Hrvatski sizifi detitoiziraju Josipa Broza

Marijan Vogrinec
Autor 29.6.2018. u 08:57

Izdvajamo

  • Pod egidom povijest počinje od nas - naslonjeno na Domovinski rat i branitelje, s neskrivenim pozitivnim osjećajem za endehazijske bezvrijednosti/sentimente, jer su „hrvatski“ nasuprot „jugoslavenskom antinacifašizmu“, te Katoličku crkvu kao neformalnog partnera u vlasti - nesavjesni su i nesposobni političari dopustili da se rasplamsaju ideološki sukobi. Nisu Titovi sljedbenici nametnuli sukob, jer nisu imali razloga rušiti svoje hrvatske i europske antinacifašističke temelje i vrijednosti, nego dođoši iz tzv. neprijateljske emigracije, kojima je smetala ta stečevina, pa su upeli iz petnih žila detitoizirati Josipa Broza i sotonizirati NOB, partizane i komunizam. A to ne ide bez dramatičnih podjela u društvu, sukoba i dugoročnih neprijateljstava. Na balkanskom kifliću s kojega svi žitelji ne mogu naseliti jednu dužu ulicu u Šangaju, pola Londona ili solidno obraditi napuštene njive u Slavoniji. Ludilo na ikstu.

Povezani članci

Hrvatski sizifi detitoiziraju Josipa Broza

Getty Images 

Maršal Tito i komunisti bili su spiritus movens sveg pozitivnog utkanog u pobjedu nad ustaškim režimom i uopće nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tu povijesnu činjenicu ne mogu izbrisati nikakve naknadne revizije, povjerenstva, likovi koji sline za kvislinškom Endehazijom i vide Hrvatsku očišćenu od Srba, LGBTQI manjinaca, ljevičara, ateista/agnostika i sličnih „remetilačkih faktora“. Kako ubiti mrtvog Tita pitanje je sad u Bijednoj Našoj, a nitko nema tako moćno oružje. Četvrti svibnja 1980. Josip Broz je otišao u legendu, ispratila ga je cijela SFR ugoslavija i mirotvoran svijet. Tamo, u legendi, koju su nasljedovala pokoljenja, više ga nitko nije u stanju dokučiti, povijesno mu nauditi ili ga umanjiti kao jednog od najvažnijih vojskovođa i državnika 20. stoljeća. Živom Titu svih politički aktivnih pedesetak godina nitko nije bio kadar staviti ni soli na rep, a mrtvom će još manje 

Marijan Vogrinec

Sudeći po tome kako je službena Hrvatska 22. lipnja obilježila državni praznik Dan antinacifašističke borbe i po tome kako je taj međunarodno važan povijesni nadnevak – prvi organizirani oružani otpor nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi – popratila tzv. javna/državna medijska kuća HRT, netko bi neupućen pomislio da je antinacifašizam u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu neka apstraktna slučajnost iz davnine, nevažna i za aktualni i za budući život na balkanskom kifliću. Koji „pravi Hrvati“ – oni što nisu učili zemljopis u pučkoj školi, ali znaju da su arijevske krvi i korijenja s tla slavnog perzijskog cara Darija – ne vide na brdovitom Balkanu, slavenski umozaičenog među rasnom subraćom (nedajbože!?), nego u samom srcu Europe, u germanskom ringu. Dakle, netko bi neupućen pomislio da su partizani, Narodnooslobodilačka vojska, rat i pobjeda dobra nad zlom pali s nekim meteorom iz svemirskog beskraja, da nisu duboko ukorijenjene vrijednosti za čije su ostvarenje zaslužni sasvim konkretni ljudi i duboko humanističke ideje. Hrabri, požrtvovni antinacifašisti koje su vodili komunisti i Josip Broz Tito. A Tita i komuniste službena Hrvatska i njezin medijski agitprop uopće ne spominju, kao da ih nikad nije bilo, kamoli da im makar prijetvorno – javno zahvale.

Da nema stotinu-dvije još živih ustaških metuzalema s osvetoljubivim potomcima, što ih je Franjo Tuđman 1990-ih benevolentno i bez pitanja o krivnji za ratne i zločine protiv čovječnosti 1941.-1945. pustio – čak i bez osobnih dokumenata – naseliti se u Hrvatskoj, koji sada besramno sotoniziraju antinacifašizam, te da nema bar dvostruko više sudionika/pobornika tradicija antinacifašističkog ponosa i slave, titovke, crvene zvijezde petokrake, srpa i čekića, Internacionale, itsl., koji slave NOB i bolju prošlost svoje zemlje, više se ne bi ni znalo što se uistinu dogodilo u Drugom svjetskom ratu na Balkanu. Zaslužni za pobjednu na strani antihitlerovske koalicije – komunisti na čelu partizanskog pokreta, kojim je zapovijedao jedan od najsposobnijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu Josip Broz Tito – revizionistički hrvatski sizifi žele sakriti na način da se temeljito detitoizira Josipa Broza i njegovo djelo koje ne stane ni pod jedan tepih u Bijednoj Našoj. Ni pod perzijske u Banskim dvorima, na Pantovčaku ili na Prisavlju, gdje stoluju poslovođe onih iz Banskih dvora.

800full-josip-broz-tito

foto: Listal

Spomen na antinacifašističku epizodu na hrvatskom tlu još kako-tako, jer je to znak pripadnosti rodnom mjestu moderne/suvremene Europe i obitelji EU-a te ustavno utemeljenje RH od 22. prosinca 1990., ali komunisti i Tito nikako. Jer ta povijesna činjenica izaziva mučninu u dijelu stanovništva pronacifašističko-endehazijskih gena, a takvi su sentimenti također u izravnoj protivnosti s alkemijskom zamisli o „pomirbi svih Hrvata, jer su djeca i ustaša i partizana bila rame uz rame u borbi za današnju samostalnu, neovisnu i suverenu Hrvatsku“. Hrvat iz sela Kumrovca u Hrvatskom zagorju, na rijeci Sutli, na granici Hrvatske i Slovenije, Josip Broz Tito – među svojim partizanskim suborcima omiljeni Stari, u narodnoj pjesmi opjevana Ljubičica bijela i Ljubičica plava, a među ustašama i današnjim negatorima Bravar – ne uklapa se u suludu pomirbenu fatamorganu aktualnih politikanata. I tu je srž razdora, društvenih podjela, netrpeljivosti, besmislene mržnje, prkosa, taština…

Na smetlištu povijesti

Kivni kompleksaši, pripadnici i fanovi luzerskog pokreta pobijeđenog 1945. osobito su nakon 1995. i oružane utihe po okončanju Domovinskog rata rasplamsali ideološku agresiju na zdravu pamet: krivotvorenjem povijesnih činjenica te sotoniziranjem Tita kao „jednog od 10 najvećih zločinaca u novijoj svjetskoj povijesti“, a komunista, NOB-a i partizana kao „protuhrvatskog, banditskog pokreta“. U knjizi „Elementi i metode komunističke gerile“ (Madrid, Drinine knjižnice, 1964.) ustaškog pukovnika Ivana Stiera, djeda aktualnog HDZ-ovog političar Davora Ive Stiera, navodi se za partizane da su bili „gori od ljudoždera“. Ta se kretenska tvrdnja ni opisi navodnih zvjerstava ne mogu uzeti ozbiljno kad se zna da je taj Stier bio mitraljezac (postoje fotografije iz tog doba) u elitnim koljačkim ustaškim postrojbama, ratni zločinac s jugoslavenske tjeralice 1946., koji je s obitelji pobjegao tzv. štakorskom stazom u Argentinu, a knjigu mu je tiskala privatna tvrtka Vjekoslava Maksa Luburića, najzloglasnijeg zapovjesnika ustaškog konc-logora u Jasenovcu i Stierovog intimusa iz zločinačkih dana. Luburić je pod svojim nadimkom general Drinjanin napisao predgovor Stierovim elementima notorno izopačene svijesti.

Taj je egzemplaran uradak zakletog kvislinškog otpadnika od vlastitog naroda (Stier = hrvatsko prezime?) obrazac, kojim se u tretmanu pobjedničkog antinacifašizma masovno služila ustaška emigracija i koji je – po potrebi, iz trenutno pragmatičnih razloga – modificirano u uporabi i dan-danas. Osim deklariranih antinacifašista, kojih u vlasti gotovo i nema, a izvan nje nemaju moć donositi zakone i propise, nitko ga drugi niti ne pokušava zbrinuti na smetlištu povijesti kako bi se raskužio javni prostor i kolektivna društvena svijest. U Bijednoj Našoj i jest problem u tome što su ucrnjene falange neonacifašista i preobraćenih komunista (97.000 ih je prešlo ih SKJ/SKH u HDZ) već 1990., pogotovo nakon povratka Franje Tuđmana i Gojka Šuška iz posjeta ustaškoj emigraciji u Kanadi i SAD-u, shvatile uspostavu RH kao reanimaciju tzv. NDH na tradiciji etničke i vjerske arijevštine, kao „državotvorne/državne politike“. Privremeno tolerirajući i partizanskog/komunističkog prvoborca, generala JNA Franju Tuđmana, i njegove ratne drugove Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Zvonimira Červenka, Janka Bobetka, Martina Špegelja…, i oficirske prebjege iz JNA Antuna Tusa, Petra Stipetića, Davora Domazeta Lošu, Rahima Ademija… i ražalovane bivše zadrte komuniste Vladimira Šeksa, Stjepana Mesića, injsl. U BiH Dragana Čovića.

Pod egidom povijest počinje od nas – naslonjeno na Domovinski rat i branitelje, s neskrivenim pozitivnim osjećajem za endehazijske bezvrijednosti/sentimente, jer su „hrvatski“ nasuprot „jugoslavenskom antinacifašizmu“, te Katoličku crkvu kao neformalnog partnera u vlasti – nesavjesni su i nesposobni političari dopustili da se rasplamsaju ideološki sukobi. Nisu Titovi sljedbenici nametnuli sukob, jer nisu imali razloga rušiti svoje hrvatske i europske antinacifašističke temelje i vrijednosti, nego dođoši iz tzv. neprijateljske emigracije, kojima je smetala ta stečevina, pa su upeli iz petnih žila detitoizirati Josipa Broza i sotonizirati NOB, partizane i komunizam. A to ne ide bez dramatičnih podjela u društvu, sukoba i dugoročnih neprijateljstava. Na balkanskom kifliću s kojega svi žitelji ne mogu naseliti jednu dužu ulicu u Šangaju, pola Londona ili solidno obraditi napuštene njive u Slavoniji. Ludilo na ikstu.

„Kumrovečki Joža“ – kakvim ga i danas slave njegovi Zagorci, a svake se godine na njegov rođendan, jugoslavenski praznik Dan mladosti 25. svibnja u Kumrovcu okupi i staro i mlado iz cijele bivše zajedničke 24-milijunske države i inozemstva – pobijedio je u Drugom svjetskom ratu kao saveznik antihitlerovske koalicije. Vratio je Hrvatskoj amputirane teritorije Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Dalmacije s otocima, Međimurja, Baranje… ,što ih je ustaški režim tzv. NDH darovao Talijanima, Nijemcima i Mađarima u znak zahvalnosti. Jatacima koji su ih naoružavali i obučavali u kampovima za terorističku obuku na svom tlu u godinama uoči Hitlerovog napada 6. travnja 1941. na Kraljevinu Jugoslaviju. Titovi partizani s komunistima na čelu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) bili su strah i trepet okupatoru i domaćim veleizdajnicima, kvislinzima ustašama, četnicima, belogardejcima…, kojih je dio 1945.-1947. zasluženo glavom platio počinjena zlodjela u službi okupatora. Sada se kukavički/osvetnički čak i s državnog vrha i iz svih niša tzv. Crkve u Hrvata – pod simbolima Bleiburgacijele, Kočevskog roga, Hude jame, Teznog, Maceljske šume, itd. te egidom „žrtva je žrtva“ – na sav glas anatemizira „partizanske/komunističke zločine nad Hrvatima“, plače, slave mise zadušnice, polažu vijenci i pale svijeće „stotinama tisuća bez suda i suđenja ubijenih Hrvata“… Ali se i dolazi s ustaškim znakovljem, pjesmama i zastavama, šahovnicama s bijelim početnim poljem…

Katolička crkva u Austriji i državna vlast zabranili su ove godine, napokon, takvo cirkusiranje, proglasivši Bleiburg „najvećim okupljanjem neonacifašista poslije Drugog svjetskog rata“. Poruka je bila jasna: e, nećete više, bude li se ustašovalo, zabranit ćemo vam okupljanje zauvijek. Otkad se HDZ godine 2016. vratio na vlast, Hrvatski sabor plaća „komemoraciju“ na Bleiburškom polju s 500.000 kuna iz džepa poreznih obveznika, a komemoraciju stotinjak tisuća poklanih Srba, Židova, Roma, Hrvata i inih na ustaškom stratištu u konc-logoru Jasenovcu – nula kuna. Nikom od tih što se okupljaju na ustaškim grobištima nikad nije skliznuo s jezika odgovor na notorno pitanje: tko su bili ubijeni „na Bleiburgu“, što su i zašto činili 1941.-1945., od čega su bježali i pritom pucali na partizane sedam dana nakon kapitulacije Trećeg Reicha, kakvo su suđenje zaslužili oni koji nisu nikom sudili, nego se čak fotografirali s nogom na zaklanom seljaku u stilu lovca nad lovinom!? Bliblijska deviza oko za oko, zub za zub ovdje se vratila osvetničkim – malj i kama metkom u potiljak. Znakovito? Itekako. Od vajkada je tako na brdovitom Balkanu. Bilo je i 1990-ih, bit će i ubuduće.

A onda se premijer Andrej Plenković zgraža kad mu čak i sin osuđenog u Haagu ratnog i zločinca protiv čovječnosti VojsIava Šešelja u utorak čita lekcije na sjednici  Parlamentarne skupštine Vijeća Europe zbog napadno benevolentnog odnosa RH prema uistinu neprihvatljivim, ekscesnim javnim demonstracijama nacifašističke i vjersko-fundamentalističke svijesti u javnom prostoru. Plenković ne zna da je ustaški poklič „Za dom spremni“ nakazni simbol nakaznog totalitarizma, pa mora osnovati tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, a predjednica Grabar-Kitarović se javno sramoti tvrdnjom da je to „stari hrvatski pozdrav“. Sic transit. Nekakav lik mračna pogleda, baš tog 22. lipnja kada antinacifašisti slave u šumi Brezovici početak otpora Hitleru, a njihovi neprijatelji provociraju parstotinjak metara dalje kao „hrvatski branitelji“. Kakve veze oni imaju s partizanima i ustašama iz 1941.-1945.? Baš nikakve, ali evo ih na politikantskoj liniji maloumnosti i mržnje: „U ime Hrvata i Krista protiv komunista?“

Odgovornost za bolju prošlost

A komunista gotovo više i nema, osim možda nekolicina u strankama za koje nitko nije ni čudo, nego postoje samo na papiru. Da ih i ima, u demokraciji kakva navodno vlada i u Bijednoj Našoj imali bi sva politička/građanska prava kao članovi HDZ-a, SDP-a, HSS-a, IDS-a, pa i Živog zida ili klerikalnog Hrasta i proustaških Nezavisnih za Hrvatsku. I nitko ih ne smije progoniti. „Protiv komunista“, a za tzv. „NDH i Krista“ su i ucrnjeni „hodočasnici“ – ove godine s ljutim predsjedničinim izaslanikom Andrijom Hebrangom na čelu kolone – što se simbolično baš 22. lipnja okupljaju na Žumberku nad jamom Jazovkom u kojoj su navodno također kosti ubijenih ustaša i domobrana. Neki mračan lik smrknuta pogleda završava svoje uobičajeno sotoniziranje partizana izravno u oko tv-kamere: „Za dom spremni!“ I nikom ništa!? Plenković i povjerenstvo odlučili su da je taj ustaški poklič „zabranjen“, ali dopušten u „svečanim prilikama“, Da oni iz HOS-a valjda, zapjenjenih usta, ne navale kukom i motikom na Banske dvore?

kolinda-plenkovic

Službena se Hrvatska pod vlašću HDZ-a, posredno Katoličke crkve i već više od pola milijuna hrvatskih branitelja s uskoro stotinjak tisuća ratnih vojnih invalida, napadno odriče svoje bolje prošlosti – NOB-a, Tita, partizana i 45 godina stečevina socijalizma – u korist povijesnih krivotvorina, nezasluženih povlastica odabranim kastama i lažnih nacionalnih vrijednosti. Država koja se vjesno odriče svoje bolje prošlosti ne može imati – budućnost. Ako se iz budućnosti RH amputiraju Tito i antinacifašizam, a upravo su Hrvati najzaslužniji za tu povijesnu stečevinu ponosa i slave, piši kući propalo je.

Ne samo što je državni vrh Bijedne Naše i ove godine bagatelizirao Tita i komuniste o proslavi Dana antinacifašističke borbe 22. lipnja, a državna medijska kuća HRT ih nije ni spominjala u radijskim i tv-izvješćima s mjesta događaja i tzv. kalendarskim formatima nego ni 25. lipnja, za pompozne proslave Dana državnosti RH, dana kada je Hrvatski sabor 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti RH. Bez komunista i Tita i onog što su učinili 1941.-1945., ta odluka ne bi bila moguće niti bi međunarodna zajednica kasnije priznala državu RH, no to danas nikog od odovornih za bolju nacionalnu prošlost – ne zanima. Kao ni 75. obljetnica legendarne Bitke na Sutjesci, presudnu (uz Bitku na Neretvi), najkrvaviju u Drugom svjetskom ratu, koja je izravno utjecala na to da antihitlerovska koalicija definitivno prizna Tita, partizane i Narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji kao saveznike u Drugom svjetskom ratu.

A najbrojniji su uz Tita bili upravo Hrvati – više od 250.000 ih je s oružjem u ruci, a barem još dvaput toliko u logistici izravno sudjelovalo u NOB-u.

Maršal Tito i komunisti bili su spiritus movens sveg pozitivnog utkanog u pobjedu nad ustaškim režimom i uopće nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tu povijesnu činjenicu ne mogu izbrisati nikakve naknadne revizije, povjerenstva, likovi koji sline za kvislinškom Endehazijom i vide Hrvatsku očišćenu od Srba, LGBTQI manjinaca, ljevičara, ateista/agnostika i sličnih „remetilačkih faktora“.

čizmatito

foto: Christopher Morris

Kako ubiti mrtvog Tita pitanje je sad u Bijednoj Našoj, a nitko nema tako moćno oružje. Četvrti svibnja 1980. Josip Broz je otišao u legendu, ispratila ga je cijela SFR ugoslavija i mirotvoran svijet. Tamo, u legendi, koju su nasljedovala pokoljenja, više ga nitko nije u stanju dokučiti, povijesno mu nauditi ili ga umanjiti kao jednog od najvažnijih vojskovođa i državnika 20. stoljeća. Živom Titu svih politički aktivnih pedesetak godina nitko nije bio kadar staviti ni soli na rep. Nisu mogli ne samo Koba Staljin u dvije povijesne epizode te genocidni harlekini Hitler i Mussolini – u kompi s domaćim podguzima, Pavelićevim ustašama i Dražinim četnicima – u četiri godine najmračnije ideologije u povijesti čovječanstva nego ni svi udruženi teroristi nakon 1945. Unovačeni u pobjegličkim kružocima kvislinške emigracije (raznih HRB-ova, HOP-ova…) po Australiji, objema Amerikama, Kanadi i Europi, zemljama tzv. slobodnog svijeta.

Protukomunistički/protujugoslavenski jurišnici pretenciozno zvanih „revolucionarnih bratstava“, „oslobodilačkih pokreta“…, hrvatskog prefiksa, bili su aduti Zapadu u hladnoratovskom rukavu – zato su ih nakon Drugog svjetskog rata tolerirali na svom tlu – za onaj dan kad poklekne komunizam u postjaltanskom svijetu, a jataci na Zapadu zatrebaju i na balkanskom kifliću ponizne poslovođe radi širenja svojih multikorporativnih interesa. Sofisticirani neokolonijalizam? Itekakav. Službeno se vodi pod egidom demokracije u tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Podrobnija raščlamba kronologije formalnog državnog priznanja RH na razvalinama jugoslavenskog „komunističkog mraka“ i totalne detitoizacije Josipa Broza, što je tada uslijedila – inducirana masovnim povratkom u zemlju (čak i bez osobnih dokumenata) bivših kvislinga, njihove djece, unučadi i inih sudionika/apologeta ustaške tzv. NDH, jer im je 1990-ih Franjo Tuđman visoko podigao graničnu rampu – pokazat će nikako slučajnu podudarnost. Zapadne zemlje koje su 1992. među prvima priznale državu RH, uključivo Vatikan, postale su, i danas su, glavni ekonomski i političko-ideološki koncesionari na neodređeno vrijeme balkanskog kiflića koji rapidno propada i ne sliči uređenoj/uljuđenoj državi. Sraz sunarodnjaka iz političko-ideološke emigracije koji su donijeli u zemlju „zapadne vrijednosti“ (sic transit) i osjećaj zahvalnosti kapitalističkom Zapadu za gostoprimstvo sa žiteljima odgojenim na antinacifašističkim tradicijama Titove 24-milijunske zemlje naroda i narodnosti, bratstva i jedinstva, Ljubičice bijele i Ljubičice plave, stroge odvojenosti crkve i države… izazvao je unutar/međuetnički sukobe što je s vremenom izmaknuo kontroli.

Dok se politikanti na vlasti programirano glože zbog (re)interpretacije novije prošlosti, zavađaju građane oko činjenica koje se ne mogu promijeniti ne bi li manje mislili na svu bijedu svoje životne pozicije u obećanoj drugoj Švicarskoj/Norveškoj, „partneri“ ih u Bruxellesu i Washingtonu zadovoljno tapšaju po ramenu, jer učinkovito proizvode zakone i pravila da njihove kompanije izvrsno zarađuju u RH. Banke, teleoperateri, trgovci, koncesionari autocesta i tunela Učke, farmaceuti, posrednici u turizmu… Tito se okreće u grobu zbog svega što su mu ljudi nahvao (dum Marin) učinili od države, ali još više zbog toga koliko su dugoročno naudili njegovim narodima i narodnostima, naplavili zla i prljavštine sa Zapada, besmislene mržnje i ljudskog jada. Šteta.

titotuđman

Foto: jutarji.hr

Dok je bio živ prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, njegovog se patrona Josipa Broza Tita nije smjelo dirati, kamoli izbaciti mu mramornu bistu (umjetničko djelo Antuna Augustinčića) iz predvorja Predsjedničkih dvora na Pantovčaku (bivše Titove vile Zagorje) ili promijeniti ime Trgu maršala Tita u Zagrebu, najljepšem trgu u gradu. Prvo je besramno učinila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović prvih dana po useljenju 2016. Na Pantovčak, a drugo političko-ideološki hermafrodit Milan Bandić za pet vijećničkih ruku proustaške koalicijske stranke (koja ne prelazi jedan posto javne potpore) u Skupštini grada Zagreba. Portal Express.hr objavio je u veljači 2016. Tekst Borisa Rašete i Anamarija Mlačak „Tuđmanova pisma maršalu: Mislio je da je Tito genije“ u kojem citiraju i dijelove Tuđmanovog intervjua tjedniku Poletu  studenog  1989. iz kojih se vidi da se Tuđman divio Titu, bio mu je neupitna vrijednost. No, Tuđmanovi nasljednici u HDZ-u busaju se u prsa povratkom Tuđmanu i tuđmanizmu, a prešućuju – Tita, koji mu je bio uzor i kojeg je u mnogočemu oponašao. (Vidi bijelu maršalsku odoru s vojne parade na zagrebačkom Jarunu u svibnju 1995.)

Tito izigrao i Staljina i Churchilla

HDZ-ovo licemjerje par exellence osobito vrijedi za Tomislava Karamarka, Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, koji svi troje ne samo da nisu dorasli jednom Franji Tuđmanu nego ni vrijedni čistiti cipele – Maršalu. Gordan Jandroković, ne bez razloga nadimkom Njonjo i Pudlica, u svojoj kameleonštini nije vrijedan ni spomena. „Tito je nesumnjivo velika povijesna ličnost hrvatskoga i jugoslavenskog tla“, kazao je Tuđman Poletu. „To što se našao na čelu KPJ u prijelomnom razdoblju poput Drugog svjetskog rata nije slučajno. Našao se na čelu KPJ kao hrvatski komunist i kao takav shvaćao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo rješavajući nacionalno pitanje, što opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksističkog pokreta iz dvadesetih godina. Takvu je ideju mogao prenositi samo pripadnik marksističkog pokreta iz hrvatskih redova, i pripadnik nesrpskog naroda. (…) Druga velika razlika između Tita, ko i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata – nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla – i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebila revolucionarni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata. Revolucija nije imala samo klasne ciljeve, nego je u velikoj mjeri bila povezana s nacionalnim pitanjem.“

titočerčilgettyimages

Javni odjek križarskog rata protiv Tita i komunista, navode autori u Expressu.hr, „vidi se na internetskim forumima, gdje i ljudi koji nisu titoljupci ističu u prvi plan vrijednosti njegove epohe, u kojoj je svatko, ako je imao dva zrna soli u glavi, mogao besplatno studirati i doći do doktorata. Danas se sve plaća, čak i večernje škole, a zdravstvo postaje sve očitiji privilegij bogatih. Sva društvena gibanja u Europi, od Slovenije, preko Bugarske, Bosne i Hercegovine, do Španjolske i Italije, imaju socijalnu matricu. Ljude zanima samo preživljavanje. U tom je smislu desničarski juriš na mrtvog protivnika posve promašena tema. Naročito ako se pritom deklarira povratak Tuđmanu, jednom od većih poštovatelja Titova lika i djela uopće“.

Pametnom dosta. Ima li među mainstream političarima posttuđmanovskog doba, osobito onim iz HDZ-a, pametnih? Pitanje ne vrijedi pišljive pare, jer svatko „s dva zrna soli u glavi“ – zna točan odgovor.

Marijan Vogrinec
Autor 29.6.2018. u 08:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija