Kako je Plenković sadio, tako će i žeti

Marijan Vogrinec
Autor 10.12.2017. u 09:42

Izdvajamo

  • Što će Plenković učiniti? Što i može učiniti, a da još više ljudi ne baci na prosjački štap? Svaki četvrti žitelj RH živi ispod granice siromaštva, a premijer i ministri se ne stide javno busati u prsa kako će minimalnu plaću (oko 70.000 zaposlenih) podebljati za 131 kunu, što dostaje za pola najlonske vrećice s kruhom, mlijekom, paštetom, dva kilograma krumpira, 500 grama vegete i možda neki slatkiš djeci.. Poreznom su kvazireformom sebi i saborskim uhljebima povisili plaće za 1500-2500 kuna. Kako si je posijao, Plenković će tako žnjeti. O požnjevenom će mu ovisiti politička karijera, ali i mjesto u narodnom pamćenju kad se jednom bude svodio račun o ovom povijesnom trenutku u kojem je Andrej Plenković imao ključnu ulogu. Je li odradio kako je morao? Što bi rekao umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs: tko je odradio, odradio je.

Povezani članci

Kako je Plenković sadio, tako će i žeti

Foto: aljazeerabalkans

Teško je reći je li i, ako jest, koliko predsjednik HDZ-a i premijer RH Andrej Plenković svjestan toga na kakvu se nasapunanu dasku dao navesti. Može biti da se precijenio kad je napuštao više nego lagodnu/unosnu hladovinu diplomatske službe u Uniji te se upustio u hrvatsku ne samo političku avanturu. Prave muke tek ga čekaju – od raspleta afere koncerna Agrokor i sve žešćeg spora sa Slovenijom zbog Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, renacionalizacije Ine i arbitraže s MOL-om, itsl. do možebitnih bošnjačkih i srpskih tužbi za naknadu ratne štete u BiH, itd. Daljnji će pad životnog standarda najširih društvenih slojeva – vidljiv već serijskim poskupljenjima osnovnih namirnica i režija, najavljuje se i porast kamata na kredite – dramatizirati unutardnje stanje u zemlji 

Marijan Vogrinec

Radikalno desno krilo „domoljuba“ i „državotvoraca“ u HDZ-u, koje si je samovlasno monopoliziralo „pravo“  anatemizirati neke skupine građana i pojedince kao one koji „nikad nisu željeli samostalnu državu Hrvatsku i ne vole sve što je hrvatsko“, samo je u pukoj nuždi političkog samoodržanja pristalo 2016. godine na Andreja Plenkovića kao stranačkog šefa. Koji se jedva-jedvice, na trgovački smiješan način, uspio ukrcati i u premijerski fotelj. Njegov prethodnik Tomislav Karamarko, da je ostao u političkom sedlu i nastavio maloumno stožeraško-šatoraško rastakanje države na partizansko-ustaškom obrascu suprotstavljanja svojih sugrađana jedne drugima, odveo bi zemlju u građanski rat. Pogotovo da se Most nezavisnih lista prvotno skompao sa SDP-om, a ova tada saborska većina prepustila Mostovom šefu Boži Petrovu premijersku poziciju plus sedam ministarskih mjesta njegovoj stranci.

Karamarkovim/HDZ-ovim bi „braniteljima svog digniteta i dostojanstva Domovinskog rata“ (sic) preostalo samo pojačati ulične nerede nekažnjenim kršenjem reda i mira, izvući maskirne/crne vojne odore iz ormara te (i)legalno oružje i četveroredno krenuti na „komunjare, udbaše, četnike hrvatskih gena i Jugoslavene“ Zorana Milanovića. A to bi značilo: krvi do koljena, jer je najmanje pola Hrvatske bilo žestoko nabrušeno.i nezadovoljno neutemeljenim uličnim dernecima ćelavih likova, čije su mirovine i invalidnine u cvijetu srednje dobi dvostruko-trostruko više od civilnih za puni radni staž. HDZ Tomislava Karamarka je gadno platio tu igru radikalne političke desnice i njihovih medija, Crkve i vođa neznatnog dijela od 1350 veteranskih udruga. ZNA SE opcija je kažnjena na parlamentarnim izborima, jer su joj birači uskratili samostalno formirati vlast, Karamarku premijersko mjesto, a slijed događaja u najnakaradnijoj koaliciji od postanka RH (s izmišljenim Kanađaninom Tihomirom Oreškovićem kao premijerom) eliminirao je Karamarka s političke scene.

Andrej Plenković, umjereni HDZ-ov demokršćanin širih europskih vidika i pristojnog diplomatskog pedigrea, došao je grogiranoj stranci kao mana s neba. Radikali u HDZ-u, od kojih je viđenije sklonio s ministarskih grudobrana i drugih utjecajnijih pozicija, prividno su se pritajili. Ali figu u džepu su stiskali i dalje. Plenković, koji je  došao preuzeti HDZ u Hrvatskoj te držati na uzdi dvoglavu filijalu u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990.), odmah se očitovao da kani pozicionirati HDZ kao modernu europsku demokršćansku stranku desnog centra i podrezati joj predugačke/preradikalne pipke, od čega se tvrdoj desnici ZNA SE opcije digla kosa na glavi. Ali su uglavnom šutjeli, tek tu i tamo je neki jezičavac pustio glas iz bačve nezadovoljstva. No, ništa strašno, osobito nakon što je Milijana Brkića nadimkom Vaso instalirao kao svog zamjenika i ubrzo jednog od potpredsjednika Hrvatskog sabora.

Kakva je uloga Milijana Brkića?

A ovaj pak nikad nasmijani mrgud – čak mu i neki neskloni stranački insajderi i mediji priznaju organizacijske/mobilizacijske kvalitete i utjecaj na dio veteranskih desničara – pa analitičari procjenjuju da se Andrej Plenković vodio dvama bitnim razlozima zašto je Brkića zadržao blizu sebe, iako ga nije želio kao ministra branitelja ili na drugoj poziciji u vladi. Računao je da će s tvrdim Brikićem ostaviti dojam na  radikalno krilo u stranci, a istodobno će ovaj u njegovu korist držati pod kontrolom dio braniteljske populacije koja će ostati nedovoljno ili sasvim nenamirena/iznevjerena obećanim pod savskom šatrom načinom podjele plijena kad „naši“ dođu na vlast. No, računica nije baš tako jednostavna. Čak je i sam Milijan Brkić nadimkom Vaso znao oštrije od svog šefa zazvučati o nekim prijepornim temama – od odnosa prema ustaškoj krilatici „Za dom spremni“ i koncesije na elitnoj bračkoj plaži Zlatni rat do kadroviranja za pozicije na utjecajnim i materijalno prestižnim nišama u stranci i državi – što je dijelu medijskih komentarora poslužilo kao argument za tvrdnju da Plenković nema punu kontrolu nad HDZ-om. Špekuliralo se i s tim da su Brkić i radikalni istomišljenici u HDZ-u i skupina ucrnjenih veteranskih ekstrema oko notornog šatoraškog vođe Đure Glogoškog bili nakanili iskoristiti aferu premještanja HOS-ove za dom nespremne ploče s dječjeg vrtića u Jasenovcu – navodno zgrade bivšeg stožera zapovjednika ustaškog konc-logora Vjekoslava Maksa Luburića – za Plenkovićevu eliminaciju iz političkog sedla.

Ploča je na inzistiranje HDZ-ovih koalicijskih partnera HNS-a te srpskih i talijanskih manjinaca Milorada Pupovca i Furija Radina ipak premještena u šumu Trokut uz lokalnu cestu Jasenovac-Novska-Lipik-Pakrac, a Plenković je preživio pokušaj desne subverzije. Privremeno? Pokazat će vrijeme. Ona mudra pučka kaže: „Kako siješ, tako ćeš i žeti“, što itekako vrijedi ne samo za Andreja Plenkovića nego je vrijedila i za sve njegove prethodnike. HDZ je jako nezgodna stranka kad su posrijedi politika, ideologija, svjetonazorska uvjerenja, savjestan odnos prema preuzetoj odgovornosti, ikonama Domovinskog rata, općenito prošlosti, drugim strankama, razvojnim temama od vitalnog značenja za zemlju…

vaso

Foto: Pixsell / Autor: Slavko Midzor/PIXSELL

Uhljebnički, sebični i sektaški interesi uvijesu preči od elementarne ljudske čestitosti, političke vjerodostojnosti i socijalne osjetljivosti. A tu se nije iskazao ni jedan premijer prije Andreja Plenkovića, uključujući SDP-ove Ivicu Račana (2000.-2003.) i Zorana Milanovića (2012.-2015.). Oni su također imali stanovit respekt, da ne kažemo strah, od ekstremnih desničara i nisu se ohrabrili – a itekako su mogli i morali, u ime zdrave budućnosti RH i njezinih nacionalizmom/šovinizmom neostrašćenih građana – oštro obračunati s ucrnjenim, za dom nespremnim ekstremizmom i čak terorizmom. Ne samo verbalnim u medijima i na društvenim mrežama nego i fizičkim. Nasrtanjem na imovinu i živote onih, koji „nikad nisu željeli samostalnu i slobodnu Hrvatsku ne vole ništa što je hrvatsko“. Sic. Ni jedan premijer se nije usudio – kao ni Andrej Plenković sada – samo primijeniti postojeće paragrafe u kojima jasno piše no pasaran tom zlu.

Bez obzira na financijske krimene zbog kojih ga već godinama povlače po sudovima, bivši premijer Ivo Sanader jedini je uspijevao zauzdati ekstreme do te mjere da je bez veće političke štete i osobne „domoljubne“ kompromitacije isporučio Haaškom sudu generale HV-a i HVO-a, osumnjičene za ratne i zločine protiv čovječnosti te počeo povijesno koristan postupak detuđmanizacije zemlje. Zajedno s nekim danas desnim i lijevim Plenkovićevim rukama (npr. Gordan Jandroković, pa i sam Vladimir Šeks), koji su Sanaderovim i ubrzo odlaskom oktroirane mu nasljednice Jadranke Kosor na sav glas prionuli uz radikalnu retuđmanizaciju Hrvatske, pod dirigentskom palicom Tomislava Karamarka te sinergijsko djelovanje najekstremnijih istomišljenika u vrhu Katoličke crkve i dijela veteranskih udruga.

Autokrat u svakom smislu, a priučeni povjesničar po vokaciji, prvi je predsjednik RH Franjo Tuđman svojim nadrisuverenističkim idejama/djelom – osobito nakon što se neovlašteno upleo u razbijanje države BiH zbog maloumne vizije uspostave neke nove Banovine Hrvatske, što je dao zapisati i u preambulu Ustava RH – srozao je i vlastiti imidž (na pogreb mu nije došao nitko važan iz svijeta, samo turski predsjednik Sujelman Demirel) i ugled RH u međunarodnoj zajednici. Hrvatska je pod Tuđmanom postala najizoliranije zemlja na europskom Jugoistoku. Sanader joj je uspijevao postupno vraćati izgubljenu vjerodostojnost, vraćati RH u zapadnu civilizaciju upravo zbog javnog odmaka od desnog radikalizma, deklariranog europejstva i procesa detuđmanizacije.  Karamarko je opet sve pretumbavao na staro, kvario i pokvario iritantnim javnim dernecima primitivaca, notornih nacionalista/šovinista i ideološko-svjetonazorskih pokvarenjaka.

Europejac finih diplomatskih manira, poliglot i školovan čovjek Andrej Plenković je drastično, na prvi pogled, odskakao od ideološke kloake rigidne desnice i domaća se građanska pamet ponadala – bit će nešto od te Hrvatske. Nije baš sve propalo, pa ako je i hadezeovac opet u prigodi vladati posrnulom zemljom. Možda ju osovi na noge? Pogotovo nakon izbornog debakla SDP-a, kaosa u stranci, razlaza s glavnim partnerom HNS-om i napokon odlaska neuspješnog Zorana Milanovića. Taj je ludo prokockao povijesnu prigodu u svom mandatu konačno provesti sve izostale ključne društvene i gospodarske reforme, pa ostaviti SDP na vlasti praktično dokle želi. No, prošla je i Plenkovićeva prva godina mandata, a rezultat u minusu.

Što se dogodilo Plenkoviću?

Ne samo da šef HDZ-a Andrej Plenković nije uspio pozicionirati stranku kao modernu demokršćansku opciju desnog centra i vidljivo je odmaknuti od radikalno desne niše političkog spektra, nego je taj populistički, negativan mainstream što podilazi najnižim strastima očito njega preparirao iz obećavajućeg Europejca u kolebljivca. Nesigurnog u to tko mu je (ne)prijatelj, neodlučnog u donošenju važnih odluka, ustrašenog od pravih reformi, svađalačku prznicu u odnosima sa sedmom silom, pa i ideološkog kompromisera kojem se čak omaknulo zamjeriti civiliziranom klubu EU-diplomata time što je jedini među premijerima podržao pravomoćno osuđene ratne i zločince protiv čovječnosti. Šestoricu Hrvata iz BiH, uključujući samoubojicu Slobodana Praljka – političkih, vojnih i civilnih vođa tzv. HZ/HR Herceg-Bosne.

picfotodenisjerkovic

Foto: Denis Jerković / Hanza Media

Već je nakon prve godine mandata, rafalnih kikseva, afera, lažnih i iznevjerenih obećanja, mlitavog odnosa vlasti prema bujajućem ustašluku (za koji „ne zna“ što je, pa osniva posebno vladino povjerenstvio za ustaše i partizane, sic), neopravdanog pogodovanja militantima u braniteljskim udrugama, Katoličkoj crkvi, stranim bankama i međunarodnom korporativnom kapitalu, itekako razvidno da će i taj mandat proći – uništa. Kao cijela HDZ-ova propala 2016. godina na vlasti, ili Milanovićev mandat. Šteta. Hrvatska očito nema sreće sa svojim hrvatskim vođama otkad je međunarodna zajednica 1992. godine ostvarenje tisućljetnog sna: hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a Hrvat svoj na svome.

„Kada je to Andreju Plenkoviću sve krenulo krivo?“ – retorički pita novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma u komentaru „ŠTO SE DOGODILO PLENKOVIĆU? Je li moguće da ga je HDZ iskoristio i ostavio?“ Tvrdi da se u samo godinu dana „iz političara pred kojim su se otvarala sva vrata, kojega je s jednakim odobravanjem prihvatila umjerena desnica kao i ljevica, pretvorio u namčora koji ne trpi da ga se išta propituje   i sikče u kameru svaki put kada ga novinari suoče s vlastitim nedosljednostima“. Onaj Plenković od prije godine dana i ovaj sada, dvije su potpuno različite osobe, a država je – osim nekih gospodarskih i poreznih dobitaka, po inerciji još iz doba Milanovićeve vlade – u primjetno lošijem stanju. Kao i HDZ na svom i SDP ma svom dijelu spektra.

„Je li problem u Plenkoviću koji nema dovoljno hrabrosti za preuzimanje uzda u stranci i ne zna donositi odluke ili je stvar u HDZ-u koji ga je za predsjednika stranke izabrao s figom u džepu?“ – piše Toma. „Vjerojatno jedno i drugo. Evidentno je da Plenković ne kontrolira HDZ i da je tu izvor svih dvojbenih poteza koje donosi kao predsjednik Vlade, te razlog što neke odluke ne donosi. Bez autoriteta u stranci, Plenković ne može uspješno voditi Vladu i upravljati državom. Smjer kojim ide Vlada govori u prilog tezi da su HDZ-ovci iskoristili Plenkovićevo ime i neokaljani politički imidž kako bi se preko njega domogli vlasti, a sada kad je imaju, ne šljive ga ni pet posto. (…) Dakle, dok Plenković govori jedno, HDZ na terenu provodi nešto sasvim drugo. Treba li onda čuditi što HDZ (u sinergiji s Crkvom, op. a.) ne želi ratificirati Istanbulsku konvenciju koja se odnosi na zaštitu žena i djece od nasilja.“

Zoran je primjer požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića (HDZ), koji mlati suprugu, pa ga uhićuje policija, a lokalni HDZ besramno staje iza njega. Plenković, na sprdnju javnosti, nešto nemušto rogobori protiv njegova ostanka na dužnosti, ali nitko ga ne šljivi. Ni sam obiteljski nasilnik Tomašević. Heeej, ne šljivi predsjednika svoje, najbrojnije stranke u državi. U drugom slučaju, izbori u osječkoj organizaciji HDZ-a također nisu u prilog Plenkovićevom autoritetu. On se odlučio za jednog, a njemu protivna struja u stranci za drugog kandidata. Izabran je taj drugi, pa… Izbori u Hrvatskom nogometnom savezu su čista preslika osječkog slučaja:i Plenkovićevog fiktivnog političkog autoriteta u HDZ-u: Davor Šuker je kandidat „gazde hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića i rigidne desnice koja vlada Savezom, pa će mu ta struja povjeriti drugi predsjednički mandat, a Plenković i njegovi pobočnici mogu se slikati zajedno sa svim ogorčenim protivnicima nogometne mafije.

Taman će premijer i nesposobna Janica Kostelić (s nezavršenom srednjom školom na čelu Državne uprave za sport!? Sic) „isušiti močvaru“. Nema šanse. Hrvatska i na toj stazi mora nastaviti nizbrdo.

„Najsuptilniju poruku o tome kako ga doživljavaju“, tvrdi Ivanka Toma, „HDZ-ovci su Plenkoviću poslali preko Vladimira Šeksa. Pošto su na svjetlo dana izašli dokumenti iz kojih se vidi Šeksova veza s Udbom, u dio medija je plasirana teza da je Šeks samo sredstvo, a prava meta Andrej Plenković. Ako Plenković vjeruje u tu teoriju, onda bi ga trebala zabrinuti šutnja koja je zavladala u HDZ-u. Šeksa nitko u stranci nije branio, niti je tko makar pokušao smanjiti dojam o Šeksovim savjetničkim uslugama i utjecaju koji ima na premijera. U cijelom HDZ-u Plenkovića bezrezervno podržava samo predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković.“

Lik kojeg stranački kolege podrugljivo nazivaju „pudlica“, jer je poznat po uvlakačkom pretrčavanju od jednog do drugog stranačkog šefa, s tim da o prošlom govori sve najgore, više ga ne gleda niti se čuje s njim telefonom. A Jandroković nije jedini tog moralnog profila i političke (ne)podobnosti svakom čelniku HDZ-a, takvih je sva sila u stranci koja pruža najšire/najsigurnije ZNA SE uhljebničke mogućnosti u državi. Nije tajna da Andrej Plenković nije uspio „pokoriti“ HDZ i učiniti ga demokršćanski jasnom političkom opcijom, prihvatljivom zapadnoj demokraciji, ali muljatorski dio HDZ-a i njegovo rigidno desno krilo s kojim su muljatori u stalnoj, promiskuitetnoj vezi, njega su preparirali u stranačkog/vladinog šefa kojemu mogu diktirati što će i kako činiti.

Nasapunali mu dasku

Novinarka Jutarnjeg lista nije jedina koja determinira da su to ključni razlozi zbog kojih se „kasni s reformom školstva, ne dira u sveučilišta, zaobilazi mirovinska reforma, ne dira javna uprava, ne rješavaju problemi u zdravstvu, ne ulaže se u znanost, nego kupuje vojne avione. Grabi se u državnu blagajnu proširenjem prava branitelja i njihovih obitelji, njeguje povlaštene mirovine, ispucava populističke mjere poput povećanja minimalne plaće. Braniteljske udruge uzele su si za pravo uređivati program javne televizije i voditi politiku kazališta, na HTV-u novinarima propisuju ‘državnu istinu’, a premijer za to vrijeme priča o hibridnom ratu“. Istina, Plenković je upravo prelio čašu „kada je nediplomatski reagirao na haašku presudu šestorici BiH Hrvata, govorio o njenoj nepravednosti, nepriznavanju i još najavio osporavanje za koje i sam zna da nije moguće“. Teško je vjerovati da se pametan čovjek može tako ponašali na odgovornoj državnoj dužnosti u iznimno teškom/osjetljivom političkom i međunarodnom trenutku, a da mu nije pištolj prilonjen na sljepoočnicu.

Teško je reći je li i, ako jest, koliko predsjednik HDZ-a i premijer RH Andrej Plenković svjestan toga na kakvu se nasapunanu dasku dao navesti. Može biti da se precijenio kad je napuštao više nego lagodnu/unosnu hladovinu diplomatske službe u Uniji te se upustio u hrvatsku ne samo političku avanturu. Prave muke tek ga čekaju – od raspleta afere koncerna Agrokor i sve žešćeg spora sa Slovenijom zbog Savudrijske vale/Piranskog zaljeva, renacionalizacije Ine i arbitraže s MOL-om, itsl. do možebitnih bošnjačkih i srpskih tužbi za naknadu ratne štete u BiH, itd. Daljnji će pad životnog standarda najširih društvenih slojeva – vidljiv već serijskim poskupljenjima osnovnih namirnica i režija, najavljuje se i porast kamata na kredite – dramatizirati unutardnje stanje u zemlji. Dosad su to razne vlade rješavale vatrogasno, zaduživanjem zemlje kod međunarodnih lihvara ili izmišljanjem sve novih i novih poreznih harača.

Što će Plenković učiniti? Što i može učiniti, a da još više ljudi ne baci na prosjački štap? Svaki četvrti žitelj RH živi ispod granice siromaštva, a premijer i ministri se ne stide javno busati u prsa kako će minimalnu plaću (oko 70.000 zaposlenih) podebljati za 131 kunu, što dostaje za pola najlonske vrećice s kruhom, mlijekom, paštetom, dva kilograma krumpira, 500 grama vegete i možda neki slatkiš djeci.. Poreznom su kvazireformom sebi i saborskim uhljebima povisili plaće za 1500-2500 kuna. Kako si je posijao, Plenković će tako žnjeti. O požnjevenom će mu ovisiti politička karijera, ali i mjesto u narodnom pamćenju kad se jednom bude svodio račun o ovom povijesnom trenutku u kojem je Andrej Plenković imao ključnu ulogu. Je li odradio kako je morao? Što bi rekao umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs: tko je odradio, odradio je.

Marijan Vogrinec
Autor 10.12.2017. u 09:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija