Marijan Vogrinec: Politički ljenguzi izvode salto mortale

Povezani članci

• Priče iz zaboravljene sobe
• ”Banjalučki geto”           
• Strah od Đenerala
• Edin Ramulić: Samo suočavanjem sa prošlošću našoj djeci ostavljamo bolji svijet
• Afera: Kukuruz
• Biden protiv Tuđmana

Foto: Flickr

Uoči katoličkog Božića i Nove godine, za koje će blagdane depresivni i bijedom izmoždeni hrvatski građani tradicionalno ipak skucati oko 11 milijardi kuna, neuspješnom je saldu trogodišnje vlasti Kukuriku koalicije pridružena iritirajuća bilanca Hrvatskog sabora u 2014. godini. „Časni zastupnici“ su u gotovo praznoj sabornici „odradili“ tek 700 sati u 103 dana, svaki za oko 25.000 kuna mjesečno. Neobjašnjivo je zašto si upravljači Bijedne Naše zabijaju toliko glupih autogolova koji će ih stajati vlasti

Marijan Vogrinec

Tri godine jada, bijede i obmane! To bi otprilike mogao biti zajednički nazivnik svega i svačega što (ni)je uradila SDP-ova vladajuća koalicija nakon tri četvrtine mandata. Ovih se dana, u neugodno komornoj atmosferi, s razlogom učestalije nego dosad, analitički propituje potraćenih tri godine vlade premijera Zorana Milanovića. Je li Bijedna Naša zaslužila takvu nečasnu vlast i gdje su građani toliko pogriješili da izaberu za državne kormilare baš ljude, koji im se lijenošću, neznanjem i arogancijom otvoreno rugaju u lice!? Koji (ni)su toliko toga učinili u tri godine da će i djeca što će se roditi sutra i prekosutra gorko ispaštati cijeli život!

Toj vrsti svođenja računa uoči Božića i Nove godine, za koje će blagdane depresivni i bijedom izmoždeni hrvatski građani tradicionalno skucati oko 11 milijardi kuna, pridružena je iritirajuća bilanca jednogodišnjeg rada Hrvatskog sabora. „Časni zastupnici“ formalno su „odradili“ u stalno gotovo praznoj sabornici tek 700 sati u godini koja im je trajala 103 dana. Onima koji su im namicali neto plaće s dodacima nešto manje od 25.000 kuna mjesečno (bruto nešto manje od 40.000 kuna) radna godina traje 250 dana. Sol na ranu hrvatske političke mizerije obilno je ovih prosinačkih dana, punom šakom, nabacio SDP-ov ministar zdravlja Siniša Varga: jednostavno je za vikenda dignuo službenog vozača i novim se službenim Audijem satelitske opreme, vrijednim 650.000 kuna, o državnom trošku za dvije osobe odvezao na skijanje u inozemstvo.

Da, da, to je onaj Varga koji je nedavno imao skandal zbog spiskanih 1,2 milijuna državnih kuna u obnovu pedesetak četvornih metara „novinarske sobe“ u Zavodu za zdravstveno osiguranje. Njegovo se ime povezuje i s nekoliko drugih ne samo rastrošnih „pothvata“ zdravstvenom kunom u zemlji, gdje je zdravstveni sustav u krhotinama, a zdravlje postalo čisti luksuz. SDP-ov ekološki ministar godinama ne uspijeva (i zbog nedostatka novca!) riješiti krucijalni problem zbrinjavanja otpada, pa Bijednoj Našoj od 2015. godine predstoji plaćanje penala Bruxellesu, jer neće u zadanom roku riješiti preuzete obveze u zaštiti okoliša (time i zdravlja ljudi), ali ministar Mihael Zmajlović ima i obraza i novca poreznih obveznika za preseliti svoj resor u superluksuzni privatni poslovni toranj Zagrebtower.

Ne kočijom, tramvajem!

Raskošan će mu ured biti na samom vrhu tornja, s pogledom iz ptičje perspektive na cijelu metropolu i vlastitom kupaonicom i zahodom, par metara od radnog stola. Pa ne može valjda smrdljiv raditi kad se već toliko znoji na poslu presudnom za državu i trčati u obližnji kafić obaviti nuždu. Tako je otprilike obrazložio javnosti debelih više od 10 milijuna kuna uključenih u nepotreban luksuz selidbenih manevara u okolnostima kada država nema pet kuna dnevno za školski obrok djetetu u Belom Manastiru, a nastavnici Obrtniče škole u Križevcima solidarno kupuju tenisice svom siromašnom učeniku.

Neki dan novinari zatekli Vladinog potpredsjednika i ministra regionalnog razvoja i fondova EU-a, bolesno optimističnog ekonomista bez razloga Branka Grčića u novoj-novcatoj limuzini Vargine klase. „Ministre“ – pitaju ga – „nije li taj automobil trebao biti u MUP-u!? Kako to da se vi vozite u tolikoj raskoši?“ A on će s visine: „Pa, ja sam potpredsjednik Vlade!“ Da je i sam premijer, nije normalno ni od njega pristojno da mase hrvatske sirotinje odvajaju od usta svoje djece ne bi li se totalno neuspješan političar iz totalno neuspješne Vlade šepurio u tolikoj limenoj raskoši! Inače, sredinom veljače 2014. neugodno je Bijednom Našom tutnjala afera s Vladom u glavnoj ulozi: nakanila je ulupati 275 milijuna kuna u obnovu ionako respektabilnog voznog parka nabavom 1581 novog automobila, među kojima 20 iznimno skupih limuzina! U jednoj eto i SDP-ovog ministra Grčića, kojemu je odavna jako lupila u glavu baš dužnost Vladinog potpredsjednika!

„Najskuplji auti idu policiji za protokol, možda će biti presretači“, kazao je premijer Zoran Milanović o spornoj ergeli limuzina, „a ministrima oni srednje klase. Ljudima smetaju nepravda i kriminal. Ovo je bio tehnički propust. Dobili smo aute koji stoje 650.000 kuna. Oni su kupljeni i nema raskidanja ugovora, jer su rađeni po narudžbi. Za takvim autima svaka država ima potrebu.“ Neće biti baš tako. Švedski i nizozemski monarsi, čijim državama nije Bijedna Naša gospodarski i demokracijom ni do gležnja – voze se biciklima na posao! Donedavni SDP-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta se također čudom čudio kad su ga novinari pitali za automobilski superluksuz: „Što mislite, da trebam kočijom dolaziti na posao!?“ Ne kočijom, ali do unajmljenoga nakaradnog staklenjaka na zagrebačkim Sveticama sasvim uredno i jeftino prometuje i tramvaj!

Kolumnisti Jutarnjeg lista Jelena Lovrić i Ante Tomić najbolje su u raznolikoj medijskoj ponudi saželi tri Milanovićeve godine na vlasti, daleko joj kuća. „Zoran Milanović postao je najveće razočaranje Hrvatske“, tvrdi Lovrić, „upravo zato jer je na početku puta, prije tri godine kad je dobio izbornu pobjedu, bio sposoban izgovoriti onu sjajnu rečenicu: ‘Ne smijemo iznevjeriti!’ koja mu se, reemitirana ovih dana bezbroj puta, vraća kao prokletstvo. Upravo to se dogodilo. Njegova je Vlada iznevjerila ne samo svoje birače. Iznevjerila je sve koji su uz nju vezali bilo kakvu nadu. Možda nije namjerno prevarila, ali javnost je danas uglavnom doživljava kao dilera velikih opsjena. Kao prodavača magle i obmana. Njena je vjerodostojnost nikakva.“

Istodobno, ta si vlada skupno i ministarski pojedinačno zabija neobjašnjivo glupe autogolove i nepopravljivo si ruši rejting u javnosti. Osamdeset posto građana školski je ocjenjuje s minus dva, smatrajući da vodi državu „u pogrešnom smjeru“. Porazno, a koncem 2015. su parlamentarni izbori na kojima će se SDP pokušati održati u sedlu. Dakako da neće uspjeti, jer u preostaloj godini mandata neće biti kadar uvjeriti birače ni u jedan valjani razlog zbog kojega ne bi njegovu koaliciju trebalo zadržati na vlasti.

IQ sobne temperature

Prije Milanovićeve momčadi u Banskim dvorima i na svim važnijim pozicijama (čitaj: dobro plaćenim, čak izmišljenim mjestima ni za kakav rad i odgovornost!), građane je kinjilo istovrsnim noćnim morama HDZ-ovo klijentelističko društvo kojekakvih nesposobnih nabiguza i uhljeba. Sada to društvo, kao da su građani u masovnoj amneziji ili IQ-a nešto nižeg od sobne temperature, opet juriša na vlast. Pa, ako birači vole – neka izvole! Poslije će biti kasno j…..m se kajati.

Dakako, Milanoviću i ministrima nije nakraj pameti poslušati šefa „novog HDZ-a“ (novog!? – sic) Tomislava Karamarka i papagajsko mu stranačko društvo, koji se i nogama i rukama grebu ne bi li nekako iznudili prijevremene parlamentarne izbore. „Ostavke, prijevremeni izbori!?“ – snebiva se prva Vladina potpredsjednica te ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. „Građani su nam povjerili mandat i mi smo odgovorni odraditi ga do kraja! Izbori će biti u redovnom zakonskom roku.“ I odradit će mandat do zadnje zakonski dopuštene sekunde, jer u Hrvatskom saboru imaju dovoljan broj preplaćenih ljenguza koji su – za onakve plaće, neobavezno „radno“ vrijeme, društvene povlastice i beneficirane mirovine… – spremni dignuti ruku i protiv vlastite majke, ako to požele stranački im šefovi iz Vlade. Novac vrti, gdje burgija neće!

Kukuriku vlast već odavna ide na živce žiteljima Bijedne Naše. Milanović to zna bolje od ikoga, ali se pravi grbav te i dalje dolazi na posao oko podneva, vrijeđa svoje kritičare, ne trudi se uljudno komunicirati s javnošću, nastavlja obmanjivati i obećavati, lopta se floskulama i jalovim dosjetkama… A država tone. Ministar financija Boris Lalovac ovih je dana zadužio Bijednu Našu za novih tri milijarde eura, pa je već i novorođenče, s prvim udahom na ovom svijetu, dužno bjelosvjetskim lihvarima 62.000 kuna unutar javnog duga od 80 posto BDP-a, dogodine 90 posto. „Sada su najpovoljniji uvjeti zaduživanja, kamate niske, pa ćemo u proljeće biti mirni“, tješe javnost Vladini mudraci.

Takvi ljudi jednostavno nisu zreli vladati ni kokošinjcem s desetak nesilica. Kamoli državom, koja je u jedva četvrt stoljeća ne samo maloumno profućkala naslijeđenu industriju i poljoprivredu ranga srednjerazvijene europske zemlje, rastočila se gospodarski, prezadužila u inozemstvu i ubila svaku nadu u bolji život nego je i na međunarodnom planu dovela u pitanje svoju samostalnost, neovisnost, suverenost i sve tako neke (pre)važne elemente državnosti. „Državotvorno“ opsjednuti nacionalisti vole se iluzijama busati u prsa. „Imamo Hrvatsku!“ Kako je debelo pogriješio Otac Domovine (sic!) Franjo Tuđman onomad na kninskoj tvrđavi. Samo neki imaju Hrvatsku. I tih je sve manje u Hrvatskoj, a sve više izvan njezine zapadne granice.

Prevareni i opljačkani građani nisu imali Hrvatsku ni tog kolovoza 1995. Ratni profiteri iz regimente prvoga hrvatskog predsjednika učinkovito su preselili Hrvatsku u strane i domaće privatne džepove. Politička i „poduzetnička“ kamarila svih vrsti i boja, pak, naknadno je neoliberalno dotukla dostojanstvo masovnom socijalnom ovisnošću o sustavu koji im ne ide na ruku i dužničkim ropstvom u stranim bankama. Minusi na računima i krediti s deviznom klauzulom ili bez nje, ciljano uvedeni radi jamstva ovisnosti građana o volji vlasnika kapitala, poput pijavica su na anoreksičnom tijelu. Ubijaju nevidljivo, neosjetno, sporo i presporo, ali – ubijaju. Država, koja bi morala prevenirati eutanaziju vlastitih građana, ništa ne čini radi njihove zaštite.

Politička bahatost Milanovićeve klijentelističke skupine, koja ni u tri godine mandata nije uspjela izgraditi autoritet i vjerodostojnost makar prosječnog upravljača posrnulom državom, prešla je svaku mjeru. Rasipništvo u oskudici i socijalna bešćutnost vlasti koja se kiti upravo epitetima demokratsko i socijalno, neoprostivi su. Nespojivi s obećanjima iz tzv. Plana 21 i očekivanjima birača koji su prije tri godine ukazali gotovo plebiscitarno izborno povjerenje upravo Kukuriku koaliciji. Razočarenje će se za godinu dana bolno obiti o glavu SDP-u i partnerima, a osobito njihovom „gazdi“ Zoranu Milanoviću. Da ga je SDP imao petlje skloniti u kakav muzej voštanih figura već nakon stranačkog debakla na lokalnim izborima, danas bi lijeva (!?) vlast jamačno znatno bolje stajala.

Gdje je premijeru Milanoviću obraz kad osorno telali pučanstvu kako u Bijednoj Našoj nema gladi, a stalno napuhana bez razloga socijalna ga ministrica (i Vladina nekompetentna koordinatorica za sve reforme, apstraktne!) Milanka Opačić u tim nebulozama zdušno podupire? Gledaju li ti ljudi televiziju, ako ih već masno plaćeni savjetnici ne upućuju u „stanje na terenu“? Glad je na svakom koraku, neimaština je vidljiva golim okom. Hrvatska je u samom vrhu među zemljama EU-a po bijedi i siromaštvu, a Vlada ne haje! Kocka se ljudskim sudbinama. I državom.

Socijala će zabiti zadnji čavao u lijes Milanovićeve jalove politike i štetočinskog vladanja, kojim je građanina nedemokratski i nesocijalno podredio tržištu i profitu. Sve manji broj (pre)bogatih odlučuje o golom životu sve većeg broja (pre)siromašnih, a to je nedopustivo. Za gađenje je spoznaja o liku i djelu ministara koji se ovih predblagdanskih dana grozničavo grebu ne bi li do zadnje lipe potrošili stotine preostalih milijuna kuna s resornih proračuna. Bezdušno će ih i nesavjesno spiskati na nove slike, tapete, tepihe, namještaj, benzin, „intelektualne“ usluge i slične rasipničke gluposti – samo da ih ne vrate u državni proračun. Jer, drže, novim će rebalansom dobiti manje novca.

Ti isti ministri i kolege im Kukuriku saborski zastupnici glatko odbijaju proračunski amandman slavonsko-baranjske oporbe da se šaka-dvije proračunskih kuna izdvoji više u 2015. godini za (pre)siromašne sugrađane. Mirne (!?) savjesti odlaze (u slast) namiriti mješine u saborskom restoranu za samo petnaestak kuna! A ono dijete nema pet kuna za školski obrok. Nekoliko tisuća osnovnoškolske djece u RH jedini topli obrok dnevno pojede – u školi! Onaj saborski zastupnik s mjesečnih 28.200 kuna na ruke navodno izgara od „domoljublja“ u interesu „hrvatskih branitelja“. Umirovljenici, nezaposleni i socijalni slučajevi masovno prekopavaju po kontejnerima, čekaju pred pučkim kuhinjama, prosjače po kućama i stanovima…

Jako bolno iskustvo

„I sad je država zamislila da im radikalno sreže socijalna davanja“, ironizira Ante Tomić, „a svi će se neobrijani i raščupani socijalni slučajevi redom, preko noći, uljuditi i zaposliti. Jer posla, Bogu hvala, ima. Popunit će do jednog od onih nekoliko stotina tisuća radnih mjesta što ih je Vlada Zorana Milanovića otvorila. U blagoj i sunčanoj poduzetničkoj klimi u gospodarskom procvatu kakav je SDP napravio, naći će se kruha za svakoga. Ovo je, ispravno ste primijetili, ironija. Upravo kao što je nešto ironičan i Milanovićev pokušaj da ljude potakne da rade. Kako bi, zaboga, on, ili Branko Grčić, ili Boris Lalovac, ili Arsen Bauk, ili tko od te tragikomično neuspješne bande nesposobnjakovića i ljenguza, ijedan iz te najgore vlade u kratkoj povijesti hrvatske državne samostalnosti, ikome mogao biti svijetli uzor marljive, savjesne i društveno korisne osobe?“

A ovi što kane „bezodvlačno“ zasjesti na njihova mjesta? Nisu li građani Bijedne Naše već jako bolno iskusili na vlastitoj koži što sve „znaju i mogu“ ti politikantski dosadno blagoglagoljivi šukeri, jandrokovići, mlakari, reineri, miloševići, bačići, ivići, milinovići… i kako li se sve ne zovu poznati likovi iz Sanader-Kosoričine vlasti!? Nisu li baš ti „mesije“ što pucaju od „volje i znanja“ nakalemili prije šest godina svjetsku krizu u Hrvatskoj? Ujak Sam očinski velikodušno izvezao recesiju iz nebodera Lehman Brother’sa i Wall Streeta, a HDZ potajice uvezao američki otrov za masovno uništavanje. I još ga debelo platio, pa je sadašnji remetinečki uznik Ivo Sanader imao tada premijerske petlje uvjeravati medije: „Kakva kriza, ljudi, pa Hrvatska je imuna na recesiju, nema nikakve krize u Hrvatskoj niti će je biti!“ A recesijska je korozija već uvelike radila svoje!

Pa, ako su birači – pretežno politički bipolarno razmješteni – baš toliko zaboravni ili će se u crkvama dati nagovoriti na „kršćansko“ opraštanje udesno proširenoj ZNA SE opciji, opet će se morati četiri godine lupati u ludu glavu! Demokracija (ne)će biti kriva?