućnost zemlje u civiliziranom svijetu. S kojih struna cijuče selekcija „voli – ne voli Hrvatsku“. Po osjećaju koliko se čvrsto stegne pod bradom čvor zaogrnute trobojnice ili prsa poplave od busanja hrvatskom desnicom. Kad se ta nakaradna svijest o krvi i tlu procijepi neutaživom glađu za novcem/materijalnim, izvali se dogma o poštivanju „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“. Kalambur, koji ni pas s maslom ne bi progutao.

Karamarkova momčad „stručnih domoljuba i reformatora“ neoprostivo propušta – za čije babe zdravlje!? – očitu šansu upisati se u povijesnu knjigu rijetkih, koji su bili dovoljno mudri/sposobni/savjesni skupiti kritičnu masu dobronamjernih glava radi općeg dobra države, koja je zajedničko dobro i vlasništvo. Ne 1,5-milijunske Hrvatske, nego one sa svih nešto više od 4,2 milijuna duša. Bez obzira je li u tim glavama lijevi, desni, srednji ili kakav već mozak. Nema budućnosti zemlja u kojoj vlast soli pamet građanima da su za sva njihova zla – od same deložacije prve Hrvatice i prvog Hrvata iz raja na zemaljski kiflić (što ga je bog samom sebi namijenio?) do Milanovićeva općeg potopa – krivi drugi. Ocu Domovine (sic) Franji Tuđmanu bili su trn u oku napasni „crveni, žuti i zeleni vragovi“ jer su ga – „demokratski „zabludjeli“ – subverzivno podsjećali da zaludu glumata Maršala.

Opet konc-logori i samice?

Karamarkovoj pak sljedbi sa ZDS talibanima prvi su ešalon krivaca Srbi, LGBTQI i ine manjine, s „petokolonašima/veleizdajnicima“ hrvatske „nečiste krvi“. Zato je red, sva je prilika, čoporativno ih i „bezodvlačno“ lustrirati. Do same zakonske zabrane SDP-a i strogog (opet konc-logori i samice?) sankcioniranja svakog tko izvan obiteljska četiri zida nešto pisne kontra „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“. Kad je to bubnuo, Karamarko se nije šalio.

glavaš i đšeks

Dosad se još moglo u ozračju kržljave demokracije – poput „petokolonaša i veleizdajnika“ Zorana Pusića, Vesne Teršelić… – javno posumnjati u moralno-pravosudni habitus zemlje, koja mrtva-hladna pušta jednog Branimira Glavaša među „uvažene“ zastupnike „Visokog doma“, a jednojajčanog mu blizanca Tomislava Merčepa u VIP ložu na predsjedničkoj inauguraciji Grabar-Kitarović. Nazdravlje! Ali odsad… Ostanu li izabrani vođe 1,5-milijunske Hrvatske pri riječi, kao Hasan-aga srca kamenoga i ne smognu makar makovo zrnce milosti, hajde zini što novoheretički izvan svoja četiri obiteljska zida. Pa da vidiš čija mati crnu vunu prede.

Recimo da ti, pravdoljubivom hlebincu navučenom na mantre o ljudskim pravima i slobodi govora, dođe čisto retorički pitati: „Kako to da sud opet ovih dana nije među elitnim bivšim specijalcima ATJ Lučko pronašao ubojice šestero srpske starčadi 1995. godine u zaseoku Gruborima?“ Čak ni zapovjedne krivce za ratni zločin protiv civila – od prvog u lancu Mladena Markača i zamjenika mu Željka Sačića do zapovjednika postrojbe ATJ Lučko, čiji su vojnici klali, rafalima ubijali starce i zapalili ih u vlastitim domovima. Zajedno sa živom stokom. Pitaš li to, bolje je da te nema. Bolje da se nisi ni rodio/la. Po Karamarkovom, dirnuo/la si u svetinju bez koje ne postoji hrvatska država. U sami „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“.

I dan-danas se tu i tamo opetuje među „nacionalno osviještenima“ svojedobna gnoma ustavnog suca RH Milana Vukovića: „Hrvati u Domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin, jer su se branili od agresije“. To je već tada imalo eho notorne gluposti, ali… Riječ suca Ivana Turudića (HDZ) u povodu oslobađajuće prvostupanjske presude optuženim bivšim specijalcima ATJ Lučko Franji Drlji i Boži Krajini hračak je u lice civilnim žrtvama. Hrvatskoj državi. Krvavo blato na „dignitetu i dostojanstvu“ VR-epopeje nema alibi. Ne da se oprati ni varikinom niti još jačim sredstvom kakvo će kemijska industrija tek izmisliti.

„U Gruborima se dogodio ratni zločin, i to zločin nad ljudima koji se nisu mogli braniti i koji su nakon Oluje odlučili ostati u Hrvatskoj“, kazao je sudac Turudić. „Počinitelji su taj zločin željeli napraviti. Bili su potpuno svjesni što rade, jer su te civile pripadnici međunarodnih organizacija već popisali i točno se znalo tko su ti ljudi. Znalo se da će zločin biti otkriven, a ostavili su i dimne signale, valjda da se sve to bolje vidi. Zapanjujuće je da se nakon tog zločina pokušalo insinuirati da je u Gruborima bilo oružanog sukoba u kojem su mještani stradali. Sramotno je falsificiranje izvješća do te mjere da je pisano da je kraj leševa pronađeno oružje. To je služilo samo zataškavanju zločina.“

Sud i sudac su nakon tog zaključka imali obraza pilatovski oprati ruke, a optuženi išetati na pretproljetni Zrinjevac. Omerta. Zakon šutnje je otpočetka taj pratio taj gnjusan ratni zločin: nitko ništa nije vidio, nije čuo, nije znao, neki su „tek 2003. iz medija saznali“ o Gruborima… Pravosuđe je nešto jalovo, bi-ne bi pipkalo Željka Sačića, neki su svjedoci promijenili iskaze u korist osumnjičenih… Trećeoptuženi i jedan od krunskih svjedoka mučkog ubojstva srpske starčadi Igor Beneta, u međuvremenu je – nakon duga traganja za nestalim – pronađen obješen u divljini blizu Udbine. Ostavimo sad postrani to hoće li oslobađajuća presuda pustiti suca zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića mirno spavati, odnosno to kako će Drlje i Krajina u ostatku života izaći nakraj sa svojom savješću. Kako su sijali, tako će žeti.

Nikakav zemaljski/nebeski sud, međutim, ne može anulirati činjenicu da su zlo u Gruborima mogla počiniti samo čudovišta u ljudskom obličju. Nitko u časnoj odori HV-a/ATJ Lučko nije smogao makar kap ljudskosti, poštovanja prema dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu velike većine hrvatskih branitelja, ako već ne prema nedužnim žrtvama, pa pošteno rekli: „Taj i taj je, zato i zato počinio ratni zločin u Gruborima, naredio/dopustio ga je taj i taj. To nije krimen svih hrvatskih branitelja ni cijele postrojbe ATJ Lučko. Domovinski rat nije utemeljen na zločinu niti su zločini volja i interes hrvatskog naroda, koji se branio od agresora“. Nitko ništa. Mûk širi smrad čudovišnog divljanja specijalaca ATJ Lučko.

Čudovišne orgije specijalaca

„25. kolovoza 1995. kad su pripadnici UN i svjedokinje prišli selu Grubori vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli 5 ubijenih civila“, navodi se u dokumentu kojim su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek prosvjedovali protiv oslobađajuće presude. „Svjedokinja je rekla da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.) grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure.

Zbog noći UN ih je prevezao u Knin. Sutradan su s pripadnicima UN nastavili potragu za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela ispod nagorjele grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju, ležala je na leđima, lice prekriveno rukama, svu opečenu. Na livadi gdje je našla muža našli su još dva leša 51-godišnju Milicu Grubor izbodenu nožem i izrešetanu rafalima. Nedaleko od nje bio je leš Đure Karanovića (r. 1950.) koji je na vratu imao rane od noža a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor star 73 godine zapaljen je sa svojom kućom. U Gruborima danas nitko ne živi, obitelji ubijenih u izbjeglištvu još uvijek iščekuju pravdu i obeštećenje.

Zločin u Gruborima obuhvaćen je pravomoćnom presudom protiv Gotovine i dr. pred MKSJ-om. Haško sudsko vijeće je izvan razumne sumnje utvrdilo da su Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović žrtve ubojstava počinjenih u okviru kaznenih djela zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja propisanih čl. 5. i čl. 3. Statuta MKSJ-a, no nije utvrdilo kaznenu odgovornost optuženih. U suđenju pred Županijskim sudom u Zagrebu, optužnicom se navodi i ime šeste žrtve, Jovana Grubora pok. Damjana.“

preuzmi

Grubori će, jamačno, biti jedno od poglavlja u novim povijesnim udžbenicima što ih najavljuje Karamarko. Najbolje je da ih napiše skupina „vrsnih povjesničara“, odreda „stručnih domoljuba“: Tomislav Karamarko, Zlatko Hasanbegović, Ante Nazor, Josip Jurčević i možebitno neki od novopovijesno angažiranih ljudi iz „nacionalno osviještenih“ medija. Recimo, Marko Jurič i Velimir Bujanec, kojem ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač (HDZ) javno diže rep tepanjem da je – „enciklopedijskog znanja“ (sic). Pinku bi na udžbeničkom poglavlju o Gruborima mogle staviti u džep i nove protusrpske perjanice regionalnog lista Slobodne Dalmacije Višnja Starešina i Tihomir Dujmović. Zašto ne i Željko Sačić, čija bi iskustva iz prve ruke lijepo sjela u to gradivo.  Znaju ljudi znanje, pa…

Školarci će svršavati od užitka kad budu čitali „povijesno utemeljene rečenice“ o tome kako je netom po olujnom oslobođenju Zvonimirovog kraljevskog grada Knina od četnika Mile Martića i Dragana Vasiljkovića ratnog imena kapetan Dragan klopotao iz Zagreba Vlak slobode, nedaleko od zaseoka Grubora. A u vlaku Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Mladen Markač, „krema“ iz Banskih dvora i Hrvatskog sabora, stranački prvaci odani Ocu Domovine (sic), vojni vrh, probrano intelektualno i crkveno društvo ali i – Tuđman je to obožavao – prva novinarska pera iz HRT-a Vjesnika, Glasnika HDZ-a i tko zna tko sve ne.

Klopoće Vlak slobode, društvo raspoloženo uz plemenitu čašicu, ali nitko da svrne pogledom kroz prozor na pitomi kraj iz kojega je kolovoz izdajnički vrištao iz Grubora: ognjem zapaljenih srpskih kuća i nesnošljivim vonjem krvi i sprženog ljudskog mesa. Ljudima koji su vjerovali da će i ostatak staračkih dana proživjeti svoji na svome, jer nisu imali zašto pobjeći s četnicima, čudovišta su otela pravo na život. Markač će kasnije kazati medijima da ništa nije vidio iz vlaka i nije znao za „junaštvo“  svojih specijalaca u tom zaseoku nedaleko od Plavnog. A zapravo svi sve znaju i – neljudski šute. U službenom opisu ratnog puta ATJ Lučko još stoji laž da je u Gruborima na dan krvoprolića bio oružani sukob s neprijateljem.

Pa kad Karamarko i skupina za potporu iz savske veteranske šatre, vukovarskog stožera, Grabar-Kitarović, itd. zbore o povijesnom „dignitetu i dostojanstvu“ 1991-1995. te „domoljubni“ koalicionari (a Orešković: „Mene ne zanima ajdiologija!“) to drže uvjetom svih uvjeta jučer-danas-sutra RH, najprije moraju pomesti pred svojim vratima da bi imali pravo soliti pamet drugima. Ne učine li to Karamarko i „domoljubi“, učinit će Savo Štrbac. Koji ionako već odavna Hrvatima koči uzbrdo. Kontraproduktivno je javno zboriti o „dignitetu i dostojanstvu“, a pred očima imati plavičaste starčeviće na tekućem računu. Nije to Crvenkapica.

Bit će da VR-epopeja 1991.-1995. sadrži i ni približno razjašnjene i sankcionirane sekvence. „Garažu i selotejp“ u Osijeku, egzekucije srpskih civila na dravskoj obali, odvođenja i ubojstva u Sisku na Savi i kampu tzv. ORA Sava, prebijanja i mučka ubojstva zarobljenih srpskih vojnika i civila u ratnoj luci Lori u Splitu, epizodu branitelja Mihajla Hrastova s masovnim ubojstvom ratnih zarobljenika na Koranskom mostu u Karlovcu, mučka ubojstva srpskih staraca u Varivodama, mučilišta u konc-logorima u Marinom Selu, dvorcu Kerestincu, Paviljonu 22 i kontejneru na Zagrebačkom velesajmu, ubojstvo obitelji Mihajla Zeca (zajedno s 12-godišnjom kćerkom Aleksandrom, na Sljemenu), pljačkanje i odvođenje u nepoznato imućnijih Srba u Kutini i širom RH, miniranje i palež njihovih kafića, trgovina, radionica… Lista je kilometarska, pa taj „dignitet i dostojanstvo“ u zbilji baš i ne blistaju tim sjajem kako ga Karamarko i interesna družina oktroiraju.

Tim više, jer ubojice, mučitelji i pljačkaši – kojima je Domovinski rat bio brat – i danas nekažnjeno šetaju među nama. Imaju HB iskaznice i statuse, mirovine i invalidnine, stanove i kuće, besplatne automobile svakih toliko godina, udjele u Braniteljskom fondu, dionice najprofitabilnijih tvrtki, povlaštene kredite, prednost u zapošljavanju i školovanju djece, vode veteranske udruge i guraju se u politiku na Karamarkovom valu… Kao po onoj „tko o čemu, kurva o poštenju“, takvi su i najglasniji u neutemeljenoj halabuci o „ugroženosti dogniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“. Alibi za nečistu savjest?

kk

Oponenti – kuš!

Je li omerta među bivšim specijalcima i nekažnjavanje čudovišnog ratnog zločina u Gruborima, odnosno Merčepovih ubojica obitelji Mihajla Zec u Zagrebu potvrda „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“!? Potvrda časti, ponosa i ratne slave bila bi da sami branitelji, u suglasju s državnim aparatom, izbace kukolj iz svojih redova – ubojice i pljačkaše, pripadnike „münchenske“ i šank-satnije, lažne invalide i sličan kukolj koji baca ljagu na cijelu veteransku populaciju, na Domovinski rat, sve građane i cijelu Hrvatsku. Istinski branitelji poimence znaju tko ne spada u njihovo društvo, ali se uvukao pod HB kišobran i pijaviči na braniteljskoj kuni. Ima li snage za takvo što? Ni slučajno.

Zato je za očekivati u Bijednoj Našoj ne smirivanje duhova i okupljanje pametnih glava za istim zelenim stolom, nego daljnje dovlačenje žilet-žice i teške artiljerije između 1,5 i 2,7-milijunske Hrvatske. Pa kome opanci, kome obojci. Napokon, dok nekome od vlasnika RH-licencije državnosti ne pukne film zbog epidemije tolike gluposti u Bijednoj Našoj, pa svo to buđenje iz tisućljetnog sna ne ode u vražju mater. A oni što prežive potop ne utonu u novi tisućljetni ili još duži san. To otprilike sluti i dr. sc. Antonija Petričušić s Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nova vlast je intenzivirala rat Hrvatske sa samom sobom.

„Govor mržnje nekih političara i javnih osoba koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje trenutne vlasti, rasteže granice prihvatljivog političkog i javnog komuniciranja“, kazala je dr. sc. Petričušić u intervjuu novinarki internetskog portalu H-Altera Ani Kuzmanić. „Prepisivači diplomskih radova, lopovi i utajivači poreza, propali tajkuni, prebjezi iz različitih stranaka čine hrvatsku političku elitu. (…) Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u svom odgovoru (na otvoreno pismo saborskog zastupnika i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, op. M.V.) prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze svojih političkih neistomišljenika, smatra – govorom mržnje. Predsjednica time zahtijeva od svih onih koji kritički ili neafirmativno govore o domovini ili Domovinskom ratu da – zašute. I to u ime snošljivosti, tolerancije i suživota.“

Marijan Vogrinec
Autor 6.3.2016. u 20:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija