Ljevica nakon Grčke

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.7.2015. u 09:02

Ljevica nakon Grčke

Može li ljevica djelovati iznutra kada je već (kao u grčkom scenariju) naslijedila tu poziciju unutar kapitalističkog sistema, ili je njeno suštinsko djelovanje moguće samo izvana? Odgovor na ovo pitanje, skupa sa odnosom prema međunarodnom struktuiranju ljevice, će biti odgovor na pitanje o njenoj budućnosti.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Tinta na referendumskim papirićima se nije ni osušila kako treba, a Aleksis Cipras je promijenio mišljenje. Tako otprilike glase naslovi većine svjetskih medija koji su, tobože ne znajući kakav će ishod biti, uživali u onome što su ocijenili kao nedosljednost grčkoga premijera. Banalizacija slučaja se ogleda upravo u takvim tvrdnjama. Kao da je Cipras “promijenio” mišljenje i kao da se radi o nekom tinejdžeru koji danas voli jedan boy bend, sutra drugi. Suštinski nije se tu radilo ni o kakvoj promjeni mišljenja već o prostoj činjenici da je Europa (a ni povjerioci nisu drastično drugačiji) primijenila golu silu. Doduše ne baš tenkovsku već više tržišno-diplomatsku, ali ipak silu. Kao idealan support svemu, medijima je harala stereotipizacija Grka kao lijenih neodgovornih gadova koji su uživali u raskorši na kreditima. A, ako ćemo slijediti logiku globalnih zaglupljivača (alias velike medijske mreže i njihovi analitičari) lijena đubrad su tu da se porobljavaju. U ovoj su se besramnosti neprestano prešućivale dvije stvari. Prva je da dobar dio Europe živi u dugovima (otuda tobože panično pitanje ko je sljedeći). Druga je da im je te kredite neko morao upumpavati. A taj neko su kreditori. A to je opet eufemizam za bolumentu svjetskih pljačkaša i lihvara.

Bajka o Ciprasovoj ljevici, da je pojednostavimo i prevedemo na svima razumljiv jezik, ide ovako. Premijer je naslijedio dugove. Onda je odlučio da raspiše referendum da bi sami građani Grčke odlučili žele li se ili ne ponovo zaduživati, onda se demokratska Europa na taj referendum – popišala. Odnosno, ucjenama je prisilila Ciprasa da uđe u nova zaduženja. Ako ćemo stvar raščlanjivati dalje, to nije učinila ni Europa u koju smo nekada vjerovali. To je učinila nova Europa koja je otkrila svoje pravo lice. Europa kao instrument lihvarskih lobija što je ostalo skriveno kuknjavama ili likovanjima zbog Ciprasovog kompromisa. Ostaje pitanje da li bi eventualnim otpisom ili umanjenjem dugova Grčkoj Europa zbilja doživjela finansijski kolaps kako je doslovno prijećeno? Ili se tu radi o prostom instrumentariju za, što se nakon Ciprasovog uzmaka jasno vidi, nove i još brutalnije privatizacije u toj zemlji? Osim toga, kome je trebao manevar s eventualnim izbacivanjem Grčke iz eurozone? Je li to jasan signal da su zemlje umrežene kapitalizmom povezane po sistemu spojenih posuda i da zapravo iz toga sistema nema izlaza, osim nekom vrstom udruženog otpora?! Drugim riječima, nekakvom budućom internacionalom koja je (s obzirom na ustroj europskih zemalja i činjenicu je u njima ljevica slična balkanskim ljevičarima od Lagumdžije do Milanovića) nemoguća jednako koliko i potrebna?.

No, o čemu se ovdje suštinski radi? Dok svjetski mediji trabunjaju o konačno postignutom spasenju Grčke nakon što je Cipras pristao na nova zaduženja, Jeroen Dijsselbloem, šef grupe ministara finansija eurozone je istakako kako je fond za pomoć vrijedan pedeset milijardi eura i kako će biti potrošen na da se njime privatizira ili upravlja grčkom imovinom te za dokapitalizaciju banaka. Grčka vlada više neće moći donositi krucijalne zakone bez konsultacije s europskim institucijama. Namjere kreditora su, po ko zna koji put, otkrivene. Inače, ključni problem u Grčkoj je bio problem s bankarskim sistemom. Na tome je insistirao i Cipras kada je govorio da prijašnja zaduženja nisu išla grčkom narodu već bankama. Radilo se dakle, i dalje se radi, o prostom preljevanju novca u bankarskim i finansijsko-mešetarskim grupama. Običan grčki narod je tu prosti pijun koji je ucijenjen da mora plaćati ceh jer mu sve ekonomske transakcije idu putem komercijalnih banaka. Ako njih ne spasi, otplaćivanjem pozajmnica za spas bankarskog sektora, običan čovjek neće imati ništa. To je suština situacije.

Treba napraviti jedan ekskurs i reći da i nas čeka isto jer su u ovu bankarsku zamku upale mnoge zemlje koje se nazivaju tranzicijskim. Pri čemu treba napomenuti da oznaka “tranzicijski” postoji kao dvostruk registar: građanima se prodaje priča o uklapanju u veliku porodicu civiliziranog svijeta, dakle radi se o jednoj vrsti umotanog rasističkoga laskanja. Drugi registar u kojem obitava pojam “tranzicijski” jeste formalni prelazak zemalja koje su bile van sistema neoliberalnog kapitalizma u njega. Otuda žurba da se tranzicije konačno završe kako bi zemlje iz famozne tradicije prešle u “funkcionalno” stanje. Iz stanja u kojem se danas nalazi Grčka jasno je šta to znači.

Problem “Grčka”, sa Syrizinom vladom, otuda predstavlja najjaču aporiju u koju je upala ljevca u novije vrijeme.

Uz to, valja promisliti o nečemu. Čini se da danas ljevica ne može biti zasnovana nacionalno, u smislu da se razvija odozdo iz nacije prema gore, odnosno prema internacionali. Ljevica mora biti internacionalna da bi se u nužnosti nacionalnih država mogla dobro po-ostvariti. A za to je potrebno, barem za početak, ozbiljno oživljavanje ideje. Nacionalne tobože ljevičarske stranke koje su strogo formalno povezane jedne s drugima (i vrlo često dijele interese s onima protiv kojih se deklarativno zalažu) su najveća podvala lijevoj ideji. One su tampon koji služi da se neutralizira teren kako se ne bi probudila takozvana radikalna ljevica. Radi se zapravo o prostom stvaranju privida ljevice.

Zato je bitna još jedna stvar. U sistemu neoliberalnog kapitalizma (koji je kao pojam u raspravama devalviran, ali je itekako živ i djelatan na terenu) u kojem je doslovce sve umreženo niti grčki narod niti grčki premijer ne mogu donositi autonomne odluke. Ovo što se desilo s Grčkom nakon referenduma je ujedno simptom smrti suverenosti u svim njenim formama od primarne pa do one razvodnjene deridijanske. Privid suverenosti je, kao i privid ljevice, dozvoljen dok je performativan (ostvaren kroz referendume koji neće imati efekta, slogane, izražavanja lijevih uvjerenja ili šepurenje hipsterske mladeži u majicama Che Guevare) i dok ne prijeti finansijskom tržištu. Ljevica se otuda dozvoljava kao strogo performativna da posluži mitu o pluralnosti. Čim zaprijeti finansijskom sistemu, ljevica silom umreženja biva ugušena. Ili još gore, kao u slučaju svršenog čina pred koji je doveden Aleksis Cipras, usisana u sistem. I to je suština užasne aporije jer ljevica (u smislu borbe protiv klasnih razlika što bi bilo njeno političko ostvarenje) njih nije ništa drugo do li fenomen borbe protiv oblika tržišta kakav danas postoji u Europi. Samo se na onome što se eufemistički naziva tržištem može dobiti klasni rat. Zato je ljevica u Europi dozvoljena dok je nekakvo amblematsko i pomalo romantično uvjerenje. Čim ugrozi tržište ona se ima suzbiti svim silama.

Pitanje za kraj. Jesu li politike zaduživanja uništile ne ljevicu (jer ona danas kako smo rekli performativno postoji) nego mogućnost ozbiljne ljevice, one fundamentalne koja se u svjetskim medijima spomenutim na početku ovog teksta etiketira kao radikalna? Tu je bitan još jedan moment. Slično kao naracija o tranziciji i krediti su u društvenom smislu funkcionirali dvostruko. S jedne strane stvarali su privid boljeg standarda i “više” klase. S druge strane, građane su učinili pripadnicima uvjetno rečeno najniže klase. One robovske. I nije li upravo u ovom jazu (koji bi neki slobodno nazvali i paralaktičkim) situirano temeljno pitanje. Može li ljevica djelovati iznutra kada je već (kao u grčkom scenariju) naslijedila tu poziciju unutar kapitalističkog sistema, ili je njeno suštinsko djelovanje moguće samo izvana? Odgovor na ovo pitanje, skupa sa odnosom prema međunarodnom struktuiranju ljevice, će biti odgovor na pitanje o njenoj budućnosti. Sadašnjost nije dobra i ne može ni biti kada su lijeve ideje izučene brtualnim zakonima tržišta i kredita. Istovremeno su gotovo svi mediji upregnuti u banalnu debatu o tome je li Aleksis Cipras heroj ili zločinac.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.7.2015. u 09:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija