Ivica Todorić i Agrokor alter ego hrvatske države

Marijan Vogrinec
Autor 17.4.2017. u 13:11

Izdvajamo

  • Neki neozbiljan, jelte, vicmaher ovih je dana u emisiji „Konvoj“ Hrvatskog radija kazao da je Hrvatska sada vlasnica samo državne zastave, grba i himne. I ničeg više. Međunarodno nevalidna kuna, koju se već sada želi zamijeniti eurom, te hrvatski jezik, kritično samokontaminiran pretežno anglizmima, nacionalna su obilježja još samo za kućnu uporabu posesivnih etničkih fantasta.

Povezani članci

Ivica Todorić i Agrokor alter ego hrvatske države

Foto: SD/ilustracija

Pravna stečevina EU-a skrojena po mjeri multinacionalnog, korporativnog kapitala, tržišta na kojem financijsko-politička moć bogatih i razvijenih protekcionistički obilno ubire vrhnje te ostavlja iza sebe katastrofalne socijalne razlike neviđenih posljedica i razmjera. Mali igrači tipa balkanskog kiflića čiji nesavjesni, uvlakački vođe namjerno ne poštuju životne interese vlastitih sugrađana, tzv. malih ljudi ne bi li bili pripušteni zobati materijalno-političke mrvice ispod stola za gozbâ uistinu moćnih, u toj su igri kapitala i interesa samo likovi s klupe za rezerve. Nikad neće dobiti minutažu u prvoj momčadi. Radi psihološkog dojma o važnosti u momčadi, trener ih tek tu i tamo šalje na zagrijavanje. Ništa više od toga. Agrokorov je vrč napokon došao na vodu i – razbio se

Marijan Vogrinec

Frka s Agrokorom završit će kako jedino i može završiti – sramotno, u konačnici tragično za državu ne samo zato što više neće imati „nacionalni koncern“ sposoban koliko-toliko nositi se s međunarodnom konkurencijom nego i stoga što je maloumno pristala na kukavičje jaje enormnih gubitaka uvaljeno u gnijezdo svojih građane. A to će dugoročno biti bolno i za građane i za cjelokupno hrvatsko gospodarstvo. Nikakav izvanredni vladin povjerenik, ma kako se zvao, ni vatrogasni „zakonski okvir“ (sic, okvir?), tzv. lex Todorić/Agrokor ili službeno Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značenja za RH – pa još i neusklađen s Europskom komisijom i pravnom stečevinom kakvu je Hrvatska pristupno potpisala s Unijom – neće eskulpirati vladu od posljedica dobrih namjera koje vode u pakao. A te se „dobre nemajere“, nevjerodostojno tvrdi premijer Andrej Plenković, ne odnose na spašavanje privatnog vlasnika koncerna Ivicu Todorića od pada u grobnu jamu koju si je sam iskopao, nego na spašavanje barem 40.000 Agrokorovih radnih mjesta u RH, od 60.000 u cijelom regionalnom lancu od BiH, Crne Gore i Srbije do Dežele.

„Želim reći da je vlada reagirala ne samo pravovremeno, učinkovito i odgovorno“, kazao je premijer u četvrtak na početku vladine sjednice, „već je pokazala da u ovakvoj krizi ima snage za političko vodstvo i rješavanje problema. Želim da svi shvate da bi u nekom drugom scenariju koji ne bi podrazumijevao donošenje Zakona bili u kontekstu uobičajenog stečajnog postupka koji bi prijetio gubitkom radnih mjesta možda i 200.000 ljudi (zajedno s izravno i posredno povezanim poslovnim subjektima, od najkrupnijih dobavljača do zadnjeg OPG-a negdje bogu iza nogu, op. M.V.), manjkom poreznih prihoda, financijskim nekontroliranim lančanim reakcijama to je važno. Bitno je da ovaj trenutak bude prekretnički za metodologiju poslovanja u Hrvatskoj.“

U te političke bajke za populističku uporabu uoči lokalnih izbora 21. svibnja, istina, ne vjeruje nitko ozbiljan, jer u kapitalističkom sustavu, kakav prakticira EU, država nema što tražiti u privatnoj tvrtci, čiji se vlasnik „nije snašao“ u tržišnom nadmetanju, zapao je u dugove te se vlastitom krivnjom doveo na rub bankrota. Hrvatska je u slučaju ove Todorićeve grandomanije, kojoj vlasnik koncerna, pokazalo se, nije dorastao jer je zinuo više nego što je mogao uredno poslovno progutati, prekršila ključna pravila kapitalističke doktrine. Stoga će premijeru Plenkoviću trebati u tjednu nakon Uskrsa znatno više od sreće kad se u Bruxellesu nađe oči u oči s gazdama prvog kata ili tzv. prve brzine EU-a ne bi li im uvjerljivo objasnio, a da se ne naljute, što je pisac želio reći tzv. lex Todorićem/Agrokorom.

Ako je takvo što uopće moguće očekivati od trenutnog premijera, koji se nikad u svoj svojoj diplomatskoj karijeri nije znao/želio vjerodostojno suprotstaviti washingtonsko-bruxelleskom interesnom mainstreamu, nego je pokorno/primjerno odrađivao zadane birokratske poslove. I na njima udobno čekao ne samo političke benefite. Vrlo moćna manjina tih iz prve brzine EU-a, koji uistinu odlučuju pa i građanima Bijedne Naše presudno kroje gaće, bile im po mjeri ili ne, a najčešće su kritično pretijesne, dolaze upravo iz zemalja čije banke-kćeri i korporacije-kćeri izvlače natprosječne profite iz RH, s područja Plenkovićeve premijerske nadležnosti i odgovornosti, a bitno diktiraju tempo u ključnom Agrokorovom sektoru djelovanja, trgovini hranom. Zašto bi stranim financijskim i gospodarskim subjektima bilo u interesu spašavati – konkurenciju? Pa onda i Berlinu, Beču, Parizu, Budimpešti i takvima spašavati, i k tome bildati poslovne mišiće Agrokoru? Nema šanse.

Ako smo braća u „obitelji kojoj i Hrvatska oduvijek pripada“, da parafraziramo pučku mudrost, „kese nam nisu sestre“. Najmanje u kapitalističkom sustavu za koji analitički plaćenici svjesno govore neistinu, da je u povijesti ljudskog društva – najbolji model.

„Favoriti“ na klupi za rezerve

Pravna stečevina EU-a skrojena po mjeri multinacionalnog, korporativnog kapitala, tržišta na kojem financijsko-politička moć bogatih i razvijenih protekcionistički obilno ubire vrhnje te ostavlja iza sebe katastrofalne socijalne razlike neviđenih posljedica i razmjera. Mali igrači tipa balkanskog kiflića čiji nesavjesni, uvlakački vođe namjerno ne poštuju životne interese vlastitih sugrađana, tzv. malih ljudi ne bi li bili pripušteni zobati materijalno-političke mrvice ispod stola za gozbâ uistinu moćnih, u toj su igri kapitala i interesa samo likovi s klupe za rezerve. Nikad neće dobiti minutažu u prvoj momčadi. Radi psihološkog dojma o važnosti u momčadi, trener ih tek tu i tamo šalje na zagrijavanje. Ništa više od toga.

Agrokorov je vrč napokon došao na vodu i – razbio se. Taj vrč koji neki s pravom ili trunčicom pretjerivanja nazivlju prenapuhanim balonom megalomanije nesposobnog, ekonomski neukog i nesavjesnog poduzetnika Ivice Todorića, zapravo je alter ego same hrvatske države. Koja će, predviđaju i neki ozbiljni ekonomski autoriteti u zemlji i inozemstvu, također skončati – pitanje je samo vremena – agrokorovski neslavno i jako bolno za gro njezinih žitelja. O toj će konačnici odlučiti potpuno isti ekonomski i razvojni razlozi, uzrokovani maloumnim tzv. „državnim“ ili „domoljubnim“ politikama izgradnje RH od 1990-ih godina na paradigmi legalne pljačke tzv. društvene, „ničije“ imovine te nacionalističke isključivosti i široke klerikalizacije/pokatoličenja društva.

Ta polit-ekonomska agenda, u ključnim sastavnicama podređena vlasnicima licencije hrvatske samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, unaprijed je osuđena na ograničen rok trajanja. Na to zorno upućuju u prošlih 27 godina sva politička, domovinsko-ratna, ratno-profiterska, tzv. pretvorbena, društvena i vjerska zbivanja u Bijednoj Našoj, čiji su rezultati negativni. Jedva da bi se u cijeloj hrvatskoj povijesti od doseljenja Hrvata na Balkanski poluotok našlo primjera veće nesloge, podijeljenosti, razdora i sukoba u nacionalnom korpusu od ovih što sada potresaju društvo i strmoglavo vuku zemlju na dno. Jamačno je politička nesposobnost i ekonomska ovisnost/podložnost Zapadu učinila beznadnom svaku mogućnost restrukturiranja Bijedne Naše na zdravoj osnovi baš kao što nikakvo tzv. restrukturiranje Agrokora po vladinom/državnom obrascu ne može čak ni spasiti sva radna mjesta, kamoli zadržati na okupu šezdesetak tvrtaka i namiriti vjerovnicima možda i znatno više od 50 milijarda kuna raznih dugova.

Kao što se propašću Agrokora pokazalo da Ivica Todorić nije znao držati uzde svog poslovnog giganta, u slučaju političkog, gospodarskog, društvenog i moralnog posrnuća RH na rubu nekog novog građanskog rata i gubitka licencije državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti dnevno se potvrđuje kako (i zašto) Hrvati ne znaju vladati sami sobom i kad im se posreći, doduše rijetko/iznimno u povijesti – državotvorna prigoda. Neki neozbiljan, jelte, vicmaher ovih je dana u emisiji „Konvoj“ Hrvatskog radija kazao da je Hrvatska sada vlasnica samo državne zastave, grba i himne. I ničeg više. Međunarodno nevalidna kuna, koju se već sada želi zamijeniti eurom, te hrvatski jezik, kritično samokontaminiran pretežno anglizmima, nacionalna su obilježja još samo za kućnu uporabu posesivnih  etničkih fantasta.

Judine škude i varljiva toplina „partnerskog“ tapšanja po ramenu hrvatskih državnih vođa svih su četvrt stoljeća Bijedne Naše sirenski zov iz „zapadne obitelji kojoj RH oduvijek pripada“. Oni mu nisu kadri odoljeti ni svezani uz jarbol, ne kontroliraju svoju svijest i razum, pa državotvorna prigoda svaki put – ode dovraga. Kao što će sad otići i koncern Agrokor kakav je znala i na koji je navikla javnost u regiji.

Nije vjerodostojna vladina sugestija „između redaka“ da premijer Andrej Plenković odjednom, kad se Agrokorov vrč već razbio, zna/može ono, što nije znala/mogla ni jedna vlada u prošlih 26 godina, koje su sve odreda tolerirale Todorićevu poslovnu megalomaniju. Kao što su tolerirale katastrofalnu i kriminalnu tajkunizaciju Bijedne Naše, na maloumnoj matrici prvog hrvatskog predsjednika (sic) Franje Tuđmana iz 1990-ih godina o „150-200 hrvatskih obitelji koje će učiniti od RH drugu Švicarsku ili Norvešku“. Sve su te vlade zapravo armirale gospodarsku katastrofu tuđmanovsko-tajkunskog tipa, kojoj su Ivica Todorić i Agrokor tek jedan od vrhova pogubne sante zbog koje je RH danas na samom europskom dnu, čak ispod ili ravna s Bugarskom i Rumunjskom, a kao SRH u sastavu SFRJ zemlja je bila prva gospodarska sila u Federaciji i treća među srednjerazvijenim zemljama zapadne Europe.

„Hrvatski tajkun ima klišeiziran životni put“, pišu 8. travnja 2017. na internetskom portalu Express.hr B. Rašeta i F. Lepan u članku „Hrvatski tajkuni: Nekad su živjeli u straćarama“. „Na točki A stoji skromna potleušica i ‘bosonogo djetinjstvo’, na točki B je rezidencija koja gradu i svijetu treba pokazati milijunaševu veličinu, a između tih dviju točaka nalaze se povremeni ili stalni, ali u pravilu nezaobilazni sukobi sa zakonom. Naš je tajkun, naime, često kontroverzni poduzetnik kojega nije pametno pitati za prvi milijun. Neki od njih, poput bivšeg kralja mlijeka Luke Rajića (vozača kamiona u Dukatu, op. M.V.), to i otvoreno priznaju. Drugi pak tvrde da su na početku kupili jabuku za kunu, potom je prali i glancali do visokog sjaja, a onda prodali za dvije kune. Tada su kupili dvije jabuke, pa Jovo nanovo… a onda je umrla bogata teta iz Amerike i ostavila im milijun dolara…“

Neki iz galerije „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ po Tuđmanovom obrascu (i izboru?), uključujući njegovu djecu Nevenku i Stjepana te unuka Dejana Košutića, već su odavno profućkali svoja poslovna carstva, neki su u smrtnom hropcu, a neki će uskoro ili za nešto duže vrijeme neminovno podijeliti neslavnu Todorić-Agrokorovu sudbinu. Javnost i da hoće ne može zaboraviti „poduzetnička“ imena janjevačkog tajkuna Josipa Gucića, pa Miroslava Kutle, Tomislava Horvatinčića, Željka Keruma, Ivića Pašalića, Franje Pašalića, Vladimira Zagorca, Hrvoja Petrača, Zdravka i Višnje Pevec, Joško Svaguša, Stipe Gabrića-Jamba…

„Zanimljivo je da su skoro svi veliki hrvatski tajkuni – osim Tedeschijevih – potekli iz identičnih društvenih okolnosti“, piše Express.hr. „Potleušice, radničko ili seljačko socijalno podrijetlo, pješačenje, oskudica, ponekad i glad. Nema sumnje da su godine teškog lišavanja razvile snažnu potrebu za dokazivanjem i nadoknađivanjem propuštenog. Često bez obzira na cijenu.“

To je bitna politička i ekonomska, ali i popudbina određene ne-svijesti koja nadilazi premijerovu poruku javnosti u vezi s Agrokorom. Budući da nije politički neuk niti diplomatski nepismen čovjek, teško da Plenković i sam vjeruje u to u što nastoji uvjeriti oporbu i širu društvenu javnost. Vlada nije reagirala pravodobno, kako tvrdi, nego se našla zatečenom Agrokorovim krahom na način kako se dogodio. Reagirala je brzopleto, a posljedice te brzopletosti tek predstoje. Do danas se ne zna tko je u vladi ili za vladu pisao tzv. lex Todorić/Agrokor, ako ponajbolji pravni stručnjaci za tu tematiku nisu, niti su konzultirani. Čak ni profesori specijalizirabnih katedri pravnih fakulteta u RH i znanstvenih instituta.

„Spasilačke“ izlike državne intervencije

Protivno premijerovoj tvrdnji, vlada nije pokazala „da u ovakvoj krizi ima snage za političko vodstvo i rješavanje problema“. Nikog ne obvezuje to što premijer „želi da svi shvate da bi u nekom drugom scenariju koji ne bi podrazumijevao donošenje Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značenja za RH bili u kontekstu uobičajenog stečajnog postupka koji bi prijetio gubitkom radnih mjesta možda i 200.000 ljudi, manjkom poreznih prihoda i financijskim nekontroliranim lančanim reakcijama“. Moglo se intervenirati na osnovi postojećih zakona, osobito po hitnom postupku pofriškanom Stečajnom zakonu. Time se ne bi konfrontiralo vladu s nepoštivanjem pravne stečevine EU-a niti bi se država kompromitirala intervencijom u privatnom koncernu. To ne smije biti „prekretnički trenutak za metodologiju poslovanja u Hrvatskoj“. Ni po kakvoj „spasilačkoj“ izlici.

Izvanredni vladin povjerenik u Agrokoru Ante Ramljak jest stručnjak od formata u poslu za koji ga je premijer Plenković izabrao obaviti u raspadajućem koncernu, ali nije čarobnjak. Možda bi mogao odglumiti iluzionistu tipa Davida Copperfielda da mu je premijer, uz nemoguće zadaće, dao i novac kojim će vjerodostojno riješiti ključne dubioze i restrukturirani Agrokor ostaviti na nogama. Novac je ključ problema. Bio je, jest sada i bit će ubuduće. Osim duga dobavljačima oko 17 milijardâ kuna i minimum 10 milijardâ u mjenicama bez pokrića, pa i 1,3 milijarde eura ruskog Sberbanka plus neki dan još 100 milijuna eura istog najvećeg vjerovnika radi pripreme restrukturiranja Agrokora pod vodstvom ruskog izabranika Antonia Alvareza III., ključni je problem kako osigurati tekuću likvidnost posrnulog sustava i onemogućiti blokade u mreži koja uključuje navodno oko 5000 Agrokorovih dobavljača i poddobavljača, kakve su ovih dana već zaledile znatan dio gospodarskog sustava.

Sva politička i ekonomska pamet restrukturatora pada na prostoj činjenici: bez novca i poslovnog povjerenja nema ništa od ozbiljnog posla. Kako smo među prvima pisali na našem portalu nakon javne eksplozije prenapuhanog Agrokorovog balona, Rusi znaju biti jako nezgodni igrači pokuša li ih se izigrati, a njihovi vjerovnici – vrlo moćne državne novčane institucije Sberbank i VTB – drže pretežan dio Todorićeva duga. Ta je činjenica itekako važna, jer te banke nisu željele sudjelovati s četiri druge banke u namicanju interventnog kredita od 80 milijuna eura, uz 4,97 posto kamata na 15 mjeseci, radi isplate plaća u Agrokoru uoči Uskrsa te dijela obveza dobavljačima, povezanim trgovačkim društvima i malim OPG-ima.

Ulaskom države u Agrokor, što neki analitičari drže izravnom direktivom Washingtona i Bruxellesa premijeru Bijedne Naše da po svaku cijenu onemogući ili barem znatno zakomplicira daljnji prodor Rusa u poslovni sektor RH, Banski su dvori omalovažili pokušaj Sberbanka i VTB-a da posredstvom Antonia Alvareza III. postave ne samo novu upravu Agrokora nego i restrukturiraju koncern primjereno svojim interesima. To je očiti znak da predstoje nove napetosti, ne samo zbog Agrokorova golemog duga Rusima, koje neće smiriti hitno slanje iskusnog diplomata Tončija Staničića u Moskvu gdje će, nakon dvije godine maloumnog hrvatskog zanemarivanja svjetske velesile, napokon popuniti upražnjeno mjesto veleposlanika RH u Ruskoj Federaciji.

„Vlasnici i menadžment Agrokora dosta su dugo krivotvorili financijska izvješća“, kazao je novinarima prvi potpredsjednik VTB-a Jurij Solovjev, čija banka potražuje od Agrokora više od 300 milijuna eura od ukupnog duga Rusima 1,7 milijardâ eura, što je ozbiljan izazov izvanrednom vladinu povjereniku Anti Ramljaku. „To je dovelo do toga da je kompanija upala u dugove koje nije prikazivala, ali u jednom trenutku je pitanje kratkoročne likvidnosti izašlo u prvi plan i zato je tvrtka došla u sadašnju situaciju. Nakon restrukturiranja duga moguće su i promjene u dioničarskoj strukturi.“

U međuvremenu se dosta toga zbiva izvan očiju javnosti, što je krajnje indikativno ne samo za postupak restrukturiranja koncerna nego i krajnji učinak. Tajnoviti Antonio Alvarez III. je po svjetlosnom brzinom izglasanom tzv. lex Todoriću/Agrokoru nestao iz Ciboninog tornja, a na njegovo je mjesto u Agrokorovom strateškom uredu zasjeo Ramljak s najbližim suradnicima. Prema nekim spoznajama Jutarnjeg lista, koje je prenijela televizija N1 Hrvatska, njegova se tvrtka Alvarez&Marsal „nije ni odazvala  na poziv koji je Ante Ramljak odaslao na adrese niza međunarodnih konzultantskih kuća, specijaliziranih za restrukturiranje. Alvarez III. je poslao odbijenicu Ramljaku?“

Vladin je izvanredni povjerenik, navodno, poslao pozive „za dostavljanje ponuda za sudjelovanje u restrukturiranju Agrokora na adrese šest velikih konzultantskih kuća specijaliziranih za taj posao. Osim Alvarez&Marsala, pozive su dobili FTI Consulting, AlixPartners, McKinsey, BCG i KPMG. Alvarez&Marsal nije se ni odazvao na poziv, a FTI Consulting se, otkriva sugovornik Jutarnjeg lista, zahvalio na ponudi, opravdavajući se da bi bio u sukobu interesa budući da surađuje s jednom od banaka s kojom je Agrokor u poslovnim odnosima“.

Da cijela ta tragična storija ipak ne bi bila bez svog humorističkog poglavlja, pobrinula se – a tko bi drugi bio svakom loncu poklopac!? – predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u kratkom međutku na margini jednog od svojih prekobrojno nekorisnih i skupih boravaka izvan domaje. „Zgrožena sam i jednostavno ne mogu vjerovati da u situaciji kada ne možete plaćati dobavljačima i hoćete li moći isplatiti plaće, da u situaciji kada ljudi strepe za vlastiti život i budućnost svojega radnog vijeka, kada možete izazvati domino efekt pada dobavljača, da i dalje možete živjeti u luksuznim uvjetima u nekakvom dvorcu“, bubne „žena iz naroda“ koja samodopadno po globusu glumata kraljicu i – ostade živa. Kivna na Todoriće, jer još nisu pokupili kovčege kako bi njoj, jelte, prvoj hrvatskoj predsjednici (sic) prepustili Kulmerov dvorac u Šestinama za rezidenciju u elitnoj podsljemenskoj zoni? Kakav vražji Pantovčak ili, nedajbože, čak predizborno obećana Visoka ulica na Gornjem gradu u Zagrebu!

Bolje da nemamo to što imamo

Uza sve što predsjednica Republike čini i što je činila u prošlih nešto više od dvije godine mandata, Kulmerova bi kraljevska raskoš na sjevernim padinama Zagrebačke gore taman pristajala njezinoj taštini (bez pokrića). Predsjedničini ormari pretrpani dizajnerskom odjećom i obućom, koju za potrebe vizualne promidžbe svog lika i djela mijenja triput dnevno, samo su još potrebiti tuceta-dva odgovarajućih krinolina. Što njezinom krojačkom timu, u slučaju potrebe, nije nikakav problem: gdje ona okom, oni skokom. Jer, zašto bi se Grabar-Kitarović uopće obzirala na „zle jezike“ javnosti, koji joj spočitavaju neumjereno, često neukusno prešetavanje frizura, odjeće i obuće pred tv-kamerama. Kako bi tek neumornoj globtroterici monarhističkih manira izvrsno sjele veličanstvene odaje u dvorcu što ih je Ivica Todorić dao urediti i opremiti kremi londonskih eksperata za tu vrst interijera!

Inače, Kulmerov se dvorac vodi kao imovina iz Agrokorovog portfelja, pa je zasad još neizvjesno kakva će u njemu biti sudbina obitelji Todorić. Neizvjestan je i sam rasplet slučaja Agrokor koji, u najcrnjoj inačici, može izazvati i pad Plenkovićeve vlade prije isteka mandata. To što se dogodilo/događa s najvećom nacionalnom korporacijom je, zapravo, pravo naličje političkih, ideoloških i gospodarskih Potemkinovih sela što ih je stisnutih zuba i šaka na kninskoj tvrđavi, postolujnog kolovoza 1995., sažeo Franjo Tuđman krilaticom „Imamo Hrvatsku!“ U međuvremenu, do danas, pokazalo se kako je bolje na nemamo to što zapravo – imamo. Zemlju koja ne da pristojno živjeti svom vlastitom narodu na vlastitom tlu, odumire iznutra, truje djecu lažnim domoljubljem i srednjovjekovnim praznovjerjem, izmišljenim mitovima iz nepostojeće prošlosti…

Raspad agrokorske megalomanije slika je i prilika službene Hrvatske koja već, eto, dvadeset sedmu godinu političko-ekonomski ne zna zbrojiti dva i dva, pa jamačno više nije daleko od raspada sustava. Sada je prekasno tražiti krivca kada je račun napokon stigao na naplatu. A krivac nije jedan. Nikakve teorije zavjere, kojima je osobito sklona politička (ultra)desnica, ne mogu eskulpirati biračko tijelo što svaki put iznova, mazohistički uporno daje upravljačke uzde svoje sudbine ljudima nahvao, kako bi kazao dum Marin, umjesto ljudima nazbilj. I u tom je smislu jako indikativan za „stanje nacije“ sada zvoneći Agrokor-Todorićev poučak. Velik je upitnik to koliko je bilo koja vlada Bijedne Naše, ne samo trenutna, Plenkovićeva, uopće još sposobna kontrolirati stanje u zemlji. Političko, gospodarsko, proračunsko, društveno i moralno.

Tagovi:
Marijan Vogrinec
Autor 17.4.2017. u 13:11