Mile Babić: Čedomir Jovanović – vrhovni moralni i duhovni autoritet

Autor 8.3.2012. u 14:46

Mile Babić: Čedomir Jovanović – vrhovni moralni i duhovni autoritet

Tako se Čedomir Jovanović nametnuo svojim humanističkim riječima i djelima kao vrhovni moralni i duhovni autoritet na ovim prostorima. Iako i za njega vrijedi biblijska izreka: prorok je bez časti samo u svom zavičaju (Mk 6,4), treba reći mladim ljudima da ćemo nastaviti propadati – kao što sada propadamo – ako budemo progonili proroke kakav je Čedomir Jovanović.


Milijuni gledatelja diljem bivše Jugoslavije mogli su jasno uočiti razliku između civilizacije nasilja – u koju su nas uveli nacionalne stranke i političari, oslanjajući se, uz ostalo, i na potporu nacionalno instrumentaliziranih religija, čiji su viši i niži predstavnici univerzalne religiozne vrijednosti stavljali u službu nacionalne i religijske isključivosti – i civilizaciji nenasilja, koju proročki zastupa i svjedoči Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno-demokratske partije u Srbiji, koji se od svojih studentskih dana na demokratski način bori za istinski demokratsku Srbiju, toliko hrabro, dosljedno i humanistički kao moderni prorok Jeremija. Jovanović – kako je to činio prorok Jeremija – poziva pripadnike svoga vlastitog naroda da se suoče sa svojim vlastitim zlom. Naše religije upravo imaju zadaću učiti ljude da se kaju za svoje vlastite grijehe, da se čiste od svoga vlastitog zla, da se tako stalno obraćaju, tj. mijenjaju se nabolje. 

Jovanović zastupa vrhunski humanizam kada kao paradigmu ponašanja ističe Srđana Aleksića (Srbina i pravoslavca iz Trebinja) kojega su – jer je branio svoga prijatelja Alena Glavovića, Bošnjaka i muslimana – četrvorica pripadnika Vojske Republike Srpske tako pretukli da je umro od zadobivenih rana 27. siječnja 1993. godine. Srđan Aleksić je, po mom sudu, nadmašio milosrdnoga Samarijanca iz Lukina Evanđelja (10,30-35). U Usporedbi o milosrdnom Samarijancu kraj ranjenoga Židova prošli su najprije veliki svećenik (najviši religiozno-politički autoritet židovskoga naroda), zatim levit (niži religiozno-politički autoritet židovskoga naroda), koji mu nisu pomogli. Tada je naišao Samarijanac, koga su Židovi smatrali neprijateljem židovskoga naroda i židovske religije, i on mu je pomogao. Srđan Aleksić je učinio više: on je dao svoj život da bi spasio život svoga prijatelja koga su, po logici nacionalne i religijske isključivosti, njegovi sunarodnjaci proglasili neprijateljem srpstva i pravoslavlja. U Ivanovu Evanđelju stoji rečenica: „Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (15,13). Srđan Aleksić položio je svoj život za svoga prijatelja u navedenom smislu. 

Karl Jaspers davno je u svome djelu Pitanje krivice govorio o krivičnoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj odgovornosti. Metafizička odgovornost ide dotle da od čovjeka zahtijeva davanje vlastitoga života radi spašavanja života drugoga čovjeka. Čovjek može osjećati metafizičku odgovornost samo onda ako priznaje bilo koju metafizičku vrijednost, ako priznaje da postoji vrijednost koja ga nadilazi i obvezuje, koja je, dakle, za njega normativna. Za nas vjernike Bog je vrhovna instanca za metafizičku odgovornost. Srđan Aleksić je svojim činom očitovao svoju metafizičku odgovornost, pokazao vrhunac čovjekoljublja i tako postao paradigmom humanističkoga djelovanja. Umjesto paradigme nasilja uspostavio je paradigmu ljubavi i tako posvjedočio svim ljudima na Balkanu i diljem svijeta kako je moguć izlaz iz paradigme nasilje. Tako se ponaša pravi čovjek i takav je čovjek mjerodavan za ljudsko ponašanje. Njegov plemeniti otac Rade tako i shvaća ponašanje svoga sina. 

Čedomir Jovanović zatim ističe da se na ovim prostorima – i nigdje u svijetu – ne može graditi svoju sreću na tuđoj nesreći, jer se to protivi temeljnom moralnom principu. Nosioci nacionalne i religijske isključivosti krše taj temeljni moralni princip: zlatno pravilo morala, i tako pretvaraju svoj vlastiti narod u razbojničku družinu. Kada su god narodi na Balkanu kršili zlatno moralno pravilo: ne čini drugom što ne želiš da drugi učini tebi, sami su se unesrećivali i tako stradavali. Na kraju Jovanović naglašava da ljudi sreću mogu naći samo u susretu, tako da jedni drugima idu ususret, a ne da preziru, mrze i ubijaju jedni druge. Tako se Čedomir Jovanović nametnuo svojim humanističkim riječima i djelima kao vrhovni moralni i duhovni autoritet na ovim prostorima. Iako i za njega vrijedi biblijska izreka: prorok je bez časti samo u svom zavičaju (Mk 6,4), treba reći mladim ljudima da ćemo nastaviti propadati – kao što sada propadamo – ako budemo progonili proroke kakav je Čedomir Jovanović.

Autor 8.3.2012. u 14:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija