Koliko smo odmakli od Aušvica?

Goran Sarić
Autor 30.1.2015. u 16:06

Koliko smo odmakli od Aušvica?

Foto: Paweł Sawicki: A bird in Auschwitz

(Uz 70. godišnjicu oslobođenja “logora svih logora”)

Da su nešto naučili iz krvave lekcije Osvjemcima, zar bi nam svijet ovako izgledao?

Kraj osamdesetih. U Poljskoj, suha zima. Upravo smo prošli ispod tamne, zarđale kapije Osvjemcima, iliti Aušvica i onog zloglasnog: “Rad oslobađa.” Ovdje je rad doista mnoge oslobodio. Ali – od života.

Pod nogama škripi, stenje smrznuta zemlja. Pazimo da se ne okliznemo, gledamo u sklisku, tvrdu crnicu koja, zbog dvonožnih monstruma u vojnim uniformama, ovdje sigurno nije zaslužila da joj se tepa: majčicom.

Možda je ovako bolje. Gledajući dolje, nogu za nogom, šutke, manje gledamo naokolo, u tu strašnu pustoš, unakaženu žicom, lohotnim barakama i visokim osmatračnicama –bivšim mitraljeskim gnijezdima. Ovo je logor u kojem je, prema zvaničnim statistikama, stradalo milion ljudi, od čega 60.000 Holanđana. Koliko mora biti čovjekovo srce da izdrži, toliku tugu? Ako postoji ključna tačka na mapi zla, mjesto na kome ono brblja, viče, vrišti punim plućima – to je onda Osvjemcim. Aušvic. Kako god. Na oba jezika – stratište.

S nelagodom moram priznati da nikad nisam bio u “našem Aušvicu”, Jasenovcu. Tamo nas – bar moj razred – kao školce nikad nisu vodili, a kasnije me put nikad tuda nije naveo. A tamo mi je, za onoga rata, bio zatočen djed. I jedva – o tome sam već pisao – zahvaljujući dobroti bivšeg šegrta u ustaškoj uniformi, izvukao živu glavu.

Vidiš, draga, da nema crno-bijelih priča. Pogotovo ne onih malih, “nevažnih”, o tzv. “običnim” ljudima. Ako takvi uopšte i postoje. Jer, u svakom čovjeku ima nešto neobično, zrnce tersaluka, malo zla i malo (manje) dobra. Problem je samo što je, za veliku većinu, trun u tuđem veći od balvana u sopstvenom oku.

Ulazimo u jednu od baraka. Iza stakla povješane izbledjele logoraške uniforme, sve sa brojevima. Malo dalje, na ogromnoj gomili, more rasparenih kundura. Na trećoj: na stotine, hiljade naočala. Još par koraka: brdo kose. Ljudske kose.

Počinješ tiho da plačeš. Gorko, neutješno. Ja ni to ne mogu, toliko sam ošamućen ostacima đavolje večere. Ne valja ni previše sreće u jednome danu, a ovoliko zornih dokaza tuge i zločina – da i ne govorim.

Nismo to tada znali, ili htjeli znati, ali i nas je, za samo nekoliko godina čekala naša porcija tuge, i zločina.

Zašto ovo baš sada pišem? Pa, zato što je ove sedmice, 27. januara, obilježena sedamdeseta godišnjica oslobođenja “logora svih logora”. Logoraše je, dakle, prije tačno sedam desetljeća oslobodila sovjetska Crvena armija. Saveznici to, iz još uvijek nerazjašnjenih razloga, nikada nisu čak ni pokušali učiniti. Pa ipak, na velikoj komemoraciji u Aušvicu među brojnim visokim zvanicama – bili su tu i kralj Willem Aleksandar i kraljica Maxima – nije bilo vrhovnog komandanta ruske vojske, Vladimira Putina. Zvanično, nije došao zato što nije primio lični poziv, a “manje zvanično” stoga što su organizatori odlučili da riječ daju samo preživjelima, onoj šačici od ukupno tri stotine preživjelih logoraša koji su još imali snage da se popnu za govornicu, i prozbore koju o zlu koje ih je tada snašlo i koje su nekim čudom uspjeli da prežive.

Organizatori su se, navodno, bojali da će ruski predsjednik ovu priliku (zlo)upotrijebiti za retorički napad na Ukrajinu, pa time, posredno, i na njene velike “sponzore”: Evropsku uniju i “majstora iz sjene”, Sjedinjene Američke Države. Tako se, vele, Putin prije 10 godina okoristio prilikom da “ispjeva” čitavu odu Crvenoj armiji. Pa bi to, vele upućeni, valjalo spriječiti.

Ne vidim u čemu je problem. Jer, ako je Crvena armija oslobodila logor, a jeste, zašto to Putin ne bi smio naglasiti? Šta bi, molim vas lijepo, bilo da su Aušvic oslobodili Britanci, Francuzi, “moji”, Holanđani (teško zamislivo, ali ipak), a da ne govorimo o Amerikancima? Bi li se i onda ovako postupilo? A da ne spominjem gore navedeno, po mnogima krucijalno pitanje: zašto saveznici nikad nisu pokušali osloboditi logoraše iz Aušvica? Ili, zašto barem, u mnogim preletima preko te teritorije, nisu bombama i drugom vatrom zasuli fašističke položaje oko logora? Pitanje je hoćemo li ikad dobiti prave odgovore na ta važna pitanja.

Bilo kako bilo, potpuno je sa obje strane neprimjereno ovu priliku koristiti za sadašnje političke spletke i igre oko granica. I to, preko leđa onih koji su i tog dana – opet suha zima, studeni vjetar – neprestano ponavljali ono toliko puta kazano: “Nikad više”.

No, sve se nešto plašim da važne face iz prvih redova, sve sami uglednici od imena i formata, u Osvjemcima nisu ni došli zbog iskrene sućuti nad žrtvama Aušvica. Oni su tu, šapće mi Lucifer, prihajali (i) zbog političkih poena, “pokazivanja mišića” onoj drugoj, odsutnoj strani.

Jer, da su nešto naučili iz krvave lekcije Osvjemcima, zar bi nam svijet ovako izgledao? Nisu li oni glavni kreatori prilika u kojim živimo? Reci Gvantanamo bej, reci Gaza, reci ISIS, kaži Dretelj, ili Srebrenica … – možda ni neki novi Aušvic – gluho bilo! – nije toliko daleko?! Kad bi se moj davno počivši djed Rastko, logoraš Jasenovca, nekim čudom ustao i vidio kakav smo nered napravili, bojim se da bi samo odmahnuo rukom, i vratio se tamo odakle je došao.

U toplinu groba.

 

Goran Sarić
Autor 30.1.2015. u 16:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija