Isus Krist u policijskoj odori s represivnim privjescima

Marijan Vogrinec
Autor 30.1.2018. u 09:18

Izdvajamo

  • Vojno-policijsko dušobrižništvo instalirano je 1996. godine jednim od triju tih ugovora, međutim, najteže je sjelo na džepove hrvatskih građana i sve ih vrijeme pali poput žgaravice ono što je 1998. godine zapečaćeno četvrtim, tzv. ekonomskim, ugovorom o gospodarskim pitanjima. Taj akt ima izravan novčani ekvivalent među rashodnim stavkama državnog proračuna - više od 250 milijuna kuna za Katoličku crkvu od, npr. 2017. godine 299,452.680 kuna ukupno za svih 15 vjerskih zajednica na državnim jaslama. Ključ je: dvije prosječne bruto plaće pomonožene brojem župa u RH. Država se također obvezala vratiti Crkvi u bivšem režimu oduzetu imovinu ili isplatiti novčanu protuvrijednost te ju osloboditi poreza na donacije vjernika i fiskalizacije niza drugih prihoda, na što su obvezne sve ostale pravne i fizičke osobe. To je neopravdano i neprirodno povlaštena pozicija hrvatske filijale međunarodne, a dobrovoljne udruge oko 1,2 milijarde vjerujućih građana u svijetu.

Povezani članci

Isus Krist u policijskoj odori s represivnim privjescima

Foto: Pixabay

Blagoslov prostorija i djelatnika sjedišta MUP-a RH u Zagrebu izazvao podozrenje i vjerničke i ostale javnosti te zajedljive komentare na društvenim mrežama. Hrvatska je, pogotovo nakon nerazumnog potpisivanja četiriju iznimno skupih tzv. Vatikanskih ugovora 1996. i 1998. godine, temeljito klerikalizirana zemlja u kojoj su sustavno, u tišini posijani šleperi i šleperi raspela i svetih slike po svim državnim institucijama – od jaslica i vrtića do policijskih postaja i vojarni… Katoličkih je bogomolja i inih vjerskih objekata samo u prošlih četvrt stoljeća izgrađeno i obnovljeno (oko 700) više nego u stotinu prethodnih godina. I dalje niču kao gljive poslije kiše, čak na parkiralištima (Split 3) i po dječjim parkovima (Zagreb), guraju se u stare gradske jezgre i zaštićene zelene zone (Vepric nedaleko od Makarske)… I Katoličkoj crkvi i državi preči su (sic) od jaslica, vrtića, škola, bolnica, socijalnih ustanova, komunalne infrastrukture, itsl. 

Marijan Vogrinec

Ona pučka posprdnica o besposlenom popu koji i kozliće krsti ne vrijedi za vojnog ordinarija u RH mons. Juru Bogdana. Zato što nije besposlen. Dušebrižnička mu je savjest opterećena, kako je svojedobno kazao kolumnistu Jutarnjeg lista Inoslavu Beškeru, s oko 200.000 što uniformiranih, što civilno odjevenih duša i duša članova njihovih obitelji, razasutih po hrvatskoj vojsci i policiji, po RH i tzv. mirovnim misijama u svijetu. Kolateralno, mons. Bogdan je zauzet i za veterane Domovinskog rata, za njihove najbliže, a kako se nedavno moglo vidjeti na misi zadušnici u zagrebačkoj crkvi Sveta mati slobode na Jarunu samoubojici Slobodanu Praljku – i za hrvatske ratne zločince, pravomoćno osuđene u Haagu. Posla preko glave, pa se nije čuditi što je vojni ordinarij neki dan pozvan i blagosloviti djelatnike i prostorije sjedišta MUP-a RH na Savskoj cesti. Bogu je ugodno u policijskoj odori, zašto ne.

Gdje god (ni)je katolička vjera u nekoj vezi s oružjem, odorama, stegom i militarnom praksom u državi – u kojoj je napokon hrvatska puška na hrvatskom ramenu – bivši je predsjednik Franjo Tuđman Ugovorom o dušebrižništvu između RH i Svete stolice pustio Crkvi od 1996. godine legitimno/slobodno ordinirati. I ova je objeručke zgrabila priliku ma koliko je to sekularno dvojbena predsjednikova samovolja. Tuđman i desna mu ruka u vjerskim stvarima, imenjak i intimus zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u dealu s papom Ivanom Pavlom Drugim pojmili su tajnu vezu oružja i sirove fizičke sile s deklariranom vjerskom plemenitošću. Divlji brak Crkve i države, u kojem je Crkva formalno u haljini, a realno kao alfa mužjak u političko-ideološkim i državnim pitanjima, teret je poreznim obveznicima, primjetna smetnja ustavno determiniranoj multikonfesionalnoj ravnopravnosti i pogrešna poruka o svjetonazorskoj pluralnosti.

U nekim kritičnijim okolnostima sigurnosnih potresa u zemlji, u okružju ili globalno u svijetu, dominacija jedne vjere, jednog svjetonazora i jedne političko-ideološke potke sasvim je predvidljivo da bi se pokazala kontraproduktivnom. Povijest ima cijeli niz takvih primjera. Pametna vlast uči na tome, a budalasta opetuje pogreške. Pogubno je i na mala i na velika vrata oktroirati u pluralnom društvu kao hrvatsko jednu vjeru, jedan svjetonazor i jednu političko-ideološku volju. Osobito u njegovom sigurnosnom, obrambenom i redarstvenom/represivnom dijelu. Vojska i policija po ustavnoj definiciji RH ne smiju biti jednonacionalne i jednovjerske službe, jer ni žitelji RH nisu – i dobro je da nisu – jedan narod i jedna vjera/nevjera. Ako su te važne službe za obranu RH od vanjske agresije, unutarnje subverzije, sigurnost, red i mir građana koliko-toliko preslika političke, ideološke, svjetonazorske, socijalne, etničke, (ne/ino)vjerske, itsl. nervature zemlje, a morale bi biti, bez obzira na broj ovih ili onih pripadnika, onda je za unutarnju stabilnost zemlje neusporedivo važnije držati to u razumnoj/optimalnoj ravnoteži, nego hoće li Bog biti zadovoljan svojim uplivom među puškama i palicama.

Aktualna HDZ-ova vlast, međutim, ne osjećajući se dužnom išta mijenjati u četirima tzv. Vatikanskim ugovorima, unatoč pritisku dijela javnosti, pa i političke stranke Glas, tolerira, sudjeluje i novcem svih poreznih obveznika – ne samo praktičnih katolika kao u Italiji ili Njemačkoj – obilno financira katoličko dušobrižništvo u vojsci i policiji, ali i u bolnicama (svećenik na poslovima dijagnostike i liječenja, za plaću dvostruko višu od plaće medicinske sestre), školama (vjeroučitelji)… Za razliku od Slovenije i još nekih zemalja koje su olakšale vjerski harač svojim poreznim obveznicima, tzv. Vatikanski ugovori su u RH svete krave, pa upravo da građani moraju pasti travu, vlasti ne žele propitivati tu dugoročno jako opipljivu vrst Tuđmanove zahvalnosti Rimskoj kuriji zato što je država Vatikan među prvima u svijetu 1992. godine priznala državu RH i njega kao prvog hrvatskog predsjednika. Pače, rado se samonazivao – „vrhovnikom“.

Vojno-policijsko dušobrižništvo instalirano je 1996. godine jednim od triju tih ugovora, međutim, najteže je sjelo na džepove hrvatskih građana i sve ih vrijeme pali poput žgaravice ono što je 1998. godine zapečaćeno četvrtim, tzv. ekonomskim, ugovorom o gospodarskim pitanjima. Taj akt ima izravan novčani ekvivalent među rashodnim stavkama državnog proračuna – više od 250 milijuna kuna za Katoličku crkvu od, npr. 2017. godine 299,452.680 kuna ukupno za svih 15 vjerskih zajednica na državnim jaslama. Ključ je: dvije prosječne bruto plaće pomonožene brojem župa u RH. Država se također obvezala vratiti Crkvi u bivšem režimu oduzetu imovinu ili isplatiti novčanu protuvrijednost te ju osloboditi poreza na donacije vjernika i fiskalizacije niza drugih prihoda, na što su obvezne sve ostale pravne i fizičke osobe. To je neopravdano i neprirodno povlaštena pozicija hrvatske filijale međunarodne, a dobrovoljne udruge oko 1,2 milijarde vjerujućih građana u svijetu.

„Nije svejedno koja količina državnog novca i na koji način ide Crkvi“, primijetio je lani u ljeto lider oporbe Davor Bernardić (SDP) u intervjuu Novom listu, problematizirajući opstojnost tzv. Vatikanskih ugovora. Vjerska je kuna u proračunu za 2017. porasla 4,8 posto u odnosu na prethodnu godinu, s tim da je 1,3 milijuna otišlo za naknadu oduzete imovine, a 20,634.210 kuna je inkasirao Vladin ured Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. Prava je cijena tzv. Vatikanskih ugovora duboko ispod radara javne transparentnosti. Ni Crkva niti vlada ne smatraju potrebnim godišnje izvijestiti građane koji sve to plaćaju, uključivo i pripadnici te denominacije, koliko je ukupno javnog novca darovano Crkvi, tko ga, gdje i kako troši. Boris Knežević je još 2012. godine u analizi na portalu H-Alteru ustvrdio da Crkva po svim linijama od državnog do proračuna jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave i inih javnih izvora godišnje uprihoduje oko milijardu kuna.

Boležljivo stanje društva

Portal Lupiga.com objavio je 2014. godine istraživanje Ane Benačić i Jelene Miloš, iz kojeg proizlazi da je Katolička crkva u razdoblju 1996.-2014. i samo iz državnog proračuna ubrala najmanje 8,67 milijardi kuna. Ta je svota ravna ukupnom gubitku zdravstvenog sustava, dostatna trenutnom ukidanju svih lista čekanja u bolnicama, kupnji najskupljih lijekova svoj djeci oboljeloj od rijetkih/teških bolesti, izgradnji nove dječje bolnice s kompletnom opremom ili digitalizaciji svih škola u zemlji, odnosno realizaciji po finskim kriterijima reformiranog školskog kurikula iz ekspertne omotnice 500 najeminentnijih Jokićevih stručnjaka/znanstvenika… Vjeronauk u školama nije ni približno jeftin, jer 3000 vjeroučitelja (uključivo do neki dan onog iz OŠ Matije Gupca u Zagrebu, što bi Vesni Pusić i Stjepanu Mesiću sjekao glave, nabijao na kolac, itsl.) stoje porezne obveznike blizu 300 milijuna kuna godišnje, za plaće i naknade…

Plus milijuni za izradu vjeronaučnih udžbenika, financiranje crkvenih instituta za izobrazbu vjeroučitelja i pastoralnog osoblja, katoličkih vrtića, škola, sveučilišta, čuvanje/obnovu objekata, itsl. Od kolijevke pa do groba – uključivo vojno-policijski milirarizam u svim pojavnostima i (ne)opravdanostima – da parafraziramo slavnog Branka Radičevića, napadno dominira klerikalno doba. Nametnuta je atmosfera u društvu u kojoj je neprijateljski reći da si ateist ili agnostik, nedajbože pravoslavac, jer onda nisi Hrvat i ne voliš Hrvatsku ni sve što je hrvatsko, izrod si, veleizdajnik i četnik. U vojsci i policiji bit ćeš zazorna bijela vrana ne ideš li bar dvaput tjedno kapelanu, ne upoznaš li ga s bračnim drugom i djecom, ne javljaš li se na katolička hodočašća po zemlji i svijetu, ne dolaziš li na mise u svečanoj odori, ne križaš li se i kad treba i kad ne treba i glasno ne izgovaraš očenaše i zdravomarije…

Naprasnog ili napadnog je katoličkog fanatizma, pomodarskog, hinjenog, manje ili više (ne)uvjerljive glume u ulozi zauzetog Hrvata i katolika „većinski katoličke države“ neusporedivo više, nego  iskrene vjere. Za to boležljivo stanje društva nije kriva samo hrvatska filijala Katoličke crkve nego ponajviše politički mainstream koji se prevratnih 1990-ih godina ekspresno presvukao iz socijalističko-građanskih i SKJ/SKH partijskih u „domoljubna“ odijela, s krupnim crveno-bijelo-plavim bedžem na reveru „nacionalno osviješten“. Takav je bio i sam „vrhovnik“, bivši partizanski borac i Titov general, koji je još 1960-ih pisao panegirike jugoslavenskom socijalizmu, a HDZ i SDP su i danas puni ideološko-svjetonazorskih kamelenona, upravo najzauzetijih novokatolika koji se tek znaju prekrižiti, namjestiti za fotkanje u prvoj crkvenoj klupi i izmucati očenaš.

Javna slika vjerničkog puka hrvatskog, koju osobito njeguju HDZ-ovi političari i HRT na kojem se na prste jedne ruke daju nabrojiti deklarirani ateisti/agnostici i programi bez tamjanskog vonja, ne odgovara društvenoj zbilji. Ciljano je to i samozavaravajuće silovana slika, pretjerivanje kakvo nije dobro ni za Crkvu niti za državu, kada je riječ o ustavnoj obvezi skrbi za stanje zdravlja pluralnog i multikonfesionalnog društva. Ako su Bog, sveci i katoličke dogme otprije 2000 ili manje godina, mitovi i tradicije davnih vremena obrazac za život u digitalno doba, danas i ubuduće, pače naputak mladim naraštajima za koje se Crkva grebe već od trenutka utapanja spermića u zametnoj stanici, odričući ženi pravo raspolaganja vlastitom maternicom, piši kući propalo je.

Pučka mudrost kaže da ono čega je previše ni s kruhom ne valja. A Crkve je previše u javnom prostoru – od vjeronauka u javnoj školi umjesto religijske kulture, a vjerske indoktrinacije (tko voli, neka izvoli) u bogomolji do katoličkih performansa u vojsci i policiji, u suglasnosti ili organizaciji Vojnog ordinarijata, što se financira iz MORH-ovog i MUP-ovog proračuna, dijelom i Ministarstva hrvatskih branitelja. Statistički podatak o 86,2 posto katolika u RH nije vjerodostojan niti može biti službeni alibi za bilo kakvo vjersko pretjerivanje, pogotovo arbitriranje u svjetovnom dvorištu. Nije u tom smislu ni osobito važna činjenica da se između dvaju zadnjih popisa žitelja RH negdje izgubilo oko 200.000 tih vjernika. Istodobno je rastao broj ateista i agnostika, što također ne znači da se „komunjare“ vraćaju nevjeri niti da ljudima postaje mučno od previše politikantstva umjesto Boga s propovjedaonice i „pastirskog“ voajerizma nad vjerničkim novčanikom, stolom i krevetom. Ali…

Sve napredne i razvijene zemlje, pa i tradicionalno katoličke poput Irske, Francuske i Španjolske, ali i jedne Poljske, bilježe gubitak vjernika, jer se Crkva traljavo nosi sa sve drastičnijiom mijenama u suvremenom društvu. Gotovo dnevno na to upozorava i razboriti papa Jorge Maria Bergoglio, ali ga dio klera (ne)svjesno – ne razumije. Neka istraživanja u RH, među inima i Gallupovo 2006.-2008., o kojem je svojedobno pisao portal Index.hr, upućuju na spoznaju da svaki treći od oko 95 posto žitelja koji vjeruju u nekog boga, uključivo 86,2 posto katolika, mare za vjeru kao za lanjski snijeg. Čak će i neki klerici u „trenucima iskrenosti“ priznati da pravih, praktičnih vjernika nema više od oko 20 posto. Državni je zavod za statistiku obznanio da se u popisu žitelja 2011. godine 3,81 posto građana izjasnilo ateistima, 0,76 posto agnosticima te 2,17 posto se odbilo izjasniti o tom pitanju.

„Opravdano se sumnja“, komentirao je Index.hr, „da među onima koji se izjašnjavaju kao katolici ima nezanemariv broj ljudi koji to čine iz tradicijskih razloga, pod pritiskom većine ili jednostavno ‘po defaultu’. Gallupovi su istraživači ispravno krenuli od pretpostavke da će ljudi na pitanje o postojanju boga (katoličkog ili bilo kojeg drugog) često bez razmišljanja odgovoriti da vjeruju. No, kada se pitanje preformulira, odnosno kada ih se pita ima li religija u njihovom životu ikakav značaj, dobiva se znatno drugačiji odgovor. Koji vrlo vjerojatno daje puno točniju sliku o broju religioznih ljudi u određenoj državi.“

U Gallupovom se istraživanju 66,5 posto građana izjasnilo da im je vjera važna u životu, a 30,5 posto da im ništa ne znači, što je neusporedivo više od 4,57 posto deklariranih ateista i agnostika. Time je Hrvatska srednje religiozna zemlja u Europi. U odnosu na zemlje s kojima je do 1991. bila u zajedničkoj državi, više je građana kojima je vjera zadnja rupa na svirali – u najrazvijenijoj Sloveniji 52,5 posto, u Crnoj Gori 48 posto, u Srbiji 46,5 posto, na Kosovu 31,5 posto… U Uniji i svijetu, pokazuju istraživanja, vrijedi pravilo: viši stupanj razvijenosti zemlje, građanima vjera manje znači u životu. Čak 83 posto Šveđana ne mari za vjeru, u Danskoj 80,5 posto žitelja, u Norveškoj 78 posto, u Danskoj 78 posto, u Hong Kongu 75,5 posto, u Nizozemskoj 75,5 posto, u Japanu 75 posto, u Češkoj 74,5 posto, u Velikoj Britaniji 73 posto, u Finskoj 70 posto, itsl. Po toj logici, Hrvatska je sa svojih oko 95 posto vjerujućih u bilo kojeg boga i 86,2 posto samo katolika – jako nerazvijena. Prije svega mentalno.

Ustav drumom, država šumom

Ako postoji nekakav defekt u glavama, makar samo statistički, teško je pojmiti da to nije u stanovitoj korelaciji s ekonomskim, društvenim i moralnim stanjem i trendovima u zemlji. Neki u Uniji i širem svijetu nisu napredniji od drugih zato što ih Bog više voli, što mu se više mole, daju više crkvenog harača ili pak imaju više svećenika u vojsci, policiji, školama, u medijima i po domovima svojih građana… Prije će biti da razumno shvaćaju kako je važnije biti bog samima sebi, pa uložiti vlastitu kritičku pamet u svoj boljitak, a onaj gore se valjda znade i sam za sebe pobrinuti. Ako je baš takav kakvim ga opisuju oni što ga nikad nisu ni vidjeli niti čuli, jer ga nema upravo u trenucima kad ga ljudi najviše trebaju.

„Primite i ponesite Blagoslov svojim suradnicima i na svoja radna mjesta“, obznanio je netko s MUP-ovog vrha u plakatiranom pozivu neki dan policijskim službenicima na vjerski performans u državnoj instituciji. Jamačno se to nije moglo dogoditi bez ministrove suglasnosti, iako se Božinović tog dana nalazio čak u SAD-u, gdje je časkao s nižim službenicima FBI-ja. Nije društveno opravdano, kao ni politički, svjetonazorski ili kako već, dovesti katoličkog svećenika blagoslivljati u MUP, a kad se već čini što ne bi trebalo, ignorirati pravoslavnog, muslimanskog, židovskog… „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Ustav RH, čl. 41., st. 1.), ali država protivno vlastitom najvišem zakonu svejedno druka samo za jednu vjeru. Pa i u vojsci i politici, državnim službama koje bi morale biti intaktne od politike, ideologije i vjerske indoktrinacije. Ili, u odnosu na vjerska uvjerenja svojih pripadnika – rasadnici ekumenizma.

Kad to već nije tako – a nije jer se pretjeranom nazočnošću vojnih/policijskih odora u katoličkim bogomoljama, na hodočašćima sve do Lourdsa i svakovrsnim vjerskim događajima šalje poruka javnosti da se radi o katoličkoj vojsci/policiji katoličke države – katoličko uvjerenje prestaje biti osobna/privatna stvar pojedinca što sekularna država poštuje do zadnjeg slova, već institucionalizirana obveza koja s ustavno determiniranim sekularizmom nema blage veze. U tome je problem i zato mons. Juri Bogdanu nije bilo mjesto razmahivati se škropilom po središnjoj policijskoj ustanovi. Te državne službenike školuju, zapošljavaju, plaćaju, hrane, opremaju, obuvaju i oblače svi porezni obveznici – ne Katolička crkva, koja se neovlašteno samopozvala gurati u sekularne pore države, a ova neupitno mora ostati sekularnom.

U protivnom je više nema. Kad vojnici i policajci dođu kući s posla, skinu službene odore, neka se u slobodno vrijeme mole kojem god bogu žele, vjeruju u što god hoće i obilaze u kojoj god bogomolju… To bi i po najstrožim kršćanskim kriterijima – što ih i papa Franjo stalno gura pod nos „zaboravljivom“ kleričkom mainstreamu u svijetu – bio pošten/moralan odabir budući da među vojnicima i policajcima nisu isključivo praktični vjernici katoličke vjeroispovijesti. Dapače. Smiješno je i nemoralno sve ih odreda gurati na tuširanje pod svetu kišu mons. Bogdanovoh škropila.

blagoslov_mup_1__large

Foto: vojni-ordinarijat.hr

Kiksom s četirima tzv. Vatikanskim ugovorima i zanemarujući (ne)vjerski pluralan karakter sekularnog društva, vladajući u RH dopušta Crkvi izravno se miješati u politiku (kardinal Josip Bozanić, sisački biskup Vlado Košić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, injsl.) i upravljanje zemljom, što neprirodno iskače iz okvira poželjne u sekularnoj demokraciji uloge Crkve u izražavanju svojih stajališta o važnim društvenim problemima. Vjernici su, ne samo katolički, dio društva s građanskim obvezama i ljudskim pravima i slobodama jednakim i za ateiste, agnostike i inovjerce. Nije problem, kako tvrde sugovornici u „Ekumeni“, primjerno dobroj emisiji urednika i voditelja Augustina Bašića na HTV-u, „dok se Crkva bavi moralom i karakterom, jer joj država neće prigovarati, ali problem nastaje kad izađe iz toga“.

Slovenija je riješila taj problem sekularnije i učinkovitije od RH: nema vjeronauka u javnoj školi, nego ga svaka vjerska zajednica prakticira u svom aranžmanu, nema proračunskog novca za vjerske potrebe građana, a u vojsci su zaposlena samo dva svećenika… U Deželi se pouzdaju u puške i tenkove, ako i kada zagusti, znatno više nego u Duha Svetog koji je jedno s Ocem i Sinom.

Hrvatska je, pogotovo nakon nerazumnog potpisivanja tzv. Vatikanskih ugovora, temeljito klerikalizirana zemlja u kojoj su u tišini i sustavno posijani šleperi i šleperi raspela i svetih slike po svim državnim institucijama – jaslicama, vrtićima, školama, bolnicama, policijskim postajama, vojarnama, željezničkim i autobusnim kolodvorima, zrakoplovnim i morskim lukama, sportskim i domovima kulture, redakcijama javnih medija… Katoličkih je bogomolja i inih vjerskih objekata samo u prošlih četvrt stoljeća izgrađeno i obnovljeno (oko 700) više nego u stotinu prethodnih godina. I dalje niču kao gljive poslije kiše – čak na parkiralištima (Split 3) i po dječjim parkovima (Zagreb), guraju se u stare gradske jezgre i zaštićene zelene zone (Vepric nedaleko od Makarske)… Stotine milijuna kuna gutaju vjerska zdanja i oprema, koji su i Katoličkoj crkvi i državi preči (sic) od znatno potrebnijih na ovom svijetu novih/obnovljenih jaslica, vrtića, škola, bolnica, socijalnih ustanova, komunalne infrastrukture, itsl.

Rezultat: crkva – bolnica sto prema ni jedan. Jer, kada stisne Parkinson, a država pod ministrom Milanom Kujundžićem samo slegne ramenima na vapaje užasnute sirotinje za fizikalnom terapijom, trkom fra Tetki u bogomolju, koja još vonja više po firnisu i luxolu nego po tamjanu. To, gdje se ministar Kujundžić i HZZO nikako ne snalaze, jer parkinsonce valjda brkaju s pijancima, jamačno će se snaći Zahvalan, i posredničkim blagoslovom smjesta pojačati izlučivanje dopamina bazalnim ganglijima u mozgu.

U zemlji u kojoj vlastima ni u najgoroj krizi životnog standarda, iseljeničkom egzodusu mlađih žitelja i zastrašujućim učincima tzv. bijele kuge nije žao ubaciti godišnje blizu milijarde kuna pinke svih građana u crkvenu škrabicu, futrajući praznovjerje namjesto kritičkog promišljanja svekolike društvene zbilje i osigurati narodu dobro na ovom, a ne nekom izmišljenom svijetu nakon fizičke smrti, nema velikih izgleda za sreću. To će i nadalje biti nesretna država drastičnih socijalnih, ekonomskih, moralnih i vjerskih razlika, sukoba i svakovrsnih pripetavanja. Zemlja u kojoj je „dopušteno“ svećeniku iz Perušića nedaleko od Benkovca don Tomislavu Vlahoviću policijskom palicom sijati strah u prometu, zaustavljati automobile i maltretirati vozače i putnike.

polisvecenikzadar

Foto: dalicom.eu

„To se mene ne tiče“

Slučajno je taj katolički „pastir“ kapelan PU zadarske, pa je ispalo normalnim da mu nadređeni u Crkvi i državi nisu dirnuli dlaku s glave. Portal Zadarski.hr je 16. siječnja opširno izvijestio o incidentnom ponašanju don Vlahovića koji je, vozeći se svojom Mazdom 6 (ZD 248 IL) bijelosive boje, bez ovlaštenja i razloga policijskom palicom zaustavio na državnoj cesti od Benkovca prema Lepurima automobil Luke Ojurovića (24) i Šime Miletića (21), lažno se predstavio kao policajac PU šibensko-kninske te ih legitimirao i prijetio da će ih prebiti. Budući da su putnici u automobilu, Šimin brat Valentino Miletić i bratić Matej Čirjak, prepoznali don Vlahovića, pobjegao je. Incident su prijavili policiji, PU zadarskoj, MUP-u i Zadarskoj nadbiskupiji, a rezultat kao da prdneš u vjetar. „Ne znam ništa o tome“, odbrusio je policijski kapelan don Vlahović novinaru Zadarskog.hr. „To se mene ne tiče.“

Naravno da ga se ne tiče, ali u pravno uljuđenoj i demokratski osviještenoj sekularnoj zemlji kakvom RH tvrdi da jest nije normalno da se ni Crkvu niti državu ne tiče kada si duhovni „pastiri“ uzurpiraju prava koja nemaju niti smiju imati. Ni po Božjem niti po svjetovnom zakonu. Bit će zato indikativan, ako ništa drugo, diskurs vojnog ordinarija mons. Jure Bogdana za blagoslova u MUP-u RH: „Svemogući vječni Bože blagoslovi nas i naše prostorije. Udijeli svima nama srce koje će se spremno i nesebično davati. Obrati nas svojom dobrotom i odlučnošću da savjesno i odgovorno obavljamo svoje dužnosti na dobro vih ljudi, poglavito djelatnika u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova te dobra naše domovine poprimi u našega Gospodina Isusa Krista, koji je prošao zemljom čineći dobro“.

Katoličko-ateističko-agnostičko-inovjernički vox populi je taj pohod Katoličke crkve u MUP RH i navlačenje policijske odore s represivnim privjescima samom Isusu Kristu protumačio na FB-u sintagmama zbog kakvih bi i Crkva i država, da su ozbiljni kao što nisu, barem stavili prst na čelo: „Bedastoća najgore vrste“, „Primitivizam i budalaština“, „Koja glupost“, „Ajme meni, i mi kao živimo u sekularnoj državi“, „Možemo li znati: a) koja je cijena tog blagoslova, b) koja je korist tog blagoslova“, „To će nam kruha dati“, „A kada će blagosloviti javni zahod“, „Kad nas onda krene“…

Krenulo je, kako nije!? Ali nizbrdo. I četveroredno preko zapadnih granica RH. Prema zadnjem istraživanju rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop, objavljenom početkom siječnja, 67,3 posto građana smatra da zemlja ide u pogrešnom smjeru, a na rang-listi negativnih političara upravo premijer Andrej Plenković zauzima prvo mjesto. Među najpozitivnijim političarima, prvo mjesto već mjesecima drži – „Nitko“.

Marijan Vogrinec
Autor 30.1.2018. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija