Lutkina kuća Srpska

Povezani članci

• Tanji Stupar Trifunović uručena Evropska nagrada za književnost 2016
• „Domoljubi“ naprijed, ostali stoj?
• Predsjednikove disonance
• BH novinari zabrinuti zbog prijetnji Predragu Luciću
• Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici
• Vratiti pravnu državu građanima!

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Željka Cvijanović boravila je u Beogradu. Ništa novo, reklo bi se. No, ovoga puta je Željkin pohod na Beograd bio državotvoran. Premijerka Srpske alias Elektroprenos je bila u posjeti Zadužbini Ilije M. Kolarca i razgovarala je s predstavnicima zavičajnih udruženja iz Bosne i Hercegovine koji djeluju u Srbiji. Uredno im se zahvalila na pomoći tokom poplava te dodala kako je pomoć važna zbog Srba u Sanskom Mostu ili Drvaru jer “Tamo su povratnici, Srbi suočeni sa brojnim problemima, nemaju nova naselja, radna mjesta, odnosno nemaju priliku da budu zaposleni, smatraju se građanima drugog reda i naravno da očekuju podršku institucija Republike Srpske” Dodala je i da su “RS i Federacija dva odvojena administrativna prostora i da RS ne može da se miješa ili uređuje stvari koje su u Federaciji”. Ne može da se miješa, ali može da skuplja pomoć koju će navodno poslati u neprijateljsku FBiH.
Kako rijeke i glad koje mjesecima more građane BiH pretjerano ne poštuju administrativne granice, Željka je zaboravila da je glavna pomoć Doboju, koji je u administrativnom RS-u, došla iz Federacije BiH. Kao i to da je značajna pomoć Maglaju koji je u još administrativnijem dijelu BiH došla iz RS. Željkinu administrativnu drugost vodene su stihije jednostavno zbrisale.

No, desničari ne bi bili desničari i zapišane teritorije ne bi bile zapišane teritorije kada se ne bi čuvale po svaku cijenu i kada iz svake rečenice koja poziva na njhovo čuvanje ne bi nadirale bujice gluposti. Tako je Željka Cvijanović podsjetila na sve uspjehe admnistrativne RS i to tako što je ni manje ni više nego iznijela parametre: “Iznijela sam određene parametre i činjenice da dokažem da smo mi uspjeli da funkcionišemo skladno čak i u vrijeme svjetske ekonomske krize, te da nas ni ova velika poplava, ni neki drugi izazovi nisu omeli i nismo prestali da izvršavamo svoje obaveze. Nismo odustali od svih onih velikih i važnih projekata.”

Retorička zamka. Neodustajanje od nečega ne znači nužno da je konkretan korak ka ostvarenju napravljen. Papua Nova Gvineja vjerovatno nije odustala od toga da nekada pošalje misiju na Mjesec, ali to ništa konkretno ne znači. No, izgleda da vlasti na ekskluzivnim teritorijama funkcioniraju upravo na matrici po kojoj je bitno učestvovati. U vlasti, tenderima, ratovima, talovima… Nije bitno čemu.

Premijerkin istup je bio sama paradigma ekskluzivizma kojem podliježu nacionalni čistunci u BiH. Red ekskluziviteta, red međunacionalnog kvazi-poštovanja, red priče o ekonomiji koja, poput Andersenovih bajki, i ostane samo priča. Doduše, neke bajke je ekranizirao Walt Disney, a republičkosrpska ekonomija se ne može ni ekranizirati. Ustvari, i to bi moglo kad bi se napravila balkanska verzija kultnog filma Kum jer je ovdašnjim vlastodršcima ekonomija već dvadeset godina sinonim za pljačku. U retorici je prisutno i poštovanje granica koje bi puku trebalo da stvori privid odustajanja od bolesnih nakana iz 90-ih godina. No, ne treba zaboraviti da su administrativne granice koje se tako diplomatski poštuju zapravo spomenici rata koji je na ovim prostorima iznjedrio segregaciju kao jedini prihvatljivi modus vivendi.

Željka Premijerka je, osim što je ponosna sljedbenica Mileta Referenduma, još i vlasnica dubokog ljudskog i političkog uvjerenja da je “Republika Srpska jedini format u okviru kojeg može da se ostvaruju prava srpskog naroda u BiH“. Premijerkin iskaz razotkriva sve nonsense na kojima je zasnovana ideologija teritorijalnog ekskluzivizma. Prvo u političkoj konstelaciji koja vodi računa o pravu naroda, a ne pravu čovjeka što je postalo opće mjesto politika u bivšoj Jugoslaviji, teško da može biti šta ljudsko. Mi brinemo o pravima naroda eo ipso ako niste dio te vrste kolektiviteta, sorry, prava potražite drugdje. Osim toga, prava o kojima se ovdje govori nisu sva prava. Nacionalni oci (i majke koje preuzimaju očinski diskurs) štite samo strogo selektirana prava, samo ona koja će njima osigurati ostanak na pozicijama moći. Tako će vam rado zaštiti pravo da se izjašnjavate kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali neće zaštiti lična, emotivna, seksualna ili prava na drugačije mišljenje. Tranzicijska inačica branilaca ljudskih prava su branioci nacionalnih prava. Jedina alternativa im je NGO neoliberalna mladež koja brani prava iz evropskih grantova po sistemu koliko para toliko muzike. Ljudska prava su odavno postala ideološki proizvod prve vrste.

Tako i funkcionira desničarska matrica društvenog uređenja. Željka Premijerka ne brine o pravima povratnika u RS a koji su njena “administrativna” odgovornost, o pravima ljudi koji su ostali bez igdje ičega jer ih je raskućila bujica nacionalizma čiji je ona glasnogovornik, ona ne brine za stratišta ljudi u Srebrenici ili Višegradu. Ona, da se razumijemo, ne brine ni za Srbe iz Federacije (osim kada treba skupljati pomoć za njih koja, kao i sve druge pomoći koje skupe naci-dušebrižnici, završi uglavnom u njihovim džepovima) jer su i oni njena administrativna drugost. Brine samo onda kada joj trebaju i koliko joj trebaju. Ko ih šljivi kad nisu došli da žive u Dodikovu kuću Srpsku.

No, Premijerka sklona elektroinstalacijama je otišla i korak dalje pa je RS označila kao državu u nastajanju koja ima zrelost. Nonsens držve u nastajanju koja je ujedno i zrela država ima utemeljenje u Nebesima budući da je Premijerka spomenula predodređenost RS-a. Svi ex-yu nebeski narodi imaju svoje predodređenje. Ne zaboravimo, Srbi su nebeski i odabrani, štaviše najstariji narod na svijetu, Hrvati su ovdje naseljeni od krapinskog čovjeka samo masoni kriju da je pored krapinskog čovjeka pronađena putovnica sasve šahovnicom na njoj, a Bošnjaci su, ako je vjerovati instant akademicima Bošnjačke akademija nauka i umjetnosti došli sna Balkan “na desetine i desetine hiljada godina prije Južnih Slavena”.  Budući da svi navode Boga kao garanciju, epifanija je postala opće mjesto ove retorike.

No, vratimo se predestiniranosti RS-a:
“Po tome se i ogleda zrelost RS, takođe, rekla sam predstavnicima udruženja i da ja očekujem da će ona u budućnosti biti jača i snažnija, a inače vjerujem da je Republika Srpska država u nastajanju i da su mnoge stvari tamo već predodređene”, rekla je Željka Predestinirana Cvijanović.
A, nije zgoreg spomenuti da je Cvijanovićeva istakla da se ta zrelost RS-a ogleda u poštovanjima prava drugih. Samo, ne zna se na koje se druge odnosi na djecu iz Konjević-polja, majke Srebrenice koje policija RS hapsi kad dođu da polože cvijeće ili možda čak na “pedere” za koje je Cvijanovićkin boss Mile istakao da ne mogu ući u njegovu kancelariju. U svakom slučaju, Željkina predestinirana država u nastajanju koja je ujedno i zrela država izgleda tako idilično da sve manjine gledaju da odu iz te idile jer ne mogu ovjeriti čak niti zdravstvenu knjižicu i jer im je podprozorski party uglavnom sveden na stihove “Oj Sjenice nova Srebrenice, oj Pazaru novi Vukovaru.”

Doduše i “većina” ide iz države u nastajanju. Trbuhom za kruhom.
Sjećate li se Ibzena? Svi nesretni, idilom ugnjetavani ljudi, bježe iz Lutkine kuće. Predstinirane Srpske.