Ivo Anić: PUKOVNIKU NEMA TKO DA PIŠE

Povezani članci

• SMIJURIJA STOLJEĆA: tvrditi da Hrvati obožavaju HDZ
• Srbi pod ključem
• Katarina Peović: Radnici zaslužuju slobodne dane
• Drago Bojić: Žrtvovani na oltaru Domovine
• Iz Nazorove
• Tomislav Marković: Prezir prema Bajdenu kao prezir prema činjenicama o zločinačkoj prošlosti

U jednom od svojih najboljih romana „Pukovniku nema tko da piše“, Gabriel Garcia Marquez se zajebava sa jednim umirovljenim pukovnikom koji svakog petka odlazi u mjesnu luku očekujući službeno pismo s odgovorom na njegov zahtjev da ostvari prava koja mu pripadaju za služenje domovini. Služenje domovini u ovom slučaju je ključ, i mnogi naši „pukovnici“ zaboravili su zašto su zapravo izabrani od naroda, po kojoj agendi, i kakva bi pisma u budućnosti i mirovini od svoje domovine trebali očekivati. Sve po zaslugama, zajebavao bi se Garcia Marquez, gledajući onog pijetla sa kojim pukovnik provodi svoje preostale dane zbrajajući i oduzimajući što je za svoje uzaludne karijere dao svojoj domovini, a koliko joj je nanio štete, da mu ova svojom šutnjom iskazuje toliki prezir?

O šteti i preziru je naravno ovdje riječ, jer se u Hrvatskoj, zemlji sa pomahnitalim predsjednikom i ostalim kleptomanima pukovnicima koji su odavno odlijepili od stvarnosti, zadnjih godina događa tiha revolucija. Revolucija prezira, revolucija zgađenih i kontaminiranih ljudi, revolucija bijesnih i poniženih, revolucija pametnih ali prezrenih, revolucija koja se događa i revolucija čije razmjere tek trebamo ustvrditi. Tiha revolucija onih koji više ne mogu biti u istoj državi sa svim tim pukovnicima koji su „služenje domovini“ shvatili kao služenje svojim osobnim interesima. Razmjere te i takve revolucije, ma koliko je dobro skrivali, i ma koliko šutjeli o njoj, uskoro ćemo imati prilike jasno vidjeti. Crno na bijelo. Ima li uopće više tko pisati našem pukovniku? Što naš pijetao pukovnik misli o tim stvarima? Zašto se, kada već toliko energije troši na pisanje i čeka tko će mu pisati, ne pozabavi takvim stvarima, već se bavi modom pukovnika, kosturima pukovnika iz ormara i sličnim trivijalnostima?

Ima li uopće više tko raditi za naše pukovnike, pokazat će konačno iduće godine popis stanovništva. Dugo očekivan, od oporbe zaboravljen, a od pukovnika namjerno prolongiran, popis stanovništva, kako je objavio Državni zavod za statistiku, kreće u veljači iduće godine.

Ako ste kao pravi Hrvat na birou za zapošljavanje, eto izdašne prilike da se već ovih dana javite na raspisan natječaj i odazovete se na javni poziv za prijavu popisivača. Kako sam shvatio, za to lukrativno radno mjesto, koje će se honorirati i do 5000 kuna, dovoljno je da ste punoljetni, da imate minimalno završenu srednju školu, i da znate upaliti računalo. Po vještinama dakle, nikakvim većim znanjem ne trebate raspolagati od prosječnog ministra ili kakvog drugog pukovnika vladajuće strukture. Kada smo se već dotakli struktura, bolje rečeno pukovnika, iste su još u siječnju ove godine najavile famozni popis, no on se iz misterioznih razloga prebacio u postizbornu godinu, no to nije spriječilo ministra financija Zdravka Marića da istakne kako će se raditi o najopsežnijem i najsloženijem istraživanju sa kojim će se njegova pukovnija suočiti. Boljim riječima, sa pravim razmjerima gospodarske, socijalne i naravno demografske katastrofe koju je prouzročilo njihovo „služenje domovini“ kao i služenje bivših pukovnija, koje kako vidimo, dans u oporbi nisu u stanju dosjetiti se niti pitanja vladajućima što je sa famoznim popisom, i zašto se isti prebacio iz izborne u postizbornu godinu?

Da vas sada ne davim statistikama, brojevima i rezultatima, zadnji popis stanovništva RH proveo se u ožujku 2011. godine, a Državni zavod za statistiku krajem prosinca 2012. objavljuje i prve rezultate koji su egzaktno pokazali da u Republici Hrvatskoj, na njenom teritoriju koji iznosi oko 56 000 kilometara kvadratnih živi 4. 284.889 stanovnika. Zapamtite dobro taj broj, jer je važan za popis koji željno iščekujemo u idućoj godini, a koji već po procjenama struke, analitičara i grubog stanja na terenu govori da smo kao narod, prvi put u povijesti pali ispod čarobne granice broja četiri. Dakle ispod 4 milijuna, ako onaj kusur od 284.889 tisuća zanemarimo. No zašto je važan taj famozni popis stanovništva, i na koncu zašto ga se strukture toliko boje, a čak i oporba zaboravlja na njega, pokušat ću vam laički kao i uvijek opisati u pasusima dolje.

Taj popis naime, važan je za romsku manjinu u Hrvatskoj, koje je po zadnjim popisivanjima bilo manje od 17 000. Fora je naravno, što neslužbene brojke spominju oko 40 000 Roma, no po popisu, njih deklariranih kao Rome (među kojima se nalazim i sam) zabilježili smo manje od 17000. Ta je recimo zgoda sa popisom stanovništva pažljivijim čitateljima znakovita, jer zorno i najbolje pokazuje kako je teško biti recimo Romom u Hrvatskoj. Hoće li dakle našim pukovnicima kada konačno odu u zaslužene mirovine pisati njihovi Romi, čija su prava štitili, veliko je pitanje, i ako je suditi po Marquezu naš će pukovnik uzalud čekati pisma Roma. No nije ništa bolja situacija bojim se i sa Hrvatima. Posebno mladim Hrvatima koji se od 2011., pa do danas odavno popisuju na popisima stanovništva Irske, Njemačke, Kanade. Demografska obilježja stanovništva, a koje ovaj popis jasno određuje, najbolji su i najrelevantniji prikaz stvarnog stanja u nekoj zemlji.

Ako laže koza, drugim riječima, ne laže rog. On je, kao popis, ujedno i jedini relevantan prikaz svih gospodarskih, socijalnih, političkih, ali i svjetonazorskih procesa koji se odvijaju u jednoj zemlji, u jednom vremenu u kojem njom vladaju određeni pukovnici. Prostor na kojem ljudi žive, prostor na kojem ne žive, prosječna starost građana, i što je kao uvijek najvažnije Hrvatima, njihova odrednica o vjeroispovijesti, nacionalnosti i naravno, spolnoj orijentaciji.

Popis od kojeg se toliko strahuje, mnogi kažu i s punim pravom, jasno će i nedvosmisleno pokazati sve krajeve hrvatske koji su potpuno ili djelomično napušteni. Sve te plodne njive, oranice i žitnice od kojih je mladost Hrvatske odustala odlazeći trbuhom za kruhom. Osim toga, tim popisom jasno ćemo vidjeti demografsko dno na kojem se nalazimo, ali i točan broj onih koji hrane i na svojim leđima nose toliko i toliko branitelja, toliko i toliko službenika po izmišljenim ili manje izmišljenim ministarstvima ruda i izgubljenog vremena, toliko i toliko radno sposobnih ljudi koji se više ne deklariraju kao Hrvati, već Irci, i toliko i toliko Hrvata koji više nisu radno sposobni, a zaslužili su recimo da im se u pukovničkoj mirovini dostojno njihova domovina sjeti. Bolje rečeno, da im piše.

Popis stanovništva, uopće ne sumnjamo, bit će i na novijim Facebook statusima Zorana Milanovića, koji je u maniri pravog aktivnog pukovnika jako zadovoljan koliko mu njegova domovina piše i odgovara u komentarima istih. No valja vidjeti što će i aktualni predsjednik kazati na zajedljive komentare koji će preispitivati i njegovu ulogu u čitavom tužnom demografskom procesu, te valj očekivati kako će se predsjednik mijenjajući temu radije obrušiti na kakve nerelevantne komentare, nego li odgovoriti i na te konkretne. Hoće li i naš pukovnik kada zasluženo završi služenje svojoj domovini, čekati uzaludno pisma zahvale od nje, tek treba da vidimo, no čisto sumnjam da pisma koja čeka stižu iz Irske ili Njemačke. Koliko vidimo pisma našem pukovniku pišu oni u okvirima mile nam nepopisane domovine.

Popis stanovništva, da vas više ne davim, prava je i jedina slika ove zemlje. Što bi rekao Aristotel, pukovnici su mi dragi, ali mi je istina draža. I istina, ona prava, pokazat će se u svoj svojoj punini ako popisani Bog dade, u lipnju iduće godine. Do tada, mnogi će naši pukovnici ionako biti iza rešetaka, mnogima će samo ostati infantilni statusi na Facebooku da prate tko im piše, a mnogima, uključujući pukovnika nad pukovnicima, tek će tada i u tom momentu kada izađu jasni podaci, biti jasniji razmjeri njegova katastrofalnog služenja svojoj domovini. Za vrijeme tvog mandat pukovniče iselilo se toliko mladih ljudi, i stoga se ne čudi kada u starosti budeš čuvao svog pijetla i čekao da ti netko napiše kakvu poruku na Facebooku.

Možete li zamisliti pukovnika, kako jednom sjedi u Marquesevom vrtu, gleda svoga pijetla i nestrpljivo iščekuje svog poštara? Ja ga mogu zamisliti i ta slika me ispunjava nevjerojatnim zadovoljstvom. Gledati tog vremešnog čovjeka, sa pijetlom ispod ruke kako se pita kog vraga njegova domovina toliko čeka? Zašto mu se ne javlja?

Jer se nikada nije pitao što toj istoj domovini može dati, a što je ta ista domovina davno, kada joj je služio sve dala njemu.