Kosturnica na Savi strašnija od pariške

Marijan Vogrinec
Autor 14.6.2021. u 11:07

Kosturnica na Savi strašnija od pariške

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Za neko vrijeme će se vidjeti je li vjetar odnio obećanja, a ostavio samo neugledan populistički talog. Bit će nepopravljiva šteta dogodi li se tako, jer će si novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i Možemo! definitivno odrezati granu na kojoj – budu li radili kako su obećali, ili barem približno tako – mogu listati još o-ho-ho mandata. „Sad ili nikad!“ – ali ne gubitnički, kako je Miroslav Škoro prokockao taj slogan u prošloj predsjedničkoj kampanji – odnosno normalan Zagreb u normalnoj Hrvatskoj, kako bi pak glasila parafraza pobjedničkog slogana Zorana Milanovića. Zagreb je zaslužio vratiti se svomu srednjoeuropskom kozmopolitizmu, intelektualnoj kulturi mitteleuropskih gena te otresti sa sebe rodijačko-ortačko-dođoški mentalitet provincije koja pokorno kleči pred oltarom, zaziva gusle i ognjišta i zazire od slobodoumnog svijeta. 

Marijan Vogrinec

Novi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević jest očekivao da će stupiti na spaljenu zemlju čim se useli u svoj novi ured na Trgu Stjepana Raduća 1, ali ne baš da će to biti kosturnica strašnija od one u pariškom podzemlju. Da će se od prve sekunde suočiti čak i s problemom isplate redovne plaće armiji gradskih činovnika za prethodni mjesec. Kostur do kostura kriminalnoga gospodarenja javnim novcem Zagrepčana iskaču mu pred nos i jezivo zveckaju praznom blagajnom da to netko zdrave pameti jednostavno ne može slušati. „Napucani su troškovi i prije izbora“, kazao je Tomašević novinarima. Bandićeva pročelnica za gospodarstvo Mirka Jozić – koja je još neki dan goropadno prijetila da nema zakonske osnove za smjenu gradskih dužnosnika dolaskom nove vlasti – najavila je ostavku nakon što, kao ostalih 26 pročelnika, razgovara s Tomaševićem o stanju u resoru koji je vodila. Znâ da ju ne bi ostavio tu gdje je bila.

„Imamo problem“, kaže, „ali stanje u gradskom proračunu nije lošije od drugih gradova u Hrvatskoj i ostalih gradova u Europi ili u državnom proračunu. Imamo problem s financijama i s time se treba nositi. Imali smo krizu 2008., slom tržišta nekretnina, svjetsku krizu koja se odrazila na javni sektor, ali to nije nerješivo. Rebalans gradskog proračuna radio se uvijek kada su bili lokalni izbori, i to je logičan slijed stvari. Bavim se financijama, znam što bih i kako napravila, ali s obzirom na to da ekipa preuzima vlast, oni će imati svoje modele. To je ogroman mehanizam. Želim otići čista obraza i da sam mirna. Idem svojim putem, nemam namjeru ostajati na funkcijama. Zrela sam za druge aktivnosti i tomu se radujem.“ Godinama glavni Bandićev gradski blagajnik Slavko Kojić, ne bez primjetna truna ironije i znakovite poruke novoj vlasti u metropoli, reći će novinarima kako sada „ne bi želio biti u Tomaševićevoj koži“.

Zločin i kazna

Ako je pak obećanog poštenja, svijesti, savjesti i odgovornosti prema javnom novcu, jamačno većem broju Bandićevih lijevih i desnih ruku u 20-godišnjem pijanomilijunaškom upravljanju najvećim proračunom u zemlji poslije državnog (većim od svih lokalnih/regionalnih zajedno) sada nitko ne bi želio biti u koži. U 2019. godinu, kada nije bilo koronakrize ni „objektivnih“ teškoća što ih spominje Mirka Jozić, prenesen je gubitak od cca 1,3 milijarde kuna., pa… Zagrebački financijski kosturi teži od dvije milijarde kuna – za koje se znâ – i dubioze kojima je opterećena i dalja gradska budućnost moraju doći na stol pravosudnim forenzičarima i pravosudnim egzekutorima. Krivci napokon imaju platiti ceh. Ne samo ili najmanje samo po kriteriju tzv. političke odgovornosti i normalne, je li, uobičajene smjene dolaskom nove vlasti nego i punom naknadom štete iz osobne/obiteljske imovine te zapriječenim stanovitim brojem godina u lepoglavskom ili tako nekom uzničkom „apartmanu“. Iz čisto pedagoških, razloga pouke i primjera drugima kako se ne smije obnašati tzv. preuzeta javna dužnost/odgovornost.

Kada bi Tomaševićeva ekipa utjerala naplatu bar 20 posto opljačkanoga javnog novca u rodijačko-ortačko-kumskoj praksi naprasno preminulog, šestomandatnog Milana Bandića i onih što su mu koristoljubno držali ljestve, gradska bi blagajna prodisala zdravo i poletno. Ne bude li se Tomašević uhvatio povrata enormnih količina opljačkanoga gradskog novca, zaustavio daljnji odljev, raskinuo toksične klijentelističke ugovore s brojnim, je li, još toksičnijim aneksima višemilijunske težine i obračunao se s uhljebima u birokratskoj hobotnici zagrebačke uprave i poduzeća, bit će po onoj ironičnih jarana – džaba ste krečili!

A jamačno neće provesti ni tzv. bolne rezove, jer jedno je populistički vikati iz oporbe: „Neka visi Pedro“, a nešto sasvim drugo biti ovlašten pronaći Pedra i uistinu ga pravedno osuditi na vješala. Jer, ‘rvacka demokracija još nije zrela za učiniti više od puke larpurlartističke o pravdi i političkoj sposobnosti za istjerati ju na čistac. Na toj su krucijalnoj zadaći pali i mnogi odlučniji od Tomaševića. Novom gradonačelniku su na putu ne samo loši zakoni i disfunkcionalno pravosuđe koji neizravno ometaju uvođenje reda nego i (osvetoljubiva?) Plenković-HDZ-ova vlada s tzv. stabilnom saborskom većinom minimalnih 76 ruku koji ne vole Grad Zagreb kada njime ne mogu upravljati ni ine jedinice lokalne/regionalne samouprave izvan svoje kontrole. Nije tajna da Plenković ne simpatizira ni Tomaševića niti parlamentarnu mu platformu u političkoj ekspanziji te mu – po onoj „samaritanskog“ hrvatstva: nek’ susjedu crkne krava – neće biti stalo premijerski podmetnuti leđa kako bi Tomašević i Možemo! uz SDP-ovu sinergiju pokazali da Zagreb uistinu može i bolje, i više i jače no što je „mogao“ za Bandić-HDZ-ove dugogodišnje vladavine.

Tim više, jer CRO Demoskop početkom lipnja registrira Tomaševića kao trećeg na listi najpopularnijih političara (prvi je i dalje predsjednik RH Zoran Milanović s 20,7 posto javne potpore, drugi Andrej Plenković s 16,8 posto) koji je s 4,3 posto potpore u svibnju skočio na 11,5 posto, gotovo utrostručio popularnost. Ostavio je iza sebe sve druge razvikane političare, uključivo nekad vrlo popularnog državnog blagajnika Zdravka Marića (2,2 posto), Miroslava Škoru (2,1), Peđu Grbina (1,7), Vilija Beroša (1,4), Ivana Anušića (0,9), Božu Petrova (0,8 posto)… Političar NITKO sa svojih 20 posto, nije popularniji od Milanovića, ali jest od Plenkovića i svih ostalih „genijalaca“ što se godinama i desetljećima već nepokolebljivo motaju po polit-ideološkom pentagonu zahvaljujući samo prolaznim mjestima na izbornim listama svojih stranaka. I ne grize ih savjest zbog toga što ih narod neće pa neće za svoje vođe, jer iza njih uglavnom ostaje – spaljena zemlja. Država, razvojna fenjerašica u Uniji i samonedostatan miš-bantustan kiflastog obličja – ne može naprijed s takvima za kormilom i na komandnomu mostu, ali…

Klipovi pod kotače

Zagreb sada ima vrlo lijepu šansu s novim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem te sinergijom u skupštinskoj tzv. stabilnoj većini Možemo! i SDP-a, ali sama šansa nije dostatna. Treba je iskoristiti pravodobno i čim učinkovitije, a za to bi bilo normalno – u normalnim okolnostima normalne državne uprave, čega uglavnom nema – dobiti Plenković-vladinu ruku. To je, uostalom, ustavna i zakonska obaveza, ali praksa svako malo ukaže na raskorak ustavnopravne regulacije i njezine provedbe na tzv. terenu. U ovom bi slučaju samo nacionalno-veleizdajnički um na poziciji mogao, je li, zlurado djelovati po obrascu što gore, to bolje ili nek’ susjedu crkne krava. Zagreb je Hrvatska koliko je i Hrvatska Zagreb i svaka politika koja to ne uvažava nije nacionalno validna. Ma tko bio mandatni gazda Banskih dvora ili gradonačelnik Zagreba.

Nedvojbeno će Tomaševiću i ekipi podbacivati klipove pod kotače luzeri iz Domovinskog pokreta, Mosta i ini udruženi tzv. desničari u repu iza HDZ-ovih gradskih vijećnika eda bi pokazali, je li, kako su se birači bili prevarili ili bili prevareni kad su gotovo aklamativno podržali tzv. lijevo-zelenu agendu zagrebačke postbandićevske budućnosti. A ne ideološke naftalince kojima još tutnji u pregrijanim glavama Domovinski rat, Udba, komunisti, partizanski „zločinci“, „nedužne“ hrvatske žrtve koje se ne ufaju javno nazvati pravim imenom – ustašama, ni za živu glavu, je li, ustaškim zločincima i nacionalnim izdajnicima u korist nacifašističkog okupatora, pa Srbi, pa… Gro Zagrepčana, osobito mlađega i srednjeg naraštaja, već odavno ne zanimaju nakaradne ideje i davno izgubljene bitke o kojima se danas u školama također nakaradno/revizionistički uči malu djecu i mladež. Sic transit. Tomaševićeva ekipa donosi novi duh. Za novo i – trebalo bi biti – obećavajuće, bolje doba od dosadašnjeg.

„Na naplatu dolaze tri godine financijske neodgovornosti“, kazao je novi gradonačelnik već prvoga radnog dana na dužnosti, „ali nova vlast ima rješenje. Loša financijska situacija je posljedica neodgovornosti. Gubitak od 1,3 milijarde kuna u 2019. godini nisu prouzročili vanjski razlozi, nego čista financijska neodgovornost bivše gradske vlasti. Gubitak od samo 90 milijuna kuna 2020. godine – uvažavajući i vladinu covid-pozajmicu te odgođena potraživanja Zagrebačkog električnog tramvaja, Zagrebačkog holdinga (najveće poduzeće u državi, s oko 13.000 zaposlenih, op. a.) i Hrvatskih voda – također je rezultat financijske neodgovornosti, jer nije bilo rebalansa proračuna kada je trebalo. I puno je veći od prikazanih samo 90 milijuna kuna. Godina 2021. je predizborno napucana velikim troškovima, što je također posljedica krajnje financijske neodgovornosti, balansirane prodajom velikih zemljišta koja nitko nije očekivao da će se prodavati. Sadašnje loše financijsko stanje zapravo je kombinacija tih triju ključnih okolnosti. Stoga nam je osnovni cilj stabilizirati financije te tjedno i mjesečno analizirati novčane tokove, revidirati plan nabave da se obustavi ili odgodi sve što nije prijeko potrebno. Holding iskazuje 305 milijuna kuna gubitaka, ali najcrnjeg scenarija još nema, pa će gradska vlast učiniti sve radi stabilizacije kako ovo stanje ne bi imalo posljedice.“

U političkoj javnosti, Tomaševiću i ekipi oporbenoj prije svega, podiže se velika prašina u povodu gradonačelnikove najave kako će pozvati strane, neovisne stručnjake koji će obaviti reviziju financijskoga zdravlja gradske blagajne. Kažu, zašto plaćati strane revizore kad postoji Državna revizija koja i po službenoj dužnosti i u zakonskim rokovima obavlja taj posao, ali i unutar velikih gradskih poduzeća također djeluju tzv. neovisni revizori. Istina, no rješenja tih revizija i naložene mjere uglavnom se ne provode i nikom ništa. I tako godinama. Da se i ne govori o pristranosti, gledanju kroz prste, nekritičkom donošenju pozitivnih nalaza, etc. Nećemo i ovog puta po babu i po stričevima, po onoj ruka ruku mije, već po pravdi/istini i po zakonskom slovu do zadnjeg zareza i točke. Pa što košta, košta; kom’ pravo, kom’ krivo; koga zasvrbi nek’ se češe. Makar i u prdekani, je li.

„Sad ili nikad!“

A za neko vrijeme će se vidjeti je li vjetar odnio obećanja, a ostavio samo neugledan populistički talog. Kao što u ‘rvackomu polit-ideološkom, je li, oktogonu biva desetljećima. Bit će nepopravljiva šteta dogodi li se tako, jer će si Tomašević i Možemo! definitivno odrezati granu na kojoj – budu li radili kako su obećali, ili barem približno tako – mogu listati još o-ho-ho mandata. Jer, ako je Bandić mogao šest, a nedostojan čistiti cipele svom velikom socijalističkom prethodniku Većeslavu Holjevcu koji je, među inim, i proširio Zagreb preko Save, mladi i obrazovani tomaševićevci – građani svijeta u sadržajnom smislu tog pojma – kadri su za puno, puno više. Za to imaju dovoljne količine najkvalitetnijeg kerozina: potporu Zagrepčana. „Sad ili nikad!“ – ali ne gubitnički, kako je Miroslav Škoro prokockao taj slogan u prošloj predsjedničkoj kampanji – odnosno normalan Zagreb u normalnoj Hrvatskoj, kako bi pak glasila parafraza pobjedničkog slogana Zorana Milanovića u istoj predsjedničkoj kampanji. Zagreb je napokon zaslužio vratiti se svom srednjoeuropskom kozmopolitizmu, intelektualnoj kulturi mitteleuropskih gena te otresti sa sebe rodijačko-ortačko-dođoški mentalitet provincije koja pokorno kleči pred oltarom, zaziva gusle i ognjišta i zazire od slobodoumnog svijeta.

P.S. Netom što je zasjeo u gradonačelnički fotelj, Tomašević je stopirao javnu nabavu, milijunske svote za leasing 270 novih automobila (svaki pročelnik, pa i iole vidljiviji šef u Gradskoj upravi imao je 24 sata službeni automobil potpuno o javnom trošku, Milan Bandić dva superluksuzna, sic transit), svi ugovori s privatnicima za sijaset kojekakvih (i besmislenih) usluga podvrgnuti su reviziji, a novi „vladari“ Zagreba – uključivo samoga Tomaševića – dolaze na posao biciklima, pješice, javnim gradskim prijevozom ili pak svojim automobilima. Prvi put nakon 465 dana srušena je prva potresom teško oštećena kuća, čime je simbolično počela obnova. Jest da su to simbolični potezi na tragu predizbornih obećanja i da nisu osobito velike uštede u ukupnim troškovima/gubitcima, ali itekako su ohrabrujuć, galilejevski znak tipa eppur si muove. Istodobno, Tomašević je o svojim namjerama i očekivanjima u odnosu na stabilizaciju financijskog stanja i razvojne projekte razgovarao s premijerom Plenkovićem i najvažnijim ministrima, pa…

Marijan Vogrinec
Autor 14.6.2021. u 11:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija