IMAŠ LI TI SAVJESTI MINISTRE KUJUNDŽIĆU?

Ivo Anić
Autor 9.7.2019. u 18:29

Izdvajamo

  • Razmislite o svom životu, koji vas sve može dovesti u te i takve situacije, da držite svoje dijete za ruku, da ga gledate u oči, a nikoga nema da vam pruži čašu vode. Ili ruku koju ćete stisnuti i isplakati se. Razmislite u kakvom društvu živimo i kuda idemo kao ljudi? Život, onaj pravi život ne odvija se u civilnom sektoru, život i njegove drame odvijaju se u našim bolnicama.

Povezani članci

IMAŠ LI TI SAVJESTI MINISTRE KUJUNDŽIĆU?

Foto: Davor Pongracic/CROPIX

Noćas u tri sata na zagrebačkom Institutu za tumore preminula je malena Lana Bendelja, hrabra djevojčica koja je digla Hrvatsku na noge. Za Lanu su dobri ljudi skupljali novac kako bi se liječila u inozemstvu, no Lana, nažalost, nije dobila bitku s tom opakom bolešću. No koliko je Lana ostalo iza nje? Koliko djevojčica i dječaka na skrbi bešćutne države i još bešćutnijeg ministra? Sjećate li se obećanja koje je taj šupak davao kada je postao ministar? Za sve Lane u Hrvatskoj, kako će imati dostojanstvenu borbu, i dostojanstvenu smrt u ovoj nakaradi od zemlje? Tko se još sjeća svih obećanja koje je naš ministar zdravstva govorio, i koga je više zapravo briga? Danas, kada jedan ministar u Vladi RH daje ostavku zbog korupcije, nepotizma i besramnog iskorištavanja svog položaja, ja se s pravom pitam, zašto ministar Kujundžić ne da ostavku, ako zbog ičeg drugog, zbog malene Lane, koja je kao i tisuće djece umrla u svom domu, a ne na adekvatnoj klinici, obećanoj, nikada ispunjenoj.

Ne postoji strašnija stvar za roditelja od porazne činjenice da će vam dijete umrijeti. Da će vam ga u konačnici oteti opaka bolest iako ste poduzeli sve, rasprodali sve, priskrbili mu najbolje što ste mogli. U tom strahu žive roditelji čija djeca imaju smrtonosne i neizlječive bolesti. Taj strah je opipljiv kao paučina u njihovim bolničkim sobama, a lica tih ljudi obične su maske. Oni istina žive, ne gube nadu i bore se sa svojim strahom, ali on im je kao pečat i urezan im jasno stoji na licima. Strah je to koji paralizira, strah je to koji te guši, strah je to potpuno nepoznat bilo kojem drugom osjetilu, do onom samoodržanja, onom iskonskom u tebi koje ti ne dozvoljava da odustaneš, da se predaš. Strah je osnova svakog susreta s nepoznatim, a nepoznato je ono što nas sve čeka kada ostanemo u mraku sa svojom sudbinom.

Za djecu koja umiru ovu državu nije briga. Djeca i njihovi roditelji prepušteni su sami sebi. Hrvatska, zemlja koja ima za ministarske apartmane i vile, nema za bolnicu u kojoj bi djeca, koja zbog opakih bolesti gube bitku, provela svoju terminalnu fazu bolesti. Taj termin u svijetu, termin u kojem se nalaze terminalne faze bolesti, naziva se palijativnom skrbi, i klinike za dječje bolesti takve odjele uglavnom imaju. Organizirana i sustavna palijativna skrb u Hrvatskoj ne postoji. Niti je uvaženog i organiziranog ministra Kujundžića puno briga za nju. Nemamo mi istina pravu palijativnu skrb niti za odrasle, a kamo li za djecu, no strašno je što naše ministarstvo nema niti jasnu strategiju, kako bi i na koji način ljudi kojima je ova država za života otela dostojanstvo, dostojanstveno barem – umrli.

Djeca u Hrvatskoj, djeca kojoj se gasi život, trebaju osim tima koji određuje vrstu lijekova, u termalnoj fazi bolesti, trebala bi imati odgovarajući smještaj, odgovarajuće krilo bolnice, no osim Strateškog plana razvoja palijativne skrbi koji je najavljen još tamo 2014., za vulnerabilne skupine, posebno ranjive kategorije koje uključuju i djecu, sve je ostalo na najavi novog dokumenta od kojeg do današnjeg dana nije bilo ništa.

Bolnička pedijatrijska palijativna skrb provodi se do dana današnjega na tercijalnoj razini zdravstvene zaštite, roditeljima se savjetuju privatne klinike, a djeca uglavnom umiru poslana na kućnu njegu, iako kronične bolesti znaju potrajati i desetak godina ovisno o zloj ćudi, progresu medicine koji je praktički u svijetu svakodnevan, i zdravstvenom sustavu, koji je u Hrvatskoj na razini devetnaestog stoljeća.

Ukratko, djeca i roditelji prepušteni su sami sebi.

Četvrti kat KB Split ili četvrti kat Rebra u Zagrebu identični su i veže ih strah, užas koji ti roditelji prolaze nemjerljiv je instrumentima, a neopisiv riječima. Tišina koja obavija ta dva slična kata Neonatologije i Onkologije tišina je u kojoj vam nitko zapravo ne može pomoći. Ni srdačnost sestara koja se ne da opisati, ni njihovi nadljudski napori i svakodnevna borba s djecom koja iznova dolaze i dolaze, borbom s mjestom i krevetima kojih nema, s očajem ljudi koji od njih traže tračak nade, do lijekova koji se iznalaze, posuđuju i u velikom broju slučajeva ih HZZO nema na listi.

U velikom broju slučajeva, vaši liječnici savjetovat će vam da svoj slučaj, pakao u kojem se nalazite, izložite javnosti i tako prikupite pomoć u sredstvima koja su vam prijeko potrebna za liječenje van, ili za lijekove koji su hrvatskom zdravstvu nedostupni.

Osoblje naših bolnica herojski odrađuje svoj posao u nenormalnim i očajnim uvjetima i osoblje naših bolnica educirano je i prijazno, u velikim slučajevima izrazito humano, okrenuto tim malim pacijentima ali i roditeljima koji od njih očekuju pomoć. No nitko vas ne može pripremiti na užas činjenice da gubite borbu, da vas sestre odjednom izbjegavaju i obaraju pogled pred vama, svjesne da gube istu bitku koju ste vodili zajedno.

Nitko ih nikada neće i ne može pripremiti na takav usud sudbine. Te momente.

Ti trenuci kada saznate užasnu dijagnozu svog djeteta strašni su i neopisivi riječima. Bol koja vas presiječe, nemoć koja vas guši i ne da vam disati, očajni i životinjski nagon za borbom i samoodržanjem, vaši bližnji koji vijest primaju izrazito gore, izrazito bolnije i strašnije od vas, sve je to svakodnevica naših sestara koje su prve tu, na prvoj crti bojišnice i te slike očaja, patnje, nemoći slike su koje one prve nose u svoj dan, svoje familije iza tog dana, kroz svoj život.

Medicinske sestre prave su hrvatske heroine, i ono što one prolaze, za mizernu plaću, istinsko je i pravo herojstvo.

Suze, kletve, bijes, agresija, sve su to individualne inačice saopćene dijagnoze i ljudi reagiraju često “na prvu”, tražeći objašnjenje, tražeći “drugo mišljenje” i tražeći svim svojim reakcijama, nijekanjem ili bijesom pomoć. Pomoć koja često i nažalost nema od kuda doći, ne postoji u suvremenoj medicini i svijest o tome da je nema, najstrašnija je i najgora spoznaja s kojom se roditelji trebaju nositi. A to je najteže. Nositi se s uplakanom rodbinom, očajnim prijateljima i očima svog djeteta koje jedino u tebi vidi spas. Tada shvatite koliko ste zapravo “čvrsti” i shvatite koliko ste zapravo ostavljeni na milost i nemilost nesreće. U ovakvoj državi, okrenutoj isključivo benefitu političke kaste, zbilja ste sami, i ne očekujte od bilo kojeg političara bilo kakvu pomoć. Čak i u empatiji, koje imaju najmanje.

Naše bolnice užasna su mjesta, mjesta zaboravljena od ovog društva, mjesta koja je izgradio socijalizam i infrastrukturu Jugoslavije jasno vidite na svakom katu. Roletne koje ne funkcioniraju, žbuku koja opada sa zidova, stare postere „Duran Duran“ koji stoje poviše televizora još iz osamdesetih i jedino novo, svježe, stvarno uklopljeno s današnjicom jest lice sestre koja je u dežurstvu, njen osmijeh, nada i humanost.

Naše bolnice su ogledalo našeg društva, društva koje ima samo ljude, a sve je drugo izgubilo, ništa kvalitetno napravilo, ni jednu bolnicu, niti jednu školu, (kakav je slučaj u Splitu), ali Crkve niču kao gljive poslije kiše. Naše bolnice sramotna su slika nas samih, naših postignuća i našeg napretka. Naše bolnice svakodnevna su borba Davida i Golijata, humanosti i nehumanih uvjeta, naše bolnice jad su i nevolja, a izvlače ih ljudi, stručni i plemeniti i na tom im hvala, na svakoj toploj riječi, nadi i podršci.

No ponavljam, što je sa svima onima čija je bitka izgubljena? Što je s tim nesretnim roditeljima, i tom nesretnom djecom? Što ova država radi po tom pitanju, njena odgovorna ministarstva, po pitanju palijativne skrbi?

Hrvatska, naime, nema bolnicu za djecu koja zbog teških i neizlječivih bolesti gube bitku, kako oni tako i njihovi roditelji. Palijativna skrb u Hrvatskoj ne postoji, kao što ne postoje ni moderni sustavi, infrastrukture i mjesta na kojima bi ljudi trebali, humanosti radi, dobiti i primiti stručnu pomoć, kako psihološku, tako i edukacijsku. Istina, postoje i to samo u modernom Rebru timovi stručnih liječnika koji određuje vrstu lijekova za djecu u terminalnoj fazi bolesti, ali kako Hrvatska nema strategiju na tom području, tako su i ti timovi neznatni, potrebno im je puno više edukacije i puno više kadra.

Samo ministarstvo imalo je strateški plan o palijativnoj skrbi, ali on se ne provodi kako zbog nedostatka sredstava tako i zbog nedostatka interesa, jer je postalo pravilo da se djeca koja umiru šalju na kućnu njegu ili se roditeljima sugerira da iznađu zaustavljanje daljnjeg progresa i konačnu neumitnost na kakvoj privatnoj ili specijaliziranoj klinici za koju oni više nemaju niti novca, niti sredstava, a pogotovo volje. Strašna je ta strategija koja te konačno odvoji od Onkologije i na neki način ti zada smrtni udarac, tebi, tvom djetetu i tvojoj familiji koju država tako pripremi na svoju bestidnu ravnodušnost i užasan kraj kojem morate svjedočiti sami i bez adekvatne psihološke, ali i edukacijske pomoći.

Ukratko, imamo za nove i moderne Crkve, ali nemamo za takvu vrstu bolnice, ili takve vrste odjela u našim bolnicama. Zbilja smo krasno društvo! I zbilja su krsni ministri što nam ga vode.

Strašna je to stvar držati svoje dijete za ruku, dijete koje umire, strašna je stvar gledati ga u oči, a najstrašnija stvar u cijeloj ovoj priči je bezdušnost. Bezdušnost koja te okružuje. Bezdušnost koju ti država koju plaćaš, država kojoj plaćaš porez – pljuje u lice. Onkološki odjeli, kao i Neonatologija uz sve svoje nedostatke daje ti kakvu – takvu nadu, osjećaj sigurnosti, brigu i nadzor, a to je u očaju dijagnoze krucijalno psihološka stvar za svakog roditelja. Kada ste u bolnici okruženi sestrama, doktorima, strukom, tada imate određenu sigurnost, mir, ali i nadu, da će vaše dijete ako krene po zlu biti reanimirano, barem pokušano vratiti u život još jedan dan, barem jednu noć, minut u kojem će biti s vama na ovome svijetu.

Bezdušna je država koja nema prostora, nema ljudstva za takvu djecu, država koja ima za crkve koje niču kao gljive poslije kiše, a nema za odjel, kat, bolnicu koja bi trebala imati palijativnu skrb, zadnje utočište očaja, ali i zadnje utočište kakve – takve nade.

Dok kao društvo okrećemo glavu, dok kao društvo imamo pametnija posla, primičemo se nepovratno i bezuvjetno društvu koje je hladno, bezobzirno, društvu na koje nas je upozoravao socijalizam, društvu koje je vjerničko, ali je duboko bezosjećajno i krajnje licemjerno.

Razmislite o toj djeci dok ližete oltare i dajete milodare za njihova hladna, betonska zdanja.

Razmislite o svom životu, koji vas sve može dovesti u te i takve situacije, da držite svoje dijete za ruku, da ga gledate u oči, a nikoga nema da vam pruži čašu vode. Ili ruku koju ćete stisnuti i isplakati se. Razmislite u kakvom društvu živimo i kuda idemo kao ljudi? Život, onaj pravi život ne odvija se u civilnom sektoru, život i njegove drame odvijaju se u našim bolnicama.

Nije li vrijeme da ih učinimo konačno i humanim mjestima u kojima ćemo, ako već dostojanstveno nismo živjeli, barem dostojanstveno skončati?

A našoj Lani neka je laka zemlja. Djevojčica je to koja je barem na moment ujedinila ovu nakaradu od zemlje i svi smo se, barem zbog nje ponovo osjetili kao ljudi. I što danas da mislimo kada ministar u Vladi zbog korupcije daje ostavku? Što je s ostalim ministrima? Onima koji su obećavali, a nikada nisu ispunili? Onih kojih je za malu Lanu, i za tisuće malih Lana, jednostavno nije bilo briga. Što je s tim ljudima? Kakve oni ostavke trebaju dati? I što kada ih daju? Na njihovo mjesto instalirati će se novi nesposobni kreten, i stvari će biti kakve jesu.

Jer u državi Hrvatskoj ni u smrti nemamo dostojanstvo.

I to su nam ti bezdušni skotovi uzeli.

Ivo Anić
Autor 9.7.2019. u 18:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija