Mitomanska etnogeneza: Bog i Hrvati, pa bakterije, amebe…  

Marijan Vogrinec
Autor 22.2.2018. u 01:00

Izdvajamo

  • Zato opsjednuti izmišljenim mitovima tako rado Hrvate nazivaju Božjim narodom. Vidi vraga, baš kao što srpski mitomani jednako rado aureolu Božjeg naroda natiču - Srbima. I eto ti ga na. Nacionalnim kompleksima, bedastoćama i izmišljotinama nigdje kraja, a sjećamo se i bivšeg HDZ-ovog ministra školstva, znanosti i sporta Dragana Primorca koji je forenzički, haplo-paplo alkemijom u međunarodnoj režiji čak, „dokazao“ da su Hrvati najstariji narod u Europi. Stariji od 25.000 godina. Jamačno je negdje pogriješio netko iz međunarodne skupine njegovih istraživača, jer nije dokazao ključnu činjenicu: sam Bog je zapravo Hrvat, pa je logično da je najprije iz gline modelirao Hrvate Adama i Evu tako da su i svi njihovi potomci čisti Hrvati... Razumljivo da su hrvatski i svi geni u prvim bakterijama, virusima, amebama, bičašima, pa složenijim živim organizmima.

Povezani članci

Mitomanska etnogeneza: Bog i Hrvati, pa bakterije, amebe…   

Foto: portalriznajem

Arheolog dr. sc. Vladimir Sokol zaključuje da Hrvati, doduše, jesu Slaveni – ne Masai, Papuanci, Inke, Eskimi ili Iranci, kako je naciju gadnom strogoćom učio arijevštini najprije ustaški Poglavnik, a nastavio samoproglašeni povjesničar Franjo Tuđman, bez formalno stečenog dr. sc.  – ali su porijeklom Česi. Možda Kelti. Ili su Česi porijeklom Hrvati. Pa i Poljaci bi mogli biti Hrvati ili Hrvati – Poljaci. Živjeli su zajedno u velikoj hrvatskoj državi iz koje su Hrvati otišli, a Česi ostali. I Poljaci su ostali, tragično se svu povijest rvali s Rusima, ali zadržali državu. I, tvrdi dr. sc. Sokol, Hrvati su tamo gore ostavili svoj DNK u nekim toponimima. Našao je on i glinene lonce s otiskom palca na dnu, što će reći da su Hrvati prenijeli tu tehnologiju iz svoje stare domovine čak na istočnojadransku obalu, u novu domovinu, gdje i danas žive 

Marijan Vogrinec

Tko smo? Odakle smo? Kamo idemo? Kao što se mudroslovi nikad neće prestati baviti ključnom egzistencijalističkom sizifovštinom o smislu Čovjeka u svijetu, jer ne mogu naći odgovora na ta pitanja, kojekakvi hrvatski politički, znanstveni, amaterski ili vjerski i kakvi sve već nadobudnici s vremena na vrijeme – obično politikantski motivirani ili dnevnopolitički iskorišteni – „bljesnu“ u javnosti nekim senzacionalnim otkrićem (sic) o etnogenezi Hrvata. Oni pak od imena i prezimena, koji u stručnom smislu imaju nešto vrijedno iza sebe i paze da vlastiti intelektualni integritet olako ne prokockaju na prvom mostu, klone se rabote za jeftinu animaciju najšireg općinstva. Naime, nije nerizično – ma kakve titule stajale iza toga – uvjeravati Hrvate da jesu to što su ih učili da nisu ili obratno, odnosno da su na zapadni Balkan došli odakle su ih učili da nisu došli ili obratno.

Nacionalno zadrti zemljopisni analfabeti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu, nego u  srednjoj Europi, a sljepački ne vide balkanski mentalitet Hrvata i ponašanje čime se uopće ne razlikuju od onih kojima se rugaju da su Balkanci, opančari, bajani… I tu nema lijeka. Hrvatski etnogenetički mudroslovi svih (ne)profesionalnih usmjerenja i zainteresiran puk, koji se više od ikog na globusu sramoti time da se ne razumije ni u porijeklo/pripadnost plemenu niti u nogomet, ovih su se dana kakofonično okomili jedni na druge ne bi li istjerali istinu o tome tko su Hrvati i odakle su, a to kamo idu uglavnom nije bilo sporno – u Njemačku, Irsku, Kanadu, Austriju, Švedsku… Ako ih vlastita demografska impotencija i iseljenička hiperpotencija ubrzo ne zbrišu s tog balkanskog kiflića koji je svu povijest bio štafeta svim (ne)mogućim pretendentima.

Uvrede, prijetnje, argumenti i „argumenti“, sočne hrvatske psovke iz klasičnog vokabulara rasnog balkanskog kočijaša i ina ostrašćena reagiranja posljedica su predavanja arheologa dr. sc. Vladimira Sokola u knjižnici HAZU-a o temi „Rođenje Europe 790./791.-795.-800.-812. ili kada i odakle su došli Hrvati, nova europska povijesna paradigma“. Očito se državna informativna agencija Hina jedina smatrala obveznom poslati svog izvjestitelja na to predavanje, a stranački/državni pak informativni servis pod laudom javne kuće (HRT) – a tko bi drugi, ako ne „profesionalci“, kojima drastično opadaju i gledanost i slušanost – pobrzali su pozvati dr. sc. Sokola u HTV-ovo „Dobro jutro, Hrvatska“ ne bi li razradili i dali puno nacionalno značenje njegovim „otkrićima“. Kako su se mijenjali režimi i vladari, kojima su Hrvati morali biti podložni, i nacija je, zbijena sada na balkanskom kifliću ili perecu, po Tuđmanovu s londonske salvete – „službeno“, oktroirano – bivala ilirskom, slavenskom, hrvatskom, jugoslavenskom, arijevskom…

„Iranci“ Ante Pavelić i Franjo Tuđman

Arheolog dr. sc. Vladimir Sokol zaključuje da Hrvati, doduše, jesu Slaveni – ne Masai, Papuanci, Inke, Eskimi ili Iranci, kako je naciju gadnom strogoćom učio arijevštini najprije ustaški Poglavnik, a nastavio samoproglašeni povjesničar Franjo Tuđman, bez formalno stečenog dr. sc.  – ali su porijeklom Česi. Možda Kelti. Ili su Česi porijeklom Hrvati. Pa i Poljaci bi mogli biti Hrvati ili Hrvati – Poljaci. Živjeli su zajedno u velikoj hrvatskoj državi iz koje su Hrvati otišli, a Česi ostali. I Poljaci su ostali, tragično se svu povijest rvali s Rusima, ali zadržali državu. I, tvrdi dr. sc. Sokol, Hrvati su tamo gore ostavili svoj DNK u nekim toponimima. Našao je on i glinene lonce s otiskom palca na dnu, što će reći da su Hrvati prenijeli tu tehnologiju iz svoje stare domovine čak na istočnojadransku obalu, u novu domovinu, gdje i danas žive.

I nisu u novoj domovini od stoljeća sedmog, nego od stotinu ili kusur godina kasnije. Tada nova domovina nije bila sadašnji zapadnobalkanski kiflić, koji je i za tzv. NDH bio znatno deblji (u granicama starojugoslavenske Banovine Hrvatske, 1939.), nego onomad na Tuđmanovoj salveti za londonske večere s Paddyjem Ashdownom. Hrvati tada nisu bili makar tko, otkrio je „ugledni arheolog“ (Jutarnji list), nego strašna vojna sila, ratnici-konjanici, koje su respektirale okrunjene glave tada poznatog svijeta, Npr. jedan Karlo Veliki, franački moćnik par excellence. Druge su srednjoeuropske vojske valjda hodale pješke, jer su Hrvati bili ljuti ratnici-konjanici.

„Temeljem svojih istraživanja“, prenose mediji Hinino izvješće, „dr. Sokol je ustvrdio kako su se Hrvati u svoju novu domovinu doselili krajem osmoga stoljeća, kad ih je franački kralj Karlo Veliki angažirao da unište Avarski kaganat u Panonskoj nizini koji je smetao Karlovu projektu obnove Zapadnog imperija koji bi graničio s Bizantom. Pod vodstvom kneza Vojnomira (antipleonazam: vojna i mir ne idu zajedno, op. a.), Hrvati su 795. osvojili avarski politički centar Hring, konfiscirali velike količine zlata i srebra te ga poslali u franačku prijestolnicu Aachen. Prema Sokolu, pradomovina Hrvata nalazila se u Češkoj u porječju Labe prema čijem keltskom nazivu Alba (Bijela) je pogreškom u desetom stoljeću nastao pojam Bijela Hrvatska koji bi trebao glasiti Polapska Hrvatska.“

U istraživanjima „uglednoh arheologa“, za kojeg je malo tko čuo izvan kruga onih što se specijalistički bave kasnom antikom i ranim srednjim vijekom, našlo se i ponešto mitologije koja simpatično zvuči, ali s povijesnim dokazima/činjenicama jedva ima, ako uopće ima – hipotetske veze. U davnašnjem je području tzv. Bijele Hrvatske, gdje su dakle Česi ostali živjeti u vlastitoj državi, dr. sc. Sokol dijagnosticirao toponime, „koji podsjećaju na imena petero braće koji su prema legendi zapisanoj u 10. stoljeću doveli Hrvate u novu domovinu: Hrvat je oblast uz srednju Vltavu oko mjesta koje se zove Knin, ime Lobel odnosi se na Labu, Muhlo se odnosi na Muhilu, današnji Mühlviertel u  Austriji, Kosjenac na grad Kosejovice, a Kluk na istoimeni grad u Češkoj, dok sestre Tuga i Buga predstavljaju rijeke Tugar i Bug iza Karpata“.

Dr. sc. Vladimir Sokol ne dvoji o znanstvenoj utemeljenosti takve kombinatorike, kojoj pak nedostaju znatno jači dokazi od arheoloških nalaza keramike/posuda s jamičastim udubljenjem na dnu, rasprostranjenim od Dunava i Vltave do Labe, Odre i Visle, a pronađenim i na istočnojadranskim lokalitetima. „Raspored pseudobraće i pseudosestara ukazao bi na izvorno teritorijalno podrijetlo pojedinih dijelova prahrvatskog korpusa“, tvrdi arheolog, „a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bi zapravo bili zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre, istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati.“ Može li pronađena keramika biti dokaz razvijenih trgovačkih veza među etničkim skupinama, a ne isključivo domicilna potvrda porijekla etničkih skupina? Trgovačke veze, putovanja u najudaljenije krajeve, razmjene ljudi, dobara i znanja postojale su unutar cijele Europe i šire, izvan tada poznatog svijeta, tisuću i više godina prije ranog srednjeg vijeka.

Arheološka znanost prebogata je dokazima o tome što znači i kako se objašnjavaju, recimo, nalazi u vikinškim grobovima, a ti su artefakti iz dijelova svijeta u kojima Odinovi podanici nikad nisu živjeli. Ali jesu ratovali, pljačkali i trgovali, pa… Toponimi  također mogu biti vrlo skliski argumenti kao i rupičasta keramika, čak u slučajevima kad se međusobno svode na zajednički nazivnik u argumentiranju neke ozbiljne teorije. Tko je otkuda došao, tko je kome pseudosestra/pseudobrat kad Trnovo postoji i u BiH i u Bugarskoj, Bistrica i u Slovačkoj i u Sloveniji, Morava i u Srbiji i u Češkoj, Požega i u RH i u Srbiji, Tabor i u Češkoj i u RH… i milijun drugih istih toponima na cijelom slavenskom prostoru? Sva je sila istih je toponima i unutar iste države, npr. Gradina u RH: naselje i općina nedaleko od Virovitice, u blizini Vrsara, pa Solina, Žminja, u Vrgorcu, na Bilogori… Slično je s rijekama, brdima, šumama…

Dokazivati tko je kome tko u etnogenetičkom smislu – ako se isključi ironična istina iz komentara na društvenim mrežama da smo svi hominidi na ovom svijetu potekli iz iste (pra)domovine, znane kao p…a m……a – Sizifov je posao jednake kakvoće kao razuvjeravati zagrižene kroatocentriste da su Hrvati i Srbi jednojajčani slavenski blizanci, čak s istim jeHrvatzikom koji jedva da se razlikuje pet posto. Manje nego neki skandinavski jezici. Hrvat iz Slavonije ili Hercegovine u BiH prije će razumjeti Srbina iz srca Šumadije, nego Hrvata s čakavskog ili kajkavskog dijalektalnog područja u RH. Tu bi mu već trebao prevoditelj. Pogotovo u komunikaciji među nekim lokalnim hrvatskim govorima unutar istog dijalektalnog sustava. Hrvat štokavac, npr., nema šanse bez prevoditelja razumjeti Hrvata iz Bednje nedaleko od Trakošćana u kajkavskom Hrvatskom zagorju, a rođenom Hrvatu čakavcu iz Istre ili jadranskih otoka nemoguće je bez prevoditelja razumjeti Hrvata koji se služi bednjanskim govorom. Hrvat bednjanskog govora i Srbin ekavac iz Šumadije u tom su komunikološkom smislu također dva svijeta, čak – dviju galaksija.

Čvrsti organski „dokazi“, a istrunuli?    

Izvjesni je Dragan Tomin iz Düsseldorfa u Njemačkoj u komentaru Hininog izvješća u Jutarnjem listu o Sokolovom predavanju prilično razložno „oprao“ arheologova otkrića kao i ostali komentatori na društvenim mrežama izvan kloaka medija:

„Naša povijest traje nešto malo više od tisuću godina. Neki drugi narodi imaju daleko dulju povijest kao primjerice mezopotamci oko 5500. Zato se nemojmo čuditi kako se o njima znatno više zna. Mi smo povijesno mali beznačajni narod, koji bi u svojoj iskompleksiranosti htio imati i veliku povijest, pa izmišlja svakojake bajke. U tom svom lutanju za identitetom bili smo iliri, slaveni, avari, huni (mađaroni), germani, čak Iranci i evo sad kelti. Prapovijest koja u Hrvata traje do 10. stoljeća morao bi arheolog dokazivati pronađenim artefaktima. Ali ne, on se kao kakvi lingvisti, pjesnici, bajkopisci, uhvatio igre riječi, naziva toponima, i to iz slavenskih zemalja, što naravno mora imati sličnosti s hrvatskim jezikom. Na slavenskim prostorima ima bezbroj istih toponima.“

Arheolog bi pokazao te jače artefakte, ali objektivno ne može, jer ih nema. Naime, kazao je u rečenoj HTV-ovoj emisiji, prastari su se Hrvati u prastaroj domovini samopotvrđivali na koži, drvetu, životinjskim kostima, a to su organski i materijali s vremenom podložni propadanju zbog utjecaja klimatskih prilika, pa… Više ih nema, ali jamačno ih je bilo. Pa i sama ta pretpostavka da je bilo takvih dokaza, „dokaz“ je da neka etnogenetička teorija – nije na staklenim nogama?

Vrag će znati na kakvim pak nogama stoji „znanstvena“ sugestija dr. Sc. Vladimira Sokola o tome da, bez Hrvata ratnika-konjanika, jelte, ne bi bilo Europe kakva danas jest ni zapadne civilizacije koju danas simbolizira „obitelj kojoj Hrvatska oduvijek pripada“. Jer, tvrdi „ugledni arheolog“ u Jutarnjem listu: „Da teške višegodišnje borbe hrvatske vojske s Avarima nisu bile uspješne, Karlo Veliki ne bi prešao Alpe i ne bi se mogao na brzinu koncem 800. na sam Božić okruniti za imperatora Zapada, prvog cara kojeg će Istočno rimsko carstvo priznati 812. Aachenskim sporazumom. Karlo bi ostao iza Alpa, a Hrvati sjeverno od Dunava, dok bi Europa danas bila posve drugačijega izgleda“. Hina izvješćuje da je dr. sc. Sokol otkrio kako su Hrvati „nakon pobjede nad Avarima naselili područje ‘Velike Augustove iliričke Dalmacije’ od ušća Drave u Dunav do Jadrana, s tim da je sve do početka 11. stoljeća postojala i sjeverna hrvatska država pod dinastijom Slavnikovića, koju su svojom pradomovinom smatrali i Česi i Poljaci, u čijim starim kronikama piše da potječu ‘iz Hrvata’“.

Ne bi svijeta bilo bez Hrvata, kamoli moderne Europe danas u kojoj su – vidi vraga – baš Hrvati zadnja rupa na svirali i u svim manjim i većim krvavim previranjima moneta za potkusurivanje. Nikad svoji na svome i uvijek ratnici-konjanici za tuđe vladarske krune. Kao i dan-danas. Ništa se nije promijenilo, samo Njega više nema i stvari se drukčije zovu. Nije Venecija, nije Beč, nije Pešta, nije Beograd…, ali jesu Bruxelles i Washington. Dakako, i Vatikan u stanovitom smislu. Danas malo manje ključnom, nego u prošlosti, ali… U bitnom, što se hrvatske opstojnosti i sluganske pozicije tiče, nije šija nego vrat. Mali slavenski narod koji bi, što reče citirani Dragan Tomin iz Düsseldorfa u Njemačkoj, želio imati veliku povijest, pa kompleksaški, u potrazi za identitetom – pretjeruje. U svemu. Od preranog proglašenja svjetskim prvacima svojih sportskih reprezentacija do prijelomnih povijesnih događaja.

A ta legenda o doseljenju Hrvata u novu europsku domovinu, do koje arheolog dr. sc. Sokol drži u svojim istraživanjima, u izvjesnom je raskoraku s ozbiljnom je znanošću, pa službeno i nije na osobitoj cijeni. Osim kao legenda: „Hrvati su se doselili pod vodstvom petero braće (Kluks, Lobel, Muhlo, Kosjenac i Hrvat) i dvije sestre (Tuga i Buga), pa je moguće da od jednog od braće koji se zove Hrvat potječe i ime za narod Hrvati“ (Wikipedija). Moguće je i da autor ovih redaka – kad bi bio lutrijski ovisnik – osvoji EuroJackpot. Ali nije, i nikad neće. Znanstvenu vodu (dosad i zasad) također ne drži teorija „s kojom se slaže većina povjesničara, a po kojoj su plemena Hrvata, koji su obitavali na brdovitom ozemlju Karpata u Bijeloj Hrvatskoj između Krakova u Poljskoj i Lavova u Ukrajini, slavenska plemena u močvarnim nizinama bila nazvala Hrbati ili Hrvati, po riječi ‘hrbat’ koja u staroslavenskom znači ‘vrhovi brijega’“.

Dio (ne)znalaca hrvatske etnogeneze, pak, odmahuje rukom na obje te teorije. Ne, to su bajke, nagađanja i tlapnje, jer „ime Hrvati najvjerojatnije nije slavenskog podrijetla, što potkrepljuju činjenicom o vrlo srodnom imenu perzijskog plemena Harvati kod kojih se nalaze slični ornamenti koje neki poistovjećuju sa šahovskim pločama, a drugi s hrvatskim grbovima“. A što ćemo s tim da se fundamentalne činjenice jedino pouzdano  i „vječno“ čuvaju u jeziku jednog naroda? Hrvati govore hrvatskim jezikom, južnoslavenske jezične skupine koja pak „spada u indo-europsku, odnosno indo-perzijsku skupinu, što govori u prilog karpatskoj teoriji o slavenskom podrijetlu, po kojem ime nosi i Slavonija – nekadašnje ozemlje cjelokupne panonske Hrvatske“.

U medijski i raspravama na društvenim mrežama u novije doba nikad nisu prestajala sporenja među pobornicima vrlo različitih, čak međusobno oštro suprotstavljenih i isključujućih etnogenetičkih teorija: slavenskoj (najprihvaćenijoj), gotskoj, iranskoj… U 19. i 20. stoljeću, osobito u doba razmaha fašizma i nacional-socijalizma u Trećem Reichu i ustaškom/kvislinškom tzv. NDH-u, u Hrvatskoj se afirmiraju gotska i iranska teorija o arijevskom podrijetlu Hrvata ne bi li ih se – i kvaziznanstvenom podlogom, ne samo vladajućom rasnom ideologijom – etnogenetski svrstalo na arijevsku stranu te u svemu odvojilo od slavenskog korpusa. Pogotovo raskinulo svaku iole prepoznatljiviju vezu sa Srbima, za koje rasisti nisu dvojili da spadaju u nacistički determiniranu nižu, slavensku rasu. Hrvati su Božji narod, jelte, a Srbi vražji narod. To je mrzilačka i neutemeljena distinkcija kvaziarijevštine, koja je i danas aktualna u medijima i u dijelu  povijesne/arheološke (ne)znanstvene svijesti u RH.

Odrekli se domovine radi neizvjesnosti?

Ako su u pravu povjesničari koji tvrde da su se prvi Slaveni doselili u ovaj dio Europe koncem 6. stoljeća iz Češke te vjerojatno 623. godine s kraljem Samom osnovali na području Koruške prvu zajedničku državu zapadnih Slavena – Karantaniju, onda arheolog dr. sc. Vladimir Sokol otkriva toplu vodu. Od 623. do Samove smrti 665. ili 668. godine bila je to i prva samostalna država slavenskog plemena Slovenaca, koji su obnovili državnu samostalnost tek 1991., nakon raspada SFR Jugoslavije. Veći dio slavenskih Karantanaca sačuvao je i pod milenijskom germanskom vlašću svoje neprijeporno slavensko podrijetlo u imenima Slovenac (država Slovenija) i Slovak (država Slovačka). U sedmom su se stoljeću na prostore zapadnog Balkana doselila slavenska plemena Hrvata i Srba iz područja iza Karpata (vidi: Euratlas.net, Historia in geografija Evrope) i povijest povijesnog hrvatskog sluganstva se mogla nastaviti.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Foto: rodenje-europe.com.hr

Sokolova „otkrića“ također su svojevrsna potvrda ne toliko hrvatske državne suverenosti i vojničke moći da ostanu svoji na svome, pa makar i osvojenom mačem ili trampom poljodjelskih i stočarskih proizvoda s domicilnim, neslavenskim žiteljima utvrđenih jadranskih i kontinentalnih gradova, koliko su dokaz podložnosti moćnijim, tuđim vladarima, odnosno osvajačima koji su tim vladarima i državama  došli vlasti. Jer, u Sokolovom „otkriću“ povijesne tople vode, koja sliči uratku bajkopisca, Hrvati osvajaju avarske teritorije ne sebi i svojoj državi, nego u vlasništvo franačkom vladaru Karlu Velikom. Ovaj im potom dopušta nastaniti se u njegovoj velikoj državi samo zato da bi mu je čuvali, bili mu graničari i ratnici-konjanici protiv mogućih trećih aspiranata. A takvih je u ta doba velikih plemenskih/narodnih seoba bilo sva sila.

Rupa je u takvim „istraživanjima“ odgovor na razložno pitanje: ako su Hrvati imali tamo na sjeveru svoju suverenu i stabilnu državu, doduše poput klina zabijenu umasivan germanski korpus i bili respektabilna vojna snaga, zašto bi napustili svoju domovinu samo zato eda bi na nepoznatom teritoriju ratovali/ginuli za tuđina, vukli sa sobom cijele obitelji i pokretnu imovinu, rizikujući (ne)mogućnost naseljavanja na nepoznatom mjestu? I to – priznajući tuđu vlast. Kako se takav teritorij može zvati novom domovinom? Kako se osvojena, silom oteta tuđa zemlja – neki su drugi narodi živjeli na zapadnom Balkanu prije stoljeća sedmog, a prije njih opet neki drugi, itd. – može zvati „našom domovinom“, pjevati o „tvrdoj stini“ i danas prijetiti svima tko „dira u nacionalne svetinje“?

Hrvati ni prije stoljeća sedmog nisu bili sami sebi gazde i imali suverenu državu u izvornom smislu tog pojma, nisu je imali ni poslije niti je imaju danas. Slaveni jesu najbrojnija i najrasprostranjenija etnička skupina u Europi i Hrvati jesu zapadni Slaveni, jer i jezično i temeljnim rasnim karakteristikama pripadaju slavenskoj rasi. Slavenska su, rasna braća i sa Srbima i sa svim narodima koje se prepoznaje kao južne, istočne i zapadne Slavene. Sve drugo ideološke su i neznanstvene tlapnje na koje nije vrijedno obraćati pozornost. Sve dokazivo u tom smislu već je dokazano, sve vrijedne doktorske disertacije su obranjene, a nastrana i zlonamjerna objašnjenja o hrvatskoj etnogenezi moraju ostati – nastranosti. Doduše, uvijek će imati svoje pobornike, osobito u doba mitomanskih dijareja ultranacionalističke svijesti – kao danas u skupini krivotvoritelja povijesti i dijelu vladajućeg političkog mainstreama – ali to dugoročno ne može biti problem.

„Ma koliko da se grozimo genetske sličnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba“, čuje se vox populi s FB-a, „ona dokazuje da nas je uglavnom podijelila religija.“ Izvjesna Ljiljana Reljić udarila je „znanstvenu“ brigu na zdravo veselje naroda, kojem je važnije što mu je danas na tanjuru, hoće li mu djeca imati posao i plaću, odnosno koja je zemlja danas bolji „avarski kaganat“ za trajno useljenje: „Razlog dolaska je bilo to što je češka zemlja bila neplodna i škrta i Hrvati nisu mogli hraniti piceke i pajceke, pa su odlučili otići u plodnu Dalmaciju. Ipak, prvi Hrvat-Čeh koji je došao je pradida Roka Prča i on je pričao (na češkom, hrvacki je naučio kasnije) da su krenuli iz Češke 10. travnja 736. godine i došli 13. kolovoza 736. godine i udobno se smjestili. Ukupno ih je bilo cca sa ženama i dicon oko 2.265.687,52 čisti Hrvata“. Stojan Gogić: „I ode Franjin doktorat povjesničara ukurac da smo iranskog podrijetla“.

Sokolovim „otkrićima“, koje je ugostila (sic) knjižnica HAZU-a, nije ostao dužan na FB-u ni stanoviti Bran Lika: „Konačno saznadoh istinu: pra-Hrvati su pobjedama protiv Avar stvorili modernu Europu. Još kada se utvrdi da su Avari ustvari bili Srbi…“ Marijan Prgić: „Adam i Eva su Hrvate pozvali ovamo na kavu, i tu su ostali“, a Dejan Zečević ima suvremenije objašnjenje: „Čini mi se da su Avari branili Balkan od divljih Hrvata, ali ništa, sad samo Slovenci trebaju naći neku poveznicu s Avarima i tražiti da im se ovi nepravedno oteti prostori dodijele arbitražom“. Damir Tursan: „Mi smo tu od prahistorije, a nismo se ni daleko odmaknuli“. Komedija na ikstu. Mario Pojer: „Da nije bilo Hrvata, Avari bi danas vladali Europom“, a Jeanne Zimic: „Hrvati dolaze iz Mezopotamije i pričali su Kristovim jezikom“.

Hrvati naselili cijeli Svemir?

Zato opsjednuti izmišljenim mitovima tako rado Hrvate nazivaju Božjim narodom. Vidi vraga, baš kao što srpski mitomani jednako rado aureolu Božjeg naroda natiču – Srbima. I eto ti ga na. Nacionalnim kompleksima, bedastoćama i izmišljotinama nigdje kraja, a sjećamo se i bivšeg HDZ-ovog ministra školstva, znanosti i sporta Dragana Primorca koji je forenzički, haplo-paplo alkemijom u međunarodnoj režiji čak, „dokazao“ da su Hrvati najstariji narod u Europi. Stariji od 25.000 godina. Jamačno je negdje pogriješio netko iz međunarodne skupine njegovih istraživača, jer nije dokazao ključnu činjenicu: sam Bog je zapravo Hrvat, pa je logično da je najprije iz gline modelirao Hrvate Adama i Evu tako da su i svi njihovi potomci čisti Hrvati… Razumljivo da su hrvatski i svi geni u prvim bakterijama, virusima, amebama, bičašima, pa složenijim živim organizmima.

Nije isključen hrvatski DNK u matematički dokazanom postojanju života u drugim galaksijama, i još dalje u beskonačnom Svemiru. Hrvatska djeca danas legitimno uče u javnim školama na nastavi vjeronauka da je Bog sve stvorio, pa se profesori biologije, prirode i društva i tako nekih naravnih znanstvenih disciplina moraju zbog dogmatske istine pokriti ušima po glavi. Zajedno s Darwinovim učenjem, do kojega drži sav civilizirani svijet. Kao što je Vuk propovijedao sredinom 19. stoljeća neistinu „Srbi svi i svuda“, i danas popularnu na velikosrpskom dijelu Balkana, kroatocentrični im oponenti suprotstavljaju kojekakve gotske, iranske injsl. teorije i genetska haplo-paplo istraživanja o Hrvatima, Božjem narodu, najstarijem u Europi. Pazi, više od 25.000 godina!

Bila bi to krasna starost da nije te nesretne „znanosti“, koja ima i takve „dokaze“ da su baš Srbi najstariji narod na svijetu, a „Arijevci, Hrvati, Bosanci“ i ini čistokrvni metuzalemi potječu iz – srpskog gena. To je „istraživački dokazao“ ruski biokemičar s Harvarda u SAD-u Anatolij Aleksejevič Kljosov, ustvrdivši da dominantan srpski gen potječe izravno s Noine arke. No, profesor Kljosov mora da, izvan izravnog oka (ne)stručne javnosti, ima gadnih okupacija s također gostujućim profesorom na nekim američkim sveučilištima Draganom Primorcem. Jer, Kljosov je „dokazao“ da su Srbi sa svojih 12.000 godina postojanja najstariji narod na svijetu, a Primorac da su Hrvati sa svojih više od 25.000 godina postojanja najstariji narod u Europi. I što sada?

Imaju li granica ljudska glupost i mitomanija? Nemaju. Daleko im kuća.

Marijan Vogrinec
Autor 22.2.2018. u 01:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija