Leteći cirkus Montyja Pythona

Marijan Vogrinec
Autor 10.11.2019. u 18:24

Izdvajamo

  • Leteći cirkus Montyja Pythona? Itekakav. Baš bi se osramili i Terence Vance Gilliam & comp. i BBC. Jer to što je u Bijednoj Našoj moguće i jest otkako je Franjo Tuđman obavio posao „državotvornog boga“, valjda je nemoguće i nije drugdje na globusu, gdje nije bilo Zvonimirove kletve niti je trebalo čekati tisuću godina za biti „svoj na svomu“. Možda su Hrvati potrebiti još tisuću godina - pod uvjetom da ostanu „svoji na svomu“, a neće, jer je čak i demografija protiv njih - za samo sasjeći koruptivnu hobotnicu na okljaštreni torzo?

Povezani članci

Leteći cirkus Montyja Pythona

Porezna uprava će ovih dana – u povodu objavljivanja tzv. stupa srama, liste dužnika s enormnim svotama što ih godinama nekažnjeno uskraćuju vlastitoj državi, a odreda superbogataša, zvučnih imena, „domoljuba“ – objasniti zašto brzopotezno progone ovrhama tzv. male ljude i nepoznate dužnike čak i za neznatne dugove, a milijunskim kapitalcima lopovluka i korupcijske recidive gledaju kroz prste. „Slučajevi Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, etc. složeni su slučajevi“, tvrde poreznici i nije ih srâm budući da građani ipak nisu veslo sisali. Quod licet Iovi, non licet bovi? Tko su u Bijednoj Našoj Jupiteri, a tko volovi? Glupo pitanje. Zna se i vidi, svaki dan. Nije Krešo Beljak otkrio korupcijsku Ameriku ni prvi apostrofirao baš odgovornost Franje Tuđmana – Bog je najprije sebi napravio bradu? – pa ni potpredsjednik tzv. Visokog doma „vitez“ Željko Reiner prvi i posljednji koji će biti zdužen braniti „svetost“ tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali eskulpirati HDZ od krivnje za sve što ne valja i iritira najveći dio građana 

Marijan Vogrinec

Tko su otac, kum i djeca u koruptivnom letećem cirkusu Montyja Pythona što tragikomično i dobrih već četvrt stoljeća plijeni javnu pozornost žitelja zemlje koju je upravo korupcija – na razini životnog standarda, vjere ljudi u sigurnost svojih obitelji u kronično disfunkcionalnom, nepravednom i asocijalnom društvu te drastičnog nepovjerenja u državne vođe i politike protivne poželjnim razvojnim perspektivama države – preimenovala iz izmaštane Lijepe Naše u svakodnevnu Bijednu Našu? Sa svim toksičnim polit-ideološkim, društvenim i gospodarskim posljedicama nepopravljivim u sljedećih barem još četvrt stoljeća, dok generacijske k-permutacije ne učine svoje. Agilni HSS-ov predsjednik Krešo Beljak, saborski zastupnik i samoborski gradonačelnik, izazvao je u političkoj areni i tzv. mainstream medijima tektonski poremećaj srednje jakosti tvrdnjom kako je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman otac korupcije u RH, najvećeg zla ove zemlje – osim posljedica ratne katastrofe 1991.-1995. – od stjecanja međunarodne licencije tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti.

„Otac te korupcije zvao se Franjo Tuđman“, ustvrdio je Beljak novinarima po potpisivanju Deklaracije o borbi protiv korupcije, dokumenta/platforme novoutemeljene Antikorupcijske koalicije (SDP, HSS, HSU i Snaga) kao osnovice za okupljanje i inih političkih opcija i pojedinaca radi suzbijanja tog zločina protiv same naravi demokratske uljudbe. „Kum te korupcije zove se Vladimir Šeks, tvorac prvog Ustava RH. Djeca te korupcije su Ivo Sanader i Andrej Plenković, a to što se danas događa je kulminacija tridesetogodišnjeg upropaštavanja Hrvatske. Svaka zemlja na svijetu ima korupciju, ali naša sramotno prednjači i jedino kod nas korupcija ima državu i domovinu.“ U HRT-ovom je tv-formatu „Otvoreno“ još i zaoštrio svoje tvrdnje, pa se HDZ našao p(r)ozvanim uzvratiti protugranatiranjem teškim kalibrom svog potpredsjednika tzv. Visokog doma Željka Reinera, ktomu „viteza“ tzv. Reda svetog groba jeruzalemskog, te odvjetnika Željka Olujića.

Bez obzira na žustro medijsko natjecanje u tomu tko će na koga prvi baciti ne kamen ili kamenčić, nego kamenčinu, pa makar samo bljeskom dobre floskule ostaviti dojam „pravednika među narodima“, pretužna je činjenica da su i Beljak i Reiner dovoljno u pravu za zaključiti kako za duboko razgranat korupcijski kancer možda postoji, možda, samo jedan lijek: raspustiti tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu – ne mehanički ju resetirati „drugom“ polit-upravljačkom opcijom, jer su na ovim prostorima sve manje-više podjednako jalove – te platiti Japancima, Norvežanima, Švicarcima ili tako nekim globalno zrelim/savjesnim meštrima da ju sastave iznova. Hrvati, je li, imaju više no tisućljetno iskustvo stranih gazdovanja i kod kuće i vani, pa ne bi bio nikakav smak svijeta da se premijer Andrej Plenković zove Jacinda Ardern, a Kolinda Grabar-Kitarović pak Halimah Yacob (također prva žena u povijesti na svomu otočnom „Pantovčaku“). Ako ništa drugo, korupciju bi se moralo tražiti sitnozorom velike oštrine, a Lijepa bi Naša i na ljestvici Doing Businessa osvjetlala vraćeno joj lijepo ime prvim/drugim mjestom. Ovako, s ovima što se nepravilnim cikličkim ritmom smjenjuju u Banskim dvorima, u tzv. Visokom domu i u bivšoj Titovoj vili Zagorje, pa naniže polit-državnom piramidom – jao i naopako.

(Ne)zarađeno enormno bogatstvo

„Mi nismo odmah krenuli u demokraciju“, tvrdi Krešo Beljak. „Krenuli smo u sustav gdje je Franjo Tuđman bio alfa i omega. On se usudio mijenjati imena klubova, petljati tamo gdje se nitko nije. Što je on rekao, to je bio zakon. Uostalom počnimo od njegove imovine. Nikada se do kraja nije razjasnilo na koji je način Franjo Tuđman stekao svoju imovinu. Gdje su papiri, uporabne dozvole, računi…? Vladimir Šeks je bio pravnik koji je bio alfa i omega. Sve što se događalo kasnije, kao što je tranzicijska pljačka, nastojalo se ozakoniti. Kako ozakoniti da obitelj Tuđman danas živi u tuđoj kući, a vlasnici su 1945. protjerani iz te kuće? To je sve ‘lege artis’ osmislio Vladimir Šeks. On je osmislio da ‘lege artis’ budu prodani Hrvatski telekom, Ina, Pliva, banke… Šeks je osmislio pravni okvir, način kako će Kutle doći do 150 tvrtki. Za Todorića se ne zna kako je došao do svoga bogatstva. Došao je privatizacijskom pljačkom. Ta pljačka je bila legalna, a pravni okvir je složio Vladimir Šeks. On je promijenio veliki postotak svih sudaca, državnih odvjetnika. Gospodin Olujić najbolje će reći kakvu je čistku Šeks napravio.“

Jest istina da se obitelj Franje Tuđmana enormno (o)bogatila u ona ratna i poratna privatizacijski mutna vremena kada su mediji gotovo dnevno javljali o bljutavim aferama pojedinih njezin članova/ica. O „poduzetnom“ sinu kojem su redom propadali poduzetnički poslovi, a ljubavni izleti bili predmetom javnog isprdavanja, o kćerki u kornet-businessu s Ledom Ivice Todorića, koja je pak završila na optuženičkoj klupi zbog kriminala s telefonskim centralama, unuku električaru u financijskom businessu, čak vlasniku (kasnije propale) banke (sic transit), pa unuku automobilskom „asu“ (sic transit), pa „zviždačkom“ otkriću kako je Tuđmanova supruga Ankica tajno polagala na privatni račun u banci više stotina tisuća deviza, etc. Otkud 1992. godine, je li, 213.758 tada njemačkih maraka (DEM) za bagatelni otkup milijunski vrijedne prestižne vile površine cca 1400 m² s parkovnom okućnicom u Nazorovoj ulici 59 u Zagrebu, u elitnom zelenu kvartu ponad samog Britanskog trga? Kamo je Titova vlast smjestila Tuđmanove 1961. godine po njihovu preseljenju iz Beograda?

Navodno od honorara (!?) za „Francekove knjige“ što ih je pisao – znala se pojadati medijima supruga Ankica koja je pretipkavala rukopise – za hladnih dana i noći zamotan u deku budući da obitelj nije imala novca za grijanje. I termin otkupa nekretnine u Nazorovoj je indikativan, jer su za takorekuć par sati imali prestati važiti paragrafi o otkupu rezidencijalnih objekata i vila u tzv. društvenom/“ničijem“ vlasništvu (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Uoči pada vlade, HDZ-ov je ministar financija Borislav Škegro vratio obitelji Tuđman iz državnog proračuna, dakle iz džepa poreznih obveznika, kunsku protuvrijednost 100.000 DEM, što je 22. prosinca 1999. sjelo na Tuđmanov račun u Zagrebačkoj banci. Škegro je zapisao u rješenju da se „izvrši povrat novca za plaćeni pripadajući dio zemljišta pri kupnji stana“, što obitelj Tuđman navodno nije tražila, a većina ostalih građana u istom slučaju otkupa koji su tražili povrat nije ga ostvarila. Kamoli izvukla navodno kunsku protuvrijednost više od milijun DEM iz državne blagajne za renoviranje otkupljene nekretnine, brzinski upis vlasništva u zemljišnim knjigama i etažiranje, što je višedesetljetna noćna mora tzv. malih ljudi, običnih smrtnika.

Zbog poreznog duga (192.625,25 kuna) najmlađeg Tuđmanovog sina Stjepana, neuspješnog „poduzetnika“, država je sjela na suvlasnički dio rezidencijalne vile u Nazorovoj 59, koja je između dvaju svjetskih ratova pripadala obitelji Wrus-Kostić, a do svoje smrti 1961. godine i useljenja Tuđmanovih mons. Svetozar Rittig, visoki katolički dostojanstvenik i vlč. Srkve sv. Marka u Zagrebu, koji nije prihvatio zločinački ustaški režim, otišao u partizane i poslije rata bio visoki dužnosnik u Titovoj vlasti.

Quod licet Iovi, non licet bovi, kazali bi stari Latini i slatko se smijali u tom novohrvatskom letećem cirkusu Montyja Pythona, gdje su uloge strogo podijeljene već – navodnoTuđmanovom – ratnoprofiterskom, odnosno krim-pretvorbenom doktrinom o tzv. 150-200 (pre)bogatih obitelji, koje će na ruševinama „komunističkog“ nasljeđa, dok kažeš keks, izgraditi blistav novi svijet tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Baš takav kakav se, je li, krivnjom bržeg jezika od pameti omaknuo HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, jer nije ni sanjala da koruptivna svijest „napokon svojih na svomu“ može imati tako umilno političko lice, a tako grabežljive ruke. Navodno i krvave prste u onih cca 300 milijardâ eura ratne štete i poratne pljačke. SDP-ov član Predsjedništva Ivo Jelušić spominje izvjesnu studiju iz koje se vidi kako samo korupcija u RH godišnje ukrade građanima iz džepova od 22 do 50 milijardâ kuna, što je vrijednost cijelog zdravstvenog proračuna s ukupnim dugovima za lijekove.

Ako već jest tzv. prvi hrvatski predsjednik tako skockao državu – najprije omrznutu u cijelom demokratskom svijetu, a poslije penetracije zapadnih trgovaca i banaka toleriranu sa svim koruptivnim silnicama – zašto nitko poslije njega na vlasti (HDZ 22 godine, SDP sedam) nije makar počeo, ako već ne i dovršio odsijecanje krakova te hobotnice što je smrtonosnim stiskom pograbila sve od lokalnih/regionalnih razina do samog državnog vrha? Svojedobno se dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić prsio tvrdnjom da će vratiti iz poreznih oaza u svijetu i s tajnih računa u državni proračun sve koruptivno/kriminalno iznesene milijarde iz zemlje, pa ništa. Čak je i osobno gurnut u živo blato optužbi za korupciju (kupnja vojnih vozila Patria, stanovi, etc.). Tuđmanova udovica je 2000-ih pisala SDP-ovom premijeru Ivici Račanu neka od njezine obitelji (koja je „zakonito stekla sve čime raspolaže“) počne to najavljeno preispitivanje porijekla imovine i koruptivnog bogaćenja, ali Račan ni trc niti mrc. Ministar mu Goran Granić je objavio kako se „vlada time ne bavi“. Nije se bavila, čak ni ozbiljnije pokretala pitanje suzbijanja korupcije nijedna kasnije.

Porezna uprava će ovih dana – u povodu objavljivanja tzv. stupa srama, liste dužnika s enormnim svotama što ih godinama nekažnjeno uskraćuju vlastitoj državi, a odreda superbogataša, zvučnih imena, „domoljuba“ – objasniti zašto brzopotezno progone ovrhama tzv. male ljude i nepoznate dužnike čak i za neznatne dugove, a milijunskim kapitalcima lopovluka i korupcijske recidive gledaju kroz prste. „Slučajevi Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, etc. složeni su slučajevi“, tvrde poreznici i nije ih srâm budući da građani ipak nisu veslo sisali. Quod licet Iovi, non licet bovi? Tko su u Bijednoj Našoj Jupiteri, a tko volovi? Glupo pitanje. Zna se i vidi, svaki dan. Nije Krešo Beljak otkrio korupcijsku Ameriku ni prvi apostrofirao baš odgovornost Franje Tuđmana – Bog je najprije sebi napravio bradu? – pa ni potpredsjednik tzv. Visokog doma „vitez“ Željko Reiner prvi i posljednji koji će biti zadužen braniti „svetost“ tzv. prvog hrvatskog predsjednika, ali eskulpirati HDZ od krivnje za sve što ne valja i iritira najveći dio građana.

Franjo Tuđman heroj ili krivac?

Ne samo u odnosu na „državotvorne“ promašaje u kojima je korupcija otpočetka toksična izraslina u gradivnom tkivu nego i u odnosu na već rutinsku mentalnu gimnastiku kojom vladajuća ZNA SE opcija uporno želi obezvrijediti činjenicu da je HDZ jedini među 160 registriranih političkih stranaka prvostupanjski osuđen za pljačku vlastitog naroda. Zbog sumnji na navodno koruptivno bogaćenje ili trgovanje političkom moći/utjecajem, pola je Plenkovićeve vlade smijenjeno. Sâm se premijer našao na tapetu saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, i to zbog više sumnji, a predsjednik SDP-a Davor Bernardić upravo ima problema s tim što mu je privatna ustanova platila specijalističku izobrazbu, vrijednu više od 200.000 kuna. Je li to „ulaganje u znanje“, zbog kojeg se Bernardić već ispričao (!?) javnosti, ili „ulaganje“ u možebitno kasnije pogodovanje bude li SDP došao na vlast? „Vitez“ Reiner se, međutim, osobito okomio na predsjednika HSS-a („Zbog vas se Stjepan Radić, Vladko Maček, Josip Pankretić… okreću u grobu, sram vas bilo da tako govorite o prvom hrvatskom predsjedniku!“), koji je u mladosti bio u skupini uhićenih zbog krađe radija iz automobila.

„To govori on, koji je pravomoćno osuđen zbog teškog kriminala“, kazao je Reiner. „Sramotno je zato što on tako govori o prvom predsjedniku RH, čovjeku koji je doslovno stvorio Hrvatsku. Zahvaljujući njegovoj viziji, hrabrosti, upornosti, vještini i povijesnoj ulozi koja je potpuno neprijeporna, bez obzira kakve minorne ličnosti ju dovodile u pitanje, on je netko tko je ostvario doslovno višestoljetni san hrvatskog naroda. Mnogi su o tome sanjali, međutim nisu to uspjeli ostvariti. Da se ljudi takvog kalibra usude o njemu tako govoriti, potpuno je neshvatljivo. To ukazuje na potpuni rasap vrijednosti našeg društva, a posebno politike.“ E sad, kakvu je to državu Tuđman „stvorio“, ako je korupcijski među prvima u svijetu, iseljenički u rasulu, razvojno ispod srednjoeuropskih što su bile iza tzv. željezne zavjese i čeznutljivo gledale Hrvatskoj u leđa te u njoj traje „potpuni rasap vrijednosti našeg društva, a posebno politike“?

Leteći cirkus Montyja Pythona? Itekakav. Baš bi se osramili i Terence Vance Gilliam & comp. i BBC. Jer to što je u Bijednoj Našoj moguće i jest otkako je Franjo Tuđman obavio posao „državotvornog boga“, valjda je nemoguće i nije drugdje na globusu, gdje nije bilo Zvonimirove kletve niti je trebalo čekati tisuću godina za biti „svoj na svomu“. Možda su Hrvati potrebiti još tisuću godina – pod uvjetom da ostanu „svoji na svomu“, a neće, jer je čak i demografija protiv njih – za samo sasjeći koruptivnu hobotnicu na okljaštreni torzo?

Marijan Vogrinec
Autor 10.11.2019. u 18:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija