Karamarkov krug credom

Izdvajamo

• Kada smo kod istjerivanja nepoćudnih Karamarko nije mogao odoljeti dežurnom riječkom Sotoni – Oliveru Frljiću. “HNK Ivana pl. Zajca nije više ni hrvatsko ni narodno”, grmi Karamarko. Ako nije Hrvatsko ni narodno, kakvo onda jeste? Idealna tekstualna pozicija za upisivanje svega čime je Oliver Frljić, koji je ‘’preoteo’’ HNK, etiketiran prethodnih mjeseci. Dakle, ako nije ni hrvatsko ni narodno a ono jeste pedesrko i srbo-komunističko. Rječju Frljićevo. (Za manje upućene Oliver Frljić vam je ona četnička bitanga kojoj je palo na pamet da u slobodarskoj post-Franjo Tuđman Hrvatskoj nariče nad subinom tamonekakve Aleksandre Zec.) I umjesto da se barem neko zapita kako glasati za Karamarka koji zloupotrebljava mjesto moći koje još ni nema da vrši poziv na linč (doduše, ponudio je pokajanje) dvorana mu je aplaudirala. Svojim je govorom Karamarko dihotomijiu hrvatsko-nehrvatsko sveo na to da je nehrvatsko sve što ne veliča naslijeđe blagopočinuvšeg Tuđmana. Time je, da slijedimo dalje iskaz, hrvatsku naciju od ozbiljne nacije koja bi trebala biti pluralna sveo samo na ono što slini za Franjom Tuđmanom. Drugim riječima na posthumnu prćiju Franje Tuđmana i onih njegovih pedesetak ili koliko već obitelji. Tomislav Karamarko time se popišao na naciju koju zdušno brani. Ostali ionako nisu Hrvati, nemaju ništa s Hrvatskom i zapravo su, kao i Oliver Frljić, tek skriveni četnici.

Povezani članci

• Protestna šetnja u Sarajevu, Mostaru i Zenici: Da li kod nas vlada zakon jačeg i luđeg?
• Nikšić i Komšić složni: Očekujemo ujedinjenje ljevice u cijeloj BiH
• BEZ OTPORA ČEKA NAS ĆELIJA
• Program galerije Collegijum artisticum za 2013. godinu
• Uspeh za ne oprostiti
• Promocija nove knjige ‘Kazalište krize’ prof. Snježane Banović

Foto: šg

Time je, da slijedimo dalje iskaz, hrvatsku naciju od ozbiljne nacije koja bi trebala biti pluralna sveo samo na ono što slini za Franjom Tuđmanom. Drugim riječima na posthumnu prćiju Franje Tuđmana i onih njegovih pedesetak ili koliko već obitelji. Tomislav Karamarko time se popišao na naciju koju zdušno brani. Ostali ionako nisu Hrvati, nemaju ništa s Hrvatskom i zapravo su, kao i Oliver Frljić, tek skriveni četnici.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

U riječkoj dvorani Dinko Lukarić je održano predstavljanje izbornog programa Domoljubne koalicije (zar nisu sve, dovraga, domoljubne) pod osnovnoškolskim nazivom ‘’Gospodarski rast, održivi razvoj i zapošljavanje: 5+ Hrvatska’’. Kako to obično i biva, skup je poslužio Tomislavu Karamarku da jasno i gromoglasno prozove i markira (za neki budući odstrel) sve nepoćudne te da betonira vlastito desničarstvo sve pozivajući se na tradiciju koja se protiv desničarstva borila.

Kako se ne bi pomislilo da blagoglagoljivog Karamarka neko ili nešto (oponenti su uvijek ”ono”) proziva za bipolarni politički poremećaj pokušajmo kritički pročitati govor Tomislava Karamarka na predstavljanju domoljubno-ekonomske koalicije za čistu peticu.

Karamarko je na predstavljanju djelovao kao da se, narodski rečeno, posvađao sam sa sobom. Repertoar je bio standardan: red Franje Tuđmana (sa sve doktorskom titulom), red Milanovića, red srbo-komunističkog neprijatelja koji čeka u zasjedi. No, niti uobičajen repertoar nije mogao pomoći Tomislavu Karamarku da ostane konzistentan u iskazu.

Nakon što je utvrdio da su neki ”oni” sotonizirali ”nas jer smo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom stvorili državu kakvu oni nisu htjeli”, Karamarko dodaje i: ”Prošli smo katarzu.” Katarza bi morala značiti da smo, k vragu, prethodno učinili neku bedastoću. A možda su Karamarkovi ”mi” tako divni da i poslije činjenja dobrih i bogougodnih djela (koja su okrunjena etnički prilično očišćenom Hrvatskom, ali ne budimo cjepidlake, molim) slijedi – katarza?!

Činjenica je da se Tuđmanova ‘’demokratska’’ Hrvatska i Karamarkova ‘’post 8.studeni’’ Hrvatska razlikuju u – ničemu. Sve je tu isto: desna Hrvatska u demokratskom ruhu, vizija Hrvatske latinicom, vizija svake opozicije kao prostog komunističkog četništva (omiljeni oksimoron HDZ-ovih domobrana). Dakako tu je i proganjanje nepoćudne umjetnosti zbog ideoloških razloga (Frljić) ili pak da se udovolji salonskim strahovima desno orijentirane Europe i kvazi-ukusu podobne manjine (Houllebecq). Demokratski dekor služi samo skrivanju pravog lica čudovišta kojeg ćemo imati priliku vidjeti, kako blagoglagoljivo prijeti Karamarko, poslije 8. studenog. Prvi u Hrvata je pokazao koliko je širokog duha istaknuvši, u ultimativnom crkvenom maniru, sljedeće: ” Nakon 8. studenoga imat će puno vremena da razmišljaju o svim grijesima i da se pokaju.’’ Aporija nepoćudnih je konačno riješena, samo nek se pokaju i sve će biti ok. Pokajanju, naravno, treba da prethode meditacije. Karamarkijanske.

Poput nekih poznatih govora iz sumraka Europe, Karamarko je svoj govor situirao u dvije međuovisne razine:

1. opće mjesto svih desničara i nacionalista, pardon patriota: jača Hrvatska koja znači…
2. … istjerivanje nepoćudnih ili njihovo pokajanje i svrstavanje na jedinu pravu stranu – desnu

Kada smo kod istjerivanja nepoćudnih Karamarko nije mogao odoljeti dežurnom riječkom Sotoni – Oliveru Frljiću. “HNK Ivana pl. Zajca nije više ni hrvatsko ni narodno”, grmi Karamarko. Ako nije Hrvatsko ni narodno, kakvo onda jeste? Idealna tekstualna pozicija za upisivanje svega čime je Oliver Frljić, koji je ‘’preoteo’’ HNK, etiketiran prethodnih mjeseci. Dakle, ako nije ni hrvatsko ni narodno a ono jeste pedesrko i srbo-komunističko. Rječju Frljićevo. (Za manje upućene Oliver Frljić vam je ona četnička bitanga kojoj je palo na pamet da u slobodarskoj post-Franjo Tuđman Hrvatskoj nariče nad subinom tamonekakve Aleksandre Zec.) I umjesto da se barem neko zapita kako glasati za Karamarka koji zloupotrebljava mjesto moći koje još ni nema da vrši poziv na linč (doduše, ponudio je pokajanje) dvorana mu je aplaudirala. Svojim je govorom Karamarko dihotomijiu hrvatsko-nehrvatsko sveo na to da je nehrvatsko sve što ne veliča naslijeđe blagopočinuvšeg Tuđmana. Time je, da slijedimo dalje iskaz, hrvatsku naciju od ozbiljne nacije koja bi trebala biti pluralna sveo samo na ono što slini za Franjom Tuđmanom. Drugim riječima na posthumnu prćiju Franje Tuđmana i onih njegovih pedesetak ili koliko već obitelji. Tomislav Karamarko time se popišao na naciju koju zdušno brani. Ostali ionako nisu Hrvati, nemaju ništa s Hrvatskom i zapravo su, kao i Oliver Frljić, tek skriveni četnici.

U kontekstu ideoloških neprijatelja Hrvatske, Karamarko je napravio revizionizam u pokušaju u kojemu se tako zapetljao da se na kraju ne zna ko je kome šta. Naime, predsjednik HDZ-a nije propustio priliku da prokomentira ”četnišvo skriveno iza zvijezde i Tita”. Da Josip Broz Tito nije bio nikakv antifašista nego četnik glavom i bradom, naučili su nas svi desničari procvali raspadom Jugoslavije. No, razlika između četništva (skrivenog iza zvijezde i Tita) i Tuđmanovog domobranstva je u tome što Tuđmanovo domobranstvo nije bilo nimalo skriveno. Bilo je eksplicitno (Lora) i prošireno na prostore drugih država (osnutkom Herceg-Bosne). A kako je mlada Hrvatska demokratija odlučila da se izbori sa sablastima četništva najbolje svjedoče polupane ćirilićne table u Vukovaru za koje je Karamarko rekao da su silom nametnute. Sila koja ih je nametnula je ostala prešućena. Bit će da je to neko iz poznate anti-domobranske gerilske jedinice ‘’Frljićevi četnici’’. Kako su Karamarkovi razbijači četničkih laži odlučni u svom pravedničkom gnjevu svjedoče već pomenute polupane table. Otuda se nameće razlika između četništva (koje Karamarko upisuje svojim neistomišljenicima) i Karamarkovog desništva. Razlika je, analogno onoj koja je upisana dihotomiji Tito-Tuđman, čisto performativne prirode. Četništvo je opet skriveno, Karamarkovo desništvo (baš kao i Tuđmanovo domobranstvo) otkriveno. Prema Karamarku, dakako.

Da je spomenuti odlikaš zaslužio jedinicu a ne 5+ iz logike, a i povijesti, svjedoči činjenica da se poziva na slobodarsku i antifašističku tradiciju grada Rijeke kako bi legitimirao ono što su njegovi imaginarni ”mi” napravili s Franjom Tuđmanom na čelu. Da stvar bude luđa, u svojoj antifašističkoj povijesti Rijeka je bila na istoj strani kao Tito iza kojeg se, prema Karamarku, skrivalo i skriva četništvo. Doduše, sve ovo vrijedi jedino ako se antifašizam pojmi zbilja kao anti-fašizam. A ne kao retorička supstitucija za antititoizam sa velikim ‘’U’’. Revizionizama ima svakakvih, ali luđi primjer teško da će se naći.

Karamarko je ponudio i ekonomsko-eugeničku agendu: Hrvatice će rađati, mi ćemo im plaćati (po tisuću eura). Tako je, u šovenskom maniru, pospremio Frljića u egzil, žene u porođajnu salu, domoljubne Hrvate na bauštel da bi se njegov eugeničko-ekonomski propagandni program jednom mogao ostvariti.

Karamarko se osvrnuo i na ekonomski program Zorana Milanovića koji je tobožnji isto koliko i njegov vlastiti. Naime, u ekonomskim HDZ-SDP nadmetanjima se radi o tobožnjem programu protiv tobožnjeg programa. Karamarkovih udesnih 5+ protiv Milanovićevih lažno lijevih 21. A za oba ekonomska programa vrijedi ono što je jedan filozof rekao za govor kurtizane u djelu drugog filozofa: ”To je rudnik opštih mjesta”. Hrvatska ekonomija zavisi od svjetskih finansijskih insitucija kojima se živo fućka koja će od dvije inkarnacije hrvatskog nacionalizma zasjesti u fotelju jer će ionako biti samo egzekutori.

Bilo kako bilo uobičajena je stvar da se tobože priča o ekonomiji (i sam je ovaj izraz jedno opšte mjesto). Znate ono, dođe neki glavnoj stranci podobni NVO i kaže kako političari trebaju pričati o ekonomiji, a ne o ideološkim problemima. Onda ti isti političari, da dokažu kako su spremni poslušati glas javnosti, svojim kvazi-ekonomskim nazivima programa maskiraju činjenicu da su gomila despota in potentio i da je jedina ekonomija za koju brinu ona njihovog vlastitog džepa.

Sve u svemu, Karamarkov bipolarni politički poremećaj se ogleda u tome da je došao u Rijeku i pozvao se na njenu anftifašističku tradiciju da potvrdi Tuđmanov credo. Onaj poznati o Hrvatskoj i jugokomunstičkim ostacima. Sve to dok luta bespućima povijesne neozbiljnosti i sam sebi unaprijed daje ocjenu 5+.