Mostarski (in)telektualci

Elvedin Nezirović
Autor/ica 27.3.2014. u 18:52

Mostarski (in)telektualci

Kada je u novembru 1894. godine, kapetan u francuskoj vojsci, Alfred Dreyfus, inače potomak alzaških židova, nevin osuđen na doživotnu robiju zbog odavanja vojnih tajni Njemačkoj ambasadi u Parizu, evropskoj kulturi su još uvijek bili relativno nepoznati krajnji dometi onoga što se obično podrazumijevalo pod pojmom javni intelektualni angažman. Da podsjetim: četiri godine poslije, ustavši u Dreyfusovu odbranu – a protiv političke diskriminacije i nepravde – s još nekolicinom svojih kolega, mahom pisaca, kulturnih radnika i naučnika, Emil Zola će u časopisu „L’Aurore“ napisati čuveni članak, ili otvoreno pismo, predsjedniku Republike, pod nazivom „J’accuse…“, u kojem će tražiti preispitivanje afere Dreyfus, što će se, na posljetku, i dogoditi. Članak je Zolu koštao dosta živaca: kako je poznato, ubrzo će biti osuđen na godinu dana robije, što će biti razlogom njegove emigracije u London.

Ovaj događaj navodim zbog toga što se on smatra arhetipskim u povijesti evropskog intelektualnog djelovanja između ostalog i zbog toga jer je ukazao na potrebu i važnost formiranja onoga što će Jean Paul Sartre, pedesetak godina poslije, definirati kao moralnu savjest jednoga doba. Mogao bih sada navesti još nekoliko sličnih primjera, ali mi se važnijim od toga čini ovaj prvi dio teksta zatvoriti upravo tim riječima: moralna savjest jednoga doba.

Vratimo se načas u mostarski prezent. Dakle, prije dva dana u Mostaru je – pred očima cjelokupne bh. javnosti – uhapšen i priveden, Muharem Mušica Hindić, „vođa mostarskih protesta“, kako su ga prozvali ovdašnji mediji. O tome zašto i na koji način je to urađeno, najbolje govori video zapis samog čina hapšenja, te fotografije koje su pojedini portali objavili neposredno nakon njegovog puštanja na slobodu. Riječi su tu suvišne.

Hindićevi sugrađani – tu prije svega mislim na one koji bi dali sve što imaju da ih neko samo jednom u životu nazove intelektualcima, iako se uporno u javnosti deklariraju kao takvi – ili barem ogromna većina njih, cijelo vrijeme igraju najprljaviju moguću igru: javno šute, a u kafanama pričaju. Usto, na svojim facebook i twiter profilima oštro kritiziraju rusku okupaciju Krima, Erdoganovo ukidanje twitera u Turskoj ili se, pak, međusobno prepiru hoće li David Moyes dobiti otkaz.

Prave reakcije se mogu na prste prebrojati. A bilo ih je, ipak. Meni su važne dvije: ona, Marka Tomaša u Žurnalu, i ona Ibrahima Kajana na svom blogu. Važne, zato što ih obojicu lično poznajem i što to, nakon ovoga, mogu čista obraza i potvrditi.

Za ostale baš i nisam siguran.

Intelektualna dubioza u Mostaru ne bi bila toliko katastrofična da nije jednog ozbiljnog fakta: u ovom gradu postoje dva univerziteta, odnosno univerzitet i sveučilište, koji su od rata na ovamo proizveli na milione kadrova s visokoškolskim diplomama, od čega – da stvar bude još i gora – sigurno polovica nikada u životu nije zasnovala radni odnos. Dakle, gdje su ti ljudi u javnom prostoru? Gdje su njihova razmišljanja, stavovi, ideje, akcije? Gdje je ta kritička masa? Gdje su oni, koji bi, po defaultu, trebali biti nosioci Sartreove ideje o intelektualcima kao moralnoj savjesti svoga doba?

Ljestvica je postavljena malčice previsoko, zar ne? Ali to nije krivica ovoga teksta.

Dreyfus afera je zapravo tablica množenja u svim ozbiljnim evropskim visokoškolskim ustanovama, pogotovo u onima općega smjera. Zato se osjećam pomalo kao idiot dok o tome pišem. Jer, zamislite matematičara koji u nekom ozbiljnom matematičkom časopisu objašnjava svojim kolegama i vascijeloj javnosti po kojem su to principu dva puta dva četiri, a tri puta tri devet. Proglasili bi ga, u najmanju ruku – neozbiljnim.

Eto, šta ja moram.

Pitam se kako bi izgledala afera Dreyfus da su kojim slučajem u to vrijeme u Parizu živjeli današnji mostarski kvazi-intelektualci? Kako bi uopće izgledala povijest evropske kulture da su Zola i društvo odabrali šutnju i ugodnosti vlastitog života, umjesto borbe za istinu i pravdu? Samo budale mogu misliti da bi sve bilo isto. Samo naivni mogu vjerovati da bi se u takvoj Francuskoj rodili jedan Sartre ili Camus.

E sad, zamislite kako bi izgledao Mostar za dvadeset ili trideset godina da su svi Mostarci, od kojih se to i očekivalo i koji su to, naprosto morali, digli svoj glas protiv torture Muharema Mušice Hindića.

Elvedin Nezirović
Autor/ica 27.3.2014. u 18:52