Kontrarevolucija

Povezani članci

• KNJIGA O GLUMCU
• BEARA
• Adnan Ćohković: IGRA MALIH BOGOVA U REŽIJI VLADE HNK
• Stjepan Mesić: Sjetimo se pobjede, da ne bismo bili poraženi
• „Američki san“ kao globalna noćna mora
• TRI SIRIJSKA RATA

Šestog aprila 1941. godine, bombardiranjem Beograda od strane njemačke avijacije, za tadašnju Jugoslaviju započeo je Drugi svjetski rat, već dvije godine bukteći u velikom dijelu Evrope. Krvavi pir koji je trajao četiri godine, odnio je širom zemlje više od milijun života i teško ga je sasvim jednoznačno opisati. Bila je to kombinacija rata za obranu države od agresora, suprotstavljanja fašizmu, građanskog rata i socijalne revolucije. Na njegovom završetku, poslijednja komponenta se pokazala najznačajnijom; desila se promjena društveno političkog uređenja – socijalna revolucija. Prema Klaićevom „Rječniku stranih riječi“, revolucija (latinski obrtanje, prevrat) je:

„svaki potres, kod koga staro propada i nastaje novo; temeljna promjena nekog društvenog poretka, osobito njegovih ekonomskih osnova i vlasničkog odnosa.“

 Iz definicije je implicitno vidljivo da se pojam ne odnosi samo na ekonomsku sferu društvenih djelatnosti, te da rečeni prevrat može biti miran jednako kao i nasilan. Rezultat pobjede socijalističke revolucije bio je tranzicija privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u društveno vlasništvo.

 Nekog, ne baš jasno definiranog dana 1991. godine (možemo kolokvijalno uzeti da je to dan intervencije JNA u Sloveniji) započeli su novi „balkanski ratovi“ na području bivše Jugoslavije. Ni oni se ne mogu posve jednoznačno definirati, no uglavnom su bili kombinacija građanskog rata i agresije, ali najznačajniju njihovu karakteristiku novostvorene elite po svaku cijenu izbjegavaju spominjati – kontrarevoluciju ili restauraciju kapitalizma. Prema već spominjanom rječniku, kontrarevolucija je:

„borba reakcionarnih klasa protiv revolucije u porastu, sa svrhom ugušenja revolucije, kao i protiv revolucije koja je pobijedila, sa svrhom da se unište njene tekovine i da se uspostavi predrevolucionarni poredak.“

Kako je značenje restauracije: „ponovno uspostavljanje poretka srušenog revolucijom“, u osnovi se radi o jednoj te istoj stvari. Socijalistička revolucija za NOB-e provedena je pod krinkom mobilizacije masa za obranu zemlje od agresije, što je komunistička partija koja je i povela ustanak iskoristila za realizaciju svojih ideoloških ciljeva. Kontrarevolucija u nedavnim ratovima na području regije izvedena je također na zaobilazni način, maskirana otporom miloševićevskoj agresiji i navodnom ugroženošću nacionalnih bića nesrpskih naroda Jugoslavije. Kada su ratovi završili, topovsko meso i ostalo stanovništvo našlo se – ni ne pitano za vlastito mišljenje – u novom društveno političkom sustavu. Sjetimo se samo da referendumska pitanja o osamostaljenju Hrvatske, ni jednom jedinom riječju ne spominju promjenu ekonomskog okvira države koja se nastojala izdvojiti iz federacije.

Stanovništvo, uhvaćeno na prozirnu foru domoljublja koja uvijek tokom povijesti uspješno mobilizira girice u borbi za interese krupnih riba, pojurilo je u maskirne uniforme ni ne shvaćajući da su i njima neshvatljivi, pravi ciljevi za koje odlaze u smrt, također zakrinkani floskulama o navodnoj nacionalnoj, jezičnoj i srodnim ugroženostima. Možda i većina preživjelih, opljačkanih do gole kože – ne od srpskog agresora, već od vlastite etničke braće – to ni dan-danas ne shvaća. Nisu samo Hrvatima poznata imena:

F.Tuđman – bivši predsjednik RH; G.Šušak – bivši ministar obrane; I.Sanader – bivši premijer; M.Granić – bivši ministar vanjskih poslova; D.Polančec – bivši potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva; B.Kalmeta – bivši ministar mora, prometa i infrastrukture; B.Rončević – bivši ministar obrane; P.Čobanković – bivši ministar poljoprivrede; D. Primorac – bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta; N.Vidošević – bivši ministar gospodarstva, predsjednik Gospodarske komore; V.Zagorec – bivši pomoćnik ministra obrane, umirovljeni general HV; J.Bobetko – bivši načelnik Glavnog stožera OS RH; M.Kruljac – general, bivši zapovjednik Hrvatske kopnene vojske; B.Glavaš – bivši general bojnik i saborski zastupnik; I.Korade – general HV; M.Norac – hrvatski general; Ž.Maglov – pukovnik HV; I.Andabak – general, zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO, kasnije general Vojske Federacije BiH,…

da spomenemo tek neka. Sve „vitez“ do „hrvatskog viteza”, cvijet hrvatstva iz najužeg vrha hrvatskih ratnih i poratnih vlada te zapovjedništva vojske – reći će “cijepljeni Hrvati”, za koje još nije pronađen antiserum i po svoj prilici niti neće u dogledno vrijeme. Ustvari, sam vrh hrvatskog kriminalnog miljea protiv kojih su vršene ili se vrše istrage, traju ili su završena suđenja, ili su prekinuta zbog “proceduralnih grešaka” – ratni zločinci koje je smrt spasila od izlaska pred Haaški ili domaće sudove, obične ubojice, šverceri droge i automobila, plagijatori, malverzanti, korupcionaši, lopovi najvišeg kalibra, primatelji mita, poticatelji na kriminalne radnje radi svoje ili tuđe koristi, itd… Svaki građanin zdravog razuma, kojega još nije pomutila najopasnija droga nacionalšovinizma, može provjeriti tvrdnje na internetu i dopuniti ovaj ilustrativni spisak imenima sličnog kalibra iz svojih bananistana u kojima žive. Ljudskom žgadijom koja sjedi u haaškim i domaćim zatvorima, ili je oslobođena uslijed “proceduralnih pogrešaka” na političkim procesima.

 Još je Stipe Šuvar, poslijednji socijalistički član Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske – u vrijeme kada je bio hrvatski ministar prosvjete – upozorio u svojoj “Bijeloj knjizi” na neka imena koja su potom postala korifeji intelektualnog nacionalšovinizma svih boja. U obranu su ih uzeli advokati, da se potom – kad je već bilo prekasno – nije našao nitko sposoban da obrani građane od nasilja u koje su ga dotični uvukli. Šuvara često optužuju kako navodno nije rekao “bobu – bob, a popu – pop”, odnosno javno osudio Miloševićevu politiku. Ta izreka pripada samom Šuvaru, u trenutku samokritičnog osvrta na vlastito djelovanje, te se potom neprestano upotrebljavala protiv njega. Građani zaboravljaju da mu ruke, za razliku od mnogih njegovih tužitelja i osporavatelja, nisu bile krvave, te da je u doba Tuđmanova samovlašća – uz “Feral” i malobrojne nezavisne, kritične listove – i njegova “Hrvatska ljevica” jasno osuđivala nacionalistička divljanja širom regije. Savršeno je točno dijagnosticirao stanje i uzroke koji su do njega doveli, nazivajući događanja – kontrarevolucijom. Nije u tome bio osamljen, no izdresirani narod nije, niti još ima sluha za takva razmišljanja. Hrvatski ekonomist Branko Horvat, u radu “Tranzicija i restauracija: dvije alternativne strategije”, piše:

“Pojam “restauracija” uveli su povjesničari kako bi označili obnovu ancien regime

(feudalizam) dvadeset i šest godina poslije Francuske revolucije. Poslije, revolucije su obično bile praćene restauracijama. Restauracija znači proces kretanja unatrag radi ponovnog uspostavljanja društvenog sustava koji je postojao prije (koji, međutim, nikada neće biti permanentno uspostavljen). U tom su smislu sve sadašnje tranzicije ustvari restauracije prethodno postojećeg kapitalizma…“,

daklem – kontrarevolucije! Kaže, nadalje:

„Nitko ne zna koliko će dugo period restauracije trajati (ili kada će to početi u Kini), ali mala je vjerojatnost da će se etatizam vratiti. Vrlo su različite perspektive radničkog upravljanja… Vrlo različita vrsta tranzicije dogodila se u Jugoslaviji, gdje je kratko postojao etatizam koji je zamijenjen radničkim upravljanjem. Ova tranzicija također je završila u kapitalističkoj restauraciji četrdeset godina kasnije.”

U ličnoj korespondenciji sa autorom, Horvat piše: “Shvatite ovo vrijeme kao tipičnu restauraciju, koja je to ekstremnija što je revolucija bila autentičnija. Pogledajte u povijest što se događa za vrijeme restauracije pa ćete lako prepoznati Hrvatsku…No dok restauracija traje, nikavi argumenti ne pomažu. To više što se radi o međunarodnom fenomenu.”

 Šuvarova upozorenja nisu zalegla, jer je bio “socijalistički kadar”. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist kome je zamalo – u preglasavanju – izmakla Nobelova nagrada za svoje kapitalno djelo „Politička ekonomija socijalizma“ (naslov sam govori zašto je bio preglasan) bio je preglup za raju koja je svoju pamet prosipala po bojištima, dok se preživjeli i danas busaju u svoja nacionalistička prsa a ne u pamet. Svjetski poznati etičar s ovih prostora, Milan Kangrga piše u knjizi “Nacionalizam ili demokracija”:

“Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga. Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija… Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove nacionalizam.”

Odgovarajući na Šeksove optužbe da zastupa “tramvajsku demokraciju”, etičar mu u “Novom listu” odgovara:

“Povijesna mogućnost hrvatskog naroda nazire se danas prvenstveno protiv i s onu stranu cjelokupne prakse hadezeovske vlasti i njezine profašističkoustaške ideologije, kojom trujete hrvatski narod, a naročito omladinu (posebice u školama)! Ta se – u ovom slučaju doista povijesna i dalekosežna – mogućnost za hrvatski narod može realizirati prije svega uspostavljanjem institucija građanskog društva i istinske parlamentarne demokracije. To će biti – a ja u to iskreno vjerujem – prvi korak u onakvu budućnost hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, kakvu su ti ljudi zaslužili u svojoj mukotrpnoj historiji. I – da navedem naslov jednog mojeg napisa iz 1990. god. – Hrvatskoj nije potreban vođa, nego parlament! Jer, vođa je potreban plemenu, a ne narodu i građanima demokratske države.”

S obzirom na kult vođe koji su prigrlili devedesetih godina prošlog vijeka, jasno je kako se artikulirao hrvatski (i ne samo on!) narod po tom pitanju – kao u „stoljeću sedmom“! Mada bi i prosječnom luđaku iz psihijatrijske ustanove trebalo biti jasno za što su se zaista borili vrli domoljubi, narod kojeg više ima po zavodima za zapošljavanje, zavodima za socijalnu skrb ili oko kontejnera po kojima upotpunjuje mizernu mirovinu negoli na radnim mjestima, i dan-danas u većini ne shvaća kakva ga je sudbina zadesila, što se zapravo zbivalo na prostoru bivše Jugoslavije. Postoji jednostavna, logikom i poviješću potvrđena činjenica: sloboda naroda ne znači i slobodu svakog njegovog pripadnika, međutim obrnuto vrijedi. Ako je svaki pojedinac slobodan, onda je i narod kojem pripada, ili država u kojoj živi, slobodan. Jesu li maločas pobrojene jedinke zadovoljne stupnjem svoje individualne slobode, koju upražnjavaju po spomenutim mjestima, nemaju se razloga žaliti. A svoju možebitnu glad neka zadovolje konzumacijom “slobodne” Hrvatske, što jednako vrijedi za građane ostalih regionalnih bananistana. Doduše, ono najvrednije su već “konzumirale” daleko krupnije ribe, vođe kontrarevolucije koju su narodu uvalili u šareno pakiranje – kao boj do zadnje kapi krvi za opstanak etnije.

 U svakoj revoluciji ili kontrarevoluciji postoji uzak sloj ljudi koji iskoriste situaciju za namirivanje vlastite nezajažljivosti, iskorištavajući ideale gomile kojima su ih često prethodno “nahranili” da lakše poskrbe za sebe. Nesumnjivo je tako bilo i na kraju Drugog svjetskog rata, nakon pobjede socijalističke revolucije. No, ono što se desilo u suvremenoj Hrvatskoj daleko nadmašuje grabež komunističke elite. Nije badava narod, nakon što je vidio pretvorbu tranzicije u goli pljačkaški pohod protiv vlastitog naroda, skovao izreku: “Komunisti su jednom rukom krali, ali su drugom i nama dali. Ovi pak pljačkaju i rukama i nogama!”. Sjećate se možda i one: „Svaka država ima svoje lopove; naši lopovi imaju svoju državu!“. Da bi se pokradeno sačuvalo, uz status vladajućih koji im to u izvjesnoj mjeri jamči, elita se prikrpala NATO paktu, vojnom savezu kome je glavni cilj u zaštiti interesa kapitala širom svijeta. I dok se posprdno ismijava parola kojom je proletarijat pokušao objediniti svoju borbu za radnička prava – “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” – nastojeći je zgaditi radnom narodu, prikazujući je povijesno preživjelom i nepotrebnom, kako svjedočimo, kapital na svjetskoj razini radi upravo to da bi očuvao sistem u kojem pliva poput ribe u vodi. “Divide et impera!” – podijeli pa vladaj – oduvijek je bilo načelo imperijalista i kolonijalista, koji tek nešto drukčijim metodama nastoje ostvarivati svoje nepromjenljive ciljeve. I dok se maloumni narod svakojakim metodama (obrazovanje, mediji, politička demagogija) dresira da glođe kosti koje u suštini dreserima ni ne znače puno (jezik, nacionalizam, vjera, idealizam, istospolne zajednice,…), građani zatrovani besmislenim idealističkim svjetonazorom hrpimice jure u šoping, praktično zasvojeni najvulgarnijom konzumacijom isključivo materijalnih dobara. Jasno, kad je mobitele, automobile ili hrenovke lakše prodati nego vjeru u boga i natprirodne događaje. Doduše, kao što primjer Međugorja pokazuje, i oni se mogu razmijeniti za nadasve opipljivu lovu!

        Svaka revolucija i kontrarevolucija ima svoje intelektualne prethodnike, ljude koji pripremaju teren za nju. Prve možemo – vodeći se moralnim, i kriterijima progresivnosti ili konzervativizma – mirne duše svrstati u kritičnu inteligenciju, a potonje u obične inteligente, po konzervativnom svjetonazoru tek formalne pripadnike inteligencije. Koji objektivno i kritično sagledavanje globalne stvarnosti mijenjaju za puko očuvanje interesa sloja koji zastupaju, bez obzira kako se on reflektira na cjelinu društva. Za svaku od dviju spomenutih promjena društvenih odnosa mora sazrijeti vrijeme, stoga – ma kako pesimistično gledali na hranu navodne nemogućnosti dubokih strukturalnih društvenih promjena kojom nas šopaju zadovoljne elite – do njih će kad-tad doći u povijesnom vremenu. Za njih uvijek nastupi ora. Loši životni uvjeti i prosvjetiteljske ideje bili su pokretač Francuske revolucije. Srozavanje zemlje poslije neuspješnih napoleonskih ratova, kao i evropska politička situacija nakon njenog poraza, dovela je do buđenja reakcionarnih snaga i restauracije monarhije. Oktobarska revolucija iskoristila je beznađe ruskog mužika ubačenog u žrvanj svjetskog rata i carističke diktature, a jugoslavenska socijalistička revolucija agresiju na zemlju i zauzetost svijeta obranom od fašizma. Kontrarevolucija u današnjim zemljama regije poslužila se raspadom Sovjetskog Saveza i ekonomskim nevoljama zemlje, uz rastući nabildani nacionalizam kao movens. Kako vidimo, uvijek sazriju prilike koje onda ove ili one snage iskoriste za dublje (socijalne) promjene negoli je to obična promjena državnih granica. Jasno je da i jedni i drugi – naprednjaci i konzervativci – ne mogu ostvariti svoje ciljeve bez „topovskog mesa“, unaprijed za žrtvu predodređenih nezadovoljnika svojim stanjem i onih koja ga žele sačuvati nepromijenjenim. Spomenuti prevrati bili su – na žalost – krvavi, ali je u svemu bitnije da je do njih došlo! Dakle, ništa nije vječno i stoga su zaludni pokušaji konzerviranja stanja, posebno ako je ono bremenito problemima. A neravnomjerna raspodjela svjetskog bogatstva, ekološki i klimatski problemi uz sve veći nedostatak sirovina i populacijsku eksploziju, neumitno nas približavaju času zrelosti. Preostaje nam čekati i vidjeti, hoće li prije sazrijeti vrijeme za nasilne promjene ili ljudska pamet. Referendumi koji slijede u jednoj od kapitalističkih tvrđava, zemlji neposredne demokracije, Švicarskoj, o univerzalnom dohotku za svakog punoljetnog državljana, kao i onaj o ograničavanju raspona plaća od 12:1, uz sve veću glasnost mladih širom svijeta koji uviđaju neodrživost stanja u vlastitom državama i na planeti – bude nadu.

  Povjerenje u sposobnost stranaka, naročito onih lijevih, poljuljano je njihovim odricanjem od doktrina u kontekstu kojih zaista mogu sagledati klasne antagonizme, njihove uzroke i mogućnosti rješavanja. Sve je prisutnija tendencija uzajamnoj konvergenciji ljevice i centra, tako da se u praksi više pažnje posvećuje borbi za vlast i izbornim rezultatima, negoli sistematskom rješavanju nagomilanih problema.

„…jedino marksizam u svim varijantama polazi od klasnog antagonizma kao pokretača društveno­ekonomske i povijesne dinamike i njegovo ukinuće postavlja kao osnovni preduvjet ostvarenja “pune”, dakle ne samo formalne, demokracije. Ostale doktrine odbacuju i antagonistički karakter kapitalističkih društvenih odnosa, nastoje svesti društveni antagonizam na formalno­demokratski agonizam i time promašuju zahvatiti njegovu univerzalnu društvenu dimenziju. Zbog toga one uvijek ostaju u svojoj partikularnosti prazne i podređene njegovoj nespoznatoj moći.“

„Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društveno­ekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti. U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.“

Dodatni pesimizam ulijevaju suvremeni oklopnici – policija – oboružana najsuvremenijim oružjima, od pendreka, sprejeva, suzavih bombi, elektrošokera, gumenih metaka, vodenih topova, dugih cijevi i oklopnih vozila, koji se najčešće stavljaju u ulogu zaštitnika svog poslodavca – države, odnosno njene vladajuće elite. I prečesto se ne skanjujući ih upotrijebiti protiv vlastitih sugrađana. Najdublju pak depresiju zdravorazumskih hrvatskih (i ne samo njih) građana izaziva onih nekoliko desetaka tisuća mladih – istih onih što su uobičajili na utakmicama skandirati „Ubij, ubij Srbina!“ – koji se na fašistički pozdrav artista kožne mješine punjene istim sadržajem kao njegova glava: „Za dom!“ – jednoglasno odazivlju: „Spremni!“. Blago narodu koji ima takvu omladinu, za svoju budućnost ne mora brinuti; kad se po svemu pričinja da ona niti ne postoji.

 Valja na kraju spomenuti da, ma kako progresivne promjene se desile u bilo kojoj zemlji, one se zbivaju na račun manje privilegiranog ostatka svijeta, te su u tom smislu ograničene. Kao što je kapitalizam postao globalnim, svjetskim sistemom, tako je sasvim legitimno nastojati u poboljšanju stanja svih stanovnika naše planete. Jer, kao što to najljepše kažu šahisti:

„Gens una sumus“ – svi smo jedno!