Juriš na Zagreb: Milan Bandić sâm protiv svih

Marijan Vogrinec
Autor 22.12.2020. u 15:25

Juriš na Zagreb: Milan Bandić sâm protiv svih

Foto: Borna Filic/PIXSELL

I dok se oponenti, čak u istom interesnom taboru, međusobno natječu i pretječu, optužuju te se muče s iznalaženjem „najboljeg protukandidata“ gradonačelniku Milanu Bandiću, on otvara megalomanske projekte: nova gradska vrata – Spomenik domovini. Projekt vrijedan 35 milijuna kuna „zbog kojega se više nećemo morati stidjeti pred strancima“, kazao je Bandić. Smjestio ga je preko puta kipa Franji Tuđmanu“, djelu državnog umjetnika Kuzme Kovačića. Neprepoznatljivo ukipljenog Tuđmana već od otkrivanja prate skandali, devastacije i policijska uhićenja, a otvaranje pak netransparentno preskupog Spomenika domovini popraćeno je opet jednim od bandićizama tipa glupost: „Ćaća gleda svoje djelo, djelo gleda ćaću“. Tuđman, je li, gleda domovinu koju je „stvorio“, domovina gleda ćaću Tuđmana. Predizborna igra mačke i miša se nastavlja, a službena kampanja počet će tek za nešto manje od pola godine. Teško je vjerovati da će se u međuvremenu pojaviti uvjerljiv aspirant na poziciju prvoga u Zagrebu koji će biti kadar potući na izborima i „našega Milana“ i sve ine njegove protukandidate. Bilo bi to ravno čudu 

Marijan Vogrinec

Postalo je već zanimljivo, a najzanimljivije tek slijedi. Osobito će uslijediti koncem zime i do izbornog nadnevka te nedjelje u svibnju kada će, je li, Zagrepčani biti pozvani – ono, pravo i dužnost – skockati se ujutro i izaći na birališta eda bi odlučili komu će od kandidata na lokalnim/regionalnim izborima okrenuti palac gore i povjeriti mandat gradonačelnika/ce. Sedmi put „našemu Milanu“ (Radio Sljeme), Milanu Bandiću s već 20 godina krajnje kontroverznog stolovanja na Trgu Stjepana Radića 1 – u znanom kvadru na stupovima Gradske uprave Grada Zagreba (1956.-1958.), koje je vrijedno djelo proslavilo arhitekta Kazimira Ostrogovića – ili nekomu od već narasle skupine samozvanih ili stranački istaknutih protukandidata? I ta će utrka za vlašću u hrvatskoj metropoli, kako se već dade naslutiti po vrućim ovih dana napadima na Milana Bandića, biti nemilosrdna, žestoka do zadnjeg atoma političke snage i pameti i u njoj se neće birati sredstva. Sva će biti „dopuštena“ i baš zato, također se već dade naslutiti – izborne akcije Milana Bandića prije će rasti, nego padati.

„Neka ih“, ironizira nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i odmahuje rukom, „neka je što više protukandidata za mjesto gradonačelnika Zagreba, to ide meni u korist. I, naravno, demokratski je poželjno.“ Ne radi se samo o tomu da Bandić računa kako će se glasovi birača rasipati na oponente, a on ima stabilno, disciplinirano, radno ovisno i interesno povezano tzv. kumovsko-rodijačko biračko tijelo što ga je izgrađivao, njegovao, tetošio i na sve (unosne) načine godinama obdržavao radi svoga dugotrajnijega više no autoritarnog o(p)stanka za kormilom hrvatske metropole. Ta je pozicija samo proračunski vrijedna cca 10 milijardâ kuna godišnje, više no proračuni svih 565 jedinica lokalne/regionalne samouprave u Bijednoj Našoj zajedno. Je li to najjači razlog za srušiti Bandića i sjesti na njegovo mjesto? Itekakav. Jedan od tih aspiranata čije su „vladarske“ oči veće od političkog želudca i javnorejtinške snage, a stranka iza njega svedena na troje-četvero uvijek istih ljudi kritičara „vlade Andreja Plenkovića“, je li, ex-nogometaš i koješta još Zvonimir Troskot (parlamentarna stranka Most nezavisnih lista) reći će kako „nije važno tko je medijski privlačan javnosti, nego tko će zasjesti u ured gradonačelnika Zagreba“.

Poruka: Bandić ne valja, odslužio je svoje, birajte mene, ja sam bolji i od njega i od ostalih protukandidata. Naravno da to nisu nikakvi argumenti i nikakva preporuka da je Troskot prihvatljiviji od Bandića. Općenito, znâ se i znalo se da „Bandić ne valja“, da ima jamačno boljih od njega među protukandidatima prošlih 20 godina, ali je svejedno iz mandata u mandat ipak pobjeđivao – „naš Milan“. To će se jamačno dogoditi i sedmi put. Za razliku od dosad već znanih, uvjerljivih i među njima vjerojatno i boljih, ali polit-rejtinški nejakih protukandidata – Tomislava Tomaševića (platforma Možemo!) i gubitnice prošlih gradskih izbora Anke Mrak-Taritaš (Glas) te rečenog Troskota, Vesne Škare-Ožbolt (neovisne kandidatkinje, islužene političarke koja se gubitnički presvlačila iz stranačkih kaputa), Miroslava Škore (njegova „privatna“ stranka Domovinski pokret), još neimenovanih, ali unaprijed Bandiću nedorasle HDZ-ove i SDP-ove uzdanice (ako SDP ne ostane pri spekulaciji s potporom Tomaševiću), etc. – Bandić raspolaže ključnim financijskim/organizacijskim/agitatorskim alatima i znâ kako se pobjeđuje na izborima u Zagrebu. A to je prednost koju oponenti nisu u stanju dostići ni da hodaju po vodi. Tim više, jer je „naš Milan“ u tajnom „braku“ s HDZ-om, što besprijekorno traje još iz doba tzv. žetončića u prvom Plenkovićevom mandatu.

Crni fond za pobjedu

Neki dan je zato prošao u Skupštini grada Zagreba Bandićev proračun za 2021. godinu, a denver plava ZNA SE opcija uopće ga nije pitala za zdravlje o tomu zašto je potpisao 100 milijuna kuna finalno poskupljenje izgradnje sljemenske žičare, ni to u čijim je džepovima završio toliki novac. U crnom fondu za Bandićevu pobjedu na svibanjskim izborima u Zagrebu? Jer, ako „naš Milan“ opet pobijedi i ostane četiri godine u istom sedlu, a HDZ-u ostaju još tri godine na vlasti u državi, puna šaka brade i jednom i drugima. Promiskuitetna politička „ljubav“ može se nastaviti na obostrano zadovoljstvo. Tim više, jer HDZ opet nema izgledna kandidata koji bi u nenamještenim okolnostima pobijedio Bandića, čak ni dobar dio njegovih protukandidata pa je, je li, možda korisno pustiti zeca, a poslije nastaviti s Bandićem istu rabotu. Kohabitaciju, istu kao dosad. SDP je pak u svojevrsnom rasulu i jamačno se ne može kandidacijski sabrati do te mjere da – makar i unaprijed svjesni gubitničkog ishoda – ipak predlože svog protukandidata Milanu Bandiću.

Velika si stranka, a SDP jest velika unatoč unutarnjim neslogama i niskom rejtingu, ne smije dopustiti to da nema potencijalnoga gradonačelnika hrvatske metropole znano boljeg od Milana Bandića. Uostalom, prije 20 godina je i taj dojdek iz hercegovačkih Gruda bio SDP-ova uzdanica. Od osobitog povjerenja tadašnjeg neupitnog socijaldemokratskog vođe Ivice Račana. Bude li Tomislav Tomašević i SDP-ov kandidat za zagrebačkog čelnika – a ne, recimo, Gordan Maras, s kojim se jedno vrijeme računalo, ili tako neki poznatiji političar – stranka u rasulu sama će sebe pak gurnuti bliže ponoru. A to joj ne treba. Najmanje sada kad je organizacijski u nebranom grožđu.

Dvije su – zasad nemoguće – je li, mogućnosti da se „našeg Milana“ definitivno izbaci iz igre i prije proljeća 2021. godine. Prvo, da se HDZ-ovo „neovisno“ pravosuđe odmetne stranačkoj poslušnosti, pa učinkovito i brzo aktivira jedan od sudskih procesa što godinama kupe prašinu u ladicama institucija koje (ne) rade svoj posao te Bandića na dulji rok pospremi u neki od zatvorskih apartmana. Navodno, pravosuđe drži u naftalinu već cca 300 prijava, tužbi, sumnji, etc. protiv Bandića. I ništa. Bio lik neko vrijeme u Remetincu, svojedobno iznenada uhićen nakon što se vratio sa svog „ranča“ i pospremljen u istražni pritvor. Pa pušten. Opet ništa. Do dana današnjega: on se smije, odmahuje rukom. Kaže: „Neka crknu u svojoj mržnji, moji neprijatelji ne mogu mi ništa. Sve što radim, radim transparentno i po zakonu… Pa neka crknu ti mrzitelji!“ Drugo, da država hitno ozakoni maksimalno dva mandata lokalnim šerifima – što sada nije slučaj pa, sic transit, smiju do mirovine redati sve mandat za mandatom – zagrebačkoj bi bandićijadi, ali i bandićijadama po provinciji došao kraj. Dok se ne dogodi prvo ili drugo, a neće, konkurencija će po svoj prilici moći Milanu Bandiću samo staviti soli na rep.

Bitka za Zagreb već je počela i bit će zanimljivo pratiti njezin tijek i to čime će i kako Bandić kontrirati napadačima na svoj tron koji ne kani prepustiti ama baš nikomu. Neki dan je parlamentarni Most nezavisnih lista i službeno predstavio Zvonimira Troskota kao svoga „generala“ u toj bitci. Iako je službeni početak predizborne kampanje praktično još iza horizonta. Hina je izvijestila da rukovodna stranačka družba Božo Petrov i Nikola Grmoja s nedavno pridruženim za parlamentarne izbore bračnim parom Marija Selak-Raspudić i Nino Raspudić, „legendarni“ mostarski „graditelj“ spomenika Bruceu Leeju (oboje tih supružnika su bili u igri za Bandićeve protukandidate, ali…), poručuje javnosti da „Most u Troskotu ima političara kadrog nakon 20 godina znanjem i sposobnostima maknuti aktualnoga gradonačelnika Milana Bandića i konačno omogućiti bolju kvalitetu i život građanima“. E sad…

„Zagreb je posramljen i opustošen, i mislim da je krajnje vrijeme vratiti mu boje slave i dostojanstva koje taj grad zaslužuje“, ustvrdio je Mostov saborski zastupnik Troskot. „Most me je predložio za protukandidata, jer imam 10 godina iskustva rada u poslovnom svijetu i zato što smatra da je financijska pismenost, poznavanje financijskih propisa i revizija glavni atribut, odnosno vrlina koju bi osoba trebala imati kad ide preuzeti vlast u Zagrebu.“ Jest da „naš Milan“ – diplomirani, je li, stručnjak za ONO i DSZ – nema rečene Troskotove „kvalifikacije“, ako se ne računa studentski, je li, kuluk na Ranžirnom kolodvoru na pretovaru šećera i arugljena, što mu u principu i ne treba za vladati Zagrebom, odlučivati o tih 10 milijardâ kuna, preusmjeravati najveći prirez u državi (18 posto), uzimati kredite što će ih vraćati i treće koljeno zagrebačkih obiteljskih uzdanica, etc.

Ali ima, što ni Troskot i svi mostovci s Petrovom, Grmojom i Raspudićima nemaju svi zajedno niti će imati da im je svima još po tri života kakve su već odradili. Nemaju materijalne, organizacijske, agitacijske i kumovsko-rodijačke alate, iskustvo i znanje o tomu – kako se pobjeđuje na izborima u hrvatskoj metropoli. Tu je Milan Bandić globalno nenadmašan, svaki put iznova nenadmašniji. I malo mu rejtinški šteti kad vrijeđa oponente, seksistički podvaljuje novinarkama, sprda se s optužbama za kriminal i namještanje milijunskih poslova uvijek istim pobjednicima javne nabave i tako to. Jednostavno, pozove tv-kamere, pa navuče čizme do prepona i gazi blato u Kozari boku, sjeda u bager i gradi sljemensku žičaru, druži se s Romima na Đurđevdan, kuša koljivo u pravoslavnom hramu, odlazi u džamiju na prigodne svečanosti, kiti se bedžem s Titovim likom na Jarunu, u Uštici nedaleko od Jasenovca financira muzej ustaškoga genocida nad Romima, daruje sanitetska vozila i ino po RH i BiH…

Neki je dan natuknuo nešto o „prvoj lopati uskoro“ za gradnju jarunskog mosta preko Save. Do svibnja 2021. bit će još bandićevštine koja će birače ostaviti bez daha. Većina i prethodnih obećanja nije ostvarena, pa su se mandati svejednako redali jedan za drugim. Nitko na biralištu ni ne pita zašto u 20 godina nije postavio ni pola metra nove tramvajske pruge, zašto nije riješio prometni krkljanac, zašto je problem zbrinjavanja otpada veći no ikad, zašto Zagrepčani plaćaju najskuplju vodu u zemlji, zašto četvorni metar WC-a na Krešimirovom trgu košta 10.050 eura, a sifon od 200 kuna na žičari aneksom ugovora poskupi na 40.000 kuna… Treba biti Milan Bandić i, je li, znati „delati“, a on – „idemo delati“! – znâ znanje gradonačelničko. Rijetko je kada u uredu, jer gotovo ne odlazi s „terena“, 365 dana 16 sati dnevno „neumorno dela“ među ljudima i s ljudima, pa… Konkurencija će u svibnju imati vraškog posla pobijediti ga. Ako je to uopće moguće ne uplete li se tzv. viša sila, pa se Bandićevi problemi sa zdravljem otmu (do)sadašnjoj liječničkoj kontroli.

Nova podjela karata

Čelnik Domovinskog pokreta Miroslava Škore, lakonotni pjevač i uvjerljiv gubitnik predsjedničkih izbora već u prvomu krugu, kaže, nema ništa protiv toga da ga stranka kandidira za zagrebačkoga gradonačelnika te se hvali s desetcima tisuća zagrebačkih birača što ih je njegova stranka bila ubrala u srpnju na parlamentarnim izborima. Je li to nekakav kapital za svibanj 2021. godine? On neizravno tvrdi/misli da jest, ali realno – osobito u izravnom srazu sa svim mastima premazanim Bandićem – nije.Tu se ne samo iznova dijele karte nego i igra sasvim druga igra, pa tu činjenicu nije pametno ispustiti iz vida. Bandićeva pak „stara mušterija“ iz sasvim marginalne stranke Glas, Anka Mrak-Taritaš, koju je već pobijedio na prošlim izborima za gradonačelničko mjesto, nema šanse ni u novom pokušaju. Ništa se nije bitno promijenilo u njezinu rejtingu od prije četiri godine, pa je čisto kockanje jurišati opet na Trg Stjepana Radića 1. Mrak-Taritaš je sada zastupnicom Desetog saziva tzv. Visokog doma samo zahvaljujući, je li, lošoj, „mazohističkoj“ procjeni bivšeg šefa SDP-a Davora Bernardića koji ju je stavio na prolazno mjesto tzv. koalicijske izborne liste (zajedno s također luzerom Krešom Beljakom iz HSS-a i još nekim stranačkim anonimcima) i urušio svoju, socijaldemokratsku kvotu izglednih budućih saborskih mandata.

Jest da je Anka Mrak-Taritaš prošla u Sabor, ali ne preferencijalnim glasovima Zagrepčana u potresom najpogođenijem središtu grada – zapravo je išla testirati svoje izglede za gradonačelničku kandidaturu na krijesti žestoke kritike Bandićeva navodnog nemara u obnovi Zagreba – već prolaznom pozicijom na izbornoj listi baš za to stradalo područje. Kao, obnova potresom devastiranog gradskog središta prvi je i najvažniji projekt, a ona je bivša ministrica graditeljstva (u vladi Zorana Milanovića) i – kao kvalificirana građevinska stručnjakinja – ima veliko iskustvo (ona tvrdi i zasluge) u opnovi Gunje i okolice nakon što je rijeka Sava probila nasip i poplavila cijeli taj kraj. No, i za nju vrijedi isti politički poučak kao za Škoru: iznova se dijele karte i igra se nova igra. Ne runda, nego igra.

Na listi Bandićevih „rušitelja“ našlo se i (nezavisno? – sic transit) ime Vesne Škare-Ožbolt, bivše savjetnice tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, zaslužnice u tzv. mirnoj reintegraciji istočne Hrvatske, pa HDZ-ove ministrice pravosuđa, potom osnivačice/predsjednice brzo marginalizirane/propale stranke Demokratskog centra (DC), etc. Toj je dobrostojećoj pravnici valjda dosadila udobna privatnost izvan medijskih reflektora – osim povremeno i prigodno – pa je odlučila pokušati i protiv aferama, političkim kompromitacijama i koječim „rasklimanog“ Bandića. „Ništa ne košta, ljudi me se valjda još sjećaju, pa…“, misli si bivša žena od pozicije i ambicije. Realno, nema šanse. Čime bi to bila tako opčinila zagrebačke birače da joj povjeruju na riječ i najvažnije – daju joj glas? Ničim. Nema takav kapacitet ni djelo iza sebe jače od, recimo, notorne činjenice da žena iz Čučerja istrese sav jad zbog neke šahte ili puknute vodovodne cijevi pred svojom kućom, a već sutradan ujutro dolazi služba komunalaca koja sanira štetu.

I pojavi se „naš Milan“ s buljukom tv-kamera i mikrofona: „Gospođo, je li sve u redu? Jeste li zadovoljni? Moji ljudi će vam, evo, ako treba oprati dvorište i očistiti mulj!“ Žena sva presretna: „Gospodine gradonačelniče, ne treba, hvala vam najljepša, dečki su sve napravili kako treba, hvala, hvala do neba…“ A on se smješka i tapša ženu po ramenu. Kao onomad, zauzeto pokazuje kako „dela 16 sati na dan, 365 dana u godini“, uvijek je na usluzi građanima: „Do jutra će Zagreb biti čist od snijega! Ja ću ga jesti, ako treba, ali Zagreb mora biti očišćen do jutra!“ Ovo nije jedini ni najkarakterističniji primjer toga kako i zašto Bandić „dela“, ali… To što „on može“, njegovi dosad poznati protukandidati ne mogu ni zajedno, kamoli svaki pojedinačno, pa… Agilan aktivist, najvidljiviji višegodišnji Bandićev oponent u svim njegovim netransparentnim projektima – od Varšavske ulice i Cvjetnog trga do sljemenske žičare i obnove poslije potresa – sada saborski zastupnik i najvidljiviji u platformi Možemo Tomislav Tomašević vrijedan je svake hvale i nedvojbeno zreo za gradonačelnika Zagreba, ali deficitaran baš u tomu što nema učinkovite alate, novac, javnu potporu i ine predispozicije izvan užega intelektualnog kruga i  tzv. lijevo-zelenih birača. A ta mu „sitnica“ debelo kvari izborne izglede.

„Nezavisni“ (sic transit) Nino Raspudić u Klubu Mostovih zastupnika neki je dan komentirao Škorinu opasku da bi njegov Domovinski pokret – kad ne bi imao svog protukandidata Bandiću – podržao Ninu Raspudića kao (kalkuliralo se) možebitnoga Mostovog kao najboljeg za gradonačelnika. „To bi bilo kao da ja kažem da bi Karolina Vidović-Krišto (dozlaboga, je li, zadrta, ekstremna tzv. desničarka najkonzervativnijeg kova što se može zamisliti, „nezavisna“ sa Škorine liste, op. a.) bila bolja predsjednica Domovinskog pokreta od Miroslava Škore. Budući da sam medijski već godinama medijski prisutan, moguće je da bih u prvom dijelu kampanje privukao veću pozornost. No, Troskot je puno bolji kandidat. Ima znanja s financijama i sposoban je učiniti reviziju kriminalnog i polukriminalnog klupka u gradu.“ I dok službena predizborna kampanja još nije niti će uskoro početi, neslužbena se zahuktava. Istodobno, dok tzv. lijevi blok glavinja prema raspadu, „naš Milan“ šuti i otvara megalomanske projekte za koje je veliko pitanje mogu li se uopće ostvariti. Na krijesti obećanja i pukog prodavanja magle – što mu je šest puta upalilo – krupnim koracima grabi prema sedmom mandatu.

Vrag će znati jesu li zagrebački birači, kratke pameti ili samo interesno praktični. Kao uostalom i svaki drugi u Bijednoj Našoj što upražnjava tzv. građansko pravo i dužnost, pa se svi ti (ne)demokratski apsurdi, skandali i dugoprstićke afere – samo nastavljaju i multicipiraju.

„Ćaća gleda svoje djelo…“

I dok se oponenti, čak u istom interesnom taboru, međusobno natječu i pretječu, optužuju te se muče s iznalaženjem „najboljeg protukandidata“, primjećuju bolje informirani mediji, on „otvara megalomanske projekte: nova gradska vrata – Spomenik domovini. Projekt vrijedan 35 milijuna kuna zbog kojega se više nećemo morati stidjeti pred strancima, kazao je Bandić. Smjestio ga je preko puta kipa Franji Tuđmanu“, djelu državnog umjetnika Kuzme Kovačića. Neprepoznatljivo ukipljenog Tuđmana već od otkrivanja prate skandali, devastacije i policijska uhićenja, a otvaranje pak netransparentno preskupog Spomenika domovini popraćeno je opet jednim od bandićizama tipa glupost: „Ćaća gleda svoje djelo, djelo gleda ćaću“. Tuđman, je li, gleda domovinu koju je „stvorio“, domovina gleda ćaću Tuđmana. Dobro, Ante Starčević se bijesno okreće u grobu i blijédi na najvrjednijoj, novčanici od 1000 kuna, ali u kakofoniji političkog ludila, licemjerja i klepeta povijesnih krivotvorina nitko to ne čuje i ne vidi. I bolje, je li. Milanu Bandiću itekako pogodne okolnosti u kojima svaki put pliva kao riba.

Oponentima i aspirantima na zagrebački tron ne ostaje drugo do ispraznog politiziranja tipa: „Ostalo nam je jedino osvojiti Grad i uliti ljudima malo optimizma“. Sic transit. Račun bez krčmara. Ostaje vidjeti. „Što se tiče oporbe i prozivanja da je proračun predizboran“, poklopio je Bandić kritičare  nakon što je Skupština grada Zagreba, uz ključnu HDZ-ovu potporu, prihvatila gradski proračun za 2021. godinu, „moj odgovor je da proračun nije poslijeizboran, a još manje predizboran. Mi nismo uskratili građanima Zagreba ni jednu mjeru. Zadužili smo gradsku imovinu da bismo preživjeli kod institucija kapitala, odnosno banaka. To je jedini način da premostimo ovo vrijeme. Nažalost, sada kad su se nadvili crni oblaci, moramo tu imovinu založiti da bismo preživjeli. Da to nismo učinili, ne bismo preživjeli. Nisam ponosan na to, nego to jednostavno konstatiram.“

Igra mačke i miša se nastavlja. Do svibnja, a jamačno i poslije svibnja. Ešalon protubandićevskih aspiranata varljive je sreće. Naravno, teško je vjerovati u mogućnost pojave baš tako uvjerljivog aspiranta na poziciju  gradonačelnika Zagreba koji će biti kadar potući na izborima i „našega Milana“ i sve ine njegove protukandidate. Bilo bi to ravno čudu, ali – kao što zna biti – nije i nemoguće.

Marijan Vogrinec
Autor 22.12.2020. u 15:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija