Hrvatsko-srpsko oko za oko, zub za zub

Marijan Vogrinec
Autor 1.7.2020. u 10:29

Hrvatsko-srpsko oko za oko, zub za zub

Foto: SDSS 

Klackalica loših hrvatsko-srpskih odnosa ima i s jedne i s druge strane teške utege za koje su mnogi krivi u bližoj i daljoj prošlosti, pa se ne događa često i ne traje dugo da pamet vlada tim odnosima. Mnogima je itekako stalo da se ti odnosi ne poprave, jer bogovski žive na kulturi mržnje i neprijateljstava bez pokrića. I što je gore, njima je bolje. Dvije godine po potpisivanju Subotičke deklaracije, Vučić je kazao novinarima: „Mislim da se mi Srbi trebamo ponositi time što činimo za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Srbiji. Kako će klackalica funkcionirati sada nakon općih izbora u Srbiji pokazat će vrijeme. Međutim, malo je tih s obiju strana koji ozbiljno shvaćaju stanovitu zakonomjernost u odnosima po kojoj ni jednom većinskom narodu ne može biti dobro, ako nije dobro njegovim manjinskim sugrađanima. Drukčije ne bi išlo 

Marijan Vogrinec

Srbijanski politički Hrvati – naravno, sasvim očekivano – opet su izvisili na općim izborima, pa u Skupštini Srbije i Pokrajinskoj skupštini Vojvodine više neće imati svoje predstavnike. Za razliku od hrvatskih Srba, koji se svaki put koalicijski vežu uz pobjedničke stranke i stoga participiraju u vlasti posredstvom svojih triju zajamčenih saborskih zastupnika, hrvatska narodna manjina u Srbiji daje prednost manje-više istim „nacionalno osviještenim“ svojim prvacima koji se pak redovito koalicijski povezuju s gubitnicima i nisu čimbenik državne vlasti. Eda bi, je li, HDZ-ov službeni Zagreb i još više ekstremna tzv. desnica što mu drži fenjer imali razloga odvrtjeti stari i već nebrojeno puta prikazivan film. O tomu kako Hrvati u Srbiji nemaju ni približno ista manjinska prava kao Srbi u Hrvatskoj i kako ih službeni Beograd zakida, diskriminira, asimilira, etc. Pa bi, recipročno, hrvatskim Srbima trebalo smanjiti prava – izjednačiti s pravima Hrvata u Srbiji – do te mjere da se tom dijelu hvtskih državljana/građana uskrati (su)odlučivanje o sastavu vlade i državnom proračunu, odnosno izbor svojih triju saborskih zatupnika na posebnoj/manjinskoj izbornoj listi.

Oko za oko, zub za zub, je li? Budalaština na entu. Koja u Bijednoj Našoj ne bi imala prođu upravo da ta mrzilačko-osvetnička falanga osvoji vlast – što je nemoguće i u najcrnjoj varijanti – jer su manjinska prava hrvatskih Srba, pa i ona o participaciji u obnašanju vlasti u svakom smislu, ključni međunarodni uvjet hrvatske državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, normirana slijedom toga Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Prema tomu, tko bi tu nešto želio mijenjati na štetu toga manjinskog dijela ustavno pravnopravnih hrvatskih građana, imao bi gadnog posla s međunarodnom zajednicom i doveo u pitanje RH u svakomu bitnom smislu. Dakle, isprazno mrzilačko laprdanje je jedno, a pokušaj oživotvorenja tog laprdanja opasna radnja na koju se uistinu ne bi odlučio nitko pri zdravom razumu. No, politički realiteti i govor mržnje obično ne idu zajedno, ali u trulim okolnostima samonedostatnih etata često ih je vidjeti u promiskuitetnim kohabitacijama.

Kako god, no pedesetak tisuća Hrvata u Srbiji – zastupljenih nacionalnom političkom opcijom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) što ga već godinama vodi subotički profesor filozofije Tomislav Žigmanov, s liste Demokratske stranke poslanik Skupštine Srbije u prošlom sazivu – na ovim općim su izborima u koaliciji tzv. Vojvođanskog fronta ostali bez svojih predstavnika u državnoj i pokrajinskoj vlasti te rudimentarno ostali na jednom vijećniku u gradskoj vlasti Subotice i mjestu Baču. „Doživjeli smo kao i većina političkih takmaca neuspjeh kad je u pitanju pozicioniranje u Republici i Pokrajini“, priznao je predsjednik DSHV-a,  jedine političke stranke Hrvata u Srbiji Tomislav Žigmanov. „U nekoliko lokalnih samouprava imat ćemo vijećnike i na taj način osigurati minimalnu političku relevantnost u Srbiji.“ Da je bilo više političke pragme i racionalnosti u predizbornom vaganju nacionalnih interesa Hrvata u Srbiji, pa svakako i manje sufliranja na daljinski upravljač iz HDZ-ovog službenog Zagreba, hrvatska bi narodna manjina jamačno imala svoje legitimne političke zagovaratelje ključnih životnih interesa u domovini Srbiji od vrha upravljačke piramide do lokalne samouprave. Hrvati u Srbiji nemaju svog Milorada Pupovca kao što ni Srbi u Hrvatskoj nemaju svog Tomislava Žigmanova, ali imaju tzv. etnobiznismena.

Nedostupni mediji

I što je narodnoj manjini u vlastitoj domovini bolje, isplativije, izglednije: imati Milorada Pupovca ili Tomislava Žigmanova? Nezahvalno je dati jednoznačan odgovor, jer ni ljudi nisu isti čak u istoj etničkoj skupini, pa ne mogu biti ni vrijednosni sudovi, politička i ina očekivanja, potrebe… A gubitnici će uvijek naći alibi za svoje gubitništvo, makar sasvim izmišljen i neodrživ, no uvijek je komotnije okriviti drugoga za vlastiti neuspjeh, lošu procjenu, pogrešan potez, etc.

„Mediji su nam bili nedostupni, građani agresivno uznemiravani telefonskim pozivima koji su imali elemente prijetnji, a bilo je i ucjena“, tvrdi Žigmanov. „Posebno treba ukazati na pokušaje penetriranja u hrvatsku zajednicu uključivanjem u izbornu utakmicu skupine građana pod imenom Hrvatski demokratski forum (HDF). Izborni neuspjeh može se tumačiti i odsustvom zajamčenih mandata u parlamentima i državnim tijelima, definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije. Godinama tražimo da se hrvatskoj manjini osiguraju zajamčeni mandati kao i Srbima u Hrvatskoj. Ne može se očekivati kako ćemo mi – kao ranjena i disperzirana zajednica, pritom najomraženija u Srbiji, s vrlo slabom potporom RH, napose kad su u pitanju njezini diplomatsko-konzularni predstavnici – imati dovoljno snage, moći i sredstava za postići ono što mogu ostvariti pripadnicima brojčano većih zajednica.“

Hrvatskomu je ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću-Radmanu prvi komentar apsolutne općeizborne pobjede predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke (SNS) bio taj da „Hrvatska nije zadovoljna statusom hrvatske manjine u Srbiji“. Kao da to ne znaju Vučić i njegova vlast u koju je – za premijerku – instalirao Anu Brnabić. Pazi, za premijerku, ne vratarku na skupštinskoj porti Srbije ili čistačicu ureda golobradog deklariranog četnika Vojislava Šešelja! Srbija ima Anu Brnabić za premijerku, Hrvaticu porijeklom s otoka Krka, ktomu deklariranu lezbijku zbog koje se činjenice Srpskoj pravoslavnoj crkvi više dižu čekinje i na tjemenu i na bradi no što je „ustaškinja“. Kad Bijedna Naša bude imala Srbina za premijera – a to će valjda biti kad grožđe rodi na vrbi – hrvatsko će „nezadovoljstvo“ biti sto posto validno. Međutim, na stranu etnička pripadnost nekoga na samom državnom sljemenu, je li Grliću-Radmanu, prije no što će mesti pred tuđim pragom, pao na um objektivan, svakodnevni „status“ srpske manjine u Hrvatskoj? Ne „status“ zapisan na papiru na koji se licemjerno može pozivati pred međunarodnom javnošću kao na primjeran/europski/civiliziran, pa one „s druge strane“ optuživati kao „teške grješnike“.

Etničke manjine u svakoj državi morale bi imati ista građanska, politička, vjerska, rodna, etc. prava kao i etnička većina, ni za jotu manja ili veća. Koliko su manjine – svakovrsne, dakako – jednakopravne, toliko je većina slobodna. Nema tu velike filozofije ni mudrosti da se to provede. E sad… Samo u zadnje vrijeme, recimo, ekstremistička/proustaška agresija na manjinske Srbe u Bijednoj Našoj prevršila je svaku ljudsku, pravnu, ali i moralnu granicu i, ako ne po drugom, po zakonu o spojenim posudama to se zlo recipročno prelijeva i na Grlić-Radmanov „status hrvatske manjine u Srbiji“. Nisu svjesni hrvatski mrzilački degeni da to što čine i zašto čine manjinskim Srbima u Hrvatskoj fasuju manjinski Hrvati u Srbiji. Pa, je li, Tomislav Žigmanov ima razlog tvrditi da su Hrvati „ranjena i disperzirana zajednica, pritom najomraženija u Srbiji“. A Srbi u RH?

„Hrvatska nije zadovoljna statusom hrvatske manjine u Srbiji i očekuje da će ta zemlja poštivati sporazum o recipročnoj zaštiti manjina i fiksnu zastupljenost u predstavničkim tijelima“, kazao je Gordan Grlić-Radman na presici. „Hrvatska je upravo paradigma ili najbolji primjer zaštite manjina; svaka manjina ovdje ima i zastupljenost u Hrvatskom saboru, a srpska manjina ima i fiksnu zastupljenost.“ Na općim izborima u Srbiji, poznato je, natjecala se 21 izborna lista za 250 mjesta u Skupštini Srbije i, očekivano, neupitni je šef države Aleksandar Vučić sa svojim SNS-om pomeo s političke scene gotovo sve konkurente pa nastavlja suvereno vladati i iduće četiri godine. Europska pučka stranka (EPP), čiji je SNS član europučanske obitelji kao i HDZ Andreja Plenkovića, dao je potporu Vučiću i SNS-u. To su učinili i još neki važniji europski politički čimbenici tako da Grlić-Radman neodgovorno bagatelizira tu znakovitu činjenicu.

Gazdina je zadnja…

„Ne možemo podržati ni stil vladavine niti način upravljanja krizom Covid-19 u Srbiji“, tvrdi. „Na to gledamo (na potporu, op. a.) kao na načelni poziv na mir i stabilnost, reforme i borbu protiv korupcije. Dakle, to su poruke koje bi trebale ohrabriti, ali to ne znači podršku aktualnom stanju u Srbiji. Stanje u Srbiji, razvoj civilnog društva, stanje medija se sigurno može unaprijediti i to je zapravo poziv odgovornim političarima da brinu o izvršenju svih tih procesa koji su jamac za europski put.“ Hrvatskomu ministru vanjskih i europskih poslova, često doživljavanom redikuloznim, dvije stvari ili nisu jasne ili ih naprosto ne može progutati. Prvo, sve što je loše i prepotentno je natrpao na pleća službenom Beogradu i Aleksandru Vučiću osobno podjednako je aktualno za HDZ-ov službeni Zagreb i sad već tehničkog premijera Andreja Plenkovića. S tom minimalnom razlikom da Bijedna Naša jest članica Unije, a Bijedna Njihova nije niti se osobito trsi postati, po svaku cijenu. Drugo, kada gazde EU-a, zemlje tzv. prve brzine odluče primiti Srbiju u članstvo – s Aleksandrom Vučićem, nekim drugim Vučićem ili nekim trećim, petim…, svejedno – nikomu pri zdravom razumu u Bruxellesu neće pasti na um pitati Hrvatsku dopušta li to ili ne. Kao što Sloveniju nisu pitali smije li RH nakon ponižavajućih 10 godina u čekaonici napokon biti pripuštena u Uniju, kao 28. članica. Da je bilo po slovenskom, Zagreb bi još i danas patio u čekaoničkom čistilištu.

Međunarodna zajednica – i politički i ekonomski – ima druge planove i interese, je li, glede i u svezi sa Srbijom i tu nikakvi „domoljubni“ ili domovinskoratni sentimenti, osvetništva, inati, zavist, klipovi pod noge, etc. s desne strane Dunava neće igrati bitniju ulogu. Osim statističke. Drugi je par rukava što i zašto zbore hrvatski vladajući političari od kojih su mnogi jako dobro plaćeni upravo za zboriti to i tako što i kako zbore. Vrag ti je ta politika za koju neki naivci tvrde kako je – umijeće mogućeg. Toliko je tih, ne samo na hrvatskoj strani, koji uopće ne posjeduju to i takvo umijeće. Zašto bi Gordan Grlić-Radman bio iznimka i ne bi bio, je li, zavidan jednom Aleksandru Vučiću – bivšem četniku, šešeljevcu koji je RH smatrao ustaškom državom (u Glini 1995., npr.), diktatoru, političaru nedemokratskih gena, terminatoru oporbe, etc. – čije političko umijeće itekako ide na živce „nacionalno osviještenoj“ hrvatskoj politici. Protivno pak Grlić-Radmanovoj kritici protupandemijskih mjera u Srbiji, mladež europučana je dva dana uoči općih izbora pohvalila službeni Beograd, Vučića i SNS zbog uspjeha u obrani ekonomije od epidemije SARS-CoV-2  bolesti. I gle sad, mlađahni HDZ-ov europarlamentarac/europučanin Karlo Ressler, čak potpredsjednik mladeži EPP-a, bio je „snažno protiv“ te potpore srbijanskom predsjedniku i njegovoj politici.

„Uz sve povijesne razloge iz vremena agresije na RH i BiH“, napisao je Ressler na Twitteru, „ne možemo podržati ni stil vladavine ni način upravljanja krizom covid-19, koja je najbolje pokazala ogromnu razliku između hrvatskog i srbijanskog vodstva.“ A tko je RessIera uopće pitao zašto Mađarska nema more? Mladež EPP-a sasvim je drugim razlogom podržala to što je podržala i nije joj nakraj pameti bilo uspoređivati ni „stil vladavine“ niti „način upravljanja krizom covid-19“. I vidi vraga: dvojica hadezeovaca – od kojih jedan drugomu mogu biti otac, odnosno sin – ne samo da navlas jednako misle nego i navlas istim riječima izražavaju to što misle. Ako za njih ne misli stranački šef i aktualan tehnički premijer Andrej Plenković, pa oni samo precizno trbuhozbore tuđe, je li, mišljenje. Pa Grlić-Radman von oben zbori novinarima o uvjetima na „europskom putu“ susjedne zemlje i „Srbija će morati odgovoriti na ta pitanja (glede i u svezi hrvatske narodne manjine na svom tlu i domovinskoratnih uvjeta RH, op. a.). Cilj nam je zatvoriti to poglavlje kako bismo mogli imati dobrosusjedske odnose i podržati europski put Srbije, ali ta pitanja (osnovnih uvjeta) moraju biti riješena“.

U izjavi Hini potkraj kolovoza 2018. godine, dok je još bio poslanikom u Skupštini Srbije, Tomislav Žigmanov je komentirao Vučićevu tvrdnju da je Srbija „ispunila svih 26 zahtjeva za poboljšanje položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji po Subotičkoj deklaraciji“. Realizirani su baš zahvaljujući „Vučićevom izravnom angažiranju“. Pa kaže: „Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić pokazao se kao vjerodostojna, angažirana i odgovorna osoba kada je riječ o rješavanju ili početku rješavanja zahtjeva hrvatske zajednice koje smo mu predstavili 20. veljače nakon njegova službena posjeta Zagrebu. Riječ je o konkretnim problemima s kojima su se suočavali pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji. Napose u financiranju rada pojedinih udruga, otvaranja lektorata za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu te otvaranja novih obrazovnih profila na hrvatskom jeziku u srednjim školama, zatim rješavanja komunalnih i infrastrukturnih objekata u naseljima gdje u većini žive Hrvati – most Šmaguc u Monoštoru i Dom kulture u Tovarniku, pitanje kupnje dijela rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, otvaranje dijaloga s biskupima Katoličke crkve, uključivanje predstavnika hrvatske zajednice u tijela vlade Autonomne pokrajine Vojvodine“.

Odnosi na klackalici

Tomislavu je Žigmanovu prije dvije godine kao „jedini prijepor“ ostalo „pitanje povratka Hrvatskog doma u Sremskoj Mitrovici tamošnjoj hrvatskoj zajednici, što je – na koncu – i sam predsjednik Vučić priznao“. Navodno je u međuvremenu i to riješeno, ali Žigmanov i tada nije bio propustio spomenuti kako „Hrvati u Srbiji još uvijek bilježe i probleme u ostvarivanju svojih prava. Najnoviji slučaj su opstrukcije oko otvaranja razreda na hrvatskom jeziku u Beregu ili podizanje poprsja pjesniku Aleksi Kokiću u Subotici“ što su „posljedice deficita u vladavini prava i nerazvijenih manjinskih politika“. Snažno antihrvatsko raspoloženje dijela javnosti u Srbiji prema Hrvatima izaziva „raširen strah i nespremnost Hrvata za sudjelovanje u javnom životu“. Inače, Žigmanov sve iskorake u srpsko-hrvatskim odnosima u Srbiji pripisuje velikom osobnom zalaganju srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na osnovi Subotičke deklaracije koju je – kao tadašnji premijer – potpisao 20. lipnju 2016. godine zajedno s tada predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Na stranu sada to kako su se njih dvoje, gdje i koliko puta sastajali, o čemu su razgovarali kao prisni prijatelji, pa i to da je Aleksandar Vučić bio jedini strani državnik na njezinoj inauguraciji, odnosno da je Grabar-Kitarović kao počasna gošća nazočila Vučićevoj svadbi i dala se tada na opću sablazan fotografirati uguravši se između njega i njegove supruge. No, dobro… Poslije se ispričavala zbog srbijanskih čokoladica dubrovačkoj djeci i žestila drugi put kako će „mnogo vode proteći Dunavom prije no što Hrvatska i Srbija jedna drugoj budu prijateljske zemlje“.

Klackalica loših hrvatsko-srpskih odnosa ima i s jedne i s druge strane teške utege za koje su mnogi krivi u bližoj i daljoj prošlosti, pa se ne događa često i ne traje dugo da pamet vlada tim odnosima. Mnogima je itekako stalo da se ti odnosi ne poprave, jer bogovski žive na kulturi mržnje i neprijateljstava bez pokrića. I što je gore, njima je bolje. Dvije godine po potpisivanju Subotičke deklaracije, Vučić je kazao novinarima: „Mislim da se mi Srbi trebamo ponositi time što činimo za poboljšanje položaja hrvatske manjine u Srbiji. Kako će klackalica funkcionirati sada nakon općih izbora u Srbiji pokazat će vrijeme. Međutim, malo je tih s obiju strana koji ozbiljno shvaćaju stanovitu zakonomjernost u odnosima po kojoj ni jednom većinskom narodu ne može biti dobro, ako nije dobro njegovim manjinskim sugrađanima. Drukčije ne bi išlo.

Marijan Vogrinec
Autor 1.7.2020. u 10:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija