Javna autoanaliza* hrvatskih biskupa

Ladislav Babić
Autor 30.10.2014. u 21:20

Kako predstavnik hrvastkih biskupa, njihov šef na nacionalnoj razini – kardinal Bozanić – kao zmija noge krije kako je na rimskoj Sinodi glasao o pojedinim točkama koje se tiču rodne ideologije, jer u tradicionalnom hrvatskom demokratskom duhu napose karakterističnom katoličkoj Crkvi, njena pastva ni slutiti ne smije što se petlja iza njenih leđa, za nadati se da će vjernici do slijedeće, redovne Sinode, doznati službene stavove svojih pastira. Ako su baš tolike ovce da im još nije jasno.

Piše: Ladislav Babić

Sredinom održavanja izvanredne Sinode s temom „Pastoralni izazovi obitelji u okviru evangelizacije” – sazvane od pape Franciska kako bi katolički biskupi u opuštenijem i liberalnijem duhu raspravljali pitanja spolnosti, spolnog usmjerenja i obitelji – biskupi Hrvatske biskupske konferencije uputili su 15. oktobra svojoj pastvi poruku, naslovljenu „Muško i žensko stvori ih!“, apriorno sumnjajući u prihvatljivost još nedonešenih zaključaka rimskog skupa, te ih nastojali unaprijed neutralizirati hrpom mudrolija. Uvjereni u vjerodostojnu kritiku stidljivih naznaka društvenih tendencija, iz sve snage kočenih njihovim angažmanom i spregom sa vladajućim elitama, vjerojatno ni svjesni nisu kako su javnosti izložili svoj psihološki profil. Kurzivom su citirani podnaslovi i neki stavovi ove povijesne budalaštine po hrvatsko društvo.

1. Čovjek pred izazovom novih mogućnosti što mu ih pružaju suvremena znanost i tehnika

„Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, izvršavajući zapovijed svojega Učitelja: “Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenomu” (Mk 16, 15), neprestano pratila čovjeka u njegovim životnim traženjima, mukama i lutanjima. Pritom je više puta prelazila razne kulturalne pragove i u svjetlu Božje riječi i zakona koje je Bog u trenutku čovjekova stvaranja upisao u njegovu narav prosuđivala kulture, svjetonazore i ideologije s kojima je dolazila u dodir.“

        Dvotisućljetna povijest Crkve je tek kap u moru povijesti čovječanstva, a kao institucija ograničenog trajanja i raširenosti, ogrezla u povijesno dokazani dogmatski i antiznanstveni konzervativizam, teško da posjeduje ikakve kvalifikacije za objektivne prosudbe svjetskih kultura, svjetonazora i ideologija. Znanost i humanistički moral imaju korijene daleko dublje usađene u prošlost negoli Crkva. Uostalom, prisjetimo li se Križarskih ratova, lomača, istrebljenja latinoameričkih i južnoameričkih naroda, uloge u nestanku sjevernoameričkih indijanaca, bestidno ponašanje za vrijeme 2.svjetskog rata i njenu zauzetost u spašavanju ratnih zločinaca (Štakorska linija),…, bolje bi u citiranom odlomku odgovarala riječ osuđivala (često izvršavajući osude „po mogućnosti bez prolijevanja krvi“) od upotrijebljene – prosuđivala. Ako je to činila u „svijetlu Božje riječi“, onda jedinu devijantnost ponašanja pokazuju njihovo božanstvo i promotori njegovih riječi u djela.

2. Čovjek u vrtlogu rodne ideologije

„Rodnu ideologiju susrećemo pod različitim nazivima: rodna teorija, rodna perspektiva, gender­ideologija i drugo. Iako je ta ideologija danas raširena i prisutna u brojnim područjima života, krajnji cilj koji se njome želi ostvariti često nije tako lako uočljiv.“

        Krajnji cilj nije uočljiv samo snagama kojima nije uočljiva ni vlastita izoliranost iz četiri znane nam prostornovremenske dimenzije; drugim riječima socijalno-evolucionim reliktima prošlosti. Da ih podučimo: krajnji cilj je oslobađanje čovjeka stega koje ga stišču u ostvarivanju njegovog pravog identiteta, na putu iskonske individualne slobode neograničene škripcima zatezanim „avetima prošlosti“religijom, u konkretnom slučaju „crkvom u Hrvata“. Upravo u trenutku kad papa Francisko potiče liberalnija preispitivanja glediša katoličke Crkve prema kompleksu hetero, homo i interseksualnih faktora te odnosa među ljudskim bićima.

2.1. Novo shvaćanje seksualnosti

„U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze.“

        Ideološka doktrina Crkve je da je ljudsko tijelo samo materijalno – pa prema tome i nevažno – sjedište duha, usađenog u čovjeka Duhom Svetim. Daklem i na osnovu tog shvaćanja, spol zaista može biti biološki zadan, dok je duh čovjekov slobodan da se osjeća kako mu ga je Sveti Duh i usadio. Crkveni oci nemaju uvida ni u moj, ni u duh bilo kojeg stanovnika planete – čemu bi ih više mogla podučiti psihologija – pa stoga ni pravo (o)suditi što se u njemu događa. U pogledu „utemeljenosti u biologiji, tradiciji i kulturi“, stvari su ovakve:

– biologija konstatira prisustvo homoseksualnosti kod sviju vrsta, dok procjena kod ljudske pokazuje da je oko 10% ljudi homoseksualno, a latentnu istospolnu nagnjenost pokazuje još veći postotak stanovništva. Svjetska zdravstvena organizacija ne tretira homoseksualnost kao bolest, a kolektivnom dijagnozom (hrvatskih) biskupa još se nije bavila.

– tradicija je mnogo dulja negoli bi htjela katolička Crkva, a nije Sveto pismo da se ne bi mogla – a to i radi tijekom povijesti – mijenjati. Grčka se naziva kolijevkom ljudske kulture, jer je na temeljima zasađenima davno prije pojave kršćanstva izrasla moderna zapadna civilizacija. Grci su homoseksulanost smatrali „višim oblikom ljubavi“ od one između žena i muškaraca. Nikome se danas ne imputira da stvari gleda na taj način, međutim – činjenice svjedoče kontra biskupskih gluposti o tradicijama. Uvjeren sam da su oni više uplašeni za svoje guzice, negoli budućnost čovječanstva, zaključak koji doduše dovode u sumnju prečesti homoseksualni skandali iz njihovih redova (posebno sa maloljetnim dječacima – pedofilija). Prevazilaženje tradicije jedan je od ukazatelja napretka, ma kako može relativno izgledati. Rimljani su tradicionalno razapinjali i bacali lavovima kršćane, potom su ovi tradicionalno spaljivali proizvoljno proklamirane neprijatelje vjere, da bi u novije vrijeme tradicionalno širili gluposti među maloljetnicima. Daklem, sve u svemu – jedino što je neutemeljeno su tvrdnje biskupa Hrvatske biskupske konferencije, koji se – vidljivo iz spiska literature – ni nisu udostojali citirati bilo koji relevantni znanstveni izvor. U rasponu od biologije, preko antropologije do psihologije i sociologije. Što svjedoči o njihovoj totalnoj neobrazovanosti, zakrinkanoj pseudoznanošću zvanom – teologija.

2.2. Rod je fluidna kategorija

„Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna “sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti. On je nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora.“

        Sve što se protivi individualnom izboru, a napose emocionalnoj odnosno psihološkoj strukturi čovjeka, je „društveno konstruirano“. Svaka nametnuta atribucija koju čovjek ne izabire dobrovoljno je „društveno konstuirana“ prisila nad pojedincem i njegovom slobodom izbora. Tako i konfesionalnost, te etnička pripadnost koje mu se nameće u dobi kad zna samo za majčin zagrljaj i sisu – u ovoj dobi jedina ljudski ispravna antiteza nametnutim „vrijednostima“. A kad čovjek nauči razmišljati i shvaćati – među inima i vlastite emocije – svako nametanje ograda njihovu iskazivanju gore je od zatvora. U zatvoru vlastitog duha biskupi borave već stoljećima, i kao da ne mogu podnijeti pogled na svijet koji se mimo njih oslobađa rešetaka. Citat iz Biblije veli:

„I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“,

što pojednostavljeno znači da je stvorio hermafrodita, jer je i sam takav bio, dajući mu slobodu da slijedi svoje prevladavajuće osjećaje. „Visokoumnim“ teološkim razlaganjima „stvaralačkog“ čina – kao da mu lično prisustvovahu – proturječi mnoštvo mitova starijih od kršćanstva (a koji i jesu njegovi praizvori) koji govore upravo o tome. Tek je, razljućen neuspjelim vlastitim djelom, posegnuo za mačem i raspolutio ga – nakon čega su se ustrašene polovice razbježale i od tada traže jedna drugu. Zastrašene bijesom vlastita „tvorca“. Čak i načelo reinkarnacije ne brani da je moja srodna duša utjelovljena u biološki rodnom (spolnom) obliku poput mojega, i tu prestaje svaka biskupska ingerencija. Kršćani oduvijek imaju problema sa vizualizacijom Boga, koga ama baš nitko nije vidio u njegovu obličju. Čak je i Mojsije, pri primanju božjih zapovjedi, čuo tek neko stenjanje iza grmlja popraćeno pirotehničkim efektima, dok se Isus može smatrati tek božjom prilagodbom ljudskom obličju kako bi ih lakše kontaktirao, a ne dokazom naše kreacije prema bilo čijem liku. Akoli već toliko ustraju u sličnosti sa nečim ili nekim, neka se pogledaju u zrcalo, potom usporedivši viđeno sa slikama iz biološkog atlasa. Možda uoče neke sličnosti sa rođacima koji kao da se cere njihovoj evolucijskoj regresiji.

        Istospolne ljubavi bilo je otkad je svijeta i vijeka, samo što slijepa crkvenjačka bratija to em nije vidjela, ili je trijebila, ili pak puku prodavala bajke. Koliko je uočljivo, čovječanstvo ne samo da ne izumire već se plodi i množi sve žešće i ćešće. Upravo u skladu sa božjom zapovjedi „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite“ – koju štovani biskupi gledaju javno svestrano opstruirati, dok u potaji hvaćkaju male dječake i curice, mrdaju se međusobno u svim mogućim kombinacijama, time najizravnije potvrđujući kako su postulati ljudske biologije iznad njihovih fantazmi. Kad bi ih zaista morila zabrinutost glede obitelji kako je oni zamišljaju, prvo bi raspustili vlastitu organizaciju unutar koje njeni licemjerno moralizirajući članovi, skupa s okupljenom gospodom – hrvatskim biskupima – stoljećima predstavljaju očigledni primjer njenog razaranja. Ironično bismo mogli konstatirati da žive u (istospolnim) komunama, na koje se također povremeno nabacuju svojim gnjevom – posebno kad im smeta ideološka orjentacija njenih članova. I, da – čovjek je zaista mjerilo svih stvari – stoga o njegovoj mjerki na ovome svijetu sve i ovisi, a biskupi slobodno u dosadi svojih bogomolji (financiranih od svih poreznih obveznika) pišu ustav svoje zamišljene „onosvjetske“ utopije. Daklem, i definicija bračne zajednice isključivo je u ljudskoj a ne božjoj nadležnosti, što bi biskupi odavno sagledali da ne promatraju svijet i promjene u njemu širom zatvorenih očiju.

3. Taktike rodne ideologije

„Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Okosnicu toga plana čine “zakon postupnosti”, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno­obrazovni sustav, implementacija u zakonodavstvo, napadi na svaku religiju i Crkvu te odbijanje rasprave o praksi “tjelesnih užitaka” i njihovim rizičnim čimbenicima, a umjesto toga ustrajanje na “ljudskim pravima”, “slobodi izbora” i “nediskriminaciji”.“

        Da se širenje znanstvenih spoznaja – od „postanka“ svemira do bioloških zakonitosti i psiholoških faktora koji upravljaju čovjekovom ličnošću, te saznanja o zakonitostima društvenog razvoja – u obrazovnim institucijama, kao i zakonodavno praćenjem istih, zbiva po određenom planu, može se potvrditi. Ali ne po zakulisnim planovima koji liče teorijama zavjere protiv Crkve, već naprosto po prirodi stvari. Čak i predavač vjeronauka ne smije trovati dječje duše kaotično, mimo plana koji – na žalost ove države i njenih još ponekih normalnih građana – odobravaju strukture u kojima sjede biskupi, a ne one Ministarstva prosvjete. Rizične činjenice mojih tjelesnih užitaka prepustite meni, mojim partnerima, obrazovanju i medicini, a biskupima bi bilo preporučljivije baviti se rizičnim činjenicama vlastite psihologije. Usporedba sa pravoslavnim ili protestanskim profesionalnim ekvivalentima morala bi ubrzati njihovu posjetu odgovarajućim liječnicima. Kad šovinistu ukažemo na njegov neljudski stav, to je prirodna reakcija zdrave ljudske psihologije a ne napad na šovena; sasvim obrnuto – upravo on atakira na dostojanstvo svih pripadnika naše vrste. Podjednako je i sa ukazivanjem na neprimjerenost pretpotopnih crkvenih učenja; neprimjerenost vremenu, ali ne i prostoru, kao što je na žalost uočljivo.

3.1. Djelovanje prema zakonu postupnosti

„Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću.“

        Svaka se istina o svijetu uvodi korak po korak. Kao što se osmoškolcima ne predaju iz neba pa u rebra spoznaje kvantne fizike, prema kojima biskupi (teorijski) mogu glavom kroz zid pokušavaju li to dovoljno dugo (mjereno etalonom starosti vasione) – a kao što je vidljivo, oni zaista uporno čine takve pokušaje – tako se ni djeci ne serviraju odjenom spoznaje o biologiji, psihologiji i raznolikosti spolnih faktora koji čine spolne odnose i posljedice koje iz toga proizlaze. Uostalom, sasvim sam siguran da Crkvi bolje odgovara razlaganje o rodama koje nose djecu (kojih sam se naslušao u mladosti) negoli sagledavanje oči u oči sa činjenicama – u ljudsko međunožje. Negdje je zapisano da bi čovjek umro kad bi mu se pred očima ukazala apsolutna istina. Biskupi umiru i pred relativnom – od stida – samo što jadnici toga nisu svijesni.

3.2. Ideologiziranje temeljnih pojmova

„S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom “lingvističkoga inženjeringa” s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi “majka”, “otac”, “supružnici” riječima “roditelj 1”, “roditelj 2”, “partner A”, “partner B” ili “C”… Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. Imajući u vidu važnost značenja i upotrebe spomenutih pojmova, možemo razumjeti zbog čega je u Hrvatskoj u određenim krugovima pružan tako snažan otpor i protivljenje da se referendumom izglasa i zatim u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Kolika je važnost takvoga ishoda referenduma pokazuje i činjenica da se pobornici rodne ideologije s njime ne mire, nego nastavljaju na drugi način i dalje voditi svoju borbu protiv njegova biološkoga i iskonskoga društvenoga značenja.“

        Da se biskupi s tolikom strašću ubacuju u osudu purističke, iskonstruirane kroatističke lingvistike, i osudu „postupnosti“ s kojom se uzajamna razumljivost varijanti zajedničkog jezika stanovnika Regije nastoji prikazati kao njihova potpuna različitost, još bi se shvatilo njihovo bavljenje lingvistikom. No, neobrazovanim (točnije, formalno obrazovanim) crkvenim ocima trebalo bi utuviti u glavu da su pojmovi roditelj1 i roditelj2 (još nigdje u Hrvatskoj praktično korišćeni) ovdje iz jednostavnog razloga logike i administrativne ravnopravnosti istospolnih partnera pred zakonom. Logike kao znanosti i logike djeteta koje se stjecajem okolnosti (mnogo širih no ih ograničena inteligencija biskupa može zamisliti) našlo u takvoj obitelji. Jasno je da dijete ni jednog od muških partnera neće zvati majkom, niti ocem ako su partneri ženskog spola. Ali je isto tako jasno svima – sem vrlim pametnjakovićima u mantijama koji više brinu brigu o tuđoj negoli vlastitoj spolnosti – da ih dijete neće nazivati roditelj1 i roditelj2. A kako će, to ostavimo djetetu i odnosima u takvoj obitelji.

3.3.Usmjerenost na odgojno­obrazovni sustav

„Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i “stabilan” rodni identitet zrelih muževa i žena. Iako ga nije lako razoriti, ipak se agresivnim, ali podmuklim djelovanjem može i to postići ili makar utjecati na stvaranje iskrivljenoga poimanja spolnoga i rodnoga identiteta muškarca i žene.“

        Ova točka i njome imputirana „podmuklost“ vrlo je dobro poznata religiji koja se i nakon sekularizacije Zapada, na zaista podmukle načine – koristeći pritom i novac onih koji se tome protive – ubacuje upravo u područje koje ih smeta. Doduše, samo ukoliko se bavi širenjem općeobrazovnih i etičkih spoznaja ljudskog roda, ali ne i fantazmi kreiranih u biskupskim glavama. Od krštenja novorođenčadi, preko vrtića i osnovne do srednjih škola, nimalo ih ne ometa urušavanje „nestabilnog intelektualnog identiteta“ mladeži, koje marljivo provode njihovi ničim kvalificirani poslenici. Pardon, savršeno primjereni upravo raboti koju bezobzirno vrše. Kad bi željeli, i to držali na umu, da ljudi dobrovoljno prilaze njihovu Bogu i nauku koji u njegovo ime šire, onda se ne bi ubacivali u škole i vrtiće već bi vrata crkvi danonoćno bila otvorena dobrodošlima. Pitanje je tek, bi li se kroz njih više ulazilo ili izlazilo.

3.4. Implementacija u zakonodavne sustave

„Rodnu ideologiju se implementira ne samo u odgojno­obrazovne, već i u zakonodavne sustave. Njezini pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN­a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće “odozgor prema dolje”, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo. Zakoni koji promiču rodnu ideologiju kao u pravilu žele redefinirati brak i obitelj s ciljem izjednačavanja istospolne zajednice s heteroseksualnim brakom. U sljedećem se koraku, kako se to može vidjeti u nekim zemljama, uvode zakoni koji istospolnim zajednicama omogućuju i posvajanje djece. Ti se zakoni donose prema spomenutoj taktici postupnosti, uvodeći drukčiji pogled na vrijednosti i legalizirajući nove načine ponašanja.“

        Kao što i sami uviđaju, dali božjom providnošću ili djelovanjem kofeina iz kave koju su popili u pauzi, preko niza ideološki različitih ili od ideologije nezavisnih institucija širom svijeta, nastoje se nova naučna saznanja i elementi novih etičkih (humanističkih) paradigmi implementirati u zakonodavne akte. Samo što mantijaška bratija ne uviđa jednu bitnu stvar – „legaliziranje novih načina ponašanja“ nije identično njihovom nametanju, što bi „muškarčine“ u ženskim haljinama htjeli učiniti sa svojima. Ono jednostavno znači društveno priznanje (konačno!) postojećih prirodnih raznolikosti među ljudima. Pobjedu razuma nad stoljetnom presijom i izopćenjima u kojima biskupska organizacija ima vrlo lijepih iskustava. Cjeloviti član(ak) 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima glasi:

l. Svatko ima pravo na odgoj i obrazovanje. Odgoj i obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; više i visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.

2. Odgoj i obrazovanje mora biti usmjereno punom razvoju ljudske osobe i jačati poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. On mora promicati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo medu svim narodima, rasnim ili vjerskim grupama te podupirati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira.

3. Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu.

Krajnje restriktivno tumačenje, idući u prilog vjerskih krugova, bilo bi da roditelji imaju pravo birati privatne obrazovne institucije za svoju djecu – počev od srednoškolskih, jer je osnovnoškolsko obrazovanje obavezno (u mnogim zemljamama i srednjoškolsko, uskoro i u Hrvatskoj) – a ne miješati se u programe javnih obrazovnih institucija sekularne države. Nigdje u članku nije implicirano da bi obrazovne programe trebale – namjesto kvalificiranih prosvjetnih – donositi vjerske institucije. Ukoliko roditelji žele prenijeti svoje intelektualne falinge ništa ne slutećim potomcima, neka se obrate ili osnuju za sebe podobne obrazovne institucije, koristeći pritom sredstva svojih istomišljenika. Daklem, dragi mantijaši – nije to komunjarska ili ateistička spačka, već je dobar dio čovječanstva vas i vaše ludosti ostavio davno za leđima. Još tamo od Erarzma Roterdamskog, koji vas je ismijao u ime razumnog dijela ljudskog roda.

4. Čovjek je stvoren kao muškarac i žena

        Čovjek je „stvoren“ , što obrazovani čitaju – evolucijom razvijen – kao čovjek, u dvije biološke varijante (a postoje i hermafroditi, na sramotu „božje genijalnosti“ i nadasve prirodnu činjeničnost stanja) i bezbroj psiholoških oblika, ovisnih o urođenim i stečenim faktorima. Ne znam misle li biskupi kako njihovog bolesnog druga treba radije zatući negoli mu presaditi žensku jetru, srce ili bubreg, transplantirati kožu sa ženske zadnjice – na taj način izričito oponirajući „božjem planu“ – no oni se svojim ponašanjem deklariraju kao da su stvoreni kao biskupi. Daklem, s izrazitim manjkom ljudskih kvaliteta, s kojom insuficijencijom si umišljaju da su upravo kao najpodobniji sposobni suditi o ljudima.

5. Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti

        I u ravnopravnosti. A kako su tu još i hermafroditi, te sva prateća gama ljudske psihološke raznolikosti, onda se akcent pomiče na neizrečenu sintagmu „jednakost u različitosti“ – žele li ljudi slobodu različitu od ponuđene vjekovnim zatočenicima svog maloumlja. Zaista, nikada muškarac neće moći zamijeniti biološku funkciju žene, niti obrnuto – žena muškarčevu. Uostalom, dragi biskupi, a gdje to stoji i tko to nameće? I rječcu „nikad“ treba samo vrlo relativno shvatiti; znanost je danas toliko napredovala da se vrši izvantjelesna oplodnja, doniranje i zamrzavanje jajašaca i spermija koji se koriste čak i poslije smrti roditelja kojeg dijete nikada neće upoznati. Istraživanja partenogeneze (razvoj embrija bez oplođenog jajašca – daklem, mužjak je nepotreban!) dovelo je do uspjeha kod miševa i zečeva. Dalek je put, ništa nije neophodno niti obavezno, a ljudi sa iskustvom se klone etičkih procjena koje tangiraju daleke generacije, ili pojedine – uvijek prisutne – ekstremne slučajeve, kad zatreba neka vrsta intervencije kao dokaz duboke ljudskosti, a ne izopačenosti. Dotle dragi biskupi, mi uživamo seksajući se, a vi masturbirajući budalastim saopćenjima. Prijatno vam bilo!

6. Istina o čovjeku upisana je u samoga čovjeka

        Svakako ne u smislu koji biskupi imputiraju. Čovjek je otvorena, beskrajna knjiga, a ne roman s ograničenim brojem stranica koji je autor (Bog) napisao, a mi ga samo trebamo čitati po uputama samozvanih božjih službenika, izvlačeći ne vlastite već servirane nam zaključke. Čovjek je potencijal, okrenut ka beskraju i vječnom traženju istine o svijetu i o sebi, a ne o Bogu. Ova druga vrsta me svakodnevno presreće s porukama kako je sva istina zapisana u knjizi staroj skoro dva milenija. Pa dobro, kažem im, što je onda niste pročitali i zadovoljni skončali život u uvjerenju da sad sve znate, nego uokolo gnjavite prolaznike? Ne umirete li ionako od dosade, sada kad sve znate, kad ste postigli status kloniraog Boga? Zar vam je preostao jedini gušt, preobrazba nevjernika kako bi i oni s vama umrli u dosadi? Biskupi kao da zaista pokazuju takvu intenciju.

7. Čovjek, remek­djelo stvaranja

        Čovjek kao vrsta je vrhunac zemaljske biološke evolucije, što smijemo tvrditi ništa ne znajući o srodnom razvoju širom svemira. Daleko od bilo kakvog remek-djela. Čak i o zemaljskim stvorenjima otkrivamo sve više nepoznatih detalja koji svjedoče o našem zajedničkom porijeklu i ne baš tolikoj razlici koliku smo si umislili. Čovjek pojedinac, daleko je od savršenstva i prije je svjedočanstvo da je Bog softverski paket instalirao u Adama i Evu ponešto pod utjecajem alkohola ili stimulativnih sredstava. Za vrhunskog majstora jadno; prije bi se njegov proizvod vratio u fabriku s uloženom reklamacijom ili kao škart roba. S biološke (znanstvene) strane sve je vrlo lako objašnjivo, i ne treba se pozivati na stimulanse koji zamagljuju um Stvaratelja. Ako se nevino, bezruko ili idiotsko (idiotizam je bolest, a ne uvreda!) dijete rađa s božjim blagoslovom, ili su na njega preneseni grijesi roditelja odnosno dalekih potomaka, što dalje s takvim bogom od mene. Priuštim ga biskupima! Hoćete li takvo dijete učiti da blagosilja svog „stvaratelja“, a znanosti postavljali ograničenja u namjerama da mu pomogne, onda se desila grdna zamjena identiteta – upravo vi ste se trebali roditi u tijelu takvog čovjeka, da vam se stvari makar malo razjasne.

8. Pružajmo svjedočanstvo života

„Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu “čovještvu” kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (“muško i žensko”) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga.“

        Proglašavajući ideologijom („rodna ideologija“) ono što ideologija jeste tek u njihovim smušenima glavama, a naprosto jeste etapa u oslobađanju čovjeka, biskupska poruka imputira kršćaninu svijest „o njegovu ‘čovještvu’ kakvo je izišlo iz ruku Božjih“. Jesu li gay momak, lezbijka ili transvetit, dijete rođeno umjetnom oplodnjom ili njegova majka koja živi izvanbračno sa svojim partnerom izašli iz ruku šegrta Hlapića ili Đavolovih, o tome izgleda kršćanin ne mora razmišljati. Za njega to čini hrpa biskupa, mentalno starijih i od hrđe nataložene na temeljima njihove organizacije. Upitali jednom mudraca bi li htio biti besmrtan? Ne bih – reče on – ja sam dijete ovog doba i svakako se nakon samo stotinjak godina života više ne bih uspio prilagoditi novim vremenima. Radije bih se ubio, isti čas kad spoznam da živim van vremena koje ne shvaćam. Ne želim biskupima preporučiti kolektivni harakiri, niti da ih svodovi institucije koja se neumitno urušava zatrpaju pod ruševinama. Ima još dosta vremena da skonačju na prirodan način, izbjegavši zajednički pokop sa svojim iluzijama. A dotle, još je na pretek vremena za tisuće budalastih saopćenja namijenjenih u prosjeku sve obrazovanijoj javnosti. Luđaci u ludnicama izigravaju Napoleona, smijemo li ovim dečkima zabraniti igranje božjih poslanika? I to spada u ljudske slobode i ljudske ludosti. Kako predstavnik hrvastkih biskupa, njihov šef na nacionalnoj razini – kardinal Bozanić – kao zmija noge krije kako je na rimskoj Sinodi glasao o pojedinim točkama koje se tiču rodne ideologije, jer u tradicionalnom hrvatskom demokratskom duhu napose karakterističnom katoličkoj Crkvi, njena pastva ni slutiti ne smije što se petlja iza njenih leđa, za nadati se da će vjernici do slijedeće, redovne Sinode, doznati službene stavove svojih pastira. Ako su baš tolike ovce da im još nije jasno.

Ladislav Babić
Autor 30.10.2014. u 21:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija