Komisije za moralno-političku podobnost i Nova ljevica

Izdvajamo

• Nacionalistička desnica je znatno posvećenija oživljavanju Jugoslavije i titoizma, no što bismo mi bili u stanju i pomisliti. Nejasno je odakle izvire takva fiksacija, ali prvo što čovjeku pada na pamet je potpuna nesigurnost u vezi mitova koje već desetljećima uzgajaju.

Povezani članci

• Naprijed – u prošlost!
• Političke partije na sudu
• Dobro jutro u domovini
• NEPROFITNI MEDIJI: U TEŠKOJ SMO SITUACIJI
• Natrag, u iščezli grad
• Da li smo „ludi„ ili magarci!!!

Ukoliko se ne legitimiraš konzumacijom propisane doze nacionalističkog hrvatstva, predstavljaš ugrozu i nemaš se pravo baviti politikom ili nekim odgovornim javnim poslom. S obzirom da ne postoje kriteriji po kojima se takve stvari mjere, sve se svodi na dojam i na što glasnije deklariranje ljubavi prema domovini. Kad tu logiku svedemo na konkretne primjere, pravo na upravljanje društvenim i političkim procesima imaju Franju Tuđman, Tomislav Karamarko, Zdravko Mamić, Željka Markić, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, dočim ljudi okupljeni u Novoj ljevici to pravo nemaju jer su iskazivali i iskazuju potpuni deficit neupitne ljubavi prema domovini. 

Ako nas je proteklih nekoliko dana nečemu naučilo, učvrstilo nas je u uvjerenju da u javnom prostoru djeluje čitav niz komisija za procjenu moralno-političkih podobnosti ljudi koji su ušli u politički život zemlje. Linija kojom se takav diskurs kreće je binarna i svodi se na nekoliko jednostavnih antipoda poput Jugoslavija-Hrvatska, Tito-Tuđman, vjera-bezbožništvo i domoljubi-izrodi. Sve izvan ovoga za tu vrstu razmišljanja ne postoji, ili zato jer je prekomplicirano i zahtijeva mentalni napor, ili jer je tako jednostavnije i ne zbunjuje one koji traže jednostavne odgovore na kompleksna pitanja. Modus na koji ove, naravno neformalne, komisije operiraju je sljedeći: Ukoliko se ne legitimiraš konzumacijom propisane doze nacionalističkog hrvatstva, predstavljaš ugrozu i nemaš se pravo baviti politikom ili nekim odgovornim javnim poslom. S obzirom da ne postoje kriteriji po kojima se takve stvari mjere, sve se svodi na dojam i na što glasnije deklariranje ljubavi prema domovini. Kad tu logiku svedemo na konkretne primjere, pravo na upravljanje društvenim i političkim procesima imaju Franju Tuđman, Tomislav Karamarko, Zdravko Mamić, Željka Markić, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, dočim ljudi okupljeni u Novoj ljevici to pravo nemaju jer su iskazivali i iskazuju potpuni deficit neupitne ljubavi prema domovini. To što je djelovanje prvospomenutih višestruko upropastilo i unazadilo društvo, dok je djelovanje ljudi iz Nove ljevice pokušavalo sanirati štetu koju su ovi prvi počinili, zapravo nije važno. Sve dok se jedni pozivaju na hrvatstvo a drugi uvažavaju pozitivno nasljeđe socijalističke Jugoslavije. Srž takvog razumijevanja stvari odnosi se na to da bi svi nacionalno sumnjivi elementi trebali odraditi svoj put u Canossu, na kojem bi se trebali pokloniti nacionalističkoj desnici, moliti za oprost i prisegnuti na poštivanje mitova iz devedesetih, nakon čega bi dobili pomazanje i dozvolu za ulazak u politički život. Izlišno je i napominjati kako takvo što ovdje neće dobiti. Krimeni koji se Novoj ljevici stavljaju na teret, a o kojima se piše u širokom zamahu od Novog lista, preko Večernjeg lista, do opskurnih desničarskih portala, odnose se na aktivnosti u UJDI-ju, mirotvornu politiku na postjugoslavenskom prostoru, pozitivno vrednovanje socijalističke baštine i Tita u cjelini te na jugoslavenstvo i antihrvatstvo. Pri čemu o svemu ovome nitko od ljudi koje se ovdje proziva nije  na predstavljanju stranke rekao ništa, s obzirom da smo ponudili temeljna načela programa sukladno društvu koje živi u 2016. godini. Drugim riječima, nacionalistička desnica je znatno posvećenija oživljavanju Jugoslavije i titoizma, no što bismo mi bili u stanju i pomisliti. Nejasno je odakle izvire takva fiksacija, ali prvo što čovjeku pada na pamet je potpuna nesigurnost u vezi mitova koje već desetljećima uzgajaju.

Sve to nas konačno dovodi do slučaja koji je proizveo višednevnu histeriju i čitav niz prijetećih poruka koje su mi upućene. O čemu se radi? Naime, prije nekih dvije godine, netko je koristeći sad već četiri godine staru snimku mog iscrpnog životnog intervjua koji predstavlja tek djelić projekta Documentinih osobnih svjedočanstava, izvukao i montirao oko dvije i po minute iz tog razgovora u kojima sam ja izjavio pripadnost Jugoslaviji i rekao kako nikad ne navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Iz konteksta čitavog razgovora se naravno da vidjeti to da sam rekao kako sam rođen u Jugoslaviji koju sam smatrao normalnom i svojom zemljom, a ne nikakvom tamnicom naroda, i u Mostaru, koji je i po nacionalnom sastavu i po svjetonazorskom opredijeljenju bio u punom smislu jugoslavenski grad. To je ambijent koji me odgojio i na kojeg sam ponosan. Samo bi duboko nemoralan čovjek, nakon svega što su tom gradu napravili ovdašnji nacionalizmi, s naglaskom na hrvatski, mogao usvojiti nacionalizam kao svoje životno opredijeljenje. Iz svega toga slijedio je zaključak o tome kako jednostavno ne mogu navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, zbog toga što je ona od prvog dana predstavljala i predstavlja simbol hrvatskog nacionalizma Tuđmanovog tipa, što mi je u bilo kojem obliku neprihvatljivo. Drugim riječima, tu se reprezentaciju od prvog dana simbolički tretiralo kao reprezentaciju HDZ-a. Od držanja ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, što je u praksu uveo Tuđman, preko kolektivnog potpisivanja peticije potpore generalima koje je predsjednik Mesić smijenio, Thompsonove pjesma ‘Lijepa li si’, kao neformalne himne te momčadi, a u kojoj se svojataju dijelovi susjedne države, Vlatka Markovića kao višegodišnjeg predsjednika tog saveza, koji se u više navrata hvalio ustaškom prošlošću svojih predaka, do aktualnog predsjednika HNS-a, Davora Šukera, koji se slikao na grobu Ante Pavelića i činjenice da je Joe Šimunić nakon svega i upravo zbog svog poznatog čina postao pomoćnik izbornika te reprezentacije. Dopuštam mogućnost da brojnim ljudima, pa čak i većini, ovi razlozi nisu dovoljni da prestanu navijati za vlastitu nacionalnu momčad, ali meni jesu. Drugim riječima, s obzirom da je to sada u Splitu i Dalmaciji popularno, parafrazirat ću stari diskurs ovdašnjih nacionalista: Ja nisam navijao za reprezentaciju, ni kad nije smjelo ne navijati za reprezentaciju.

No, time i dalje nismo riješili temeljno pitanje. Kakve to sve veze ima s političkim angažmanom Nove ljevice?