Jezični rasizam sa „znanstvenim“ pokrićem

Marijan Vogrinec
Autor 1.3.2022. u 08:00

Izdvajamo

  • „izrazito stručnim i odmjerenim ljudima“ okupljenim radi izrade zakonskog prijedloga objektivan će poznavatelj suditi i drukčije od Mire Gavrana, natprosječno plodnog pisca, čija se djela izvode/tiskaju u desetcima zemalja više/češće no ijednoga inog iz tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. U taj je osinjak tzv. stručnosti i odmjerenosti bolje ne dirati. Pogotovo pak polemizirati s izvjesnim Ivicom Šolom koji će, je li, u Slobodnoj Dalmaciji objaviti falšu, neinventivu satiru „Kome smeta najavljeni zakon o hrvatskom jeziku? Svaka emancipacija, od Kenije do Hrvatske, počinje upravo onom jezičnom“ u kojoj se pokojni (sic transit) Jomo Kenyatta, političar/borac za neovisnost Kenije, obraća „Hrvaticama i Hrvatima“. Podsjeća ih na „kulturnu kolonizaciju komunističkog Beograda“, „druga Tita, prijatelja nas nesvrstanih“, “druga Stipu Šuvara i druga Žanka“, „1967. godinu i Deklaraciju o hrvatskom jeziku“, „sarajevsku Deklaraciju prije par godina o 'zajedničkom jeziku' koju je inicirala Snježana Kordić, gdje se de facto negira hrvatski jezik“, etc.

Povezani članci

Jezični rasizam sa „znanstvenim“ pokrićem

Sanda Ham – Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Vrijedi se nasmijati zagrobnoj invenciji kojoj Slobodna Dalmacija neoprezno daje pravo građanstva: „Zato na temelju mog iskustva iz 1928. godine (borba Kenijaca za dekolonizaciju, op. a.), puna podrška Crnoj Ptici (alijas Miro Gavran, sic transit, op. a.) i Matici, a gospođi Modrić (ismijala u Telegramu Matičinu inicijativu, op. a.), ili na ingleški Dreamy Blue, borbeni pozdrav iz vječnih lovišta (kao da je Afrikanac američki Indijanac, a ne pripadnik kenijskog naroda Kikuyu, op. a.). Vaš Jomo Kenyatta, uz kenijski pozdrav: Hakuna Matata!“ Dobro, kad smijeh umine, blago će pomilovati domoljubnu dušu stihovi najdomoljubnijega hrvatskog pjesnika srpske/pravoslavne etničke krvi Petra Preradovića: „O jeziku, rode, da ti pojem,/ O jeziku milom tvom i mojem!/ O preslatkom glasu onom/ U komu te mile majke/ Usnivahu slatke bajke…“ Jezik je, je li, i tvoj i moj, nikako samo tvoj ili samo moj. Dijete je iz iste staroslavenske maternice. Ma što držali Sanda Ham, Kenyjattina Crna Ptica i takvi. Život jezika uvijek će biti jači od njihove volje, kao što je uvijek bio jači od svih/svačijih svojatanja, pa je danas kakav jest i sutra će biti kakav autonomno odluči biti. 

Marijan Vogrinec

Ako je nesuvisla pomisao o prevođenju govora umjetničke gromade hrvatskoga glumišta, odnedavno pokojnog Mustafe Nadarevića, na hrvatski jezik izletjela iz godinama već kontroverznih usta profesorice Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i glavne urednice časopisa „Jezik“ Sande Ham, pa u emisiji ništa manje kontroverznog novinara lokalne televizije Z1 Tihomira Dujmovića, u povodu nakane nove uprave Matice hrvatske da predloži donošenje zakona o hrvatskom jeziku (sic transit, zakona!?), čija je izrada već povjerena petočlanoj radnoj skupini, onda se ne treba čuditi što je riječ o notornoj jezičnoj gluposti na entu sa „znanstvenim“ pokrićem. Koja je u znanstvenoj javnosti i tzv. mainstream medijima uglavnom popraćena s podsmijehom, ironijom i podsjećanjem na sličnih nekoliko, unaprijed već, neuspješnih/propalih pokušaja nakon (samo)ubilačke prakse u razdoblju tzv. NDH. Zakon o hrvatskom jeziku u trknutom tzv. SNS-u (Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, sic transit), gdje se takorekuć na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi – od profesora hrvatskog jezika i književnosti do novinara i političara… – koji se korektno služe standardnim materinskim jezikom, ali i bez prevoditelja (kakav zapravo ne postoji) u dušu razumiju Srbina iz Aleksinca, Bosanca iz Tuzle ili Crnogorca iz Pljevlja.

Isti taj Hrvat štokavac, recimo iz Našica, pa čak i student na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Sande Ham, bez ikakvih će se poteškoća, je li, sporazumjeti sa Srbinom iz Aleksinca, Bosancem iz Tuzle i Crnogorcem iz Pljevlja, a uopće neće razumjeti, recimo, svog sunarodnjaka, Hrvata iz Bednje, iz nekog sela na Ćićariji, bodula s kvarnerskih otoka… ili čitajući „Planine“ Petra Zoranića, „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ imenjaka mu Hektorovića, „Juditu“ Marka Marulića, „Pjesni ljuvene“ Đore Držića, etc., u biti neće imati pojma o čemu se radi, ispričano hrvatskim jezikom. Je li, i za razumjeti hrvatski jezik u romanu „U noći“ Ksavera Šandora Gjalskog, pravim imenom Ljubomila Tita Josipa Franje Babića, Hrvatu će naraštajima s dna etničke kace trebati rječnik da bi razumio što zapravo zbori hrvatski velikan pisane riječi. Otkako su zapadnom geostrateškom ujdurmom bili 1990-ih godina u krvi razbucali bivšu 24-milijunsku državu tzv. bratskih naroda i narodnosti, međunarodno uvažavanu neusporedivo više od bilo kojega danas samonedostatnog bantustana na njezinu tlu, nacionalizmi/šovinizmi su izveli – i još ne posustaju, sic transit – agresiju i na materinski jezik kojim govore i stoljećima se razumiju svi Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi na zapadnom Balkanu.

Hrvatsko-srpska krvna grupa

To nije jedan jezik s manje-više jednakim jezičnim zakonitostima, kažu, koji se u bivšoj državi nazivalo srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, srpskim ili hrvatskim, hrvatskim ili srpskim, pa u nazivu nije bilo ni Crnogoraca niti Bošnjaka (strašne li nepravde?), nego su to potpuno različiti jezici: srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski. Ni ti narodi više nisu braća kao što ih se u bivšoj državi smatralo slavenskom braćom, ni njihove kulture više nisu komplementarne (iako ih ni najozbiljnija znanost, je li, nije kadra dokumentirano/razložno razgraničiti) niti su njihove povijesti neovisne jedna o drugoj, gospodarske i međuljudske komunikacije, rodbinske i ine veze… Niti će ikad biti ma što smjerali i činili svi ti nacionalizmi/šovinizmi koji bi i jezik, i kulturu i međuljudske veze silom trančirali da bi – recimo, ekstremna tzv. desnica u Bijednoj Našoj od tzv. državnog osamostaljenja neuspješno gura teoriju o tzv. iranskom podrijetlu Hrvata (sic transit), o njihovoj nepripadnosti najvećoj svjetskoj rasi, Slavenima, pa onda i jeziku koji „ne pripada“ (sic transit) istoj staroslavenskoj osnovi u porodici indoeuropskih jezika – da bi im službeno i makar papirnato odbila priznati istu slavensku/rasnu/jezičnu krvnu grupu i svaku vezu sa Srbima.

Zato se po svaku cijenu mora presječi ta bratska pupčana veza i njihovi se jezici moraju razlikovati, „znanstveno“, je li, dokazati međusobna „nerazumljivost“ govora Hrvata iz Bijedne Naše i govora Bošnjaka iz Tuzle, Crnogorca iz Pljevlja, Srbina iz Aleksinca… Nema veze što su razlike među govorima/dijalektima Hrvata u matičnoj domovini znatno veće, a nerazumijevanje među izvornim govornicima gotovo apsolutno? Glupost na entu. Jezični rasizam sa „znanstvenim“ pokrićem? Itekakav. Neznanstvena glupost da te bog sačuva. Kontaminirajuća zla nakana s polit-ideološkim predznakom koji pretpostavlja podjele, potiranje vrijednosti iz prošlosti života ne samo u zajedničkoj državi no i prvih susjeda upućenih jedne na druge i u dobru i u zlu bez obzira na trenutne državnopravne okolnosti, etc. „Zamislite popularnu emisiju Nove TV ‘Lud, zbunjen, normalan’, mi svi čujemo da to nije na hrvatskom jeziku“, pametovala je Sanda Ham, (marljiva učenica Stjepana Babića, neuspješna pak učenica velikog hrvatskog jezikoslovca Ljudevita Jonkea, potpisnika Novosadskog dogovora, 1954. godine, te suautora Pravopisa, etc.) u Dujmovićevoj desničarski ostrašćenoj emisiji na Z1, lokalna televizija, koja ugošćuje podjednako i nacionalistički/šovinisički ostrašćeni talk show „Bujicu“ i dozlaboga kontroverznog Velimira Bujanca, „I moramo se odrediti prema tome, hoće li to imati ili to neće imati prijevod. Zakon jasno kaže: hrvatski jezik je poseban jezik i nije kao nijedan drugi. Dakle, svi oni bosanski, crnogorski, srpski tu otpadaju. Zakon vam kaže da kazališne predstave, televizije i sve moraju biti na hrvatskom jeziku, ako nisu da se mora osigurati hrvatski prijevod.“

Sanda Ham, koja je prije pet godina također sudjelovala u neuspješnoj inicijativi za pisanje zakona o hrvatskom jeziku kojim bi se – prijetnjom određenim sankcijama, dakako – privodilo općinstvo, je li, „jezikoslovnoj pameti“ po obrascu manje-više istom kao onomad u tzv. NDH, smatra govor Mustafe Nadarevića valjda jednakim engleskom, njemačkom, ruskom ili tako nekom stranom jeziku koji ona razumije, „godinama ga je  učila“, ali „to nije razlog da se programi na tim jezicima emitiraju bez titlova“. U doba najljuće provale nacionalizma/šovinizma na jezično tlo 1990-ih godina, u doba eskalacije protusrpske/protučetničke mržnje u Bijednoj Našoj i zahtjeva za zakonskim uvođenjem sankcija onima koji ne govore ili ne pišu „hrvatski“, pa se nasilno/drastično „pohrvaćivalo“ vokabular, mijenjalo gotovo svu stručnu terminologiju u nastavi hrvatskog jezika i književnosti, donosilo gramatike i pravopise koji su jedni druge potirali, a prosvjetno se ministarstvo kukavički pravilo tošo, neutralnim, lumeni prekonoćnoga novohrvatskog čistunstva zahtijevali su i uvođenje službenih sudskih tumača za srpski jezik. Sic transit. Što je, dakako, bilo propalo već kao ideja, kao što je trebalo vremena i vremena – i još treba, je li!? – da se hrvatski jezik prizna posebnim jezikom u odnosu na srpski u međunarodnim institucijama, pa slavenskim lektoratima na stranim sveučilištima, etc. Malo je sluha u svjetskoj jezikoslovnoj znanosti za te zapadnobalkanske nacional-jezične prijepore, pa…

Tihomir Dujmovic – Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Hrvati se bez ikakvih problema, titlovanja i prevoditelja razumiju s ostalim zapadnojužnoslavenskim govornicima – je li, Bošnjacima, Crnogorcima i Srbima – te ovi s Hrvatima, tako da  ni jednima niti drugima ne treba za razumijevanje nikakva dodatna škola. Najmanje Sanda Ham, Tihomir Dujmović, Z1, novopečeni predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran i njegova nacional-udesno nagnuta stručna skupina (akademici August Kobačec, Stjepan Damjanović, Mislav Ježić te jezikoslovci Tomislav Stojanov i Mario Grčević), čiji polit-ideološki/svjetonazorski profil a priori sugerira kakav će biti ishod nacrta jezikoslovnog zakona o hrvatstvu gdje čuli i ne čuli. Papir svašta trpi, trud nerijetko znâ biti uzaludan, a životna praksa – svaki je jezik živi organizam, društveno uvjetovan i bitno ovisan o okolini u kojoj opstoji, o ljudima koji njime komuniciraju s drugima – pa ni najopakije sankcije zadrtih jezikoslovaca trenutno na pozicijama moći ne mogu utjerati ljudima u glave ono što oni ne žele i što u njih ne može stati. „Hrvatski“ vrtolet i zrakomlat nisu uspjeli zamijeniti helikopter, nisu pustili korijen među Hrvatima – a da ih na to ama baš nitko nije prisiljavao – ni žaropek (roštilj, grill), ni krugoval (radio), ni dalekovidnica (televizija), ni munjovoz (tramvaj), ni munjara (električna centrala), ni brzoglas (telefon) niti sva sila „novohrvatskih“ izmišljotina i (pro)ustaških kovanica za svu silu tuđica, arhaizama, barbarizama, internacionalizama… bez kojih bi hrvatski jezik bio neprepoznatljiv, kljakav komunikacijski torzo.

Nepismenost preko noći

Među Hrvatima nije pustio korijen čak ni relativno prihvatljiv uspornik (tzv. ležeći policajac na prometnici), „Jezikov“ natječajni pobjednik honoriran s 5000 kuna, među lakonotnim estradnjacima ni zapozorje (osim u Mirka Fodora s HRT-a) nije prihvatljivije od engleskog originala backstagea, a vladin potpredsjednik i braniteljski ministar Tomo Medved morao bi u večernju školu Sande Ham ne bi li napokon naučio da pridjev potrebito nije hrvatskiji od pridjeva potrebno, odnosno da oni su bitno različitih značenja. Prođe li zakon koji bi zadovoljio profesoricu Ham, novinara Dujmovića i matičara Gavrana s momčadi strogo odabranih jezičara, a premijer RH namigne ministrici Nini Obuljen-Koržinek da je s nacrtom jezičnih paragrafa sve O.K. – što se na općenarodnu sreću neće dogoditi – i sâm Andrej Plenković, da se ne govori o inima bliže mu ili dalje od srca, rizikuje masne novčane kazne ili, nedajbože, čak i štogod prdekane, zbog silnih internacionalizama, pleonazama i kakvih sve još „nehrvatskih“ jezičnih egzibicija u svojim dnevnim filipikama. Prođe li ta nedopečena ideja o jezičnom čistunstvu zaštićenom zakonskom normom i pročišćena samo intervencijom „pravih/savjesnih/domoljubnih“ hrvatskih jezikoslovaca – što se na sreću pluralnoga u svakom smislu žiteljstva RH neće dogoditi, ni slučajno, jer bi to bilo maloumno, a vlast ipak nije takva niti su građani veslo sisali bez obzira na stupanj izobrazbe – 99,99 posto ljudi tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene preko noći postaje jezično nepismeno ili polupismeno.

I kao takvi podliježu sankcijama. Doduše, ne bi im valjda padale glave s ramêna kao onomad u tzv. NDH za paradržavne strahovlade u javnoj uporabi „čistoga“ hrvatskog rječnika i tzv. korienskog pravopisa, ali… Ovima, kao ni onima, nije jasno da se tzv. stanje zdravlja materinskog jezika ne može utjerivati silom i to po obrascu koji će oktroirati ova ili ona skupina jezikoslovaca, zaklanjajući svoju volju i (ne)znanje iza – znanosti. Jezikoslovci s najrespektabilnijim titulama, akademici i takvi na ovim zapadnobalkanskim širinama kritično se desetljećima i stoljećima čak ne slažu govore li južnoslavenska plemena Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jednim ili manje-više, odnosno, potpuno različitim jezicima. Prijepori traju, manjeg ili većeg intenziteta od 1850-ih godina, hrvatskog jezikoslovca srpske nacionalnosti Đure Daničića, hrvatskih „vukovaca“, Vatroslava Jagića i iliraca u doba nacionalnih buđenja što su se, je li, posredstvom zapadnobalkanskih studenata iz mitteleuropskih preporodnih, kulturnih središta prelijevali u ovdašnje autro-ugarske kolonije i Kneževinu Srbiju po oslobođenju od polumilenijskoga osmanlijskog zuluma do danas.

A stvar je prijeporna među jezikoslovcima – jedan, isti jezik s neznatnim razlikama koje ne utječu bitno na sporazumijevanje ili različiti jezici? – ali  ne i među tzv. običnim/malim ljudima svih četiriju etničkih zajednica. Isti jezik, koji su Hrvati oduvijek nazivali hrvatskim, Srbi srpskim, Crnogorci crnogorskim, a Bošnjaci odnedavno i službeno – bosanskim, tako nazivaju i danas. Hrvati i Srbi, recimo, svoj su materinski jezik nazivali hrvatskim, odnosno srpskim i za bivše države kada se službeno nazivalo hrvatskosrpskim/srpskohrvatskim, odnosno hrvatskim ili srpskim ili srpskim ili hrvatskim. U Crnoj Gori se taj jezik nazivalo i srpskohrvatskim, i srpskim i crnogorskim… I nitko od tzv. običnih/malih ljudi u bivšoj SFRJ nije imao problema s tim da svoj materinski jezik naziva imenom naroda kojem pripada, nemaju ni danas, ali ga imaju nacionalni/istički političari i separatistički jezikoslovci iz razloga koji nemaju blage veze s kakvoćom (su)života svojih sunarodnjaka, inoetničkih sugrađana i naroda na koje su povijesno upućeni – i bit će dok je svijeta i vijeka – u neposrednom susjedstvu. Jer, ako se ne razumiješ i nisi dobar s prvim susjedom, bolje da te nema kada ti zbog nečega zagusti. A na zapadnom Balkanu svako malo zagusti.

Da nije dobrosusjedstva i povjerenja, Crnogorci jamačno svojedobno ne bi pozvali jezikoslovca Josipa Silića, najkompetentnijega hrvatskog stručnjaka za pravopis, da im u suradnji s tamošnjim kolegama normira temeljna jezična pitanja. Silićeva Crnogorska gramatika i Crnogorski pravopis u crnogorskim su školama od 2011 godine. Jest da je tzv. hrvatski jal odradio svoje. Siliću se zamjeralo „kroatizaciju“ crnogorskog jezika, no, psi laju, a karavane prolaze… Kad je autorska malenkost ovih redaka svojedobno u intevjuu za „Vjesnik“ u Društvu hrvatskih književnika upitala tadašnjeg ministra akademika Vlatka Pavletića o tomu koji od četiriju hrvatskih pravopisa (uključivo tzv. korienski) trenutno u opticaju ima preporuku za službenu uporabu u školama, medijima, državnim ustanovama, etc, odgovorio je da su svi ravnopravni, da se mora biti dosljedan onom za koji se korisnik opredijeli, a život će pokazati koji će biti većinski prihvaćen u narodu. Ne samo na području pravopisanja već i na inim prijepornim jezičnim temama nema niti će valjda ikad biti sloge među hrvatskim jezikoslovcima. I taj se gordijski čvor ne dâ presjeći nikakvim zakonskim mačem, nikakvom političkom silom, nikakvim, je li, dogovorom koji je nemoguće postići ni da se sve te nepomirljive jezičare na neodređeno, dok se ne dogovore, zatvori bez kruha i vode u čelični bankovni trezor duboko pod zemljom.

Mutava ideja o titlovanju

Potpuno mi je nevjerojatno da danas itko ozbiljan u RH može izjaviti da treba prevoditi Mustafu Nadarevića, nedavno preminuloga nacionalnog prvaka hrvatskoga glumišta, jednog od najuspješnijih umjetnika“, zgraža se ravnatelj Instituta za jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, čija je institucija također iznjedrila svoj Hrvatski pravopis i u online formi. Sanda Ham bi ga prevodila na hrvatski? I to želi regulirati zakonom o hrvatskom jeziku koji je nedavno najavljen? Jednostavno sam ostao bez riječi. Zakon o jeziku je nepotreban, a ideju o titlovanju držim notornim businessom. Već sam više puta izrazio mišljenje i objasnio da ne postoje nikakvi posebni motivi ni prijetnje zbog kojih bi jezik trebalo zakonski regulirati, kažnjavati bilo koga zbog nepoželjne uporabe hrvatskog jezika. Prema onome što govori Ham, a očito je upućena, jer je najbliža suradnica voditelja radne skupine za izradu zakona o jeziku Marija Grčevića, sasvim je jasno da je moj negativan stav potpuno opravdan. Zbog ideje da se prevode serije poput ‘Lud, zbunjen, normalan’, pa vjerojatno i lik Enisa Bešlagića u ‘Našoj maloj klinici’, jer oni ne govore hrvatskim jezikom, hrvatski će jezik ponovno biti predmet ismijavanja, čime mu se nanosi nepopravljiva šteta. I, tko bi bio taj inspektor koji bi propisivao tzv. jezične prekršaje? Sve je to groteskno i neprovedivo, kao što su to bili i svi dosadašnji pokušaji.“

Neki su se mediji prisjetili činjenica o tome kako mutava ideja o titlovanju ne samo „nehrvatskog“ govora Mustafe Nadarevića nego valjda i svega ostalog na televiziji i filmu, pa i govora hrvatskih Srba te crnogorskih i bošnjačkih manjinskih državljana RH dolazi iz usta profesorice koja je svojedobno izazvala javno zgražanje nazivajući svoje kolege „svinjama, homoseksualcima, kujama i kretenima“, a 2018. godine je anketom na FB-u pokušala doznati kaže li se ispravno „Pjongjang“ ili „Pjongčang“. I na mutavo pitanje dobila mutav rezultat: „Pjongjang“ 32 posto; 68 posto „Pjongčang“, uz objašnjenje „oboje, to u dva grada“. Sic transit. I takva bi formalno jezikolovka naganjala ljude zakonskom batinom, otimala im novac i valjda i tjerala u prdekanu, jer „nehrvatski“ govore hrvatski!? Svašta, baš svašta na ovom svijetu poremećenih vrijednosti, ali i ljudi?

Vice Vukojevic. rPhoto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Tako je nešto pokušao 1995. godine i nacionalno/istički opsjednut šef Vrhovnog suda RH Vice Vukojević (poznat po nebulozi kako „Hrvati u obrambenomu Domovinskom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“, sic transit), no pokušaj se izjalovio u općem smijehu i stručnog i nestručnog općinstva, sprdnji i omalovažavanju mutave ideje. Tim više, jer je ideja osvanula u tzv. zakonu napisanom u dvije inačice: na standardnomu hrvatskom jeziku/pravopisu te na ustaškom/tzv. korienskom. Ustašijada izvire i dan-danas iz kojekakvih s vremena na vrijeme „prohrvatskih“ (sic transit), je li, inicijativa i subverzija ne samo u kulturnom i obrazovnom području, politici i medijima čega, naravno, nisu imuni niti svako malo reinkarnirani prijedlozi za treniranje nacionalne/ističke strogoće zakonom o hrvatskom jeziku. U suštini, želi se umjetno, krivotvorinama svake vrsti po/dokazati kako Hrvati i Srbi – manje-više za Crnogorce i Bošnjake – baš ništa zajedničko nemaju sa Srbima.

A itekako imaju, stotinama godina u prošlost, od prve hrvatske dijaspore prije gotovo 800 godina (Janjevo, Dubrovčani naseljeni u srpskoj državi Dušana Silnog) i hrvatskih 20.000 vitezova uz srpskoga kneza Lazara u Kosovskoj bitci 1389. godine, pa nadalje. Do danas je najveće bogatstvo zajednički jezik što ga Hrvati s pravom nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim. I razumiju se Hrvat iz Vinkovaca i Srbin iz Kuršumlije bolje no Hrvat iz Vinkovaca i Hrvat iz Bednje ili Srbin iz Kuršumlije i Srbin iz Negotina. Pa se jednako i tim Hrvatima što se bez znakovnog jezika teško međusobno razumiju i tim Srbima u istoj nezgodnoj komunikacijskoj poziciji, te svim njihovim susjedima i daljim sunarodnjacima, dakle, svima se baš jednako fućka i za Sandu Ham, i za Dujmovićevu emisiju na lokalnoj televiziji Z1, i za Miru Gavrana s radnom skupinom jezičara. Što bi mudar pûk kazao: psi laju, a karavane prolaze. Materinski jezik se, je li, usisava s majčinim mlijekom, a ne državnim dekretima i infuzijom nečije „jezikoslovne“ volje, te se razvija i njeguje u društvenoj sredini kao živi organizam, podložan i utjecajima sa strane i prilagođavati se okolnostima i kadar utjecati na tu sredinu svojim prirodnim vrijednostima i otpornošću.

Ugledni akademik Josip Bratulić je kazao novinarki Jutarnjeg lista Mireli Lilek da ne zna „tko bi uopće pročitao takav besmisleni zakon, možda ni profesori u srednjim školama, ostao bi mrtvo slovo na papiru, a uvođenje globe za prekršitelje bilo bi poput uvođenja smrtne kazne. Hrvatski jezik je živ, ne trebaju mu zakoni. Pojam hrvatski jezik nije filter kroz koji bi se iscijedili oni koji ga ne znaju ili ne upotrebljavaju dobro. Jezik je uvijek u vlasti onih koji ga stvaraju i proučavaju, a svi bi ga drugi trebali naučiti“. Jednako je skeptičan i akademik Ranko Matasović, predsjednik Odbora HAZU za normu hrvatskog jezika, kao što je bio skeptičan i prema svim ranijim neuspješnim zakonskim inicijativama. „Treba otvoreno reći da je taj zakon politička, a ne neutralna lingvistička ideja“, smatra sveučilišni profesor Mate Kapović s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. „Jezična politika je uvijek politika. Ako se gleda na mikro razini, intervencije obično dolaze s političke desnice. Što se tiče srpskog jezika, u tri desetljeća hrvatske neovisnosti nitko nije napisao objektivan prikaz razlike dijalekata u Srbiji i Hrvatskoj. Lakše je pisati zakon o jeziku i fantazirati, nego napraviti konkretan posao i to je zapravo tragedija kroatistike.“

Pa će, je li, biti i neka vrst fantazije što u velikom luku zaobilazi istinu tvrdnja Mire Gavrana o tomu kako se „godinama mnogi od 4000 članova Matice hrvatske pitaju što je sa zakonom o hrvatskom jeziku budući da su mnogi od njih vezani uz književnost. Znamo da su brojne zemlje, od Rusije do Francuske, Španjolske i Švedske, pa i one manje poput Litve i Slovenije, donijele svoje zakone. Zato smo odlučili okupiti izrazito stručne i odmjerene ljude te smo se dogovorili da će raditi u miru i tišini, bez izlaska u medije, kako bismo pripremili kvalitetan prijedlog. Vjerujem da će to biti integrativan zakon koji će nas sve povezati na lijep način te biti jednoglasno usvojen u Hrvatskom saboru“. E sad, tisuće matičara je u grdnim brigama zbog zakona o jeziku, a bave se književnošću!? Pa neće biti, valjda!? A tko im brani i bez zakona, restrikcija i sankcija u novčanom ili zatvorskom smislu pisati/govoriti hrvatski, razumjeti Enisa Bešlagić, Mustafu Nadarevića, Mešu Selimovića, Ivu Andrića, Jevrema Brkovića, Branimira Nušića – osobito ponajvećega među njima, staroga Frica Krležu – i ine književne gromade zapadnobalkanskih prostora!? Pa što, ako su „brojne zemlje“ donijele zakone o jeziku!? Je li to neki važan uvjet i za Bijednu Našu koja ima drugu vrst jezikoslovnih problema!?

Pokojnik iz crne Afrike

Nije, i zašto bi. O „izrazito stručnim i odmjerenim ljudima“ okupljenim radi izrade zakonskog prijedloga objektivan će poznavatelj suditi i drukčije od Mire Gavrana, natprosječno plodnog pisca, čija se djela izvode/tiskaju u desetcima zemalja više/češće no ijednoga inog iz tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. U taj je osinjak tzv. stručnosti i odmjerenosti bolje ne dirati. Pogotovo pak polemizirati s izvjesnim Ivicom Šolom koji će, je li, u Slobodnoj Dalmaciji objaviti falšu, neinventivu satiru „Kome smeta najavljeni zakon o hrvatskom jeziku? Svaka emancipacija, od Kenije do Hrvatske, počinje upravo onom jezičnom“ u kojoj se pokojni (sic transit) Jomo Kenyatta, političar/borac za neovisnost Kenije, obraća „Hrvaticama i Hrvatima“. Podsjeća ih na „kulturnu kolonizaciju komunističkog Beograda“, „druga Tita, prijatelja nas nesvrstanih“, “druga Stipu Šuvara i druga Žanka“, „1967. godinu i Deklaraciju o hrvatskom jeziku“, „sarajevsku Deklaraciju prije par godina o ‘zajedničkom jeziku’ koju je inicirala Snježana Kordić, gdje se de facto negira hrvatski jezik“, etc.

Pa traži pokojnik iz crne Afrike od „Hrvatica i Hrvata“ (sic transit) da svim silama navale podržati matičarsku izradu zakona o hrvatskom jeziku. I to pravopisno nekorektno, zakon koji ne postoji niti se znâ kako će se zvati piše velikim početnim slovom!? „Kao Afrikanac“, Kenyatta se „sjeća“ i „brutalnoga gašenja Hrvatskog proljeća“ te Sanje Modrić kao „dopisnice komunističkog lista ‘Borba’, neformalnog glasila JNA“, što je „izlazila pola na latinici, pola na ćirilici, no u oba slučaja na srpskohrvatskom jeziku“, etc. Sva ta nadrisatira sliči papazjaniji neprobavljivoj i s maslacem, jer cilja uvrijediti i omalovažiti oponente. Na Šolinu i njegovih istomišljenika žalost, neće biti ništa od zakona kad ga takvi brane i izrađuju. Ali, vrijedi se nasmijati zagrobnoj invenciji kojoj Slobodna Dalmacija neoprezno daje pravo građanstva: „Zato na temelju mog iskustva iz 1928. godine (borba Kenijaca za dekolonizaciju, op. a.), puna podrška Crnoj Ptici (alijas Miro Gavran, sic transit, op. a.) i Matici, a gospođi Modrić (ismijala u Telegramu Matičinu inicijativu, op. a.), ili na ingleški Dreamy Blue, borbeni pozdrav iz vječnih lovišta (kao da je Afrikanac američki Indijanac, a ne pripadnik kenijskog naroda Kikuyu, op. a.). Vaš Jomo Kenyatta, uz kenijski pozdrav: Hakuna Matata!“ Dobro, kad smijeh umine, blago će pomilovati domoljubnu dušu stihovi najdomoljubnijega hrvatskog pjesnika srpske/pravoslavne etničke krvi Petra Preradovića: „O jeziku, rode, da ti pojem,/ O jeziku milom tvom i mojem!/ O preslatkom glasu onom/ U komu te mile majke/ Usnivahu slatke bajke…“ Jezik je, je li, i tvoj i moj, nikako samo tvoj ili samo moj. Dijete je iz iste staroslavenske maternice. Ma što držali Sanda Ham, Kenyjattina Crna Ptica i takvi. Život jezika uvijek će biti jači od njihove volje, kao što je uvijek bio jači od svih/svačijih svojatanja, pa je danas kakav jest i sutra će biti kakav autonomno odluči biti.

Marijan Vogrinec
Autor 1.3.2022. u 08:00