Iskonsko zlo

Ladislav Babić
Autor 18.9.2015. u 11:31

Iskonsko zlo

        Jeste li ikad u slast pojeli svog malog bracu ili seku iz kolijevke (znano je da je meso mladunčadi najukusnije), ili možda dekapitirali svog onemoćalog roditelja, ili… Dobro, dobro, već okrećete brojeve urednika, policijske stanice i psihijatrijske klinike; doduše ne… Urednik nakon prvog šoka praćenog povraćanjem u zahodsku školjku, nije ni „dignuo“ ovaj tekst oduzimajući vam priliku da čitate – ni sad ni ikada više, s obzirom da mu je uručen momentalni i neodgodivi otkaz suradnje – tekst(ove) svog omiljenog kolumnista. Dan-dva kasnije nastavljate s guštom gutati opise odvođenja tekstopisca u luđačkoj košulji, sapetih ruku, u egzil predviđen za boravak sličnih osoba. Otkrilo se, nažalost prekasno – kao što to uobičajeno biva s previše stvari na ovom svijetu – kako ste do sada bili pod utjecajem iskonskog, rekli bismo apsolutnog zla; Sotone samog, u ljudsko obličje maskiranog, dodali bi vjernici. Elektrošokovi, naizmjenično tuširanje ledenom i vrelom vodom, sedativi, pokoja šamarčina i bubotak dok glavna sestra ne gleda,…, možda ga – naizgled izliječenog – vrate među normalne ljude, doduše nikad više na stranice vašeg portala.

        Sad, kad ste se može biti malo i oporavili (urednik je ipak digao tekst; znam ja njega, gastronomski ukusi su nam slični – voli ćalabrcnuti isto što i ja!), mirne duše možete nastaviti s čitanjem. Niti sam kanibal, niti ISILovac ubačen u redove Tacno.net-a, ni bilo što slično. Bijaše to samo uvod u pokušaj obrazlaganja kako apsolutno, niti iskonsko zlo kao takvi ne postoje. Od „apsolutnog“ uvijek postoji još gore, čineći ga na taj način samo relativnim, dočim bi iskonsko značilo da egzistira negdje mimo, izvan čovjeka i njegove evolucije, te je ucijepljeno u njega. Bilo ujedom rajske zmije, bilo Kreatorom samim, čime bi dotični izgubio poštovanje vjernika koje ga prati tisućljećima. Kanibalizam kao takav nije izumro, niti je bio i ostao domena ponašanja neciviliziranih plemena koja smo mi predodređeni (jelte) privoditi civilizaciji. On je i dan-danas prisutan među najrazvijenijim narodima svijeta – doduše, ne baš kao rasprostranjena pojava – a jelo (doručak, ručak ili večera) se često samo, ni ne slutite u kolikim količinama, javlja na novinske oglase (dok je još živo, dakako). Dovoljno je samo malo broditi internetom, pa mi možda ipak oprostite šokantni uvod sa dojenčetom (1, 2, 3, 4,…, dalje tražite sami, ukoliko vas – za razliku od autora – ovakve jezovite stvari zanimaju). Što se „glavosjeka“ tiče, ni tu ISILovci nisu ništa posebno novoga izmislili. Preskočimo li arhaične povijesne uzore, mehanička naprava koja je sama po sebi valjda trebala ljudske ruke učiniti manje krvavijima a savjest pred sobom, drugima i Bogom savršeno čistom, zvana giljotinom prema liječniku (Joseph Ignace Guillotin) koji ju je izumio za navodno „humane i bezbone egzekucije“, radila je skoro do pod konac prošlog stoljeća (ljudi oduvijek svoje etičke nazore izigravaju konstrukcijama kojekakvih naprava koje, čini se, svojevoljno ubijaju njihove bližnje. Poput nuklearne bombe bačene na Hiroshimu, recimo):

„Desetog septembra 1977. godine pogubljen je poslednji osuđenik na smrt giljotinom – Hamid Djandoubi, da bi ukidanjem smrtne kazne u Francuskoj 1981. godine, giljotina bila izbačena iz upotrebe… Pre ukidanja giljotine u Francuskoj, ona je bila ukinuta 1910. godine u Švedskoj, a 1949. godine u Nemačkoj“

Sad, umrli od dželatove giljotine ili ISILovskog mača, nekom možda i nije svejedno (ustvari su oba dželata – službeni, koji je za svoj posao primao plaću, i laički kojeg nazivamo teroristom). Čekaj, čekaj, čekaj, da si čekao! – vičete. Pogubljenja giljotinom vršena su nakon sudskih procesa i donešenih presuda, a ona… Stani da si stao! – prekidam vas ja. Zar i ISILovci ne pogubljuju svoje žrtve nakon donešene presude, čak nudeći otkup za njihove živote, na što države – koje vlastitim osuđenicima to ne nude – ne pristaju? Ali, kažete, jedno je presuda države a drugo presuda terorista, na što ja prestajem s rogatim se bosti, potpisujući svoju predaju, s obzirom da to baš i nije neka fundamentalna humanistička razlika.

        No sad, kad smo pokazali da smo tek maločas oprali ruke od krvi giljotiniranih žrtava, dok se s terorističkih jošte uvijek cijedi, prijeđimo s ovih ekstremnih i egzotičnih slučajeva na temu. O odsustvu iskonskog i apsolutnog zla, ako se još sjećate. Hannah Arendt je, pišući izvještaj s jeruzalemskog suđenja jednom od najvećih nacističkih zločinaca, Adolfu Eichmaua (koji svojom rukom ama baš nikoga nije ni taknuo, a kamoli ubio), govorila o „banalnosti zla“ :

„Jer, kad govorim o banalnosti zla, to činim na strogo činjeničnom nivou i uka- zujem na fenomen s kojim smo se na suđenju našli licem u lice. Ajhman nije ni Jago ni Magbet, i ni na kraj pameti mu nije bilo da poput Ričarda III odluči “da će biti nitkov”. Izuzimajući vanrednu marljivost uloženu u sopstveno napredovanje, on nije imao nikakvih motiva. Ta marljivost sama po sebi nije zločinačka; on svakako ne bi ubio svog pretpostavljenog da bi nasledio njegov položaj. Kolokvijalno rečeno, on prosto nikad nije shvatio šta radi. Upravo mu je taj nedostatak mašte omogućio da mesecima sedi pred jednim nemačkim Jevrejinom koji je vodio policijsku istragu, da pred njim razgoliti svoju dušu i da stalno objašnjava kako to da je stekao samo čin potpukovnika SS-a i da to što nije unapređen nije njegova greška. U načelu, on je sasvim dobro znao o čemu se radi i u svom poslednjem obraćanju sudu govorio je o “reviziji vrednosti koje je propisala nacistička vlast”. On nije bio glup. Obična plitkoumnost – nešto što ni u kom slučaju nije identično s glupošću – predisponirala ga je da postane jedan od najvećih zločinaca tog perioda. A ako je to “banalno”, pa čak i smešno, ako ni uz najbolju volju iz Ajhmana ne može da se izvuče neka đavolska ili demonska suština, to još uvek ne znači da se radi o nečem uobičajenom.“

        Riječ banalno ima u srpskohrvatskom jeziku slijedeća značenja: „opća, beznačajna, otrcana, svagdanja, prosta stvar“. S perspektive zločinca koji vrši – a naknadno opravdava – svoje zlo djelo, ono je toliko svakodnevna, banalna stvar da je niti ne razmišlja o etičkoj komponenti čina koju vrši nad drugim ljudima. Dapače, on ga niti ne mora vršiti vlastitom rukom prepuštajući to „stručnijima“ od sebe, stoga i sam postaje svakodnevni, sasvim obični dio mase, birokrata poput Eichmana koji jednim potpisom šalje u smrt tisuće ljudi, prestajući razmišljati o svemu a da se još tinta na papiru nije osušila. No, ako je i banalno, jeli zlo ujedno i iskonsko, korjenito, u srži čovjeka – možda kao odraz iskonskog grijeha njegovih „praroditelja“ iz Raja izgnanih, koje se prenosi na njegove potomke? Jeste li kad gledali mačku kako se poigrava s mišem, pa kad mu igra dojadi odgrize mu glavu (još jedan ISILovac?) i odlazi ne obraćajući više pažnju na svoju žrvtu, a kamoli nasitivši se njenim mesom? Jeli onda mačka zla? Ovo nas pitanje, razmotrimo li ga u kombinaciji biološke evolucije ljudskih bića i „pomirenja“ prirodnih te društvenih znanosti – kako to zastupa biolog Edward O. Wilson u knjizi „Pomirenje – jedinstvenost znanja“ („Consilience: The Unity of Knowledge“) – može dovesti do logičnog, neprotivurječnog i koherentnog odgovora. Evolucija, koju već i sam rimski papa priznaje kao činjenicu, naprosto konstatira animalno porijeklo čovjeka koji je do sadašnjeg biološkog stupnja svoje osobnosti došao tisućljetnim razvojem od svojih dalekih predaka, a ovi se opet prije toga – porijeklom od još primitivnijih bića – penjali po evolucijskoj ljestvici. Dokazi za to su nedvojbeni, i tek ljudi koji više vjeruju vlastitim fantazmima no čvrstim dokazima s tim se nikako ne mire. No, smatra Wilson, i totalitet čovjeka kao jedinstva biološkog i socijalnog bića je evolutivne prirode, i bazu njegove socijalne komponente treba tražiti u biološkoj, genetskoj evoluciji. U zalihi gena kojom raspolaže čovjek, uzajamnom djelovanju i njihovom ispoljavanju na pojedine aspekte ponašanja koji su kao takvi pridonijeli održanju vrste, a potom se ustalili kao socijalne norme ponašanja, razni tabui, vjerovanja, moralni zakoni i slično. Ne svjedoči li tome i reakcija čovjeka na zlo koja se najčešće svodi na zgražanje, moralnu osudu i zahtjev za kažnjavanjem, kada ono direktno ne ugrožava našu poziciju (primjerice, dešava se drugima, možda u udaljenim dijelovima svijeta), ali izaziva direktnu akciju uglavnom tek kad mi sami bivamo neposredno pogođeni, ugrožavajući tako naše i održanje grupe kojoj pripadamo i s njome se identificiramo? U jednoj drugoj knjizi, „O ljudskoj prirodi“, isti autor to ovako objašnjava:

„…niti jedna vrsta, uključivši našu, ne posjeduje svrhu koja nadilazi zahtjeve svoje genetičke povijesti. Vrste mogu imati goleme potencijale za materijalni i mentalni napredak, ali ne postoji nikakva unutarnja svrha njihova postojanja niti njihov razvoj vode sile onkraj neposrednog okoliša. Štoviše, nema ni evolucijskog cilja prema kojem molekularna struktura upravlja određenu vrstu. Vjerujem da struktura ljudskog uma tvori njegove granice i da ga čisto biološkim sredstvima prisiljava na određene odluke. Ako je mozak evoluirao prirodnom selekcijom, čak i sposobnost estetske prosudbe ili religijske vjere moraju biti dio tog istog mehaničkog procesa. Mora se raditi ili o neposrednim adaptacijama na elemente okoliša u davnim vremenima ljudske vrste, ili, u najmanju ruku, o usputnim pojavama, pratećem efektu nekih važnih, manje vidljivih aktivnosti koje su nekad služile prilagodbi u strogom biološkom smislu te riječi.“

Nauka je najveće uspjehe postigla služeći se redukcijskim načinom proučavanja sistema koji je zanimaju: odstrane se sve marginalne komponente kojih bi uzimanje u obzir usložnilo proučavanje, te se pažnja obraća samo na one bitne za vladanje sustava. Ta nas je metoda dovela od Galileja do Einsteina i Hawkinga, od padanja kamenja s vrha krivog tornja do najnovijih spoznaja o svemiru. Ona se posvuda u prirodnim znanostima pokazala izuzetno plodnom, te nije čudno kako su one – od fizike, preko kemije do biologije ili astronomije, uzevši u obzir i tehnološke te tehničke primjene – toliko napredovale u proteklih par stoljeća. No, u pojedinim se znanostima nakupilo toliko saznanj da je to uzrokovalo neumitnu spoznaju povezanosti cijele prirode (koja je i prije bila jasna, ali prvenstveno implicitno i filozofski), a samim time po prirodi stvari i stvaranje interdisciplinarnih područja (biokemije, biofizike, fizikalne kemije, astrobiologije, oceanografije, farmacije, medicine, psihologije, kibernetike,…). Razvoj je otišao tako daleko da se sve više čuju glasovi za sintetiziranjem znanja prikupljenih prirodnim znanostima u jednu cjelinu – za holističkim (cjelovitim) pristupom stvarnosti. Wilson ide još dalje, tražeći „pomirenje“ prirodnih i društvenih nauka, zagovarajući „unifikaciju znanja iz svih područja, od umjetnosti do fizike, s njihovim reduciranjem na zakone biologije i fizike“, jedan cjeloviti pristup, same osnove kojega bi proizlazile iz temeljnih fizikalnih principa stvarnosti. U suprotnom, argumentira on, morali bismo smatrati da su svi socijalni zakoni, etika, moral, ljudska kultura,…, naprosto neprirodno i nerazumljivo (osim ako se ne pozovemo na metafizičke entitete) nakalemljeni na biološku osnovu čovjekovu. Stoga on zahtijeva objedinjenje, ili kako kaže, pomirenje prirodnih i društvenih znanosti, pritom govoreći o koevoluciji (zajedničkoj, paralelnoj) evoluciji gena i kulture. Osnove ljudske kulture potiču od genetske srži čovjekove koja uvjetuje izvjesne preferirane načine ponašanja čije usvajanje prerasta u kulturu, ali i obrnuto – tako stvoreni kulturalni milje svojim djelovanjem (utjecajem okoline) mijenja ekspresiju gena. Ne promjenu u strukturi izazvanu mutacijom, već „način na koji se informacija iz gena prevodi u funkcionalni genski produkt“, najčešće proteine. Ovaj način promjene izražavanja djelovanja gena – što uslovljava različite moduse ponašanja jedinki – može se, u skladu s darvinističkim principom adaptacije na okolinu i održanja najsposobnijih (gena), biološkim putem prenositi na potomke. Što se onda u kolektivitetu sublimira u određene prihvaćene (jer su povoljniji) načine ponašanja, kodirane u tabue, etičke ili pravne zakone. Ta igra gena i kulture u smislu neprekidnih utjecaja jednih na druge – slikovito shvaćeno po principu akcije i reakcije (jasno, ne trenutačne) – traje tisućljećima kao koevolucija koja nas je izdigla na razvojni stupanj u kojem se nalazimo.

„Ako svijet stvarno funkcionira tako da potiče pomirenje znanja, vjerujem da će pothvati kulture konačno pasti pod domenu znanosti, pri čemu mislim na prirodne znanosti i humanističke znanosti, a posebno kreativne umjetnosti.“

kaže Wilson, zalažući se za jedinstvo sveukupnog ljudskog znanja, spoznaje i znanosti, od najfundamentalnijih fizikalnih entiteta koji tvore svemir do vrhunaca ljudskog morala i kulture.

        Prihvatimo li taj pristup, između mačke koja odgriza mišju glavu, giljotine i ISILovskog mača nema fundamentalne razlike, sem one koja se evolucijskim principom razvila: mačka se ne pita o moralnosti djela, niti ga na njega tjera bilo kakva ideja sem najobičnijeg nagona, dok čovjeka na to pokreću raznorazni motivi: od lične koristi, preko osvete, idejnih ili etičkih razloga (zadovoljenje pravde, različito shvaćene u raznim vremenima i raznim kulturama), u stanovništvu frekventno raspodjeljeni u skladu s odgovarajućim evolutivno prevladavajućim procesima u genomu pojedinaca. Rezultat je isti – odsječena glava – ali put do njega možemo shvatiti ukoliko u cjelinu povežemo biološku osnovu čovjekovu s kulturalnom nadogradnjom: gene i njihovu ekspresiju, što u pojedinaca utječe na ponašanje (a statistički za cijelu vrstu), i stabilne, naslijedne epigenetske procese (pod zajedničkim utjecajem naslijeđa i okoliša) koji predstavljaju primarni evolucijski poticaj kulturalnog razvoja. Naravno da je naivno sada zastupati toliki relativizam, te u praksi postupati jedni prema drugima poput mačke s mišom, jer shvaćanje nije isto što i prihvaćanje. Ljudska se zajednica vlada prema evolucijski (povijesno) prihvaćenim standardima, u svojim postupcima se ne pitajući za njihove korijene, baš kao što se – štogod radili – nikad ne zamaramo sa atomističkom strukturom našeg tijela. U smislu svega rečenoga, jasno je da se termin zla javlja kod ljudi kao posljedica spominjane koevolucije, i da nema smisla govoriti o zloj mački ili vuku koji u toru prikolje desetke ovaca. U tom smislu, zlo nije iskonska već evolutivna karakteristika, a s obzirom da evolutivni procesi (biološki i socijalni, odnosno kombinacija oba) nemaju isti rezultat kod svih jedinki, jasno je da od zla uvijek može biti i goreg zla. S tog je stanovištva isprazno govoriti i o apsolutnom zlu, jer ono naprosto izmiče definiciji, a napose korelaciji sa stvarnošću.

        Nalazimo se na vrlo skliskom terenu, na kojem čak i stručnjaci ne uviđaju razliku između socijaldarvinizma i sociobiologije koje je spominjani Wilson osnivač. Socijalni darvinizam je sociološka teorija koja na društvo projicira darvinističku borbu za opstanak u živom (napose animalmom) svijetu, kao neprestanu borbu u tržišnoj utakmici u kojoj preživljavaju najsposobniji, te je kao takvom smatra sasvim prirodnom paradigmom funkcioniranja ljudskog društva. Neki smatraju sociobiologiju omekšanom verzijom socijaldarvinizma, no prema ovom autoru to je puko nerazumijevanje stvari. Kao što je poznato, psihosomatske bolesti uvjetovane su djelovanjem psihičkih faktora na organizam, a psihološki faktori – ako nisu već sami po sebi posljedica genetskih grešaka u organizmu – izazvani su djelovanjem okoline (odnosi u obitelji, ljubavne veze, ekonomske krize, život u rasističkom okruženju, ratovi,…). Drugim riječima, okolina kao takva može izazvati tjelesne promjene, pa i promjene u ekspresiji gena, načinu izražavanja njihova djelovanja, što može dovesti do organskih promjena koje se – vice versa – manifestiraju ne samo na stanje organizma, već i mijenjaju odnos okoline prema oboljelom. To je samo vrlo jednostavni primjer koji ukazuje na moguće uzajamno djelovanje ekspresije gena i okoline. Kako čovjek nije bačen u svijet kao gotovo biće već je posljedica biološke evolucije, jasno je da cijeli taj proces koji je za sada rezultirao aktuelnim stanjem pojedinaca i društva, ima ishodište u biološkoj bazi, upravo kao što ova ima u kemijskoj, a potonja u fizikalnoj osnovici svijeta. Wilson upravo o tome i govori, nastojeći razumijeti kontinuitet osobnog i društvenog razvoja na čvrstim znanstvenim osnovama. U nauci je poznat pojam takozvanih emergentnih zakona, što označava da su se na osnovnijem stupnju prirodnih zakonitosti pojavili viši stupnjevi sa vlastitim kauzalnim vezama, ne morajući se pozivati na bazične zakone koji su im osnova. Primjerice, sve molekule se sastoje od atoma, ovi od još elementarnijih dijelova koje grade drugi osnovniji djelići materije, ali se kemičar ne mora pozivati na zakone nuklearne ili fizike elementarnih čestica. Naslijedna epigenetska pravila, osnova kojih je u ekspresiji gena (a ovi se sastoje od nizova molekula, koje se sastoje… itd.), usvojena evolucijom ljudskog roda i kao takva transformirana u sociološke zakonitosti i etičke standarde, ne moraju se (kao emergentna) pozivati na svoju prevaziđenu strukturu s kojom ipak – u novom okružju ljudskog društva koja zahtijeva nove prilagodbe što utječu i na izražavanje gena – ostaju stalno povezana. Kao što je biološka građa naših tijela neraskidivo povezana s atomima i molekulama. Ti, nazovimo ih prihvaćenim ljudskim standardima ponašanja (pojedinaca i društva) ublažavajuće djeluju na navodno nesmiljenu darvinističku borbu za opstanak u zajednicama, kakvom nam je žele prikazati socijaldarvinisti. Čemu svjedoče i socijalne institucije, od socijalne skrbi, preko karitativnih organizacija, Crvenog križa i polumjeseca, zakonskih akata kojima se nastoje zaštiti egzistencijalno najugroženije osobe,… Upravo Wilsonov pristup nudi logički i naučno utemeljeni odgovor na pitanje zašto je kapitalizam takav kakav jeste, i zašto (za sada) propadaju inicijative za uspješnom promjenom sustava u socijalistički. Stvar je u ljudskoj prirodi, koja ne počiva samo na etičkim normama i socijalnim zakonitostima, već veliki dio njene suštine valja tražiti u biološkoj osnovi. Jednostavno, kombinacija tog djelovanja i onog emergentnih socijalnih zakonitosti, nije na evolucionom stupnju kojim bismo prevazišli neke (ublažene i prikrivene) animalne osobine vrste. Još nam je uvijek preveliki korak od socijale do socijalizma. To svakako ne govori o nemogućnosti izgradnje pravednijeg društva, dapače – čovječanstvo cijelom svojom poviješću (koja se iskazuje ne samo kao socijalna kategorija) tome i teži, asimptotski se približavajući cilju. Evo što kaže Wilson u djelu „O ljudskoj prirodi“:

„Elementi ljudske prirode su zakonitosti učenja, emocionalna podrška, i hormonalna povratna petlja – elementi koji razvoj društvenog ponašanja vode u jednom pravcu, a ne u nekom drugom. Ljudska priroda nije samo paleta značajki koje su realizirane jednom zauvijek i koje se očituju u današnjem društvu. Ona je isto tako skup potencijalnih značajki koje se mogu ostvariti u nekom budućem društvu, i to svjesnim izborom. Ako promotrimo društvene sustave stotina tisuća životinjskih vrsta i ako uspijemo shvatiti načela koja su pomogla razvoju tih sustava, bit će nam jasno da ljudske odluke predstavljaju samo sićušan podskup svih teoretskih mogućnosti. Štoviše, ljudska je priroda mješavina posebnih genetičkih adaptacija na okoliš kakav je već odavno nestao, na svijet lovaca-sakupljača iz ledenog doba. Suvremeni je život, sa svim svojim brzim promjenama, tek kulturalna hipertrofija davnih adaptacija ljudskog ponašanja. I u samom središtu druge dileme nalazimo nešto poput kružnog tijeka: između brojnih elemenata koji čine ljudsku prirodu, mi smo prisiljeni birati slijedeći vrijednosne sustave koje su sami ti elementi stvorili u davnim, već zaboravljenim fazama evolucije. Srećom, ovaj cirkularni škripac u kojem se čovjek nalazi, nije toliko tijesan da se ne bi mogao proširiti snagom volje. Ljudska biologija kao svoj temeljni zadatak mora identificirati i izmjeriti ograničenja koja utječu na odluke etičkih filozofa i drugih ljudi, i uz pomoć neurofiziološke i filogenetske rekonstrukcije uma, shvatiti njihovo značenje. Ovakav je pothvat nužna nadopuna trajnom proučavanju kulturalne evolucije.“

        Ljudi se zla, dakako, pribojavaju, iako svatko od nas u manjoj mjeri u sebi sadrži „sjeme zla“. Ponekad su to banalne sitne osvetice, podmetanja ili ogovaranja, a mnogo rjeđe eskaliraju o oblike neprihvatljive u normalnim uvjetima života. Poput onih u ratovima, istovremeno praćenih oštrim suprotstavljanjima humanističkih jedinki. To je samo još jedan dokaz u prilog obostranih utjecaja okoline i ekspresije gena, što kod pojedinaca izaziva neprihvatljive oblike ponašanja u prosjeku (možda ipak) nadiđenih biosocijalnom koevolucijom. Jasno svjedočeći o tome da smo samo stvorovi od krvi i mesa, koji se tisućljećima trude nadići „prah zemaljski“ iz kojeg su nastali.

 

 

 

Ladislav Babić
Autor 18.9.2015. u 11:31