Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti

Ladislav Babić
Autor 22.7.2013. u 07:26

Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti

Njihove pričice obično započinju ovako: Po većini anketa, ljudi se smatraju popljačkanima, protive se mjerama uvođenja „elemenata slobodnog tržišta“ (što je u interpretaciji pripovjedača bajki tek obični eufemizam za učvršćenje kapitalizma), protiv su rasprodaje „obiteljskog srebra“, bili su zadojeni krivom idejom da će sve biti „naše“ o kojemu će živjeti bez po muke i prolivenoga znoja, pa ne razpoznajući gdje počinje njihova glupost ili zabuna niti ne vide da im kapitalizam „nudi priliku“. U metafori Kairosa, boga sretne prilike, to grubo rečeno znači: uhvati ga za pramen kad projuri pored tebe, a „jebi se“ ako nisi uspio – i crkni (Kairos je sprijeda imao čuperak, da bi ga mogli zgrabiti kad nam hita u susret, dok je odostraga bio ćelav, što je simboliziralo propuštenu priliku kad projuri mimo nas)! U sredini priče pojave se oni da „blesavoj rulji“ oslikaju mrski im smjer duginim bojama, uvjeravajući kako je to jedini put kojim valja krenuti! Oni, to su obrazovani (doduše, sasvim uskogrudno i jednosmjerno) intelektualci, glasnogovornici bankara i krupnog kapitala, kojima je dužnost putem medija uvjeriti nas u našu glupost i nedovoljnu obrazovanost da razumijemo stvari. Eto, upravo su oni kao predodređeni razložiti nam je u demokratskoj maniri i uputiti u smjeru koji nam je apriorno mrzak ali moramo njime, jer to od nas zahtijevaju njihovi intelektualni gazde! Kraj pričice obično začine navodno realističkim, ustvari najobičnijim socijaldarvinističkim začinom, kako je neizvjesnost koju nam nude možda surova, nepodnošljiva i nepravedna, no što se može – i život ti je bratac takav!

Pa, pođimo i mi njihovim tragovima, prateći tu skasku od samoga začetka. Demokracija je „dama“ rođena za silovanje, upravo kao i učiteljica života. Kako se silovatelji nikada ne nađu, naše dame su već stoljećima prinuđene trpjeti njihovu rabotu. Demokracija, još od antičkih vremena znači „vlast naroda“, u smislu u kojem njegovi predstavnici autentično tumače volju većine ne prilagođavajući je aposteriori očekivanju elita. Na žalost većine, stvarnost je takva da kad izabrani predstavnici naroda jednom zasjednu obnašati smjenjivu vlast, onda svim sredstvima – uključujući ona represivna kao i agitaciju dobrovoljnih plaćenika koji riječima moraju ublažiti prijetnju silom kojom elite neprestano drže Damoklov mač nad glavom svog izbornog tijela – nastoje služiti interesima elita s kojima su interesno povezaniji negoli s narodom i „budalaštinama“ koje su mu obećavali. Ako se priznaje da ankete pokazuju narodnu volju inkompatibilnu s viđenjem gospodara društva a ona se ne uvažava, to znači samo jedno – od demokracije nema u praksi niti prvog slova! Jer, ni jedna teorija demokracije ne zahtijeva narod prepun nobelovaca, visokoškolskog obrazovanja i natprosječne inteligencije (takvoga na cijelom svijetu nema), nego u zatečenim okvirima sprovoditi volju prisutnog biračkog tijela.

Trebalo bi biti evidentno kako ni jedan pojam, definiciju, stvar, ili zbivanje u prirodi i društvu ne smijemo shvatiti u statičkom smislu. Isti Grci koji su svijetu podarili pojam demokracije, shvatili su da je sve u svemiru u stanju pokreta, promjene – „vatra živa“; suvremenim bismo rječnikom rekli kako sve evoluira. No, ako nas ta evolucija odvede predaleko, niječući suštinu onoga što se mijenja – onda više ne govorimo o istoj stvari. Imajući na umu ljudsku vrstu, mi ne govorimo o predatorima od kojih potičemo, već o suvremenom Homo sapiensu. Pričajući pak o demokraciji, dakako da se njene forme razlikuju od one atenskog tipa, osim u jednom – ona i dalje suštinski mora značiti provođenje narodne volje u političkom i društvenom životu, ili je naprosto nema! Vodeći računa o razvoju društva, može se pristati da pojedina pitanja koja se smatraju riješenima kao neupitno i trajno civilizacijsko dostignuće ljudskog roda (poput najavljenog referenduma o braku kojim se nastoje derogirati prava nekih manjina) budu izuzeta od formalnog odlučivanja demokratskim mehanizmima, ali da se cjelokupni okvir privrednog i društvenog razvoja formira mimo volje većine – to je protivno svim tumačenjima suštine demokracije. U tom slučaju, ona to prestaje biti!

 Iznova se ponavlja čarobna mantra kojom nas uvjeravaju da smo protiv, jer ni ne znamo što je „pravi kapitalizam“. U našim prilikama stanje nam se prodaje kao devijantna tranzicija, mada cjelokupna povijest govori kako kapitalizam svugdje i u svim razdobljima upravo tako započinje: prvobitnom akumulacijom kapitala iliti, u prijevodu za „neobrazovani“ puk – pljačkom! Pa, kad smo već lijepo popljačkani, dozvolimo pljačkašima da svoju rabotu izvedu do kraja, ostvarujući društvo nepodnošljive i nepravedne neizvjesnosti, ali ni sam život, bože dragi, nije bitno drugačiji. Bez obaveze, dakako, da nam se prvo vrati popljačkana imovima – koju smo valjda ionako dobili na poklon upakiran u “iluzije” – da s njom eventualno ravnopravno krenemo u hvatanje preporučenog kapitalističkog Kairosa za čuperak. Dobro znaju profesinalni trkači na staze sticanja profita i ekstraprofita, da u samom startu moraju stvoriti koju svjetlosnu godinu prednosti!

 Predočavanje navodnih zabluda naroda kojemu se ciljano poturila formalna demokracija, kako bi u njeno ime isti bio proglašen nekompetentnim za odlučivanje i razmišljanje o svojoj sudbini, omalovažava njegove intelektualne potencijale svodeći ga na kapitalizmu najprihvatljiviji oblik – sitne girice koje su važne tek za zasićenje krupnih riba. U humaniziranijem obliku – 1600 mršićevog sitneža, pa marš u šoping centre da nam u par dana oduzmu ono za što smo cijeli mjesec prolijevali znoj. I budi zadovoljan, jer “dok su nacionalizam i socijalizam nudili iluzije, kapitalizam nudi priliku”, upravo onakvu kakva se nudi u životninjskom svijetu – požderi, ili budi požderan! Ako se zagovaratelji kapitalizma ne slažu da ga njegovi kritičari prosuđuju po stanju koje u ovom času neosporno vlada društvom i tržištem – jer to kao nije liberalni kapitalizam već devijantna tranzicija (barem u našoj regiji) – onda se ne možemo složiti niti socijalističku ideju prosuđivati po propalom “realsocijalizmu”, kako se to neprestano tendenciozno podmeće. Krije li se u trajnoj neizvjesnosti koju nudi kapitalizam (a prevedeno, to znači neizvjesni posao, krediti, prehrana, školovanje djece, plaća,…, s ulogom cjeline života u nadu da nećeš propasti) njegova kvaliteta, kako nam tumače suvremeni mitolozi, onda se kvaliteta socijalizma krije u njegovoj humanosti. Humanizam ima obuhvatnije značenje od neizvjesnosti; dok potonji u svojoj osnovi uopće ne mora zadržavati humanističke naznake (sem čisto bioloških; predatorsko takmičarskih), dotle i humanizam u sebi nosi i neizvjesnost, ali svedenu s životinjske na ljudsku mjeru. Već u startu socijalizam pokazuje prednosti pred preporučenim nam sustavom koji je svoj kontrarevolucionarni dolazak na vlast i neviđenu pljačku ostvario u sprezi sa najgorim nacionalističkim ološem. Takva koalicija je nezamisliva za iskonsku socijalističku ideju. Ako je kapital iskoristio te

 “…primitivne, zaostale, nezrele, ljudski još-ne-oblikovane, u sebi još-ne-oplemenjene, neizgrađene, unutrašnje šuplja psihe i egzistencije” (Milan Kangrga)

da bi se dočepao vlasti i najvećeg dijela društvenog bogatsva, može li on sam biti išta bolji, sem što mu još možemo dodati hrpu pridjeva kao što su gramziv, perfidan, licemjeran,…, nečovječan. No njega i njegove apologete ionako ne zanimaju moral i humanistička etika – on je sam sebi dovoljan u ispunjavanju svrhe ugrađene u vlastitu bit. Ne nužno bit pojedinca, poduzetnika koji u najboljoj namjeri, pošteno i ljudski slijedi neku svoju ideju, već u suštinu cijelog sustava koji ekonomski podjarmljuje građane, prodajući im laži o prednosti neizvjesnosti koju mu nudi, s alibijem da je cijeli svijet takav. Ovo dakako da nije istina i može se odnositi tek na biološki svijet čije su već i “više” vrste počele izgrađivati elemente ponašanja iz kojih se kristalizira humanistički moral.

Čovjek je socijalno biće koje svakodnevno prevazilazi sebe i svoja ograničenja; on se od bića biološke, razvio u biće socijalne evolucije i neprekidno izgrađuje i usavršava svoju suštinu. On izmiče konzervatorskoj tvrdnji kako je svijet “takav, a život na žalost, nije nimalo drukčiji”, koja leži u moralističkim pokušajima pravdanja kapitalizma kao čovjeku najprimjerenijeg sistema, s ciljem da se i on ovjekovječi poput tendenciozno krivotvorenih uvjeta ljudskog života. Vlastita koža “anketiranih” građana progovara nezadovoljstvom glede dvije suštinske stvari po kojima je socijalizam neprijeporno humanije društvo od kapitalizma, a čega su bili lišeni na najbezobzirniji način. To su društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (daklem, ne negacija privatnog vlasništva općenito, kako se nastoji imputirati) i radničko samoupravljanje kao pravo radnih ljudi da upravljaju svojim radom, njegovim rezultatima i raspodjelom dohodka.

Jedno je nesumnjivo: taj početak, s uvođenjem samoupravljanja kao principa jedne tzv. socijalističke realne demokracije, bio je bar nagovještaj mogućnosti nečega boljeg, ali je to od strane diluvijalaca bilo brutalno bačeno u smeće. U čitavoj ex-Jugoslaviji sad je na djelu smeće, a vjerojatno će to potrajati još koju stotinu godina. To bi se moglo nazvati »sudbinom« jedne historijske zaostalosti na svim područjima života.“, kaže Kangrga (1, 2).

Revolucija (i to samo ona socijalistička) se nastoji inkriminirati da na nedemokratski način, silom nastoji promijeniti – prvenstveno ekonomske – odnose u društvu, što je apsolutno krivo poimanje revolucije. Međutim, istovremeno se zataškava kako prilikom referenduma o osamstaljenju Hrvatske (a isto je bilo sa Slovenijom i BiH) – koji se ističe kao vrhunac demokratskog načina izražavanja narodne volje – ni jednom jedinom riječju nije spomenuta promjena društveno političkog sistema. Ljudi su na večer zaspali u socijalizmu, i preko noći – još sneni od sna i krvavi od rata – se probudili u kapitalizmu, a da ih nitko nije ništa pitao. Kapital dobro zna kako nametnuto stanje obrazložiti kao navodno demokratski izbor građana! Kakve su to onda suštinske razlike između nasilnih promjena i onih koje su regionalni lopovi izveli nad ljudima zabavljenim spašavanjem ratom ugroženih života, ne obraćaju pažnju na unaprijed dogovorenu spregu kapitala i nacionalista? Ako

ljudi hoće ono za što su glasovali, a to svakako nije bila sloboda poduzetništva i slobodnog kretanja roba, kapitala i radne snage, nego nekakav hibridni poredak koji bi se u ime ‘našeg’ brinuo za ‘pravednu’ raspodjelu ‘našega’ i tako svima ‘našima’ zajamčio doživotnu egzistencijalnu sigurnost.“

(gdje je sasvim lažna tvrdnja da su oni o nečem takvom ma i neformalno upitani, a kamoli da su glasovali), kojim im se pravom to oduzelo i kojim se pravom to stanje još i nastoji zacementirati mimo njihove demokratske volje? Objedama da su glupi i/ili prevareni, pa kad smo to konstatirali ni dalje ih nećemo ništa pitati, ni dozvoliti da eventualno dođu pameti i vlastitom se kožom uvjere u svoju obmanu, kako bi demokratski mogli promijeniti mišljenje. Ne, već ćemo ih – poput blesavih ovčica – s pastirskim štapom u rukama kapitala i njegovih glasnogovornika i dalje tjerati u smjeru za koji su se oni, kao što je jasno da to ne može jasnije bilo konstatirano – odlučili da im ne odgovara?

 Ako kapitalizam nudi neizvjesnu priliku ekonomskog bogaćenja zavisnu koliko od ljudske propulzivnosti toliko i od nepredvidivih faktora tržišta, onda socijalizam nudi priliku višeg reda; izbor – svojevoljnu etičku odluku čovjeka lišenu svake neizvjesnosti izvan njegova vlastita duha – između svoje daljnje humanizacije ili vječnog koprcanja u blatu poživinčenja. Zagovaratelji kapitalizma svakako nisu toliko glupi da se na riječima eksplicitno odreknu etike, morala, humanizma i njihovih najblistavijih promicatelja poput Kangrge i drugih; daleko od toga. Javno omalovažavanje prejasno bi eksponiralo njihovu civilizacijsku sirovost. Stoga oni na riječima nerijetko stoje iza njih, financiraju njihove institute, istraživanja i izdavanje knjiga, uz jedan jedini uvjet – da nikada njihovim idejama ne daju šanse za ostvarenjem. Jer, realizacija takvih iluzija samo bi još više zatupila ionako „blesavi“ narod! Rekosmo da shvaćanje demokracije ovisi o povijesnom kontekstu, a podjednako se mijenjaju i formalni mehanizmi njezina provođenja. Svaki oblik demokracije ovisi o obliku klasnog društva i izražava prvenstveno interese njegovih elita. Ako manjina priznaje ono što joj je kao sasvim evidentno nemoguće pobijati (vidjeti početak članka), a istovremeno se trudi svim silama minorizirati, potisnuti ili silom spriječiti realizaciju takvih zahtjeva, ne govori li to dovoljno o obliku naše demokracije i o imenu njenih silovatelja? Davno je sveobuhvatnijim pronicateljima ljudskog društva, koji ga promatraju daleko šire od njegove ekonomske komponente (a i nju interpretiraju u smislu služenja svim ljudima, a ne obrnuto), postala jasna misao Rose Luxemburg da Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma“. Upravo zbog realne latentne prijetnje sličnih ideja za koje se zalagala, manje civilizirani ideološki preci današnjih neciviliziranih elita smaknuli su je bez milosti. Kažu da vuk dlaku mijenja, ali ostaje vjeran svojoj ćudi. Stoga samo pokušajte zamisliti njihovu reakciju na najmanji znak realne opasnosti po njihovo bogatsvo. Istovremeno, neka i oni zamisle vlastitu sudbinu, kad ljudska djeca prohodavši iz kolijevke u kojoj su ih uspavljivali bajkama, shvate da niti svojega života drže u vlastitim rukama.

 

Ladislav Babić
Autor 22.7.2013. u 07:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija