Hrvatske kvazireforme: „Young/old men’s club“ na divjački način

Marijan Vogrinec
Autor 13.2.2020. u 10:26

Izdvajamo

  • Bajka o znatnijem povratku mozgova u Bijednu Našu, kakva jest i kakva će uz ovakve politike još dugo biti, nije uvjerljivija ni od epiloga bajke o Trnoružici.

Povezani članci

Hrvatske kvazireforme: „Young/old men’s club“ na divjački način

Blaženka Divjak  – Screenshot: RTL televizija

Hrvatska ulaganja u pamet, znanje i kreativnost, u darovite mlade ljude niža su i od onih u Sloveniji, odnosno bivšim komunističkim zemaljama iza tzv. željezne zavjese. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović još je 2012. godine u Bruxellesu bio prisiljen osramotiti RH priznanjem da mu država „za znanstvena istraživanja i inovacije izdvaja tek 0,76 posto BDP-a“ u odnosu na prosječnih tri posto u državama tzv. prve brzine. Do danas je ta hrvatska proračunska skrb porasla za „senzacionalnih“ cca 0,1 posto. Kolumnist tjednika Vijenca Mirko Planinić o tom je problemu napisao ilustrativnu parabolu: „Jezikom alpinizma vrhunskim se znanstvenicima na Harvardu smatraju samo oni koji se popnu na Mount Everest, dok se u Hrvatskoj proglašavaju vrhunskima oni koji se par puta popnu na Sljeme, ili samo uspiju pribaviti potvrdu da ih je na Sljemenu vidio neki prijatelj“ 

Marijan Vogrinec

Neformalni sastanak ministara zemalja članica EU-a zaduženih za – formalno se imenovalo temu skupa – „istraživanje kako se na nacionalnoj i europskoj razini boriti protiv osoba koje su dugo u sustavu znanosti, a vrijeme je pregazilo njihove ideje“, održanom neki dan u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, ironično je ukazao na pogrešno postavljene ozbiljne činjenice. Koje se tiču, je li, i europske i nacionalne razine u dijelu odgovora na temeljno pitanje: tko je taj koji ima pameti i alata, da se o kakvoći autoriteta i ne govori, proglasiti neke znanstvene ideje (i činjenice?) vremenski pregaženim te možebitno oktroirati opću praksu njihovog odbacivanja bez relevantnih dokaza? Jesu li ministri iz EU-a kvalificirani za takav rat? Povijesno iskustvo prepuno je, suštinski, inkvizicijskih lomača i „pravovjerskih“ sudovanja na kojima je naživo cvrčala aktualnovremenski pregažena znanstvena ideja u ime vjerske dogme, izopačene vladajuće volje, političke prisile i tako tih „jakih razloga“ za obračun s nečim što bojovnik ne razumije…

Smiješna je i sama formulacija teme na koju su, je li, pristali ozbiljni ljudi iz ozbiljnih zemalja, pa u digitalno doba prve četvrtine 21. stoljeća – „boriti se protiv osoba“, etc. U znanosti? Zašto bi se itko protiv ikoga u znanosti trebao boriti – dobro, ne šakama, mačevima, puškama i pištoljima, ali… – a ne pameti sučeliti pamet, znanstveni dijalog i dokazima protudokaze? I sad, evo hrvatske domaćice ozbiljnih stranaca na ozbiljnoj (sic tranzit) zadaći, ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, kako žustro i prva istrčava na barikadu izjavom medijima dok se mikrofoni u NSK-u nisu bili ni uključeni:

„Ono protiv čega se želimo boriti na nacionalnoj i europskoj razini je protiv različitih klubova, onog što se na engleskom u žargonu naziva old men’s club (znanstvenica matematičkog smjera želi pokazati kako vlada i jedinim pravim svjetskim jezikom, op. a.), onih koji su već dugo u sustavu, koji imaju ideje što ih je pregazilo vrijeme. Želimo dati priliku najboljima i za to želimo iskoristiti europske fondove i učiti od onih kojima najbolje ide. Glavne teme sastanka su cirkulacija mozgova, odnosno suradnja i razmjena znanstvenika te budućnost Europskog istraživačkog prostora. Potičemo mobilnost, jer smo sigurni da svi koji odlaze u mobilnost i imaju iskustva iz drugih država, kad se vrate donose svoja iskustva. Time daju priliku da se sustav gradi za najbolje, ali želimo i druge privući da rade u Hrvatskoj“.

Na stranu sada to da se ministrica Divjak gadno posvađala s logikom, ali i sintaksom, vokabularom i nekim temeljnim proklamacijama vlade čija je za dlaku nesmijenjena članica – ako je Hina točno prenijela njezine riječi, a mi Hinu iz respektabilnih medija – nego, zabrinjavajuće je da ratoboran gard „protiv različitih klubova, onog što se u engleskom u žargonu naziva old men’s club„ pokazuje ministrica koja je u ime neuspjele tzv. škole za život, nekritičkog mišljenja i oktroiranog jednoumlja/svjetonazora udijelila „pakrački dekret“ Cjelovitoj kurikulnoj reformi školstva young men’s cluba Borisa Jokića s petstotinjak ponajboljih stručno-znanstvenih, pedagoških i inih javnih imena. Zbog čega su desetci tisuća ljudi prosvjedno izašli na ulice i trgove u Zagrebu, Splitu, Rijeci, etc. Masovna pobuna, je li, upravo protiv pedagoške zadrtosti i prakse – ideje nisu bitne? – koje je pregazilo vrijeme dok su još sadisti dominikanskog fratra Tomása de Torquemade dovlačili drvlje za prve inkvizicijske lomače.

Cirkulacija mozgova

Na jednoj od njih su ekstremisti u „pastirskim“ haljinama – u ime raspela i Raspetoga (sic transit) – naumili sažgati i „pregažene“ ideje Giordana Bruna, ali njihov im Bog nije dopustio dobro ložiti. Na rimskom je trgu Campo da’ Fiori 17. veljače 1600. izgorjelo samo ionako smrtno tijelo, s nešto knjiga što su ih krvnici našli kod „heretičkog“ dominikanca. Ideje su žive i dan-danas, i bit će dok je svijeta i vijeka. Prema legendi o autorstvu čuvene eppur si muove po izlasku iz inkvizicijske sudnice, Galileo Galilei je mudro spasio i glavu i ostao vjeran „pregaženoj“ heliocentričnoj ideji. I kojekakvi su drugi satrapi od prapovijesti do novijih vremena imali na ciljniku ideje što ih je „pregazilo vrijeme“, što je svaki put iznova unizilo ljudski rod do dna nečovječnosti, ali ideje su uvijek – pa i one nakazne – nekako preživjele. Zahvaljujući kritičkom mišljenju i kao pouka. Iz koje, historijskog li paradoksa, ljudski rod redovito ništa ne nauči, i sizifovski gura isti kamen na isto brdo.

Ministrica je Divjak i u uvodnom obraćanju svojim gostima iz EU-a kazala da „cirkulacija mozgova i cirkulacija istraživača trebaju ostati jednim od temeljnih kamena Unije“. Koja, drži, ima „globalnu prednost u pogledu okvira za istraživanje“, ali „značajne razlike između zemalja i regija izazov su potpunu realizaciju europskih potencijala na globalnoj razini“. Taj mentalni kalambur nema blage veze s nekim konkretnim sadržajem i „borbom“ protiv, je li, tzv. grijeha struktura old men’s klubova. Koji grijesi nisu ni definirani, osim što ih se paušalno klasificira u pretincu „ideja što ih je pregazilo vrijeme“. A to nije to želi li se ostati znanstveno uvjerljivim. Hrvatska nije jedina od manjih i malih zemalja koja desetljećima – čak i za bivše, jugoslavenskog režima – teško pati od tzv. odljeva mozgova i tomu nije kadra doskočiti iole mudrijom javnom politikom. Divjak okreće pilu naopako, pa mašta o odlasku kao poželjnoj investiciji u bolje sutra RH zbog velikih profita od povratka otišlih mozgova. Nonsens. Mozgovi se u pravilu više ne vraćaju – iznimke potvrđuju pravilo, ali strateški nisu bitne – jer se nemaju kamo vratiti. Ni zašto. Sámo domoljublje nije agens ozbiljne i masovnije motivacije. Bajka o znatnijem povratku mozgova u Bijednu Našu, kakva jest i kakva će uz ovakve politike još dugo biti, nije uvjerljivija ni od epiloga bajke o Trnoružici.

Hrvatska ulaganja u pamet, znanje i kreativnost, u darovite mlade ljude niža su i od onih u Sloveniji, odnosno bivšim komunističkim zemaljama iza tzv. željezne zavjese. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović još je 2012. godine u Bruxellesu bio je prisiljen osramotiti RH priznanjem da mu država „za znanstvena istraživanja i inovacije izdvaja tek 0,76 posto BDP-a“ u odnosu na prosječnih tri posto u državama tzv. prve brzine. Do danas je ta hrvatska proračunska skrb porasla za, je li, „senzacionalnih“ cca 0,1 posto. Kolumnist tjednika Vijenca Mirko Planinić o tom je problemu napisao ilustrativnu parabolu: „Jezikom alpinizma vrhunskim se znanstvenicima na Harvardu smatraju samo oni koji se popnu na Mount Everest, dok se u Hrvatskoj proglašavaju vrhunskima oni koji se par puta popnu na Sljeme, ili samo uspiju pribaviti potvrdu da ih je na Sljemenu vidio neki prijatelj“. Od te, je li, proračunske crkavice za znanost i istraživanja – što je najbolja potvrda toga koliko vlast uopće drži do pameti, znanja, tzv. mozgova što se odlijevaju, prelijevaju i uglavnom ne dolijevaju – cca 90 posto novca odlazi samo na plaće u sustavu, pa…

Smanjivanje udjela sufinanciranja znanosti i obrazovanja – u postotku je svaki put niže od postotka porasta državnog proračuna – Bijedna Naša se sve više udaljava od razvijenijih zemalja u Uniji, ali i od svega što joj resorni ministri javno zagovaraju i kod kuće i vani. Kao što čini i aktualna Blaženka Divjak, tako da njezin diskurs u NSK-u o „cirkulaciji“ i „suradnji“ sliči Rimčevoj superjurilici čiji motor radi u leru. Alkarski rečeno, pogodak – uništa. Blaženku je Divjak u NSK-u poklopila i povjerenica Europske komisije za digitalnu ekonomiju i društvo Mariya Ivanova Gabriel. Rekla je da „nemaju sve države istu korist od cirkulacije u Europi“, što je istina koja determinira i njihove javne politike te i sama dala oduška frazerariju birokratske besadržajnosti, kojim se zapravo nikad ništa nije niti će se promijeniti ubuduće. „Moramo smanjiti te razlike među državama“, kaže, „i unaprijediti međunarodnu suradnju znanstvenika“. Gabriel se nada da će se povećati proračun za razvojno-inovacijski program Obzor Europa (dosad 3,3 posto proračuna EU-a) i nastaviti program Maria Skłodowska-Curie za stipendiranje istraživača u Uniji.

Povjerenik Europske komisije za istraživanja Philippe Busquin, u čijem je mandatu prije dvadesetak godina osnovan Europski istraživački prostor, tvrdi kako je prethodno odljev mozgova iz EU-a u SAD bio znatno veći, pa se Unija ipak „jače afirmirala kao znanstveno-istraživačko središte“. Birokracija mora nešto raditi ne bi li opravdala svoje visoke plaće na vrlo udobnim pozicijama, gdje kirurški precizno i švicarski točno činovnik zamjenjuje činovnika, pa i problem odljeva/priljeva mozgova i problem zrelosti jednog društva da omogući prostor kritičkomu mišljenju i slobodi svih ideja. Od jaslica i vrtića do akademske zajednice i instituta. Hrvatska je i u tom području dovoljno politički kontaminirana da to još neko vrijeme – ako ikad? – neće biti moguće. Kao ni young men’s club kontra old men’s družbe, je li, odreda „osoba koje su dugo u sustavu znanosti, a vrijeme je pregazilo njihove ideje“. I zato se protiv njih treba „boriti“.

Ideje ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak možda još mogu (pre)živjeti na papiru, u mašti, ali realno nemaju pokriće ni u njezinoj tzv. školi za život (sic transit, kao da postojati škola za neživot, iz koje se ne može u život, kakav-takav, ali – život) budući da ih dnevno demantiraju baš životni/školski realiteti. Koje resorna ministrica ne vidi, ili vidi, ali ih ne želi priznati. Da ih vidi i da želi pošteno priznati, ne bi u NSK-u pričala SF priče o – mozgovnim transakcijama. Znanost i obrazovanje sustavno pucaju po šavovima i mimo šavova na elementarnim činjenicama, a fraze o mozgovima i propalom projektu tzv. škole za životsic transit, „mora naučiti mlade zanimanjima kojih još nema na tržištu rada, ali će ih biti u budućnosti“ – neće pomoći ni mozgovima niti tzv. školi za život. Ne radi se samo o tzv. pametnim pločama i tabletima koji se brzo kvare, a još ih nemaju ni svi đaci u tzv. elitnim školama u Zagrebu. Kamoli negdje bogu iza nogu. Umjesto digitalno sažetog znanja u pametnoj spravici u džepu, i mala djeca još tegle u tzv. školu za život i po desetak kilograma papirnatog tereta. Dvaput dnevno: na nastavu i s nastave kući. Za tu vrst tlake ne treba mozak, treba najsirovija snaga. Obećano, a neispunjeno: školske torbe nisu lakše ni 15 dekagrama.

Krupni deficiti

Ne radi se ni o tomu da Katolička crkva i Hrvatski generalski zbor – što ih je Divjak konzultirala u finiširanju svojih i valjda istomišljeničkih ideja u tzv. kurikulnoj reformi obrazovanja – ne bi smjele biti relevantnije adrese svjetovnoj/civilnoj ministrici ustavno sekularne države od znanstvenih, stručno-pedagoških. Tim više, jer su ostali stršati krupni deficiti javnog izjašnjavanja o tzv. školi za život, kako je ministrica Divjak preimenovala bitne preinake Cjelovite kurikulne reforme školstva prethodnog voditelja Borisa Jokića i njegovih petstotinjak ponajboljih stručnjaka iz pedagoške znanosti i prakse. Je li notorna floskula ministričina tvrdnja o tzv. školi za život kao inkubatoru kritičkog mišljenja, samosvijesti i novih ideja (young men’s club na divjački način) slobodnih ljudi zauzetih budućnošću, ako o Domovinskom ratu postoji samo jedna, generalsko-braniteljska istina, odnosno o životu i svijetu istodobno dvije: na vjeronauku je Bog stvorio i svijet i čovjeka, a u prirodoznanstvenim predmetima pak evolucionistička teorija? Povijest isključivo iz pera pobjednika te vjerska dogma nasuprot znanosti. Istodobno, u naponu razvoja građanskog društva u svijetu, tzv. globalnog sela (H. M. McLuhan) na reljefu sofisticiranih komunikacija te kretanja ljudi kao nikad u povijesti, tzv. škola za život nema čak nastavne predmete o građanskom odgoju i obrazovanju, političkoj kulturi, ljudskim pravima i slobodama, o seksualnom zdravlju, etc. Ne daju politikantstvo, nastrane ideologije i bljutav kukavičluk vladajućeg tzv. mainstreama.

I ta je trknuta naša zbílja, uz nezavidnu financijsku na trećemu mjestu, jak motiv mozgovima za pustiti se niz brzac prema boljim mjestima za život i rad, pa ministrici Divjak ostaje „učeni“ larpurlartizam – uprazno. Za život kakav postoji samo u mašti (ako i to?), za dobru se plaću iscrtava na papiru, uz kavicu i kiselu vodu na beskrajnim sastančenjima, etc., a nema blage veze s tim što se dnevno očituje svuda oko nas. Recimo, Blaženku Divjak nije bilo čuti na ili u povodu 36-dnevnog bunta učitelja zbog nedostojno niskih koeficijenata na plaće. a govori o mozgovima, znanju i istraživanjima, sic transit, tamo gdje uopće „ne boli“, na nekom skupu. Pogotovo kad je s međunmarodnim sudjelovanjem. Nije ju bilo čuti ni u povodu skandaloznog otkrića portala Srednja.hr kako nastavnica u zagrebačkom Zdravstvenom veleučilištu indoktrinira studente „Božjim načelima“ o tomu da su „komunizam, feminizam i genderizam uništili brak i obitelj“. I nikom ništa.

Ministrica ni mukajet, govori u NSK-u o cirkuliranju mozgova po Starom kontinentu, i šire, to je krucijalno pitanje za balkansku miš-državu? Kao što dio medicinskog osoblja urednno prima plaće za potpunu skrb i za zdravlje žena, a „priziv savjesti“ (sic transit) ih priječi obaviti pobačaj na zahtjev, dijelu prosvjetara također valjda „priziv savjesti“ priječi ostaviti se u javnoj školi neznanstvenih, vjerski zadrtih/dogmatičnih, nehumanih i duboko nepravednih ideja zaglibjelih oko onih lomača u inkvizicijskom srednjovjekovlju. Spada li nesretna nastavnica Zdravstvenog veleučilišta u old woman’s club protiv kojega se treba „boriti“ ili ipak u divjački young woman’s club protiv kojega se ne treba ni boriti niti „boriti“. Jer su unutra i neke prve ministričine važne kurikulne suradnice iz družbe što je referendumom izborila ustavnu determinaciju staroidejne formule O = M + Ž, a sad se upinje svim silama oduzeti pravo istospolnim partnerstvima na posvajanje djece. Vrag je to, jeli, boriti se s idejama.

Marijan Vogrinec
Autor 13.2.2020. u 10:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija