Kad sve žrtve budu naše

Izdvajamo

• Zapinju te kosti na tom putu baš kao da hoće da nas sravne sa sobom. Za takvo što dovoljna je jedna strana. Bošnjačka se, barem deklarativno, zalaže za zajednički život, vrijeme je da to i dokaže. Ne bez razloga, a nerijetko i zarad odnosa prema prošlosti, i partijama koje sebe nazivaju građanskim spočitavano je da su bošnjačke. Ma kako trenutno malen njihov politički uticaj bio i one mogu pokrenuti stvari s mrtve tačke.

Povezani članci

• Teror verbalne masturbacije
• Promocija knjige „Doći će drugi“ Mile Stojića u Sarajevu
• Tko je nazvao Angelu Merkel?
• Pipi odlutao. Ako ga vidite molim vas javite
• CRNI ČEDOMIRE VUCI DUPE NAZAD U SPLIT!
• Obamine poruke su važne za BiH

Foto: Tarik Samarah

Reći drugom da je njegova žrtva tvoja žrtva i dokazati to značilo bi riješiti probleme iz skore prošlosti koji su vječiti kamen spoticanja na zajedničkom putu ka bilo čemu boljem od ovoga danas.

Piše: Amer Tikveša

Milorad Dodik nije odletio u Armeniju. Kaže, nisu mu dali Turci. Najzanimljivije u njegovom iskazu povodom tog događaja je to da su Turci počinili genocid nad „pravoslavcima“ te da turska država ni dan-danas to „naravno“ ne priznaje. Pošto bi jako teško bilo naći neku konkretniju vezu između Armena i Srba, on onda ističe njihovu vjeru te tako sebe postavlja kao zaštitnika i borca za prava ne samo Srba, već svih pravoslavaca. Ima tu još nešto. Dodika ozbiljno ugrožava opozicija. Jedino polje na kojem joj se ozbiljno može suprotstaviti je nacionalizam. Imamo li u vidu da je Mladen Ivanić, zbog svoje pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH najistaknutiji reprenzentant te opozicije, onda Dodikov pokušaj odlaska u Armeniju postaje više nego jasan. To je kontra Ivanićevom odlasku s druge strane barikade, na tursko obilježavanje 100 godina od bitke na Galipolju. Simbolički, opozicija i pozicija Srpske tako se postavljaju na tursku (islamsku) i armensku (pravoslavnu) stranu te za i kontra Srba.

Da vidimo još šta je to v sodelavanju z naravo u turskom nepriznavanju genocida? Kao prvo, zločin nad Armenima nije pravno okvalifikovan kao genocid. To što su ga 22 zemlje nazvale genocidom, Turke ne obavezuje ni na šta. No, nije otud Dodiku izletilo ono „naravno“, iako bi volio da je u turskoj poziciji kad je u pitanju genocid u Srebrenici. Tu bi Dodik, paradoksalno, htio da je Turčin. Progovorilo je tu, nesvjesno, jer njemu je nepriznavanje genocida prirodna, normalna stvar, u skladu sa zdravim razumom. Baš kao što se naravno ne priznaje genocid u Srebrenici. Tu Dodik, vidiš, jest Turčin. I gori! Jer Turke, kao što rekoh, nikakvo pravo ne obavezuje da zločin koji su počinili kvalifikuju kao genocid. Ono gdje je isti kao Turci jeste što priznaje da je nevina srpska žrtva jednaka nevinoj bošnjačkoj žrtvi. Bar nešto humano da djeca Srpske čuju od svog predsjednika.

Ilustrativna je ova epizoda s Dodikom da se prikaže kako se bh. odnos prema zločinima počinjenim u BiH prenosi na svjetsku ravan i na druge periode u historiji. Iz etnopolitičke matrice se ne može izaći ma o čemu da se razmišlja. A upravo bi bilo dobro na sebe primijeniti tuđe matrice, prije bi se došlo do pomirenja.

Naprimjer, Njemačka je zločin nad Armenima nazvala genocidom pa je čak rečeno da ne isključuju kako dio krivice snose i Nijemci jer su Turci tada bili saveznici Njemačke. Nije nikom na um palo da kaže: „Ne mogu Nijemci biti krivci za sva zla svijeta“, kao što srpsko političko vođstvo kao mantru ponavlja to da Srbi ne mogu biti dežurni krivci u kontekstu zločina na tlu pokojne Jugoslavije. Dodik je tako čak i prilikom posjete Srebrenici istakao činjenicu kako ne smatra da se tu desio genocid, e da bi umanjio zlo koje ga je vinulo u političke visine.

Malo volje, međutim, moglo bi promijeniti mnogo toga. Nedavno je bilo obilježavanje godišnjice zločina u Ahmićima i Trusini. Sve nade u to da će hrvatsko političko vođstvo na adekvatan način pokrenuti proces suočavanja s prošlošću pale su u vodu. Njihovo veličanje Darija Kordića svakom nehrvatu na teritoriji gdje dominantan uticaj ima bilo ko iz Hrvatskog narodnog sabora garancija je da će biti ubijen ili protjeran kada se i ako se za to stvore uslovi. Na bošnjačkim političkim predstavnicima, dakle, ostaje da stvari pokrenu s mrtve tačke. Također i na onim građanski orijentiranim jer rat i odnos prema žrtvama je, pored ostalih, ona tačka na kojoj se dokazuje građanskost. Zašto nikog od njih nije bilo u Trusini 16. aprila? I zašto ih nema nigdje gdje su počinjeni zločini nad Srbima i Hrvatima?

Ako se neko zalaže za cjelovitu, nedjeljivu, multietničnu, multikulturnu BiH pa valjda je prva stvar osuda zločina, posjeta stratišta, njihova memorijalizacija i rad na procesuiranju zločina. Bit će još prilike da se stvari poprave. Slijede, naprimjer, godišnjica zločina u Bradini i logora Čelebići. Znakovito, i Trusina i Čelebići i Bradina desili su se na području opštine Konjic. Konjic je, nimalo usput rečeno, prvi otvoreni grad u BiH. Time se htjelo reći da povratku nema prepreka i da teritorijem koji je u ratu bio pod kontrolom Armije BiH ne vladaju zločinačke snage. Povratak se nije desio, a u Trusini su, recimo, prema medijskim napisima, sredstvima Opštine obnovljene samo dvije kuće.

Ne promijeni li se nešto na tom planu bošnjačku i građansku političku scenu ko god bude želio imat će pravo nazvati kočničarem progresa, a progres će se mjeriti ubrzanjem raspada neodržive zemlje. Predvodnici će biti srpski i hrvatski politički predstavnici. Onda će svako svojim indijancima moći podići spomenik u američkom stilu: “Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati.”

Reći drugom da je njegova žrtva tvoja žrtva i dokazati to značilo bi riješiti probleme iz skore prošlosti koji su vječiti kamen spoticanja na zajedničkom putu ka bilo čemu boljem od ovoga danas. Zapinju te kosti na tom putu baš kao da hoće da nas sravne sa sobom. Za takvo što dovoljna je jedna strana. Bošnjačka se, barem deklarativno, zalaže za zajednički život, vrijeme je da to i dokaže. Ne bez razloga, a nerijetko i zarad odnosa prema prošlosti, i partijama koje sebe nazivaju građanskim spočitavano je da su bošnjačke. Ma kako trenutno malen njihov politički uticaj bio i one mogu pokrenuti stvari s mrtve tačke.