Liječnici i učitelji potpalili hrvatsku „vruću političku jesen“

Marijan Vogrinec
Autor 11.9.2019. u 14:00

Izdvajamo

  • Ako premijer nema snage maknuti nesposobnog ministra zdravstva, a vlada ne poduzme potrebne reforme (neće u predizbojnoj godini, op. a.), vrlo brzo će se dogoditi najgori scenarij - moći će se liječiti samo najbogatiji, a sirotinja neće dobiti odgovarajuću zaštitu.“ Doduše, već je ni nema: vidi liste čekanja, participacije, cijene u privatnika, etc.

Povezani članci

Liječnici i učitelji potpalili hrvatsku „vruću političku jesen“

Foto: Radio 101

Dok HDZ-ova državna vlast nema sluha za prave prioritete o kojima ovisi budućnost zemlje, ali i povjerenje, zadovoljstvo građana vlašću, već vrda i mulja, dodvorava se, ulizuje ovima ili onima, obećava, kupuje naklonost birača, forsira lažne prioritete, nekritična je i široke ruke prema svojoj ulozi u međunarodnoj zajednici te futra zdravstvo u tuđoj državi (BiH), a vlastiti joj liječnici i učitelji prosvjeduju, neće biti mira. Razgovori u srijedu nisu približili vladina i sindikalna/prosvjednička stajališta, a Kujundžićev hospicij je u nuždi, kada – kaže mudar pûk – vrag i muhe jede, iznjedrio više no genijalnu ideju: na rad u zdravstvu pripušteni su liječnici bez i jednog dana pripravničkog staža, izravno s fakulteta, netom što su primili diplome. E sad, ljudi, budimo bolesni i dovoljno hrabri tima doći u ruke. Neki od netom diplomiranih potražili specijalizacije, neki se javili na natječaj HZZO-a za rad pod nadzorom, a neki su u ordinacijama obiteljske medicine odmah počeli raditi samostalno, bez nadzora starijih liječnika. Sirotinja, koja ovisi o javnom zdravstvu, nema novca za platiti privatniku – imala ili ne imala petlje – morat će svoje zdravlje staviti i pod takav stetoskop. Ruski rulet? Itekakav

Marijan Vogrinec

„Ni med cvetjem ni pravice/ rekel to je fijolice/ smardljivi terputec,/ jalnuš, tvardogutec“, etc., etc. Inspiriran valjda tom vječnom životnom istinom iz stiha gromade hrvatske umjetnosti riječi, nacionalističkim „državotvorjem“ maloumno već 1990-ih godina gurnute iz izdavaštva, knjižara, lektire… u zaborav, premijer Andrej Plenković je veliku Krležinu ironiju o hudoj zbílji nedarovito reinterpretirao narativom štrajkaški najnabrijanijima uz jasle s javnim novcem. Liječnicima, medicinskim sestrama i učiteljima, koji žele ne samo više plaće nego i položaj u društvu kakav zaslužuju više i prije od mnogih u javnom/državnom sektoru s iritantno boljim i osnovicama i koeficijentom složenosti posla. „Rasprava o osnovicama, koeficijentima i dodatcima na plaće nešto su s čime smo mi (vlada, op. a.) familijazirani, i sindikati, naravno“, kazat će premijer na vladinoj sjednici te jako oplesti po ministrima znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak i zdravstva Milanu Kijundžiću, jer da su „članovi vlade, ne sindikata“, što će reći da pravica ni za njegova mandata neće među cvetje. „No, meni kao predsjedniku vlade i cijeloj vladi bitna je fiskalna i financijska održivost proračuna, gdje smo ostvarili suficite. I, da bismo to uspjeli nastaviti i dalje konsolidirati, moramo voditi računa o onome što je realno.“

Kakvo cvetje i kakve pravice, dajte najte. Ni premijerovi koalicijski jarani –  sve odreda političari tzv. treće brzine koji bi bez kompe s HDZ-om bili kruha gladni negdje daleko iza aut linije niti oporba na čelu sa SDP-om što je glede i u svezi, je li, ključnih uzroka aktualnom buntu neodgovorno propustila svojih „pet minuta“ vlasti kad je mogla rascvjetati pravicu med cvetjem, a nije, dakle nikomu od njih nije ozbiljno stalo do reda i prioriteta učinkovito primjerenih razvojnim potrebama/mogućnostima zemlje. Cijeli se problem zapravo svodi na problem prioriteta. Na to što je vladi preče od prečeg, odnosno je li to preče od prečeg u funkciji održanja na vlasti i po cijenu populističkog farbanja tunela ili je prioritetno uložiti političke akcije i volju, sposobnosti i znanje u razvojne dionice društva, makar to značilo – gubitak vlasti. Sa stanovitom iznimkom – baš stanovitom – ratnih vlada Franje Gregurića i Nikice Valentića, kada zapravo nije bilo gladnih ni nezbrinutih, nijedna poslije nije dvojila: birala je prioritete, uključivo među hrvatskim tzv. konstitutivnim korpusom u BiH, stranačko-klijentelističko-nepotističkog održanja za kormilom vlasti i moći. Bez obzira na gospodarsko i loše društveno stanje zdravlja zemlje.

Pazite, i mi smo glasači!

„Sve pregovore (sa sindikatima zdravstva i školstva, op. a.) vodit ćemo na konzistentan, učinkovit i horizontalan način“, ustraje premijer Andrej Plenković u okolnostima kad se prosvjedi liječnika, medicinskih sestara i inih u zdravstvu dnevno šire izvan Zagreba i regionalnih centara, prijeteći u drugoj polovici rujna prerasti u opći štrajk, kada će možebitno i učitelji odmrznuti svoju štrajkašku odgodu s početka nove školske godine. „Od svih u vladi očekujem da respektiraju do kraja taj horizontalni princip i načelo djelovanja, kojeg se vlada drži prošle tri godine, jer je to jedini učinkovit način. Vlada će i ove godine od 1. listopada povećati osnovicu plaća u javnim i državnim službama za dva posto nakon što ju je početkom godine povećala za tri posto.“

Naravno da se sindikati osjećaju preveranim, jer te unaprijed dogovorene mrvice ne samo što ne ispravljaju dosadašnje nepopeglane nepravde niti tzv. horizontalni princip (linearna uravnilovka; svima isti postotak) znači smanjenje razlika u plaćama među javnim/državnim sektorima. Unatoč naznakama da bi vlada ipak mogla prosvjetarima povećati koeficijent za složenost poslova, najniži u javnom/državnom sektoru, ostaju neriješeni ključni uzroci političkog i društvenog bagateliziranja odgoja i obrazovanja za koje se tvrdi da su – prioritet. Doduše, samo na papiru i politikantskom jeziku. „Ova vlada je produbila prijašnje nepravde“, tvrdi šef Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama RH Branimir Mihalinec, koji je s predsjednicom Sindikata hrvatskih učitelja Sanjom Šprem doveo vladi pod prozore, nakrcao Markov trg s oko 1500 gnjevnih prosvjetara. „Naši su zahtjevi argumentirani. Najvažnije je da su naši zahtjevi provedivi, jer država ima novca za to. Kad kažu da nema novca – lažu. Imaju za sanaciju posrnulih poduzeća i za privilegije onima koji ih drže na vlasti. Samo za nas nema, a ministar financija Zdravko Marić se hvali suficitom u proračunu (i turistički ministar Gari Cappelli milijardom dosad ubranih kuna više, nego lani, op. a.). Za koga čuva taj novac?

Ne pristajemo više na to da nema novca. Sada je vrijeme za nas! I neka zapamte: i mi smo glasači. Nemojte nas stavljati u horizontalu, mi smo vertikala ovog društva, nositelji promjena, nositelji budućnosti.“ Koliko je HDZ-ovom državnom mainstreamu pak do promjena/budućnosti o kojim zbori sindikalni čelnik, potvrđuju dva indikativna podatka: ključnu, tzv. kurikulnu reformu školstva povjerio je moralno kompromitiranom i gotovo beznačajnom u političkoj areni ostatku ostataka HNS-a Ivana Vrdoljaka, koalicijskom partneru minimalnog javnog rejtinga, a učitelje s VSS-om šalje u mirovinu gotovo kao socijalne slučajeve. Jedna će prosvjednica to ilustrirati medijima sramotom do neba: „Profesorica sam engleskog jezika, imam 60 godina i 35 godina radnog staža. Izračunali su mi da će moja mirovina biti 2100 kuna. Je li to normalno?“ I sâm će premijer i državni mu blagajnik reći da nije normalno, ali se neće posramiti, makar pred tv-okom zacrvenjeti u licu niti malim prstom pomaknuti da se profesoricu pred mirovinom – čak nižom od prosjeka oko 2300 kuna što ga prima 800.000 penzića u Bijednoj Našoj – te njezine kolege/ice žurno premjesti iz tzv. horizontale u tzv. vertikalu.

Novopečeni pak ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović, za kojim se navodno vuku repovi s prethodnog radnog mjesta ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) zbog zapošljavanja nogometaša zagrebačkog NK Španskog i nalaza Državnog povjerenstva za kontrolu javne nabave, nema ovlasti bez premijerovog miga dizati tzv. horizontale u tzv. vertikale, ali ima odličan uvid u stanje sporne stvari. A ta je, rekosmo, problem prioriteta u raspodjeli javnog kao rodnog mjesta činjenice kako ni med cvetjem ni pravice. Neovisno o vladinoj geometriji koju ministar Aladrović plenkovićevski interpretira – „vlada se zalaže za horizontalno povećanje plaća, odnosno horizontalnu korekciju za sve, ne samo za neke odabrane skupine“ – Banski dvori ne žele preraspodijeliti godinama loše determinirane proračunske prioritete, promijeniti odnose među njima, a time ni dovoljno šuškavih anestetika ni za lokalno, kamoli opće anesteziranje nabujalog zaposleničkog bijesa u javnom/državnom sektoru. Dobiju li svi ponešto – dva-tri, pet ili koji postotak više – i time nitko koliko traži ili mu pripada, neće biti dobro. Dobiju li neki više od drugih, što traže ili im uistinu pripada (npr. medicinari i prosvjetari), opet neće valjati. Njima da, nama ne – ne bi išlo.

A novca uistinu ima, dakako, ali nema ga za sve. Ne toliko zato, što ga uistinu nema, već prije stoga što autori proračunskih prioriteta ne misle da ga treba biti i za one za koje mora vrijediti da – „država nema novca“. Grizodušje s tim ima upravo toliko veze koliko i politička volja/svijest s razvojnom strategijom zemlje u predizbornim obećanjima. Jedna pak druga prosvjetna prosvjednica žesti se u novinarski mikrofon: „Imam 35 godina radnog staža i plaću od 6800 kuna. To nije dovoljno, ako imate studenticu u obitelji, nezaposlenog muža, morate platiti hranu, režije…“ Mlada pak kolegica do nje pod prozorima Banskih dvora, s 1500 kuna nižom plaćom, podstanarka, kaže kako bez roditeljske pomoći i logistike sa sela ne bi mogla živjeti i raditi u gradu. Možda ni liječnik s osnovnom plaćom od 7500 kuna (medicinska sestra 4500-5000 kuna), barem dvostruko nižom od plaće prosječnog kuhara i najmanje 2000 kuna nižom od plaće pomoćnog radnika sezonca u ugostiteljstvu i turizmu. Kojemu poslodavac financira k tomu smještaj i prehranu.

A država, je li, očekuje da joj ljudi što su šest godina (redovno) studirali medicinu (plus specijalizacije, permanentno obrazovanje i usavršavanje u struci, rad i danju i noću, dežurstva, pripravnosti, prekovremeni, etc.) za kikiriki liječe populus u bankrotiranom sustavu (blizu devet milijardâ kuna zdravstvenog duga), kojemu ovog trenutka nedostaje blizu 4000 liječnika i oko 12.000 medicinskih sestara? Očekuje da će, recimo, neurokirurg ili pedijatar, ginekolog, internist, injsl. trpjeti da mu je osnovna plaća niža od sudačke ili saborskog zastupnika što primitivizmom/prostaklukom u tzv. Visokom domu sramoti i sebe, i svoju obitelj i državu, odnosno da će ga „domoljublje“ odvratiti od štrajka ili iseljavanja u inozemstvo? Gdje mu se nude ljudski radni uvjeti, bolja oprema i tri-četiri puta viša plaća. Baš kao i medicinskim sestrama. Ni prosvjetari više ne žele za kikiriki učiti mlade naraštaji na kojima, sic transit – „budućnost ostaje“? Ako vladajući nisu kadri, ne znaju ili ne žele mijenjati proračunske prioritete – a nisu i neće, jer si ne daju rezati biračku granu o kojoj im ovise vlast i politička moć – rade u korist dugoročne državne štete.

Hrvatski novac za tuđu korist

Ne bi li u državnoj blagajni ostalo zdrave šuške za proračunske prioritete koji to ne bi smjeli biti. Od enormnih plaća državnih dužnosnika kojima je svaka od triju faza tzv. porezne reforme gurnula u novčanik najmanje jednu prosječnu mirovinu, pa do ratnih veterana u RH i BiH (HVO), čiji se broj i četvrt stoljeća nakon rata umnožava geometrijskom progresijom, Katoličke crkve s milijardom kuna javnog novca godišnje, blizu milijarde kuna u dvije godine „pomoći“ inozemstvu na zahtjev EU-a (plus svota tzv. trećeentitetskom HDZ-u u BiH pod smokvinim listom ustavne obveze „skrbi RH za Hrvate“ u dijaspori“), etc. I, dakako, last but not least, mora ostati i zdravog keša za platiti makar prvu ratu – od ukupno cca. milijarde nečega, najvjerojatnije američkih dolara; niža tržišna cijena naprosto nema smisla – prigodom  kupnje 12 (?) novih/polovnih borbenoletećih/višenamjenskih nebeskih ubojica, koji bi imali zamijeniti dva-tri još u krajnjoj nuždi leteća muzejska primjerka MIG-a 21. Ni ta zamjena što si je Bijedna Naša eventualno može priuštiti u najpovoljnijem aranžmanu – najvjerojatnije s „partnerom“ SAD-om, koji nije bez veze stopirao hrvatsko-izraelski pokušaj deala s rashodovanim F-16 C/D Barak – u pravom ratu s pravim neprijateljem izvana vrijedit će koliko i glineni golubovi na streljani.

Jer, ako će netko napasti RH, to neće biti neandertalci s praćkama i toljagama niti će im se gaće tresti pred Grabar-Kitarović-Krstičevićevim farbanjima tunela time kako „nitko i nikad više neće Hrvatskoj…“ i „RH nikad nikomu neće dopustiti…“, etc., etc. Ma koliko se novca miroljubivih poreznih obveznika ulupavalo u oružje i vlastiti/sektaški politički opstanak na vlasti i moći kupnjom biračke potpore tuđim novcem, a ne u zdravlje i znanje, maloumno je obećavati buduće pobjede, pače mir i sigurnost naroda i zemlje kojima se zakida upravo na zdravlju i znanju. Temeljnim preduvjetima svake izglednije budućnosti. Upravo u trenutku kad bijele kute masovno izlaze pred hrvatske bolnice – bez 15-20 posto viših plaća na uvjete rada i odgovornost (nudi im se sadam posto) ne žele servisirati tzv. Kujundžićev hospicij ili čekaonicu za smrt, kako se u javnosti/struci ironizira zdravstveni sustav povjeren uspješnom gastroenteorologu i neuspješnom ministru, premijer u ulozi predsjednika HDZ-a hodočasti na stranački skup u Orašju (BiH) te ostatcima u ratu „prodanih Hrvata u prodanoj“ Bosanskoj posavini (radi Miloševićevog tzv. koridora Banja Luka-Brčko-Srbija) donosi 25 milijuna kuna „za 89 projekata“.

Foto: Darko Jelinek

U veljači je mostarska Sveučilišna bolnica dobila 40 milijuna kuna, pa se ministar Milan Kujundžić, porijeklom iz Imotske krajine, gdje je zdravstvo imalo nekoliko skandala, prsio pred prosvjednicima u zavičaju da će se umjesto u Imotskom, Dubrovniku ili Splitu liječiti u – Mostaru. Uključivo i usluge Hitne pomoći. Troškove će snositi HZZO. Sic transit. Hrvatski će porezni obveznici ove godine uplatiti 90 milijuna, je li, predizbornih (!?) kuna „Hrvatima u BiH“. Po istom predizbornom obrascu kao za SDP-ove vlade kada je premijer Zoran Milanović „Hrvatima u BiH“ dao uplatiti 20 milijuna kuna iz Ureda za Hrvate uzvan zemlje, a ukupna godišnja svota je ostala nepoznata. Ista meta, isto rastojanje. Tko šiša, je li, gladna usta navodno 21.000 djece s jednim toplim obrokom dnevno, odnosno 40.000 klinceza i klinaca koji liježu na počinak bez večere? Nisu politički, državni pa ni proračunski prioritet bez obzira na neveselu činjenicu kako cijela Hrvatska postaje – hospicij. Za sve koji nemaju sreću naći domovinu sebi i obitelji u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi…

Istodobno s prosvjedima medicinara i prosvjetara te Plenkovićevom širokom rukom u Orašju, Mostaru (uključivo b-h bolnicu u Novoj Bili), etc., mediji su prenijeli Hininu vijest o tomu da je vlada prihvatila izvješće o tzv. razvojnoj pomoći RH inozemstvu za 2017. i 2018. godinu, teže od 800 milijuna doniranih kuna. Za članarinu u kojekakvim međunarodnim organizacijama otišlo je u tom razdoblju 16,3 milijuna kuna, vrijednost jednog prosječnog dječjeg vrtića. I to je proračunski prioritet prioritetniji od životnog standarda liječnika, medicinskih sestara, učitelja, policajaca, vojnika, pirotehničara, carinika, vozača u linijskom cestovnom prijevozu, etc., koji će – osim policije i vojske, dakako – domino efektom ove vruće jeseni s megafonima i parolama u rukama, bunjevima, zviždaljkama i općom bukom na ulice i trgove, putem medicinara i učitelja. Horizontala se neće uspraviti u vertikalu, „uspravnicu“ (sic transit), kako bi kazala vrsna jezikoslovkinja Kolinda Grabar-Kitarović, ali kad je bal, nek’ je bal.

Netko dovoljno gnjevan na arhitekte tzv. proračunskih prioriteta možda se sjeti rečenog izvješća vladi u kojem zapinju za oko pusti milijuni u vjetar od kojih hrvatski građani nemaju ama baš nikakve koristi: 28,8 milijuna za izbjeglice/migrante u Turskoj, pa 1,5 milijuna za sirijske izbjeglice u Jordanu… Na stavci tzv. poticaja za zdravstvo u BiH, našlo se još novca za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru: 400.000 kuna za kupnju parnog sterilizatora, 100.000 kuna za digitalni ortopan, 150.000 kuna za ultrazvuk, 150.000 kuna za EKG aparat, etc. Na zahtjev EU-a, RH će svoju tzv. razvojnu pomoć inozemstvu povisiti do 2030. godine sa sadašnjih 0,10 posto BND-a na 0,33 posto. Članice od prije proširenja pak obvezane su povisiti svoje stavke za sedam posto.

Dok HDZ-ova državna vlast nema sluha za prave prioritete o kojima ovisi budućnost zemlje, ali i povjerenje, zadovoljstvo građana vlašću, već vrda i mulja, dodvorava se, ulizuje ovima ili onima, obećava, kupuje naklonost birača, forsira lažne prioritete, nekritična je i široke ruke prema svojoj ulozi u međunarodnoj zajednici te futra zdravstvo u tuđoj državi (BiH), a vlastiti joj liječnici i učitelji prosvjeduju, neće biti mira. Razgovori u srijedu nisu približili vladina i sindikalna/prosvjednička stajališta, a Kujundžićev hospicij je u nuždi, kada – kaže mudar pûk – vrag i muhe jede, iznjedrio više no genijalnu ideju: na rad u zdravstvu pripušteni su liječnici bez i jednog dana pripravničkog staža, izravno s fakulteta, netom što su primili diplome. E sad, ljudi, budimo bolesni i dovoljno hrabri tima doći u ruke. Večernji list je izvijestio da su „neki od njih (netom diplomiranih, op. a.) potražili specijalizacije, neki se javili na natječaj HZZO-a za rad pod nadzorom, a neki su u ordinacijama obiteljske medicine odmah počeli raditi samostalno, bez nadzora starijih liječnika. To dopušta Pravilnik o načinu provođenja rada doktora medicine pod nadzorom bez specijalizacije, u kojem izrijekom piše da rad pod nadzorom nije obvezan“. Nazdravlje.

Najgori scenarij – privatno zdravstvo

Kako sada stoje stvari s deficitarnim Kujundžićevim hospicijem, sustav čine 62 bolnice, u komorskom je registru 40.248 medicinskih sestara i tehničara (po propisima EU-a nedostaje ih oko 12.000) i 13.613 liječnika zaposlenih u javnom zdravstvu (271 je umirovljenik s ugovom na rad do četiri sata dnevno), koji odrade više od tri milijuna prekovremenih sati na godinu. Nedostaje između 3000 i 4000 liječnika (oko 2000 specijalista), najviše pedijatara, anesteziologa, radiologa, liječnika obiteljske medicine i ginekologa. U idućih će se 10 godina umiroviti 4000 liječnika, većinom obiteljskih, da se ne računaju tisuće tih što će se iseliti u inozemstvo, pa će liječiti naciju vjerojatno političari odgovorni za proračunske prioritete jučer-danas-sutra ili kojekakvi „specijalisti“ za ljekovite trave, vračanja, gatanja, horoskope, astralne sudbine, magično kamenje, bioenergiju… Nema trećeg. Zbog ksenofobnih kompleksa hrvatskog populusa, ali i sijaset ozbiljnih razloga, uvoz liječnika je na vrbi svirala, pa…

Jer, država „nema novca“ za liječnike i učitelje? Sic transit. Nema kritičnu količinu pameti za razlučiti najvažnije među (ne)važnim, za uvesti logičan razvojni/prioritetni red i odnose među korisnicima javnog novca. Ali ima za krasti građanima zdravlje i znanje? „Premijer i vlada digli su ruke od javnog zdravstva“, ustvrdio je na presici saborski zastupnik i predsjednik Demokrata, poznati hematolog i bivši ministar rada i mirovinskog sustava u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića. „Premijera uopće nije briga što se događa u zdravstvu, jer ga je prepustio potpuno nesposobnom ministru Milanu Kujundžiću, kojega isključivo iz političkih razloga ne može i ne želi smijeniti jer će mu kao radikalni desničar praviti probleme u Saboru. Ako premijer nema snage maknuti nesposobnog ministra zdravstva, a vlada ne poduzme potrebne reforme (neće u predizbojnoj godini, op. a.), vrlo brzo će se dogoditi najgori scenarij – moći će se liječiti samo najbogatiji, a sirotinja neće dobiti odgovarajuću zaštitu.“ Doduše, već je ni nema: vidi liste čekanja, participacije, cijene u privatnika, etc.

Liječnici i učitelji svakako nisu u logičnom, razvojnom redu prioriteta RH trinaesto prase, koje se ima zadovoljiti kikiriki prehranom. To su tempi passati, samo to političarima što se busaju u prsa time kako su „preuzeli odgovornost“ nikako da dođa iz debelog mesa u glavu. Dok ne bude (pre)kasno. I za reforme i za „nismo znali“.

Marijan Vogrinec
Autor 11.9.2019. u 14:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija