Kultura razuma, ne rata „sjećanjima“

Marijan Vogrinec
Autor 2.9.2020. u 14:24

Izdvajamo

  • „Totalni kaos! Operacija je izvedena uredno i na najvišoj razini, a poslije bitke - kaos! Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! Je li kontaktiran župan, zatraženi vatrogasci, civilna zaštita? (...) To je zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to ste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći! A da se ne govori ono što se vidi u gradu - to je sramota! Barbari, vandali rade ovako, oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu! Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! Ako ne znate raditi zadatak za koji vas nitko nije vukao za kosu, izvolite ući u bitku i pješadiju! Reći ćete, bio sam u ratu! Kurčevi ste vi ratnici! Svaki dan je novo dokazivanje za ratnika!“

Povezani članci

Kultura razuma, ne rata „sjećanjima“

Foto: Niksa Stipanicev/Cropix

Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka? 

Marijan Vogrinec

Koliko god tzv. suverenisti (sic transit) svih polit-ideoloških „duginih boja“ ispod granica rejtinške margine (jedan posto javne potpore) ili tek nešto iznad nje prekomjerno – učinkom alkarskih mačkula na brdu iznad Sinja – granatirali novoprojektirano Plenković-Milanović-Pupovčevo tzv. bratstvo i jedinstvo većinskih Hrvata i manjinskih Srba pod egidom, je li, postratne pomirbe i zajedničke bolje budućnosti sa svim ostalim žiteljima RH bez obzira na bilo koje/kakve razlike među njima, nema alternative eliminaciji iz javnog prostora vrlo toksične politikantske retorike rata „sjećanjima“ na tragedije, krivnje i tzv. istočne grijehe cijelih naroda. Kultura razuma vis-à-vis rata „sjećanjima“, ultimatuma za „normalizaciju“ hrvatsko-srpskih odnosa – i četvrt stoljeća (sic transit) nakon Domovinskog rata o kojemu se i povijesno i iskustveno znâ sve bitno – ucjena priznanjima krivnje, manipulacija mrtvima i nestalima, nadnevcima slavlja/žalosti, oprostima, etc. također nema alternative.

Zašto nekima, a statistički ih je znatno manje od 10 posto u ukupnom biračkom tijelu – vidi sve ankete o rejtingu polit-ideoloških opcija, ali i izborni skor svaki put otkako je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – nikako ne stane u glavu ona zdravorazumska jedne od ratnih legendi Ante Gotovine netom po povratku iz Scheveningena: „Rat je završio, okrenimo se budućnosti“? Što je tu neprirodno i nebudućnostno za RH, hrvatsko-srpske odnose i zajednički bolji život svih građana koje se neće politički/medijski maltretirati provokacijama o etničkoj pripadnosti, polit-ideološkom ili vjerskom uvjerenju, rodnom habitusu, gdje je tko bio 1941. i 1991., etc., nego koliko – primjereno svojim ljudskim vrijednostima i radnim sposobnostima – pridonosi općem dobru i napretku svoje zemlje.

Ako je to kultura razuma koju su nakon punih četvrt stoljeća napokon nakanili politički i provedbeno zapasati najutjecajniji bez konkurencije lideri – premijer Andrej Plenković, predsjednik RH Zoran Milanović i neupitni politički vođa srpske narodne manjine Milorad Pupovac (SDSS, koalicijski partner u novoj/staroj HDZ-ovoj vladi) – kninska je promocija državnog projekta hrvatsko-srpske pomirbe prihvatljiv početak. Je li, u dobroj vjeri. Što bi stari Latini rekli, a srpski to politički predstavnici tvrde i nakon 5. kolovoza 2020. u Kninu: verba volant, scripta manent.

Dakako, djela ostaju, pa će sljedeći mjeseci i godine pokazati je li Boris Milošević (SDSS), potpredsjednik vlade iz redova manjinskih Srba u RH bio samo protokolarni fikus na proslavi 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu. Također i Zoran Milanović, ministar branitelja i potpredsjednik vlade Tomo Medved, Milorad Pupovac i Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Gruborima. Zaseoku cca 20 kilometara od Knina prema Plavnom, gdje su specijalci ATJ Lučko generala Mladena Markača i Željka Sačića 25. kolovoza 1995. počinili jeziv ratni zločin nad nedužnim/nemoćnim ljudima. Masakrirali su šestero srpskih civila pozne dobi i spalili zaselak samo dan uoči prolaska u blizini tzv. Vlaka slobode i rasističkog Tuđmanovog govora u Kninu kojim je ismijavao masovan odlazak srpskog stanovništva iz tog kraja („Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“). Nitko ne zna kakve su bile gaće tzv. prvog hrvatskog predsjednika dok se tako bolesno rugao srpskim gaćama. Koje nije ni vidio.

Gluhonijema spomen-soba ATJ Lučko

Iz tzv. Vlaka slobode (od Zagreba preko Knina za Split), u kojemu se među državnom svitom vozio i zapovjednik specijalaca Mladen Markač (Sačić ga je zamjenjivao na terenu) još se moglo vidjeti dim sa zgarišta u Gruborima – danas zaselak duhova, zarastao u divlju šikaru i drač – te osjetiti težak vonj razlivene ljudske krvi. Ubojice iz mržnje bez pokrića nikad nisu kažnjeni, a poimence se zna tko su bili. Sačić je oslobođen i sumnje po zapovjednoj odgovornosti, danas je saborski zastupnik tzv. suverenista (sic transit) i drži presice protiv državne svijeće u Gruborima. U spomen-sobi ATJ Lučko, specijalaca koji su, inače, dali nemjerljiv svoj doprinos hrvatskoj slobodi u Domovinskom ratu, nema slova ni zareza o Gruborima. Inženjerija HV-a prokrčila je podivljalu cestu u zaselak smrti eda bi se na nadnevak ratnog zločina tamo održalo komemoraciju podno tek nedavno postavljenog pravoslavnog križa. Da se žrtve ne zaboravi.

Kultura razuma, naravno, ne znači zaborav istine o tomu što se događalo 1991.-1995., neposredno u poraću i kasnije, odnosno tko jest što, kada, kako, komu i zašto zlo učinio, a ratna, ljudska i čak božja pravila strogo to zabranjuju. I „njihovi“, je li, „našima“, ali i „naši“ pak „njihovima“. U zlu i zločinu nema ravnoteže po krivotvoriteljsko-iskupiteljskoj „žrtva je žrtva“, pa će ubojica kojem je pravda došla glave i ubijeni biti – ista žrtva? Nema šanse. Ubojici neka njegovi najbliži u obitelji/familiji odaju pijetet, čiste grob, pale svijeće i donose cvijeće, to nije opća stvar i žrtva ma kakvim se to opravdavalo „zaslugama“, ratnim putem, junaštvom, etc.

Tuđman – foto knin.hr

Ubijen nedužni nije ista žrtva kao ubijeni njegov ubojica. Ni jedno jedino od 21.000 ubijene srpske, židovske, romske… djece samo na ustaškom stratištu u konc-Jasenovcu 1941.-1945. nije ista žrtva kao potkozarski i jasenovački koljač fra Tomislav Filipović nadimka Majstorović (majstorski je znao zaklati, hvalio ga je autor nadimka Vjekoslav Maks Luburić, kapo najstrašnijeg nacističkog konc-logora na europskom Jugoistoku) kojemu su partizani 1946. godine došli glave. Ili, 7. rujna 1995. u selu Bribirske Mostine mučki iz neposredne blizine ubijena starica Dara Milošević (67), baka potpredsjednika vlade RH Borisa i majka Borisova oca, jednog od dvadesetak tisuća hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, nije ista žrtva kao što bi bio njezin egzekutor Veselko Bilić, razvojačeni pripadnik 15. domobranske pukovnije, da mu je netko vratio istom mjerom. Hrvatska mu je „pravda“ siječnja 1996. odrapila osam godina prdekane, Vrhovni sud potom smanjio kaznu na sedam i pol godina, pa Franjo Tuđman u svibnju 1998. ukazom skinuo još dvije godine… Zbog „dobrog ponašanja i zdravstvenih problema“ (sic transit), ubojica Bilić je odležao jedva tri i pol godine. „Četnikuša“ – kako je nazivao baku Daru i javna samohvala ubojstvom, zbog čega je i dospio na optuženičku klupu – nije imala veze s „četnicima“, ali i da jest, nije zaslužila „pravdu“ jadnika u glavu Veselka Bilića. Baka Dara ni za Tuđmana nije bila žrtva, ubojica Bilić valjda jest?

Predsjednik države pobjednice u ratu išao je pljunuti na vlastiti obraz, sramotno se kompromitirati oprostom zločincu dvije godine ionako nikakve kazne. Kao da je pijan trknuo automobilom pješaka na zebri? Lijep primjer! Za vola ubit’. Ubojica je na sudu priznao upad u staričin dom („Vadi pršut i vino, četnička kurvo!“) i sada slobodno šeta baš kao i onaj trknuti hosovac što je u Okučanima za proslave 25. obljetnice VRA Bljeska razdrljenih grudiju bio „Za dom spreman“ uza samog premijera Andreja Plenkovića i incidentom izazvao prosvjedni odlazak predsjednika države sa svečanosti. Taj je „hrvatski vitez“, saznalo se kasnije, izvukao iz podruma nekolicinu ustrašenih srpskih civila i hladnokrvno ih pobio. „Pogreškom tužilaštva“ (sic transit) nije odgovarao za ratni zločin. Nije odgovaralo ni petero tzv. merčepovaca koji su bez ikakvog razumnog razloga, osim iz patološke mržnje, pobili obitelj zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti Mihajla Zeca. Dvanaestogodišnju kćer Aleksandru i majku joj Mariju odvukli su na Sljeme i mučki ubili.

Državni tužitelj Vladimir Šeks kasnije se vadio da je već bio napustio tu dužnost, pa… Navodno je sâm Franjo Tuđman – „proslavljen“ blesavom opaskom kako  je sretan što mu „supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“, pa se Hrvatska debelo zamjerila Izraelu – poručio sudstvu da ne dira ubojice obitelji Zec, jer „ti dečki će mi još trebati“. Iako su natenane bili ispričali istražiteljima kako su ubijali, nisu osuđeni budući da su „priznali zločin bez nazočnosti svojih branitelja“. Jedan od njih, Igor Mikola, baš je toliko „trebao“ Tuđmanu da ga je i odlikovao! Sic transit. Ali, i poreznim je obveznicima Bijedne Naše trebao „hrvatski vitez“ Mihajlo Hrastov koji je „junački“ na Koranskom mostu na izlazu iz Karlovca pobio 13 zarobljenih i razoružanih srpskih teritorijalaca, jer već nekoliko godina plaćaju debele milijune odštete rodbini tih žrtava budući da je „junak“ Hrastov – švorc. A komedija-proces hrvatskoga krivosuđa trajao je – ne bi čovjek vjerovao – punih 20 godina. S nekoliko oslobađajućih presuda i morem laži. A sve je bilo otpočetka jasno i dokazivo. Nisu to ni svi niti najkrvoločniji primjeri gdje se „naši“ uopće nisu razlikovali od „njihovih“ u Domovinskom ratu i neposrednom poraću kada, je li, ljudski život nije vrijedio pišljivog boba, a moral i vojnička čast u tzv. ljudi nahvao (dum Marin) još i manje.

„Kada smo iz Novske krenuli na pobunjene Srbe prema Bijeloj stijeni na cesti Lipik-Okučani“, pripovijedao je autoru ovih redaka prijatelj koji je prošao sva najvažnija ratišta od Dubrovnika do kontinenta, „u jednoj kući u srpskom selu Kričkama ganc novi Philipsov televizor, još neraspakiran. Mislim, ne mogu ga sada nositi dok je postrojba u borbenom djelovanju i pod punom sam ratnom opremom; uzet ću ga po povratku iz borbe. Ali, vraga, netko je već bio brži od mene.“ U Vrdoljakovu filmskom promašaju „Generalu“ – lani se u Puli proveo kao bos po trnju, samo nagrade za žensku i mušku sporednu ulogu, sic transit – ima jedna scenaristički vrlo loša, ali istinita scena kako kokošari, psi rata pljačkaju bijelu tehniku iz srpskih kuća nakon što se bojišnica pomaknula naprijed. Antun Vrdoljak se u basnoslovno skupom filmskom promašaju – navodno nešto manje od 20 milijuna kuna javnog novca – referirao na čuvenu „bukvicu“ Ante Gotovine 6. kolovoza 1995. zapovjednicima HV-a u oslobođenom Kninu:

„Totalni kaos! Operacija je izvedena uredno i na najvišoj razini, a poslije bitke – kaos! Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! Je li kontaktiran župan, zatraženi vatrogasci, civilna zaštita? (…) To je zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to ste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći! A da se ne govori ono što se vidi u gradu – to je sramota! Barbari, vandali rade ovako, oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu! Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! Ako ne znate raditi zadatak za koji vas nitko nije vukao za kosu, izvolite ući u bitku i pješadiju! Reći ćete, bio sam u ratu! Kurčevi ste vi ratnici! Svaki dan je novo dokazivanje za ratnika!“

Relativizacija zločina i krivnje

Nema čistog rata u kojemu, je li, čisto ratuju anđeli protiv vragova samo zato jer su crni ešaloni pakla krvožedno napali rajski teritorij, gdje anđeli časno brane svoju praprapradjedovinu, ne čine zločine i poštuju moralne vrijednosti, a crni agresor je esencijalno zlo za koje nema pozitivne riječi. Lažu, muljaju i (ne)svjesno krivotvore istinu svi koji tvrde kako je zadnji rat rijekom raspada 24-milijunske zajedničke SFR Jugoslavije bio sasvim čist s hrvatske i nepodnošljivo prljav sa srpske strane. Istina, dakako, nije baš na geometrijskoj sredini, pa ni ravnoteža grijeha – kojoj najviše teže akteri nečiste savjesti ili svijesti o prošlosti, a opasnih su namjera – ne bi došla u obzir. Ljudski rod još nije izmislio vagu koja bez razložne sumnje može točno izvagati jedan grijeh u usporedbi s grijehom drugoga, pa čak i povijesna znanost vozi polit-ideološki slalom tako da je grijeh u nekom trenutku smrtni grijeh, neoprostiv (kaže se, „ne ponovilo se“), odnosno da je u drugom trenutku (druga vlast) dobro djelo, vrlina i junaštvo koje ulazi u udžbenike i njime se opija naraštaje. Za što? Mirotvorstvo? Osvetu tipa zapamti, pa vrati kad budeš u prigodi? Relativizacija zločina i krivnje ili pak izjednačavanje krivnje jednako je toksično kao nekritičan/jednostran odnos prema zločinu i krivnji za zločin. Vrlo je brzo u hrvatskom javnom prostoru odbačena nakaradna tvrdnja bivšeg  predsjednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića kako Hrvati u obrambenom ratu „nisu mogli počiniti ratni zločin“. Koncem 2011. godine, Milan Vuković je u Koprivnici – primajući nagradu jedne minorne braniteljske udruge za svoju knjigu u vlastitoj nakladi o Haaškom sudu – ponovio svoju nakaradnu tezu: „Onom tko jedva spasi živu glavu braneći se od napada, ne mogu se pripisivati zločini“.

Ne da su Hrvati mogli, nego su ih itekako – činili zločine. To se već neko vrijeme i priznaje – doduše, relativizirajuće, sa zadrškom, nevoljko… – ne samo u tzv. civilnom društvu i medijima, nego i u politici. Sada izravno i s državnog vrha. Grubori, u kojima je državni vrh 25. kolovoza 2020. to i jasno svjedočio, odajući istodobno pijetet i više od 18 nedužnih srpskih ratnih/poratnih civilnih žrtava u nedalekom Plavnom, nisu jedini, ni prvi niti posljednji primjer. To pak što će premijer Andrej Plenković koncem rujna zapaliti državnu svijeću, položiti cvijeće i pokloniti se u ime hrvatske države srpskim žrtvama u Varivodama, ali i Milorad Pupovac u Škabrnji hrvatskim žrtvama u ime srpske zajednice i s potpredsjednikom vlade Miloševićem najvjerojatnije doći 18. studenoga u službenom izaslanstvu na tradicionalni Dan sjećanja na žrtvu Vukovara ne znači izjednačavanje krivnje za zločine, njihovu relativizaciju i omalovažavanje Domovinskog rata. Dapače, priznanje vlastite krivnje, pokajanje i pijetet svim nedužnim žrtvama jest civilizacijski doseg na krijesti proklamirane hrvatsko-srpske pomirbe i zajedničke snošljive/bolje budućnosti u svakom smislu.

„U ime koje proklete pravde djeluju oni koji ubijaju civile!?“ – odjeknuo je povišen Milanovićev glas u prašumskom šikarju u Gruborima. „Šteta zbog zločina napravljena je i Hrvatskoj jer je zbog toga navučena mrlja na državu koja je bila napadnuta u ratu. Šteta koju država sama sebi nanese je nešto što nije apsolut, država ne može biti po svaku cijenu. Užas izaziva ubojstvo šestero nedužnih ljudi. U ime koje proklete pravde djeluju ljudi koji su mogli ubiti nedužne civile. Nakon ovoga više ništa nije isto.“ Velika je stvar pogledati istini u oči, pa i zatomiti vlastitu/obiteljsku bol te odlučiti u interesu zajedništva, mira i snošljive budućnosti različitih u domovini koja razlike njeguje kao svoje najveće bogatstvo.

Foto: Tanjug/Hina/Mario Strmotić

„Nije mi bilo lako donijeti odluku o odlasku u Knin“, zapisao je Boris Milošević na FB statusu. „Kako zbog privatne obiteljske tragedije, tako zbog svih onih Srba koji su u ‘Oluji’ nekog izgubili, onih koji su u izbjeglištvu kao i onih koji su se vratili iako im je proces povratka opstruiran. U Knin idem otvorena srca, iskreno se nadam da ova Vlada može napraviti taj tako važan korak, korak prema budućnosti, boljem društvu, društvu razumijevanja, poštovanja i tolerancije i da možemo izaći iz rovova u kojima smo ukopani. Nakon 25 godina potrebno je prestati s mržnjom, prestati s ratom.“ Iako je rođen u Šibeniku i otac mu je bio hrvatski branitelj, aktualni potpredsjednik vlade iz redova srpske narodne manjine do poslije VRA Oluje nije mogao dobiti – hrvatsku domovnicu. Koji su to “nacionalno osviješteni“ birokrati u Šibeniku imali toliko moralne bijede u glavi da hrvatskom građaninu ne daju domovnicu samo zato što je – Srbin? I onda će laprdati kako brane etnički tolerantnu državu!? I danas cendrati o nekakvom izjednačavanju krivnje!? Ljudski jad ostat će doživotno – ljudski jad i bijeda. Ma kojem se bogu molili.

„Ovih dana dok sam razmišljao što učiniti (otići u Knin na proslavu VRA Oluje ili ne, op. a.) prisjetio sam se svojeg doživljaja ‘Oluje’“, nastavlja Milošević na FB-u. „Nakon što je otac demobiliziran odlazili smo na selo Bribirske Mostine gdje sam svjedočio pljački napuštenih srpskih kuća. Obilazili smo babu, očevu majku koja je ostala nakon ‘Oluje’ tamo živjeti. Nije htjela napuštati svoju kuću, nije htjela poći ni s nama u Šibenik.“ Da jest, Veselku bi Biliću & comp. naoružanih kokošara u HV odorama bilo ostalo samo opljačkati kuću budući da ju baka Dara ne bi mogla braniti. U to kriminalno doba kada se pljačkalo i palilo srpske kuće, pa ubijalo zatečene vlasnike/svjedoke, hvatalo raspuštenu stoku za neke privatne klaonice/mesnice – vidi indikativan Gotovinin bijes generalima u Kninu – baka Dara, starčad u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. nije imala šanse preživjeti svitanje „hrvatske slobode“.

Tko normalan od rodbine pobijenih, popaljenih, opljačkanih i rastjeranih Srba ima obraza tražiti da slave VRA Oluju, odnosno tko od jednako postradalih Hrvata 1991./1992. ima obraza/petlje tražiti to isto kada su u pitanju pobunjeni Srbi koji su im naudili. Pravosudni progon zločinaca i tzv. kršćanski oprost nešto su sasvim drugo. Ali, ni u jednom slučaju ne dolazi u obzir tzv. kolektivna krivnja. Nisu svi Hrvati ubijali u Gruborima, Plavnom, Varivodama, etc. niti su svi Srbi masakrirali zarobljene Hrvate na Ovčari, u Borovom Selu, po srbijanskim konc-logorima, etc. Unatoč, je li, činjenici koje se i u Gruborima prisjetio predsjednik RH Milanović: „Ratovi su gotovi i mislim da je vrijeme za normalno u nama, za ono normalno što postoji u svakom čovjeku, dobro, pitomo, ako hoćete i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda ili nacija, jer je nacija nešto drukčiji pojam. Teško je u modernoj Europi naći dvije sličnije nacije. Ako zanemarimo Srbe i Crnogorce, Hrvati i Srbi su dvije najsličnije nacije s najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi i Slovaci, nisu ni Šveđani i Norvežani, to smo mi Hrvati, ako mogu tako reći, i Srbi, naši susjedi.“ E sad, upravo to normalno među Hrvatima i Srbima, što je imanentno svakom čovjeku, nije normalno mnogim tzv. ljudima nahvao (dum Marin) kojima poratna normalnost u odnosima dvaju najvećih naroda na zapadnom Balkanu, dviju najvećih etničkih skupina unutar Bijedne Naše ne samo propituje nečistu savjest nego i pitanje (po)ratne odgovornosti za riječ i djelo.

No, premijer Plenković (znatno više) i predsjednik Milanović (znatno manje, ali ipak) imaju sve alate vlasti za pravosudno, medijski i šire društveno omogućiti prevlast normalnog nad –  nenormalnim. Ako u tomu omanu, unatoč dobroj volji Srba pod Pupovac-Miloševićevim vodstvom – kolateralno možda i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića koji je neki dan primio izaslanstvo Hrvatskog narodnog vijeća iz Subotice radi dogovora o participaciji manjinskih Hrvata u cijeloj piramidi srbijanske vlasti – tada projektiranom hrvatsko-srpskom tzv. bratstvu i jedinstvu u RH nema pomoći. Ostaje prazna riječ ili mrtvo slovo na papiru, a zemlja u procjepu politički izrežirane međunacionalne mržnje kojoj također nema pomoći, jer takva ne može naprijed u obitelji civiliziranih država. Netom što je medijski razglašen projekt hrvatsko-srpske pomirbe radi izglednije budućnosti, pa se medijski razglasilo Knin, Grubore, Varivode, Pupovčev odlazak u Škabrnju i najvjerojatnije najesen u Vukovar, etc. – što je polučilo masovnu potporu širom zemlje – državni pijetet nedužnim (po)ratnim žrtvama i Hrvata i Srba (ne)očekivano se sudario s crnilom batinaške protusrpske mržnje koja agresivno diže glavu.

Vukovarski batinaši iz mržnje

A gdje će, je li,  najvidljivije, nego u – Vukovaru. Godinama gradu slučaju u kojemu – nedavno odmetnuta od HDZ-a – lokalna vlast (ne)formalno čini sve i svašta eda bi prikazala kako Hrvati i Srbi ne mogu – i ne smiju – živjeti zajedno, jer se „povijesno mrze“, jer su Srbi u Domovinskom ratu „ubijali, palili, pljačkali, silovali, odvodili u zarobljeništvo i prognali“ Hrvate iz njihovih okupiranih domova, jer ih „nema koliko tvrdi krivotvoren popis žitelja“, etc. I zato treba u samom embriju zatući svaku „HDZ-SDP-ovu i Pupovčevu“ inicijativu za pomirbu i normalizaciju međuetničkog života ne samo u Vukovaru nego i bilo gdje u zemlji. Na krijesti te vrsti mržnje, koja u Vukovaru traje i traje, neki su dan opet mrziteljski (bez pokrića) hrvatski mladi batinaši režirano unaprijed fizički napali u Vukovaru dvojicu srpskih mladića te je Milorad Pupovac u povodu toga sazvao presicu: „Netko tu želi uništiti politiku pomirenja. Tko god stoji iza incidenta sada je dotjerao cara do duvara, a tko je car, prepoznat će se. Netko je dotjerao do zida.“

Je li sad na potezu tzv. pravna država i primjena paragrafa koji reguliraju ne prekršaj, ne remećenje javnog reda i mira, ne mladenačke ludosti ili samoživost, nego agresiju na tuđe zdravlje/život iz nacionalne mržnje? Jest, na potezu je tzv. pravna država s uvjerljivim alatima za primjerno postupanje. Ako su mrzitelji dotjerali cara do duvara, a jesu, više nikomu ništa ne znače „energične osude nedopustivog ponašanja“ što su ih i ovim povodom hitro očitovali najviši državni činovnici, je li, od policijskog ministra i vladina potpredsjednika Davora Božinovića te premijera Plenkovića do predsjednika RH Zorana Milanovića. Fizički napad na dvojicu srpskih mladića – koji već po redu, ni statistika ne zna – zločin je iz mržnje za koji nema opravdanja ni olakotnih okolnosti. Tempiran je u najosjetljivije doba kada najviši predstavnici vlasti proklamiraju pomirbu i uljuđene hrvatsko-srpske odnose i unutar zemlje i sa Srbijom. Zna se komu to nikako ne odgovara, pa onda i tko je car dotjeran do duvara.

Tu nema nikakvih enigmi kao ni čuđenju zašto se eksces dogodio baš u Vukovaru, baš u gradu u kojemu gradonačelnikuje protusrpski donedavni hadezeovac Ivan Penava, sada vidljivi član tzv. suverenističke družbe Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Koji ne žele Srbe ni u vladi niti da ravnopravno, kao građani RH, odlučuju o sastavu te vlade i državnom proračunu. Pomirbu uvjetuju cijelim nizom srpskih/srbijanskih priznanja krivnje sve do pokajničkog klečanja pod križem u Vukovaru. Što će se, je li, dogoditi kada na vrbi bude grožđe raslo. Znači nikad. Mir, sigurnost i suživot se grade sasvim drugim materijalima, ne ucjenama. U zadnjem se ratu nisu hvatali za gušu anđeli i vragovi. Dapače.

„Odlučili smo sazvati presicu i zbog napada prije tri dana i sinoćnjeg napada, kao i pokušaja jutrošnjeg napada koji je policija spriječila“, tvrdi Pupovac. „Napadi organiziranih grupa mladih ljudi hrvatske nacionalnosti na mlade pripadnike srpske zajednice u Vukovaru i okolici traju u kontinuitetu više od godinu dana, a u različitim ih se pojavnim oblicima pokušalo proširiti i na cijelu Hrvatsku. Izgleda kao da netko želi izazvati međuetničke sukobe u ratu teško stradalom gradu i ratnim stradanjem duboko traumatiziranim njegovim stanovnicima. Dok se u Kninu i drugim mjestima gradi politika pomirenja, ovdje u Vukovaru se prije 24 godine započetu i stvaranu politiku pomirenja želi uništiti, u Kninu kompromitirati i po mogućnosti zaustaviti. Riječ je o nasilju s političkom pozadinom i političkim sponzorstvom. Riječ je o nasilju kojim se želi suspendirati ili ograničiti kako ustavni poredak RH tako i norme međunarodnog poretka čijim je prihvaćanjem Hrvatska postala dijelom svjetskog poretka mira, vladavine prava i međunacionalne tolerancije i ravnopravnosti.“

Točno se zna tko to i zašto želi Vukovar pijeteta pretvoriti u Vukovar hrvatsko-srpskih sukoba bez granica. Politički marginalci koji zbog ekstremizma redom gube sve izbore, tek se tu i tamo neki provuče, nesposoban bilo što demokratski promijeniti, pa radikalizam – kao svaki radikalizam/ekstremizam u povijesti, dokazano i na balkanskom kifliću – prerasta u batinašku politiku, nasilje i moralnu destrukciju. Zato ekscesi prošlih dana više nisu (samo) stvar policije, nego države kojoj je stalo očuvati ustavni poredak i norme međunarodnog poretka što ih je RH prihvatio kao svoje. Bez ravnopravnosti manjinskih Srba u RH, kojima su ustavno zajamčena sva građanska i ljudska prava, jednostavno nema tzv. Samostane, Neovisne i suverene. Sve drugo su tlapnje bez pameti.

Neposredno uoči napada hrvatskih huligana mrzilačkih gena na srpske mladiće u Vukovaru, neki kloaka mediji ekstremne tzv. desnice glasno se hvale time kako je šefica tzv. suverenista (sic transit) Ruža Tomašić, je li, „očitala bukvicu Pupovcu, Miloševiću i Medvedu“ u povodu zajedničke državne komemoracije srpskim žrtvama u Gruborima. Je li, objavila je na društvenim mrežama da su i hrvatski „civili diljem Hrvatske stradavali od srbočetničkih agresora. Nevine žrtve nikada ne smijemo zaboraviti. Samo je jedno gore od zaborava – korištenje njihove pogibije u političke svrhe“. To kaže jedna „Liepa Plavka“ koja je u ganc novoj crnoj ženskoj ustaškoj odori „krasnoslovila“ (izvješća Nezavisne Države Hrvatske, lista Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika iz 1970-ih godina u Kanadi) pjesme ratnom zločincu, poglavniku tzv. NDH Anti Paveliću i toj paradržavi, a Ruža Tomašić rođ. Budimir ni danas se ne odriče ustaškog pokreta.

Kao takva, uopće nije kompetentna ni polit-ideološki podobna ikomu u deklarirano antinacističkoj vlasti RH čitati nikakve „bukvice“. Njezini su – pjeva Mile Kekin – vojno i moralno potučeni još 1945. godine. Smrtnim grijehom Franje Tuđmana, njihovi su potomci, apologete i simpatizeri ranih 1990-ih povjerovali kako se – zahvaljujući emigrantskom novcu i participaciji u novoj vlasti – na balkanskom kifliću reinkarnira tzv. NDH-2. Pa u toj paranoji i invalidnoj hrvatskoj tzv. demokraciji žive i danas. Mrze Srbe i sámo njihovo ime, čine sve da ih posvađaju s Hrvatima i zagorčaju im život u zajedničkoj domovini. Plenković-Milanović-Pupovčev projekt jamačno neće biti lagano ostvariti budući da rezultati Domovinskog rata i 25 godina političkog/politikantskog šaketanja krivnjama i sjećanjima čine mlinski kamen o vratu dobronamjernih arhitekata pomirbe i budućnosti težim no što bi trebao biti.

foto: youtbeprtsc

„Patnje hrvatskih Srba uzrokovao je Slobodan Milošević i vlada Srbije koji su ih gurnuli u rat protiv vlastite države“, kazao je nedavno televiziji N1 Hrvatska ugledni odvjetnik Anto Nobilo. „Iskoristili su ih u politici ostvarivanja ciljeva Velike Srbije. Nakon toga su ih gurnuli i u zločine nad Hrvatima, civilima, kad su išli u etnička čišćenja sela. Kad su Hrvati krenuli u Oluju, Beograd im nije dao vojničku pomoć, nego im je zapovjedio bijeg iz Hrvatske. Dakle, Srbija je najveći krivac za tragediju hrvatskih Srba, ali nije jedini. Na hrvatskoj strani su bili zločini i prije Oluje. Nakon Oluje je došlo do velikih pljački, paljenja, ubojstava, a da to nitko nije spriječio i kažnjavao, a sve kako se Srbi ne bi vratili i kako bi postotak Srba pao u stanovništvu Hrvatske. Drastično smanjenje broja Srba u Hrvatskoj bio je cilj hrvatskog političkog vodstva. Ono što je počelo u Kninu su snažni politički potezi koji su preokrenuli atmosferu u Hrvatskoj. A to je samo predtekst za konkretne poteze.“

Nema oprosta zločincima

Politički analitičar Žarko Puhovski pak drži kako „sada treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti“ da bi se olako odnosilo prema svemu što je u ime države RH izrečeno i u Kninu i u Gruborima, odnosno da bi se dopustilo ekstremističku sabotažu napora osviještene politike i među Hrvatima i među Srbima kojom se na zajedništvu života u/sa razlikama iskovalo prihvatljivu budućnost. Kojoj neće loša prošlost uvijek iznova ubacivati klipove pod kotače poboljšanja. Puhovski smatra da su riječi izgovorene u Gruborima važne, ali je važan i kontekst.

„One se svode na poslovicu ‘too little, too late’“, tvrdio je u Studiju uživo tv N1 Hrvatska. „Došli su u ispražnjen kraj (državni vrh i srpski lideri, op. a.), mjesto duhova. Tamo su ih rastjerali, pobili i tamo nikog neće biti. Tamo se komemorira pobjeda zločinaca. Bilo je važno ne pretjerivati velikim riječima, a ovog je puta Zoran Milanović bio superiorno najuvjerljiviji, nije uletio u igranje novog Tuđmana, nego je razumno rekao što je trebao reći. I svi su rekli da je žrtva žrtva, a zločinac je zločinac. To se desetljećima primitivno nije moglo čuti. No za ovaj dio Hrvatske prekasno ali vidjet ćemo hoće li tako biti i za ostatak zemlje. Posebno je važno da je politika sjećanja politika sjećanja na ono što nas žulja, ne na naše nacionalne velike trenutke, nego na naše sramote. Ta je svijest ono što je Hrvatskoj nedostajalo, jer se u velikoj pobjedi htjelo zaboraviti tamnu stranu mjeseca. Na Grubore je prvo upozorio Hrvatski helsinški odbor nekoliko mjeseci nakon pokolja. Za postupke, procese je sada prekasno (vraga je prekasno, ratni zločin ne zastarijeva, dosadašnji proces je bio farsa i treba ga obnoviti pred neovisnim sudstvom te krivce primjerno kazniti, op. a.). Ako nekoga i osude – dobro, ali za to je prekasno. Sada se treba osvijestiti i stid, i shvatiti koja je cijena države i neovisnosti. Moramo reći koja je cijena oslobođenja. Hrvatska je država pokušala žrtve (srpske, op. a.) sustavno zaboraviti i sada se neke stvari ispod tepiha treba izvući van.“

Dakako, bez obzira na to koliko prosvjednih presica držao zapovjednik gruborskih ubojica Željko Sačić, zaklanjajući se politikantskim sjenilom tzv. suverenista (sic transit) i bez obzira što o tomu lamentirali kojekakvi bujanci i njihovi mediji. Projektu zajedničke budućnosti ravnopravnih Hrvata, Srba i inih u zajedničkoj domovini Hrvatskoj – nema alternative. A za one koji će posegnuti za „vukovarskim rješenjem“ fizičke subverzije mirotvorstva itekako ima učinkovitog lijeka. Takvog da možebitnim sljedbenicima iz drugog i trećeg batinaškog, grafiterskog (sprejem na javnim mjestima u gluho doba noći, je li – „junački“) ili ZDS ešalona „nacionalne osvijesti (sic transit) nikad više neće na um pasti nauditi bilo komu, bilo čime, bilo gdje i bilo kada. Normalni žitelji Bijedne Naše koji žele normalno, u sigurnosti i miru živjeti u Lijepoj Našoj, očekuju pucanj premijera Andreja Plenkovića za start tzv. pravne države. I, što se čeka?

Marijan Vogrinec
Autor 2.9.2020. u 14:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija