Kako je uprava MESS-a nastavila tradiciju Sarajevo film festivala

Dragan Markovina
Autor 11.10.2016. u 09:26

Izdvajamo

  • Sve ovo navodimo zbog jednostavne činjenice koja odgovara na pitanje gdje su korijeni ovakvog kukavičkog uzmaka uprave MESS-a. Oni se, naime, kriju u odluci uprave SFF-a da iz godine u godinu pomiče termin održavanje festivala sukladno kalendaru ramazana. To bi naravno predstavljalo manji problem, jer svaki vlasnik određene manifestacije ima puno pravo raditi sa svojim festivalom što god želi, da gotovo kompletna građanska javnost nije tu činjenicu tako svečano odšutila, praveći se da je sve u redu i kujući taj festival u zvijezde. A kad se jednom uspostavi presedan, samo je pitanje dana kad će se on ponoviti i prerasti u pravilo.

Povezani članci

Kako je uprava MESS-a nastavila tradiciju Sarajevo film festivala

Ono što u svemu ovome na neki nastrani način veseli je činjenica da je među svim ovim državama tek sada postignuto istinsko bratstvo i jedinstvo regresije, o čemu kolektivni odnos prema Oliveru Frljiću i njegovim predstavama svjedoči bolje od ičega.

Skandalozna odluka uprave MESS-a, koja je iz posve apsurdnih razloga odlučila bojkotirati vlastitu festivalsku predstavu i ignorirati gledatelje koji su kupili karte za Frljićevu predstavu predstavlja prilično jednostavnu metu na koju će se sasuti razni novinski komentari po brojnim medijima u Bosni i Hercegovini te na postjugoslavenskom prostoru. U konačnici je naravno dobro da je tako, jer je odluka uprave kojom je predstavu proglasila internom i pokušala spriječiti ulazak gledatelja s plaćenom ulaznicom na nju, doista kukavička i oportunistička te takav tretman i zaslužuje.

No, baviti se isključivo njihovom odlukom, ili pak napadima iz klerikalnih krugova koji su na nju utjecali, a previdjeti ostale bitne segmente čitave priče, posebno korijene ovakvog odnosa prema umjetnosti, predstavljalo bi prilično besmisleno nizanje općih mjesta i ne bi donijelo ništa novo. Na početku bilo kakve rasprave o ovom pitanju, valja ukazati na divan potez publike, kojeg je čak i festivalski žiri honorirao. Pored toga što je ovakva masovna akcija s lakoćom razbila imaginarni strah, omogućivši mnogima da lakše osude odluku uprave, ona je ponajprije ukazala da u Bosni i Hercegovine među čitavim nizom paralelnih stvarnosti postoji i ona koja ukazuje na jasnu podjelu između stvarnosti političkih i društvenih elita, koja je posredovana putem mainstream medija i istinske životne stvarnosti, koja sa prvospomenutom nema nikakve veze.

Ova činjenica nas nužno vraća na banalnu istinu o postdaytonskoj BiH koja je zamišljena, definirana i organizirana kao društvo triju isparceliziranih ekstremnih nacionalizama, s korijenima u istinski fašističkoj prošlosti, čije temeljne društvene procese usmjeravaju militantne religijske zajednice. U svemu tome je više nego jasno kako nekakvom istinskom građanskom i zajedničkom konceptu nije ostavljen nikakav stvarni prostor, doli onog na debelim marginama. Što u principu i ne mora biti toliko loše, ukoliko je margina nešto što nekoga kao pojedinca ili neku skupinu ljudi može zadovoljiti. Bilo kakav iskorak prema ozbiljnoj društvenoj relevantnosti naravno, više ili manje košta, i u pravilu se plaća odustajanjem od principa. Što opet, koliko god bilo odbojno i oportuno, nije nelegitimno, no jedino uz uvjet da se tu činjenicu strahovitog kompromisa otvoreno prizna. Potreba o priznavanju očitog nameće se tim više, što sa svakim pomjeranjem granica društvo klizi u toliku degradaciju da sve veća skupina građana sasvim ozbiljno razgovara o tome kako nije u redu povrijediti nečije vjerske osjećaje s nekim umjetničkim djelom, a posebno sa satirom. To što se time poništava svaki smisao umjetnosti i satire, koje ponajprije moraju biti slobodne, a potom, barem u slučaju satire i brutalne, upravo prema masovno prihvaćenim tabuima, sve te građane zabrinute za nečije osjećaje ni najmanje ne zabrinjava.

Sve ovo navodimo zbog jednostavne činjenice koja odgovara na pitanje gdje su korijeni ovakvog kukavičkog uzmaka uprave MESS-a. Oni se, naime, kriju u odluci uprave SFF-a da iz godine u godinu pomiče termin održavanje festivala sukladno kalendaru ramazana. To bi naravno predstavljalo manji problem, jer svaki vlasnik određene manifestacije ima puno pravo raditi sa svojim festivalom što god želi, da gotovo kompletna građanska javnost nije tu činjenicu tako svečano odšutila, praveći se da je sve u redu i kujući taj festival u zvijezde. A kad se jednom uspostavi presedan, samo je pitanje dana kad će se on ponoviti i prerasti u pravilo.

Drugim riječima, današnji MESS je izravni idejni nasljednik SFF-a i od te činjenice bi svaka rasprava o ovoj temi trebala polaziti. U konačnici je posve nebitno zalaže li se za cenzuru i poticanje licemjernog odnosa prema stvarnosti islamska ili katolička zajednica, s obzirom da je cenzura uvijek cenzura, bila ona posve prisilna ili prerasla u autocenzuru s motivima koristoljublja.

Stoga ne treba gajiti nikakvu iluziju o postjugoslavenskim društvima i klerikalnim nacionalizmima koji ih temeljno određuju, jednako kao što ne treba biti naivan i očekivati da se takvo stanje u skorije vrijeme može promijeniti. Jedino što razumnim ljudima u takvim okolnostima preostaje je nazvati stvari svojim imenom. No ono što u svemu ovome na neki nastrani način veseli je činjenica da je među svim ovim državama tek sada postignuto istinsko bratstvo i jedinstvo regresije, o čemu kolektivni odnos prema Oliveru Frljiću i njegovim predstavama svjedoči bolje od ičega.

Dragan Markovina
Autor 11.10.2016. u 09:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija