Ledeno doba hrvatsko-srpske gluposti

Marijan Vogrinec
Autor 27.6.2016. u 11:35

Izdvajamo

  • I pukla erdutska „povijest“. Dok kažeš keks. „Što je tim Hrvatima“, čulo se s lijeve obale Dunava. „Znaju li oni tko je bio ustaški vikar Stepinac i kakav mu je status među Srbima? Zašto izazivaju, a predsjednica im je upravo potpisala povijesnu Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja?“ S druge obale najveće europske rijeke ista ljuta poruka, ali u crveno-bijelo-plavom pakiranju: „Što je tim Srbima, potpisali su povijesni dokument s Hrvatskom, a drugi dan klevetnički okrenuli kabanicu? Bl. Alojzije je hrvatski svetac, a ne zločinac i to smo pokazali izložbom u zgradi EU-a“.

Povezani članci

Ledeno doba hrvatsko-srpske gluposti

Foto:  uphr 

Da profesionalizam nije odavno umro na balkanskom medijskom mainstream prostoru, „povijesna“ primopredaja buketa cvijeća na Erdutskom mostu ne bi zaslužila više od suhoparne 5W vijesti: „Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i srbijanski mandatar/premijer Aleksandar Vučić u ponedjeljak su razgovarali s predstavnicima srpske etničke manjine u Dalju i hrvatske u Tavankutu te su u Subotici potpisali Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja mađu dvjema zemljama“. I to je to. Sve ostalo što su prenijele tv-kemere, radio, portali, društvene mreže i pisani mediji uobičajen je protokolarni folklor 

Marijan Vogrinec

Agilna prva hrvatska predsjednica, HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović poput ćoravog alkara: uništa, pa uništa, pa uništa… A ipak neumorno mamuza iznemoglo kljuse, a publikum pokriva oči od srama. Potiho se vratila iz Slovenije i mediji zapravo nisu imali o čemu izvijestiti. Dvaput je jurišala na alku i dvaput promašila: isplatu stare devizne štednje Ljubljanske banke hrvatskim štedišama na način kako je to isplaćeno slovenskim nije ubrzala ni za pola sata, a granični spor nakon hrvatskog povlačenja iz arbitraže ostao je na istom brvnu između dijametralno suprotstavljenih stajališta dviju država. Slovenija je isključivo za nastavak arbitraže, a Hrvatska protiv, jer je to „nepovratno kompromitiran proces te je RH spremna ubuduće rješavati granično pitanje sa Slovenijom u duhu konvencije UN-a i međunarodnog prava“.

Vucic Kolinda 01 foto Promo_1000x0

Foto: Promo

Protuizbjeglička žilet-žica, koja „prirodno prati konfiguraciju terena“ uz ili preko neriješene granične crte, ljubazno su Grabar-Kitarović izvijestili predsjednik Borut Pahor i premijer Miro Cerar, ostaje gdje jest „još neko vrijeme“. I tako, dvodnevni put u „Deželu“ ostao je protokolarna formalnost: službeno, radi spomena na 25. obljetnicu izlaska Slovenije i Hrvatske iz SFR Jugoslavije. Sadržajno, uzaludan pohod i čisti diplomatski promašaj. Samo dva dana nakon „povijesnog“ uništa iz njezinog susreta sa srbijanskim vladinim mandatarom/premijerom Aleksandrom Vučićem, na sasvim suprotnoj, istočnoj granici RH. Ti „granični kiksevi“ valjda će za neko vrijeme, nadajmo se, pokolebati prvu hrvatsku predsjednicu da na svoju ruku istrčava pred rudo u „rješavanju neriješenog graničnog pitanja“ i s Crnom Gorom i BiH. Što i nije njezina ovlast izvan načelnog diplomatskog diskursa. Tim više, jer RH ima vlast u dronjcima: tehničku vladu i samoraspušten „Visoki dom“.

grabar_kitarovic_pahor_docek_foto_pahor_twitter3

Foto: Twitter

Da profesionalizam nije odavno umro na balkanskom medijskom mainstream prostoru, „povijesna“ primopredaja buketa cvijeća na Erdutskom mostu ne bi zaslužila više od suhoparne 5W vijesti: „Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i srbijanski mandatar/premijer Aleksandar Vučić u ponedjeljak su razgovarali s predstavnicima srpske etničke manjine u Dalju i hrvatske u Tavankutu te su u Subotici potpisali Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja mađu dvjema zemljama“. I to je to. Sve ostalo što su prenijele tv-kemere, radio, portali, društvene mreže i pisani mediji uobičajen je protokolarni folklor. Lišen čak i pikanterija s poljupcima. Valjda zato što je prvi RH gospodin Jakov Kitarović korak-dva iz pozadine strogo motrio suprugu.

Zaoštravanje i destabilizacija

Javnost ama baš ništa ne bi ni izgubila niti dobila da novinari nisu nezanimljivu protokolarnu rutinu pretvorili u – „povijest“. Potrošili na tu „povijest“ nezasluženo mnogo vremena u sljedećih nekoliko dana i prostora unatoč činjenici da se jednako jalova „povijest“ u četiri oka istih aktera već dogodila. Za inaugurativne ceremonije prve hrvatske predsjednice upravo je tadašnji premijer Srbije Vučić bio najviše rangirani svjetski gost. To je bila gesta dobrih namjera Beograda ali, ubrzo se pokazalo, debele sante leda na Dunavu su ostale. Najviše zaslugom Zagreba, koji je nastavio diplomatski fitiljiti na revanšističkom pokazivanju mišića dvostruko većoj susjedi i time znatno naudio hrvatskom etnosu u Srbiji. Koji je u znatno težem položaju nego srpska nacionalna manjina u RH.

Upravo je Grabar-Kitarović prednjačila u zaoštravanju i destabiliziranju odnosa s Beogradom – prozivala je tamošnju vlast zbog udžbenika za hrvatsku djecu u Srbiji i zastupljenosti Hrvata u organima vlasti, zbog neriješenih ratnih problema, sukcesijskih pitanja, uvjetovala pristup te zemlje Uniji, pa čak solirala o odnosima službenog Beograda s Kosovom. Da je s hrvatske strane bilo više zdrave pameti i osjećaja za mirno i bilateralno rješavanje problema te da su nacionalne manjine „upotrijebljene“ kao prednost za učinkovitije dogovora od dugoročne obostrane koristi, dobrosusjedstvo i suradnja ne bi i danas još bili u ledenom dobu hrvatsko-srpske gluposti i jalovih inata. Milijun je jačih razloga za suradnju i gospodarsku sinergiju od tračerske podozrivosti zbog djela negativne prošlosti, ali…

Svaki je susret, pa i bilo kakav razgovor čelnika dviju država bolji od političkog režanja, i među građanima se lijepo vidi. Ali ne treba pretjerivati kad za to nema ni mjesta niti razloga. Mediji dviju država, pedigreom s istog dna neprofesionalne kace, nisu imali osjećaj za mjeru, pa je „povijesni susret“ nekritički dignut u zvijezde. Od „Pressinga“ N1 televizije s političkim analitičarom Žarkom Puhovskim i direktorom novosadskog Centra za regionalizam Aleksandrom Popovom do HTV-ovog „Otvorenog“, gdje se nadnaravnim prenemaganjem temeljito izblamirao politički otac Kolinde Grabar-Kitarović, Mate Granić, kojeg si je odnedavno uzela za vanjskopolitičkog savjetnika.

Ničeg povijesnog nije moglo biti u rečenom susretu, koji je pao u najnezgodnijem političkom trenutku i za Hrvatsku i za Srbiju. Prvo, hrvatska predsjednica nema izvršne ovlasti provesti nešto što je u nadležnosti izvršne vlasti, vlade i Hrvatskog sabora. A tehnička vlada RH sad radi u leru, ovlaštena je samo održavati hladni pogon države i najesen će sasvim zatrokirati. Drugo, srbijanski vladin mandatar također još nije u poziciji odlučivati o krupnim bilateralnim problemima dok se ne konstituira i uredno počne djelovati nova izvršna vlast Srbije.

Rezultat aktualnog susreta ne bi bio ništa bolji ni da se Grabar-Kitarović sastala sa sebi ravnim, predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, ali bi se diplomatski ljepše vidjelo. Makar su i njegove ovlasti podjednako „fikusne“ kao i njezine.  Nekad je i forma znakovita poruka, a za hrvatsko-srpske političke, gospodarske i ine bolje odnose upravo je uvjet da se ne smiju zasnivati samo na diplomatskim porukama. Traže se djela, a ne riječi i – poljupci, dvaput ili triput. Nije svejedno kakve će se politike voditi u Zagrebu i Beogradu, jer o njima, tzv. političkoj volji, izravno ovisi stupanj ozbiljnosti, spremnosti i međusobnog povjerenja za sanirati postupno i najteže posljedice što još opterećuju dvije zemlje nakon prošlog rata.

Taj teret nije lagan ni jednostavan, ali nema nikakvog razloga da se on u dobroj vjeri s obiju strana ne olakša. Kažu, lijepa riječ i zlatna vrata otvara, a ucjene i inati ne vode nikamo. Kad u Hrvatskoj i Srbiji budu na vlasti dobronamjerni, ljudi mudre glave i zdravnog razuma, naće im trebati beskonačnost za rješenja koja će afirmirati dobrosusjedstvo i suradnju umjesto psihoze nepovjerenja i mržnje.

Samo dva dana nakon „povijesnog“ obećanja hrvatskim Srbima i srbijanskim Hrvatima da će Zagreb i Beograd zajednički zapeti ne samo u rješavanju ključnih pitanja kvalitetne integracije manjina u društveno-političkoj sredini gdje žive nego i spornih međudržavnih problema, pokazalo se koliko su ta obećanja plinovita, a potpisana Deklaracija papir bez stvarnog sadržaja. Srbija je povukla iz Bruxellesa šefa Misije pri EU Duška Lopandića, jer nije pravodobno obavijestio Beograd o hrvatskoj izložbi o bl. Alojziju Stepincu, što su je u sjedištu EU-a upriličili HSS-ova europarlamentarka Marijana Petir i tzv. Crkva u Hrvata. Na oštar beogradski kvalifikativ da je riječ o veličanju „ustaškog ratnog zločinca“, hrvatski je tehnički ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač reagirao ocjenom da je Srbija postupila nepravedno, nedopustivo i da izvrće činjenice o Blaženiku.

Nepomirljiva stajališta

I pukla erdutska „povijest“. Dok kažeš keks. „Što je tim Hrvatima“, čulo se s lijeve obale Dunava. „Znaju li oni tko je bio ustaški vikar Stepinac i kakav mu je status među Srbima? Zašto izazivaju, a predsjednica im je upravo potpisala povijesnu Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja?“ S druge obale najveće europske rijeke ista ljuta poruka, ali u crveno-bijelo-plavom pakiranju: „Što je tim Srbima, potpisali su povijesni dokument s Hrvatskom, a drugi dan klevetnički okrenuli kabanicu? Bl. Alojzije je hrvatski svetac, a ne zločinac i to smo pokazali izložbom u zgradi EU-a“.

p13

Foto: maxportal.hr

E sad, jedno od tih neriješenih pitanja u međudržavnim odnosima dviju susjednih zemalja je i dijametralno različit odnos prema ulozi, liku i djelu kardinala Stepinca za vrijeme ustaškog režima u tzv. NDH, što valja uzeti kao činjenicu. Taj kardinal je za Srbe ratni zločinac, a za Hrvate nije. Dapače svetac je. Kao što je VRA Oluja za Srbe zločinačka vojna etničkog čišćenja i njezin nadnevak dan žalosti, a za Hrvate je legitimna oslobodilačka vojna akcija čiji je nadnevak nacionalni dan slavlja. To su činjenice i tu nikakvi (protu)argumenti neće razuvjeriti ove ili one u njihovim stajalištima. Nije papa Franjo bez veze osnovao katoličko-pravoslavno povjerenstvo za „problem bl. Alojzija Stepinca“ i razvukao termin kanonizacije  Po nekima je isključivo crkveni/vjerski problem koga će, zašto i kada proglasiti blaženim, pa svetim, a neki drže da je to i politički problem. U odnosima Hrvatske i Srbije, Hrvata i Srba, zbog tragične epizode ustaških ratnih zločina u tzv. NDH to će valjda dovijeka biti politički problem par excellence.

Neki bi se vicmaher učas sjetio one popularne među pukom s obiju dunavskih obala, nema veze koje vjere i nacije: „Širok Dunav, ravan Srijem/ Ej, zbogom curo, ja idem/ Ne reci mi curo zbogom/ Ej, već me vodi sa sobom…“ Kad već nije bilo dvaput/triput poljupca nasred Erdutskog mosta, možda bi stihovana aluzija iz novokomponiranog diskursa zgodno sjela na pukotinu što je nanovo zinula nad ledenom korom hrvatsko-srpske gluposti zbog bruxelleske izložbe. Niti je izložba u sjedištu EU-a o bl. Stepincu bila bez zločeste primisli organizatora, kojoj je izbor prepoznat u državnoj vlasti RH, niti je sam događaj vrijedan tako rezolutnog diplomatskog zgražanja službenog Beograda. Nitko u Hrvatskoj i u Srbiji nema ekskluzivno pravo na tumačenje istine, ni u ovom niti u slučaju VRA Oluje, pa je i sam takav pokušaj jalov posao koji vodi u svađu i sukobe.

Povijest hrvatsko-srpske političke gluposti nakrcana je u prošlih tridesetak godina kojekakvim realnim i izmišljenim problemima, koje su stvarali/stvaraju nesavjesni pojedinci i skupine s obiju strana. To nisu pitanja za jednu vladajuću garnituru ili jedan politički naraštaj niti ih čak najdobronamjerniji utjecajni akteri s jedne ili druge strane mogu riješiti izvan međunarodnog konteksta. I Hrvatska i Srbija su kockice znatno šireg i važnijeg mozaika u kojem nema soliranja samoproglašenih „regionalnih lidera“. Bit će kako gazda kaže, a sluga ima biti kuš.

Kolinda Grabar-Kitarović, s pozicije „liderski“ jače predsjednice zemlje članice EU-a i NATO-a, pokušala je i s mandatarom/premijerom Vučićem propitivati enigmu razgraničenja dviju država, ali – ćorak. Sugovornik s druge strane nije se dao impresionirati, pa je lakonski zaključeno: pokušat ćemo se dogovoriti, postoji i međudržavno stručno povjerenstvo za granicu (koje već dvije godine ništa ne radi!), pa ako ne ide dogovorom – idemo na arbitražu. Kako to, arbitražu? RH ne želi ni čuti o arbitraži sa Slovenijom, nego želi druga mjerila, a sa Srbijom bi, eto, moglo i arbitraža. I s BiH i Crnom Gorom? Hrvatska, recimo, ne bi granicu sa Srbijom posred Dunava, a Beograd bi. Hrvatskoj odgovara katastarski pristup, a Srbiji ne odgovara. Po Hrvatskom mjerilu, Šarengradska bi ada (još ju drži Srbija) i neke njive na vojvođanskoj obali pripadali hrvatskoj državi. Za Šarengradsku adu još kako-tako, ali za RH na vojvođanskom tlu Srbija ne želi ni čuti.

Ima li RH dvostruka mjerila: drukčija za svaku od nerazgraničenih susjednih zemalja i kako će na to gledati Bruxelles? U svakom slučaju, sva ta granična pitanja dovoljno su složena i duboka da će trebati i vremena i razumnih, hladnih političkih glava u više mandata na vlasti ne bi li se riješila na obostrano prihvatljiv način. Barem ugrubo i na kritičnim mjestima granične međe. Kad je o Srbiji riječ, Zagreb može znatno pridonijeti dobrosusjedstvu i suradnji – time miru i sigurnosti u ovom povijesno rovitom dijelu Europe – okani li se revanšističko-osvetoljubive maloumne politike inata i pokazivanja mišića što izaziva jednako ili još negativniju reakciju s druge strane. Euro-naoovske adute RH, ako uopće i jesu nešto više od fatamorgane za dnevnopolitičku uporabu, dobronamjerna će, pametna i vidovita vlast u Zagrebu iskoristiti u mirotvorne svrhe i dugoročni boljitak dvaju najvećih susjeda na tlu bivše SFR Jugoslavije.

589022_tan2016-6-20-153038264-2_f

Foto: vestionlinie

Ledeno doba hrvatsko-srpske političke gluposti, gotovo četvrt stoljeća otkako je zašutjelo oružje na brdovitom Balkanu, provokativno je pitanje i za EU, pa nije čudno da iz Bruxellesa svako malo stižu diplomatski prijekori Zagrebu. Unatoč kriznim okolnostima i potresima unutar EU-a, Zapad ima određene računice sa Srbijom u globalnoj koncepciji novog svjetskog poretka. U tom ga smislu ne zanima što RH želi u odnosu na Srbiju niti će trpjeti da Zagreb zloporabljuje svoje članstvo u Uniji i NATO-u radi možebitne uske bilateralne koristi, osvete ili čega sličnog što isključivo diktira povampirena politička desnica.

Možda upali?

„Sredite se, ljudi, dogovorite o svemu što vam smeta“, blaga je poruka Zapada ovdašnjim ovnovima na brvnu i tu bi poruku trebalo ozbiljno shvatiti. U protivnom, bit će zla. To „sredite se, ljudi, zakopajte ratne sjekire i počnite dobrosusjedski surađivati“ ozbiljnija je Unijina poruka još otprije dvije godine. Manje-više, nije sjela na plodno tlo. Ledeno doba hrvatsko-srpske političke gluposti ostalo je kao štetna barijera i latentna opasnost za neke buduće nemile događaje. Ako se u tom smislu pojmi „ničim izazvan“ čudan „povijesni“ susret na Erdutskom mostu, izvjesnu važnost dobiva činjenica da će se u srpnju održati u Parizu balkanski summit kao dio Berlinskog procesa, gdje se očekuje od RH i Srbije objašnjenje zašto nema napretka u rješavanju bilateralnih pitanja dviju zemalja. I ‘ajmo na brzaka zamazati oči Europi „poviješću“ na Erdutskom mostu. Možda upali?

„Mislim da je to pokušaj da se u Pariz ode s nekim rezultatom“, kazao je Žarko Puhovski u „Pressingu“ N1 televizije. „Kao, mi smo se susreli i dogovorili da ćemo rješavati bilateralna pitanja. Srpski i hrvatski političari su kao krojačica Klara (dječja pjesmica, op. a.), ‘danju šije, a po noći para’“. Puhovski drži da su i Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić imali svoje unutarnjopolitičke razloge za susret. Ona „vidi da ćemo imati razdoblje slabih vlada sa slabim većinama, pa pokušava ugrabiti dio formalnih ingerencija iz Ustava RH koje se tiču vanjske politike, a koje, kad nema vlade, preuzima predsjednica RH“. Vučić je pak želio „pokazati da i dalje funkcionira kao premijer, i da je predsjednik države izvan srpske igre“, ali tijekom susreta dvoje visokih državnih dužnosnika „u osnovi ništa realno nije rečeno što bi izazvalo proboj“.

Led na Dunavu ostaje, ledeno doba hrvatsko-srpske političke gluposti se nastavlja. Šteta. Propušteno se neće moći nadoknaditi, jer se izgubljeno vrijeme ne može vratiti. Nepotrebno će biti na gubitku i budući naraštaji u objema susjednim zemljama.

Marijan Vogrinec
Autor 27.6.2016. u 11:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija