Humanost pod vojničkom kacigom

Marijan Vogrinec
Autor 22.9.2015. u 09:51

Humanost pod vojničkom kacigom

Foto: time

„Žena iz naroda“, očito, više voli sebe i svoj lik u zrcalu koje joj pridržavaju rodbina, prijatelji, stranački uhljebi i najbliži suradnici, nego što ima realnog pojma o tome tko i kako ima čuvati/braniti sigurnost zemlje i stabilnost države. Navuče na lice mračan grmljavinski oblak i veslajući rukama, čvrsto gazi ravno u tv-kameru. Eeee, da se postavi na granicu kod Tovarnika ili u kukuruzište na šupljikavoj državnoj međi s povjerenikom si Andrijom Hebrangom, ne bi majci ni jedan jedini Sirijac, Kurd, Pakistanac, Iračanin, Libijac…, kamoli Afganistanac, nosom promolio na sveto hrvatsko tlo

Marijan Vogrinec

„Granica ne funkcionira kako treba, odlučno tražim čvršći nadzor“, zajedljivo je objavila predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović iz svog predizborno-migrantskog kampa u Puli nakon što se izbjeglička seoba naroda počela ozbiljno prelijevati iz Srbije u Hrvatsku. Očekivano. Potom se proslavila nebulozom o mađarizaciji granice vojnom silom i uskrsnućem političkog mrtvaca Andrije Hebranga (sjeća li ga se još tko, makar posteriziranog dugim nosom?), koji je ozbiljno shvatio njezino imenovanje savjetnikom/povjerenikom za migrante. U hipu se, u svom ignorantskom stilu prema činjenicama i istini, počeo prepotentno razmetati izjavama o tome da granicu prema Srbiji treba zatvoriti živim zidom po cijeloj dužini: vojnik do vojnika, rame uz rame.

Zaboravio je kazati, tvrdi premijer Zoran Milnović, trebaju li ti vojnici i pucati na nenaoružane očajnike, koji samo žele mirno proći Hrvatskom prema odredištima na Zapadu, a ministar policije Ranko Ostojić je primijetio da bi bilo najučinkovitije da Hebrang osobno stane u kukuruzište blizu Tovarnika. Jer, kukuruzišta su i njemu nadređenoj „ženi iz naroda“ ponajveći trn u oku. Zato zborno plaše javnost kako su izbjeglice iz ratnih područja Bliskog istoka, Azije i Afrike iznimno opasni za sigurnost građana i stabilnost zemlje. Rječju, islamski teroristi, džihadisti…

Po društvenim se mrežama danomice mogu čitati alarmantna „svjedočenja iz prve ruke“ kako ti ljudi iz daleka svijeta i groznih namjera, drugih nacionalnosti, tradicija, kultura, jezika, vjera napadaju lokalno hrvatsko stanovništvo, kradu, siluju, šire opasne boleštine… Vlasti navodno taje da pojave osipa među djecom došljaka nisu uzrokovane vrućinama i nehigijenskim uvjetima na iscrpljujućem putu na Zapad, nego su to „očiti simptomi uznapredovale epidemije velikih boginja, od kojih se umire“. Iseljeničke mase, tvrde hrvatski stožeri panike, čine najvećim dijelom „islamski vojnici“ i već ih je 250.000 ciljano ubačeno u Europu, jer im je nakana razoriti iznutra i uništiti „nevjerničku“ zapadnu civilizaciju.

Tako piše jedna od rigidnih elektroničkih perjanica proustaškog agitpropa, koju iz higijenskih i razloga zdrave pameti nije uputno imenovati. Notorni izgubljenik u „bespućima povijesne zbiljnosti“ u RH i odavna već politički mrtvac, Anto Đapić, iznenada je opet zablistao neviđenom domoljubnom osviješćenošću i neupitnom inteligencijom kad je u iseljeničkim armijama prepoznao sve odreda mlađe ljude kao da su „netom izašli iz teretane“. I on bi vojsku u kukuruzišta i na granične prijelaze, bodljikavu žicu, militantno treniranje strogoće. Ne’š ti, majci, poganom nogom na svetu hrvatsku grudu!?

1442799403018

 Foto: Getty Images

Hrvati u izbjeglištvu

Na tom valu ksenofobije i rasizma, netrpeljivosti, sebičnosti i samodovoljnosti, naravno, ni on, ni Grabar-Kitarović, ni šef HDZ-a Tomislav Karamarko niti sva protuiseljenički/protukršćanski narogušena kasta valjda nisu ni svjesni da, zapravo, zagovaraju budalaštinu na ikstu. Ako su svjesni, to gore po njih. Čak da se zanemari državna prisega RH na poštivanje temeljnih normi međunarodnog humanitarnog prava, europskih i svjetskih deklaracija te pravne stečevine u vezi s građanskim slobodama, ljudskim pravima, demokratskom društvu s otvorenim granicama za slobodan protok ljudi i ideja, zagovornici militantnog pristupa izbjegličkoj krizi nemaju pojma da Hrvatska vojska nije „programirana“ za takvu pograničnu ulogu.

Da bi samo načinili živi zid uz granicu sa Srbijom, trebalo bi udeseterostručiti broj vojnika u sadašnjem sastavu, koji je – što preustrojem po mirnodopskim vojnim kriterijima, što gospodarskom krizom i potrebom smanjenja troškova obrane – skresan na minimum minimuma. Srećom, pa vrhovna zapovjednica nema ovlasti odlučivati o mirnodopskoj uporabi Hrvatske vojske. Da ima, već bi odavna uvalila RH u debela sranja, jer njezin militantni gard u javnosti niti je simpatičan niti sluti na dobro. Da nije žestoke HDZ-ove pretparlamentarne izborne kampanje u kojoj Grabar-Kitarović otvoreno kompromitira svoje inauguracijsko obećanje o poziciji „predsjednice svih građana“ i ustavnu obvezu o političkoj nepristranosti, moglo bi se vjerovati da joj je „na prvom mjestu sigurnost hrvatskih građana i stabilnost države“. Jer, „misli“ da je u RH već „prvoga dana nekontrolirano ušao prevelik broj izbjeglica“ (5650 ljudi, sic).

Nevažno je što „misli“ predsjednica RH da je previše, premalo ili normalno, jer joj svaki broj izbjeglica (nečasno, kao i HDZ-u i ostalim desničarskim ksenofobima) služi samo kao dum-dum streljivo za pucanje na mete u Banskim dvorima. Tuđu nesreću koristiti za vlastohlepne probitke? Odvratno. U dramatičnim okolnostima, gdje je demokracija pozvana opet pokazati humano lice kao za teških ratnih dana kada se u RH našlo volje, snage i kruha za blizu 600.000 prognanika i izbjeglica, HDZ-ovi prvaci (npr. Miro Kovač) pitaju koliko će Hrvatsku koštati zbrinjavanje izbjeglica i je li joj to potrebno. Sramota na treću potenciju.

Jesu li političari niza zemalja postavljali tako blesava, neljudska pitanja kad su za Domovinskog rata zbrinjavale ne samo tisuće izbjeglica iz RH nego i nemali broj dezertera, danas „uglednih domoljuba, branitelja i političkih pravovjernika“? Što da jesu? Vlada ima pravo kad ne želi silom zabraniti prolaz kroz RH ljudima koji bježe od smrti, ugnjetavanja i beskrajnog siromaštva, koje su izravno skrivili SAD i nekolicina najbogatijih mu europskih saveznika. Premijer Milanović i koalicijska SDP-ova vlast također su više nego u pravu kad ne žele dopustiti da RH postane europski sabirni centar za izbjeglice u kojem ti ljudi ionako ne žele ostati. Žele odmah i najkraćim putem u Njemačku, Nizozemsku, Veliku Britaniju, Belgiju, Francusku, Italiju, Švedsku, Norvešku, Finsku…

Nitko ih nema pravo maltrerirati putem, ometati im prolaz i kršiti im ljudska prava. Pogotovo ih nema pravo silom zatvarati bodljikavom žicom u konc-logore nekog naoko humanog naziva. I Hitler i Pavelić su za Drugog svjetskog rata nazivali svoje tvornice smrti sabirnim centrima („Arbeit macht frei“), a u njima se ubijalo i staro i mlado, zvjerski i genocidno istrebljivalo cijele narode. Takve su sabirne centre prakticirali za ratnog raspada bivše SFR Jugoslavije i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Dovoljno povijesnog iskustva da se prestane govoriti o sabirnim centrima, gdje će se držati ljude protiv njihove volje, u zaptu i bez ili uz strogo ograničenu slobodu kretanja.

Zašto bi Hrvatska, kako to gotovo ultimativno traže ne samo Njemačka, Austrija, Francuska, Češka, Slovačka nego i susjede Mađarska, Slovenija i čak Srbija, silom zadržavala na svom teritoriju desetke i možda stotine tisuća izbjeglica kako bi Zapad mirno spavao, povremeno cunuo koju vreću eura ili humanitarni kamion s robom istaklog ili na isteku roka trajanja te nastavio u debatnom kubu EU-a jalovo filozofirati. Uz kubansku cigaru i čašicu francuskog konjaka. Malo sutra. RH je već dosad pomogla izbjeglicama s četiri milijuna državnih kuna plus novac posredstvom civilnih udruga, tvrtki, pojedinaca… I još će, koliko bude trebalo, ali primjereno uljuđenim normama poštenog humanitarnog ponašanja. Ne kako to priželjkuju „veliki EU-demokrati“ s figom u džepu, misleći da RH nema mozga, a veliko srce će biti smokvin list za demagoško tapšanje po ramenu.

Dođu li prekosutra u Banske dvore stranački pajdaši „žene iz naroda“, može s njima nastaviti započeto kolo. Široko im polje, dok bude široko. Pa mogu titrati „prijateljici Njemačkoj“ i „partnerima“ u SAD/NATO-u, grliti se i ljubiti se do mile volje sa svjetonazorskim bratom Viktorom Orbanom sve dok se – ćup ne razbije. Sada im je lako tuđim gloginje mlatiti, a ni za što odgovarati. Kao što Tomislav Karamarko u nedjelju, okružen živim stranačkim kulisama svojih pobočnika i vladajućih likova u Vukovarsko-srijemskoj županiji, paradno kroči Tovarnikom i u tv-kamere sipa bahate protumilanovićevske „sentence“ u stilu: „Za dva mjeseca, kada dođem na vlast, ja ću morati rješavati ovaj problem“. Tko kaže da će doći na vlast!? Možda i hoće, a možda i neće.

„Politička će se retorika svesti, tj. već se svodi, na dva pojma: solidarnost i sigurnost“, tvrdi istaknuti glumac i aktivist za građanske slobode i ljudska prava Vili Matula u anketi renomiranog internetskog portala H-Altera. „Vlada treba pokazati istinsku solidarnost i činiti sve što može, a čini se da to za sada radi na dobar način. Treba spriječiti ksenofobnu paniku koju je predsjednica države upravo počela širiti. HDZ-ova nacionalistička koalicija sluti da bi ova ‘ugroza’ mogla poništiti učinak povoljnijih ekonomskih kretanja.“

Povjesničarka umjetnosti i članica PEN-a Snješka Knežević uvjerena je da se RH „treba ponašati suprotno od Makedonije, Mađarske, Češke, Slovačke i drugih zemalja koje su pokazale brutalnost, nehumanost, rasizam i ksenofobiju iza kojih stoji rigidni nacionalizam, zatvorenost, i egoizam. Izbjeglice su očajnici, nemaju ništa osim volje da nađu bolje uvjete života za sebe i svoju djecu, zato im treba pomoći na sve načine. Hrvatska bi im morala pružiti privremena, dobro opremljena pribježišta ako samo prolaze našom zemljom, ali i otvoriti im mogućnosti ako žele ostati. Pred Hrvatskom je izazov na koji treba odgovoriti kao zrelo i otvoreno društvo“.

thumbs_b_c_1e3b269fa72010c9da6ab14e89667129

Foto: AA

Kontraproduktivno je, kako to čine Kolinda Grabar-Kitarović i njezini istomišljenici iz HDZ-a i rigidne političke desnice, prizivati vojnu i policijsku silu, konc-logore, žicu, zabrane, ograničenja i represiju bilo koje vrsti u ime izmišljenih „ugroza sigurnosti građana i stabilnosti države“. Makar i samo u predizborne svrhe. To ne može biti građanska, demokratska i europska Hrvatska. To je eutanazija slobode i ljudskosti u ime mržnje, nesnošljivosti, egoističnog „čistunstva“ i svega protivnog čak i biblijskoj zapovijedi o dužnost svakog čovjeka pomoći potrebitom koji mu pokuca na vrata. Mudroj je hrvatskoj politici pak dužnost odbaciti gnjusnu orbanovštinu (vojni transporteri sa strojnicama na granici, vojska, željezna vrata, bodljikava žica, pretresanje izbjeglica…) i teorije protuhrvatskih zavjera.

Teroristi u avionu

Povjesničar Hrvoje Klasić kazao je H-Alteru: „Također, treba imati na umu da je moderna Hrvatska nastala i opstala upravo zbog toga što je veliki dio hrvatskih izbjeglica bio zbrinut diljem Europe, tada smo mi bili ti koji smo naglašavali ljudsku komponentu i zahtjevali pomoć“. Ministica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić je u kultnoj HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva“ (NU2) Aleksandra Stankovića pokušala spustiti loptu na zemlju, rekavši da nema opasnosti od vala izbjeglica i da je stvaranje panike kratkog političkog daha.

„Svatko tko bilo što zna o međunarodnom terorizmu, zna da teroristi putuju avionima, a ne pješice iz Sirije“, istaknula je. „Ne treba stigmatizirati ljude u nevolji. Niski su ljudski porivi na taj način potencirati strah i paniku. Ilegalni ulazak u zemlju nije kriminal, nego rezultat tragične, krizne situacije. Izbjeglice dolaze iz Turske, koja se s tim problemom nosi već dvije godine i brine brigu cijelog svijeta, a većina od 26.000 koji su ušli u Hrvatsku već je otišla u ‘schengen’ – Austriju, Sloveniju, Mađarsku… Dosad je samo jedna žena s djecom zatražila azil u RH. Mađari su se jako uzrujali i izgledaju jako neprijateljski raspoloženi, ali rade isto što i mi – vode ljude koridorima do Austrije, uz dogovor s našim ljudima na lokalnoj razini.“ To radi i Slovenija, a politički sikti na Hrvatsku.

Ovih je dana premijer RH izravno i neizravno, više puta, a u nedjelju izravno i njegova prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić kazala da su za izbjegličku krizu krivi „SAD i drugi“. Ovi „drugi“ su uglavnom u EU i sada licemjerno, kao, „traže rješenje“, ali preko leđa siromašnih zemalja na Unijinim južnim granicama. Bakću se nekakvim „kvotama“ i prelijevaju „pamet“ iz šupljeg u prazno, misleći da se problem dade riješiti šakom novca i prigodnim političkim pritenjama zemljama preplavljenim izbjeglicama. Sasvim zanemaruju međunarodno humanitarno pravo, solidarnost, ljudsku sućut i praktičnu zauzetost da se kriza učinkovito riješi na samom izvoru, u zemljama gdje su je SAD/NATO i „drugi“ prouzročili.

Zato ne bi bilo zgorega da se Kolinda Grabar-Kitarović, umjesto da politizira i širi protuizbjegličku histeriju, žurno zauzme kod premijera Milanovića, ali i državnih čelnika u Turskoj, Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, Mađarskoj i Sloveniji radi otvaranja izvanrednih zrakoplovnih linija za New York, Washington, Chicago, Detroit, San Francisco, Los Angeles, Miami… Kad su znali zasrati stvar u zemljama iz kojih se sada izlijevaju u tuđinu oceani izbezumljenih, očajnih i uništenih naroda, neka ih sada Ameri zbrinjavaju u svojim kućama. To je najmanje što su dužni učiniti i po božjoj i po ljudskoj pravdi. U Turskoj je navodno više od dva milijuna izbjeglih, a na njezine strane granice naviru daljnji milijuni nesretnika.

SAD je velik, zapremine gotovo cijelog kontinenta, nabildan „američkim snom“, bogat i „demokratski“ potentan, pa neka se sada iskaže. Ostatak izbjeglica, pak, dužni su odgovarajuće zbrinuti „drugi“, partneri u sijanju zla Bliskim i Srednjim istokom, Afrikom… Mnogi sadašnji problemi time bi prestali biti problemi. Šalimo se, dakako, pomalo zajedljivo, jer pitanje krivnje za toliku iseljeničku nesreću ne smije ostati bez odgovora. Kao što neće biti ni učinkovitog rješenja na izvorima te nesreće bez ravnopravnih sugovornika za stolom – Ruske Federecije i sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Njega pak Amerikanci nemaju pravo ucjenjivati odstupanjem s vlasti, ma koliko im taj lik nije po volji, jer Sirija nije američka savezna država niti je njihovo pravo odlučivati tko će i kako tamo vladati. Neovlaštenim uplitanjem u unutarnje stvari te, tuđe, države i naoružavanjem ekstremističkih/terorističkih prituasadovskih skupina terorista posijali su krvavo sjeme tzv Islamske države i prouzročili humanitarnu, gospodarsku i društvenu katastrofu neviđenih razmjera. Baš kao u Iraku, Libiji, Afganistanu…, gdje su najgrubljom silom skratili za glavu Saddama Husseina i Muammara al-Gaddafija, ali nisu tim zemljama donijeli ništa dobroga. Kamoli mir, demokraciju i prosperitet, nego smrt, stradanja, razaranja i izbjeglički tsunami, koji se sada vraća „slobodnom svijetu“ kao bumerang – ravno u čelenku.

No, dobro, imperijalni je Zapad to debelo zaslužio: kako je sijao, tako će žnjeti. Ali, što RH ima podmetati svoja sklerotična leđa pod tuđi teret, prsiti se nekakvim „partnerstvom“ koje nije u interesu vlastitih građana!? Za čije babe zdravlje HDZ-ova „žena iz naroda“ i njezin stranački šef Karamarko pristaju na nečasnu ulogu svoje zemlje u međunarodnim odnosima? Kome je u RH potrebno da mu se vlast priklanja strani koja glumata svjetskog šerifa, demonstrira sirovu kaubojštinu polupismenog revolveraša te divljezapadnom silom otima nejakima sve što joj zapne za oko? Tragikomično u tom kontekstu zvuči lamentacija Grabar-Kitarović o „sigurnosti građana i stabilnosti Hrvatske“ kad ona osobno sije nesigurnost i čini upitnom stabilnost zemlje. O diplomatskim nekorektnostima da se i ne govori.

Patron EU-a s onu stranu Atlantika, SAD, možebitno bi, slabašno je reagiranje, ugostio do kraja godine oko 1000 (sic) izbjeglica, a u idućih nekoliko – do 8000 (sic na ikstu). A slabašna bi i u svakom smislu posrnula Hrvatska morala biti na aport protuiseljeničkoj i povremeno militantnoj Kolindi Grabar-Kitarović samo zato što zakleta hadezeovka predizborno obznanjuje kako ne trpi SDP-ovu koalicijsku vlast? Budalaština. Predsjednica RH, možda toga nije svjesna, već je u prvih pola godine mandata osobno dovodila u pitanje ne samo sigurnost građana i stabilnost RH nego i mir, suradnju, međusobno uvažavanje i neuplitanje u unutarnje poslove zemalja u neposrednom susjedstvu.

ap

Foto: AP

Konflikt sa Srbijom

Po samom je useljenju na Pantovčak – vidi vraga, ne u toliko „željenu“ rezidenciju u Visokoj na Gornjem gradu – nepotrebno napala Srbiju. Najvećeg i najvažnijeg susjeda s kojim RH ostvaruje pozitivnu trgovinsku bilancu, gdje Hrvati čine drugu po brojnosti nacionalnu manjinu, a Srbi najbrojniju manjinu u Hrvatskoj i bez kojeg susjeda, Srbije, ne može biti govora ni o kakvoj sigurnosti i stabilnosti na europskom Jugoistoku. Ipak, Srbija je poslala premijera Aleksandra Vučića na njezinu predsjedničku inauguraciju, koji je bio najviši „po činu“ među stranim političarima koji su željeli svojom nazočnošću uveličati taj događaj.

 

Tek što je na Pantovčaku stigla raspremiti useljeničke kovčege, izbaciti Titovu bistu i instalirati svoj kartonski lik u prirodnoj veličini za fotografiranje u predvorju ureda, hitro je navukla na sebe vojničku maskirnu odoru i o trošku poreznih obveznika odletjela u Afganistan. Pohvaliti se prijateljima iz NATO-a da je postala predsjednicom države. Usput izvijestiti onih 300 hrvatskih vojnika pod njemačkim zapovjedništvom, a o milijunskom deviznom trošku hrvatskih poreznih obveznika, da im je do daljnjega ona – vrhovna zapovjednica.

A talibani, džihadisti, ekstremni islamisti, kalifatisti, teroristi i kako ih se sve ne naziva lijepo zabilježili slikom i tonom kamo i zašto hodi, što zbori i kakvu poruku o sigurnosti i stabilnosti svoje zemlje odašilje. A RH na zemljovidu budućeg kalifata ionako sav u dark-crnom. I sada je premijer Zoran Milanović kriv što i Afganistanci masovno buše hrvatsku istočnu granicu, nadiru kroz kukuruzišta, prugama, plivaju preko Dunava… CRO vojnik nema što raditi u Afganistanu, tamo ne brani svoj dom i obitelj u Pušćoj Bistri ili Splitu i Rovinju, nego s NATO-om, za imperijalni račun SAD-a, sudjeluje u agresiji i okupaciji, ubijanju nedužnih ljudi i razaranju te zemlje. Time je gurnut, ne svojom voljom, u ulogu sukrivca za iseljavanje tamošnjih žitelja, koji ne bježe zato što im je dobro.

To nije širenje mira i demokracije, nego izravna destabilizacija tog dijela svijeta, opasna ugroza sigurnosti i stabilnosti u najširim razmjerima. Pa i same Hrvatske. Nije Milanović paradirao po Afganistanu u ratničkoj maskirnoj odori, nije pozivao na povećanje vojnog proračuna RH, jer to „zahtijeva partnerstvo u NATO-u“, nije se kao visoki dužnosnik Sjevernoatlantskog saveza fotografirao na barikadama u Kijevu, na okrvavljenom trgu Majdanu, gdje su američka CIA i NATO isprovocirali rušenje legalne (ali, avaj, proruske) ukrajinske vlasti. Ali, Grabar-Kitarović jest. Javno je slala nedvosmislene poruke od kojih mnoge nemaju blage veze s mirotvorstvom, nego znače ugrozu sigurnosti hrvatskih građana i stabilnosti zemlje. Ne smije Hrvatskoj biti preči interes SAD/NATO-a od njezinog vlastitog. No, „žena iz naroda“ ne misli tako.

Kakva je poruka uzavrelom Bliskom istoku njezin nedavni posjet Izraelu, koji nije blagonaklono primljen, u arapskom susjedstvu iz kojeg tutanj smrti natjeruje ljude u izbjeglički stampedo u EU? Uslijedila je suzdržanost RH prigodom glasanja u Općoj skupštini UN-a o rezoluciji kojom se dopušta Palestinskoj upravi (ali i drugom promatraču, Vatikanu) da među zastavama zemalja članica istakne palestinsku zastavu. Europski je Zapad u imperijalnom/kolonijalnom šaketanju na razvalinama „mrtvaca s Bospora“ oduzeo Palestincima državu i raskrčmio njihov teritorij, dopustio osnivanje Izraela, iskolčio nove države u toj regiji (Saudijsku Arabiju…) i posijao sjeme zla. Nikad poslije tamo više nije bilo mira. Samo ratovi.

Kolinda Grabar-Kitarović jest dugo živjela u SAD-u i nije ju slučajno dopao poziv na mjesto pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, ali na mjestu predsjednice RH, koliko god da je fikusnih/paradnih ovlasti, morala bi taj dio svog života ostaviti u spomenaru. Ili za možebitne memoare, kad kao umirovljenica ne bude znala što će sa sobom. Ako joj je uistinu do sigurnosti građana i stabilnosti zemlje, nije dobro s vragom tikve saditi. Čemu uvlačiti RH, kao što napadno čini, u zapadna (SAD/NATO/EU) iznimno kockarska zaoštravanja s Ruskom Federacijom. Samo naoko u vezi s Ukrajinom i Sirijom. Zbog nesavjesnih nekolicine jastrebova svijet već pleše na rubu Trećeg svjetskog rata. U kojem, bude li ga, ni teorijski ne može biti pobjednika.

Hrvatska „žena iz naroda“ je inatljivo odbila otići u Moskvu na proslavu 70. obljetnice pobjede antinacifašističkih saveznika u Drugom svjetskom ratu, nego je otišla slaviti u Poljsku. S Amerima i „drugima“. Kakvu je sigurnosnu poruku poslala i koji hrvatski interes branila? Kod kuće zajedno s Karamarkom i HDZ-om šuruje s revizionistima tzv. NDH (npr. šatoraški/stožeraški mentori, dio Crkve…), prijateljuje s otvorenim ustašoidima (novinar Velimir Bujanac), izbacuje s Pantovčaka bistu antinacifašističkog vojskovođe koji je četiri godine uspješno vodio pokret otpora veći i organiziraniji od bilo kojeg u zemljama tada okupirane Europe i koji je omogućio Hrvatskoj da danas bude samostalna država.

Rusima pak, braći po slavenskoj krvi i oružju u Drugom svjetskom ratu, poručuje da – zbog Ukrajine, je li (sic) – ne mari za njihovih 30 milijuna mrtvih od ukupno 60 milijuna žrtava u svjetskoj klaonici otprije 70 godina. Nije pametno. Drugi dan otkako je RH ciljano (2009.) primljen u NATO, jer američka vojna šaka stišće obruč oko ruskog dvorišta, iz Moskve je stigla poruka u Zagreb: „Dragi Hrvati, budući da ste ušli u nama neprijateljski, američki vojni savez, postali ste legitimna meta naših projektila“. Grabar-Kitarović to jako dobro zna, ali se valjda uzda u floskulu o NATO-ovom obrambenom kišobranu. (Bude li napadnuta bilo koja zemlja članica Saveza, smatra se da je napadnut cijeli NATO.)

kolinda_grabar_kitarović

Foto: Index.hr

Čarobna kugla na čišćenju

Ne daj Bože, kažu vjernici, da se u to moramo uvjeravati. Pogotovo, ako nije u igri makar minimalan američki interes. „Žena iz naroda“, očito, više voli sebe i svoj lik u zrcalu koje joj pridržavaju rodbina, prijatelji, stranački uhljebi i najbliži suradnici, nego što ima realnog pojma o tome tko i kako ima čuvati/braniti sigurnost zemlje i stabilnost države. Navuče na lice mračan grmljavinski oblak i veslajući rukama, čvrsto gazi ravno u tv-kameru. Eeee, da se postavi na granicu kod Tovarnika ili u kukuruzište na šupljikavoj državnoj međi s povjerenikom si Andrijom Hebrangom, ne bi majci ni jedan jedini Sirijac, Kurd, Pakistanac, Iračanin, Libijac…, kamoli Afganistanac, nosom promolio na sveto hrvatsko tlo.

A ne bi se ni susjedi s one strane Dunava imali čemu rugati: „Vidi ih, Hrvate, došlo im par hiljada izbjeglica i već su u banani, prepali se od straha, a mi primili, registrirali, nahranili, napojili i na Zapad ispratili 140.000 ljudi, pa ne kukamo da su nam ugroženi sigurnost građana i stabilnost države“.

Za prošlog je vikenda nešto splasnuo iseljenički val, pa se pokazalo da čarobna kugla Kolinde Grabar-Kitarović potrebuje temeljito kemijsko čišćenje: njezin se podatak o 40.000 novih izbjeglica pokazao kao čista fatamorgana. Nije da ih više neće biti, ali RH je spreman za dočekati ih, popisati, opskrbiti jelom i pićem i pustiti dalje u EU. Eto, kažu, i Mađari rastvorili ona čelična vrata, ali ne prestaju se bodljikavom žicom ograđivati od Hrvatske. Bivša komunistička zemlja iza tzv. željezne zavjese demonstrira sapinjanjem slobode i humanosti u bodljikavu žicu. Zatvara se u orbanovski konc-logor? Jadno i sramotno.

Marijan Vogrinec
Autor 22.9.2015. u 09:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija