Na početku bijaše djelo

tačno.net
Autor 7.11.2014. u 14:50

Na početku bijaše djelo

 

Cijenimo li tuđi život? Vjerojatno, ukoliko cijenimo i svoj! A njega uvažavamo u mjeri u kojoj (ne)dopuštamo gaziti se i cijediti poput limuna od društvene elite koja nas tretira poput mrava koje gazimo po cesti. Humanistički moral je mač sa puno oštrica – iznova ga treba premišljati prije upotrebe – nije dogmatsko, jednom zauvijek dano pravilo svedeno na mehaniziranu, automatsku primjenu zakona, pod izlikom da su za sve jednaki! Na papiru svakako, međutim, niti su jednaki oni na koje se primjenjuju, niti su konkretni slučajevi u svoj širini svoje pojavnosti obuhvatljivi paragrafima. Isuviše često, napose od najodgovornijih za „vladavinu prava“ – prava, a ne pravde! – čuje se floskula kako treba „pustiti pravnu državu da djeluje“. Vidite li vi negdje u „okolici“, ne pravednu – već samo pravnu (sem čisto formalno) državu?

U „Knjizi izlaska“ („Stari zavjet“) kaže se: „Bude li drugog zla, neka se dâ: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.“. Nešto dalje, u „Levitskom zakoniku“ stoji:

„Onda Jahve reče Mojsiju: »Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: ‘Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne – neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti. Ako čovjek zada smrtan udarac drugome, mora se smaknuti. Tko usmrti živinče mora ga nadomjestiti: život za život. Tko ozlijedi svoga bližnjega neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu. Tko usmrti živinče mora ga nadoknaditi, ali tko ubije čovjeka mora umrijeti. Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.’«

Isto se ponavlja u „Ponovljenom zakonu“:

„Ali ako tko mrzi svoga bližnjega i vreba ga, skoči na nj i ubije ga, a zatim pobjegne u jedan od tih gradova, onda neka starješine onoga grada izvedu ubojicu i predaju ga u ruke krvnom osvetniku da ga pogubi. Neka ga oko tvoje ne sažaljuje! Tako ćeš u Izraelu iskorijeniti prolijevanje nedužne krvi i bit ćeš sretan… Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.«

Već čujem gnjevne proteste vjernika kako je čovjek je sklopio novi savez sa Bogom („Novi zavjet“), i staro ga više ne obavezuje. Zanemarimo li pitanje zašto se onda u Bibliji i dalje zadržavaju starozavjetni djelovi (zbog legitimiteta koji sve nove religije moraju opravdati, kako se ne bi reklo da su nikle iz zrakopraznog prostora već imaju temelja; doduše, treba ih tražiti u još daljoj prošlosti), evo što kaže Matej u svom Evanđelju:

„»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti… Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu… »Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«“

Kao da je izašlo ispod ruku fiškalskih podrepnika vladajućih elita. Otmu li ti, upozori ih da još nisu pogledali pod jastuk sa ušteđevinom i u škrinjicu sa zlatnim nakitom! U „predziđu kršćanstva“ sa devedesetak posto klečeplazećih katolika, rekli bismo da većina prakticira preporučeni biblijski moral. No:

„U Hrvatskoj je u 2000. godini pred sudovima bilo ukupno 2.607.540 predmeta, od toga 1.501.502 novih predmeta, dok su sudovi ukupno riješili 1.463.339. predmeta, pa ne stoje prigovori da suci ne rade. Kada to usporedimo s brojem stanovništva uočavamo da svaki drugi građanin hrvatske ima neki sudski spor.“

Nešto tu duboko ne štima, nešto se s nečim stubokom razilazi: „knjiga nad knjigama“ sa stvarnim životom (što je očito); štovatelji koji se ne libe i krv proliti u obrani njenih „vrijednosti“, sa njenim sadržajem – ili podjednako jedno s drugim! Starozavjetni zakon „oko za oko“ imao je svoju opravdanu funkciju u poučavanju naših predaka o nedotakljivosti ljudskog života. Sjetimo se samo pete božje zapovjedi – „Ne ubij!“. Primitivne osobe ponajbolje je privesti pameti visi li nad njima „Damoklov mač“ kazne podjednake mogućem zločinu. Isus se kasnije svakako preračunao, jer ni do danas nismo privedeni civiliziranom ponašanju (forme u koje umatamo društvene zajednice samo skrivaju suštinu prosječnih članova); sem toga – „Stari zavjet“ je posve konkretan u osudi zločinaca, dok onaj noviji sve nešto prebacuje na „onaj“ svijet, ili čak savjetuje dobrovoljnu žrtvu u korist zločinaca. Kako bi se ovaj kao posramio! Kako da ne; o tome valjda govori stvarnost svake individue na planeti – hrpimice prizivamo elitne pljačkaše da završe nedovršeni posao! Toliko o licemjerju knjiga i ljudi.

Jedan od uvjerljivi(ji)h argumenata protivnika smrtne kazne je onaj, da je bolje i krivca osloboditi negoli nevinom oduzeti život. Nevjerojatno je kako se nakon masovnih zločina, sasvim svejedno s kakvim opravdanjem vršeni, budi navodna savjest čovječanstva idući u prilog svojih zločinaca. Oni koji su streljali u potiljak, vješali, drubili glave, gušili u plinskim komorama, klali, silovali i otimali – trebaju imati pravedno suđenje. Svakako, samo da od silne „pravednosti“ njegove, žrtve ne vrište na svekolikim „onim“ svjetovima žudeći da same izvrše pravdu – vjerojatno ipak po onoj „oko za oko, zub za zub“. Koljači kojih briga ne bijaše jeste li dijete, žena, starac, ili bolesnik, ustrčali se po liječničke svjedožbe, mašu hercklopfima, moždanim udarima, demencijama, invalidnošću, isprikama o izvršavanju naredbi,… Uz marljivu suradnju fiškala – plaćenu otetim novcem – kakvu nisu priuštili svojim žrtvama, i šutljivu asistenciju većine (kad se radi o koljačima iz vlastite etnije!), sve servisirano kvazihumanističkim zakonima elite koja se okoristila njihovim uslugama. Treba nekako zaštiti izboreno od gnjeva propalih egzistencija, s obzirom da su svijesni kako se u biblijske savjete baš i ne mogu puno pouzdati. U tome ih prečesto nesvijesno podržavaju istinski humanisti, čije razmišljanje ne ide dalje od „svetosti“ ljudskog života, nekako ispuštajući iz vida svetost žrtava. Uostalom, dali Nürnberškim suđenjima i izrečenim kaznama odreći humanost, ili bi to trebalo kasnijim zbivanjima koja su bez suđenja abolirala ratne zločince? Često se u prilog ukidanju smrtne kazne izvlače statistike koje navode kako njihova primjena nimalo nije smanjila količinu najtežih delikata, nego ih dapače i povećala. Statistika je druga – poslije historije – najsilovanija stvar na svijet, pa neću dalje njoj u prilog niti protiv nje. Ne radi se o pozivu na osvetničke „oko za oko“ pohode, čak niti maskirane navodnim pravnim ili pravdoljubivim razlozima, već o ukazivanju na ispravnu prosudbu „svetinja“, u kontekstu života na koji se prečesto nekritički primijenjuju. Poziv za efikasniji obračun sa zločincima, a ne kvazihumana suđenja otegnuta godinama; poziv da se dosuđena kazna, kakva bila da bila (a lično se slažem sa ukidanjem smrtne) dosljedno odsluži do kraja, jer samo tako društvo može legitimirati svoj humanizam. Zov da se ljudi aktivnije postave protiv neljudi. Jesmo li ikada danima kampirali ispred parlamenta – kao što čini svaka desničarska šuša, ucjenjujući vlasti koje ih godinama privilegiraju – u korist prihvaćanja zaista humanih zahtjeva? Zašto su oni uporniji od nas?

Već stoljećima Robespierreovo – jednog od tvoraca kapitalističkog sustava – pitanje: „Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?“ visi u zraku, nemajući odgovor niti od elita (jer im je vrlo nezgodno), niti od onih nad kojima vladaju – jer ih priječe uzajamno podržavani strah i kvazihumanizam. Odgovor daju samo revolucije, da bi ga eventualno uspjele kontrarevolucije (poput naših) opet gurnule u stranu. Pitanje je suštinsko humanističko. Treba li trpjeti, ne samo atake na život koji su elitu doveli na vlast, već i njihovo upropaštavanje generacija i pojedinaca? Zašto bih čovjek kome je upropašteno pola stoljeća života a djeci oduzeta šansa za vlastitu realizaciju ljudskih potencijala, imao više milosti prema svojim ugnjetačima no što oni imaju prema njemu? Onima koji su pola stoljeća plivali u medu i mlijeku na račun njegova koprcanja u dreku? Dozvoljavam si pretpostaviti da i Viktor Ivančića – kojeg nitko dobronamjeran ne može optužiti da se zalaže za smrtnu kaznu ili krvavu revoluciju – muče podjednake dileme, u knjizi priča „Radnici i seljaci“ (koju nisam čitao). Jedan od likova kaže: „Ako je pravda na našoj strani, ne znači da se moramo ponašati kao sveci“, a stav literarnog lika – iako ga ne treba identificirati sa autorovim – najbolje izražava sumnje i dileme koje preispituje u svom djelu. A on, na beogradskom predstavljanju djela, veli:

“Pobuna je, naravno, prisutna, ali i ona može imati različite motive. Kao nekakav zagovor otpora sistemu mi je to definitivno bilo važno. Međutim, ima i još nešto iza toga što me je zanimalo, a to je pitanje pravde. Vrlo često nekakvim moralističkim pristupom pravdi, mi smo unaprijed zakočeni u bilo kakvom djelovanju. Mislim da to na neki način vrlo često bude čak i liberalno-demokratska podvala, dakle, da se zbog nekih svojih usvojenih konvencija ne možeš aktivno uključiti u promjene”

Sasvim jednostavno i jasno svakome tko živi u realnom svijetu, tko se licemjerno ne razbacuje citatima iz knjiga koje ni sam ne poštuje u vlastitom životu, identificirana je suština. Čega, pitate? Kvazimoralističkog i kvazihumanističkog lutanja ljevice, dok desnica istovremeno, nakon što je konkretnim akcijama srušila Jugoslaviju i osigurala vlast u svom ataru, nju čvrstim akcijama i dodatnim marširanjima po ulicama, samo učvršćuje. Članci, poput „Pustite desničare da sami hodaju Vukovarom“ samo, potiču mirenje s aktivnostima desnice (na što se ljevica osvrće tek sterilnim sapćenjima), čak indirektno pozivaju i samu vlast da ništa ne čini u zaštiti zakonitosti, što ona zaista i ne radi. Pa dobro, sutra će hodati po vašem gradu, skidati ćirilićne natpise, razbijati izloge trgovina, ubijati Rome i ostale nepoćudne, marširati strojevim korakom,…. – sve vidljivo na prostorima od Hrvatske, preko Srbije do Mađarske, a na žalost i dalje na istok i zapad. Pa, kako vam drago, rekao bi engleski klasik; kao da narodu:

„Slatka su iskustva nesreće i bede,

Što kao krastača, ružna i otrovna,

Ipak u glavi dragi kamen nosi.“

Po svemu sudeći, jeftinu imitaciju – kamen etnonacionalizma – koja ih prečesto i dovodi sa zla na gore, odnosno u položaj u kojem se upravo nalaze. Prevladavanju desnih tendencija u društvu uvijek kumuje pasivnost ljevice, promatrajući njihovo prerastanje u fašističke totalitarizme i strave, protiv čega onda bivamo primorani silom ustati – a tada padaju u vodu i pseudomoralizmi o „svetosti“ ljudskog života i njegovoj netaknutosti u svim prilikama. Često ponajprije kod najvećih zagovaratelja, o čemu povijest (ratovi, ustanci, revolucije) bolje svjedoči od mene. Smatra li se nešto apsolutnim i nepovredivim, svetim – tad nema izuzetaka kojih je prepuno čovječanstvo. Sveprisutni ratovi svetost ljudskog života i etike u apsolutnom smislu, praktično izuzimaju od smislene rasprave. Daleko od toga da se potrebno zalagati za poglede karakteristične upravo ekstremnoj desnici – „pravnom“ principu „oka za oko“ i primjerenosti smrtne kazne. Još sam liberalniji od njenih protivnika, uvjeren da najveća kazna počiniteljima može biti stroga izolacija od ljudskog društva i njegovih tokova – jer „čovjek nije otok“ – i to pod uvjetima relativno prosječnog standarda i humanog odnosa čuvara svedenog na sprečavanje konflikata i narušavanja izolacije. Ne može biti primarnije kažnjavanje počinitelja od njegove društvene izolacije, da se spriječi daljnje nanošenje štete. Jer, svako kažnjavanje nije doli samo ublaženi oblik „oko za oko“ principa, što znači da u svom humanizmu baš i nismo predaleko dospjeli. Ukoliko uživam u recipročnoj kazni nekome tko me mučio, ni sa mnom nešto nije u redu. Dakako, primjećujete kako bi možda dosta sirotinje namjerno činilo zlodjela da dođe u uvjete koje ni zamisliti ne može u svojoj jadnoj svakodnevici, no svakako da nijedno parcijalno rješenje problema ne može biti uspješno ako nije sastavni dio općeg. Za postojeća regionalna i svjetska društva, to je još vrlo, vrlo daleka i neizvjesna budućnost. Nužno je razvojnu kategoriju humanističkog morala sagledavati u svjetlu licemjerja vlasti i naroda (naravno, u svakom kukolju ima i žita!), a ne smije se apsolutizirati, niti primjenjivati zavisno od društvenih pritisaka, ali s potrebom realnog prosuđivanja ovisno o kontekstu prilika. A tu spada i pravovremena aktivacija pasivne ljevice.

Možda znate onaj vic: Provocirali velikog homofoba bi li za 100 Eu spavao sa muškarcem. Ne bi – kaže on – u mjestu gdje živim nema gayeva, mi smo svi hetero! A za 1000? Isti odgovor – ne bih! Jednako i za deset kao i za sto hiljada Eu. Ali, kad se spomenuo milijun Eu, odgovor bijaše kako bi ipak razmislio, jer je to zbilja ogromna svota. Eto, reče mu provokator, vidiš kako nije istina da u tvom rodnom mjestu nema pedera, već fale investicije! Šala bi u prenesenom vidu trebala poručiti kako i ljudski humanizam ovisi o prilikama, jer je on samo reakcija na provokaciju zločinaca. Jer, svi smo mi krvavi ispod kože. A onda se posljedice naših čina ne mogu baš uvijek apriorno izjednačiti sa zločinom, naravno – ukoliko nisu naprosto sadistički ispadi neuračunljivih ličnosti koji koriste prilike za realizaciju svoje bolesne psihe. Cijeniti (svoj) život nije puko strahovanje od smrti – ona je ionako neminovna svim živim bićima – već puno više. To je poštivanje sadržaja koji su bili, jesu ili još potencijalno mogu biti sadržani u njemu; od gubitka svega što nas čini ljudskima. To je priznanje sebi samom, a zakonska regulativa tu je tek sasvim sekundarna, da smo biološki svi samo prazne flaše, gotovo nerazlučivi kao bilo koja dva elektrona u svemiru, a specifičnim bogatstvom nas čini upravo kvaliteta psihološkog sadržaja i još nerealiziranih potencijala u nama. Kad to priznamo drugima, cijeneći podjednako njihove „sokove“ poput onih koji i nas ispunjavaju, čuvat ćemo i tuđe „boce“ od razbijanja da se njen sadržaj ne razlije u nepovrat; poštivat ćemo svaki ljudski život ukoliko nam on podjednako uzvraća.

Možemo li toj „mudrosti“ naučiti psa? Teško! Tek dugotrajnom dresurom činimo od njega prijatelja koji ne ujeda ni nas ni naše goste. Ako je Jahve shvatio da je ljudski rod tek na stadiju „dresure“ – a teško da bi ga bilo što do dana današnjeg razuvjerilo (izuzeci samo potvrđuju tu konstataciju, a ne bismo si trebali utvarati da smo to upravo mi) – preporučio je upravo tu metodu: „oko za oko – zub za zub“! Kao što psa kaznama privedeš „pameti“ videći da nešto ne radi dobro, božanstvo je isto preporučilo ljudskom rodu u odnosu na sebe sama. Uostalom, zar premnoge ne zadržavaju samo zakoni, a ne samosvladavanje (a i ono predstavlja samo početni uspjeh dresure) od posezanja za tuđim – životima i vlasništvima? Prisjetimo li se masovnih pljački svojih susjeda, kad „prilika učini lopova“ – a toga u nas još nedavno nebrojeno bijaše – ostavit ćemo se iluzija o ljudskom rodu. Prenijeti statistički iskaz na svaku jedinku, podjednaka je greška kao uopćiti njene karakteristike na cjelinu. I Jahve, i Robespierre i Ivančić upravo preispituju koliko drugi uzvraćaju našu humanost spram njih, jer samo u tom slučaju oni zavrijeđuju recipročni odnos. Sotonu i zvijer ne bismo baš tetošili svojom uljuđenošću, zar ne? I da pojednostavimo do kraja; ne može se svaka reakcija ljudi, izazvana akcijom zvijeri, mjeriti istim aršinom, a moralističko suzdržavanje od odgovora – kao što feralovac kaže – koči nas u djelovanju, suprotstavljanju zlu kojem u odnosu na nas te kočnice fale. Zato i napreduje dok se mi vrpoljimo na mjestu premećući kojekakve floskule, kao da ćemo svojom genijalnom mudrošću promijeniti zlotvore. I Savle se u Pavla preobratio tek poslije stotina leševa iza sebe, što će reći da „klik“ u čovjeku nastane tek u sinergiji mudrosti s vlastitim djelovanjem. Jedno bez drugoga su sterilni, čemu niti pedagozi suočeni sa zlodjelima svojih učenika koje su možda uspjeli obrazovati ali ne i odgojiti, ne mogu argumentirano proturječiti. Našu moralističku pasivnost zlo i koristi upravo s namjerom da spriječi bilo kakav otpor svom djelovanju. Upravo taj poziv na aktivizam dobra protiv zla – ne u smislu „oko za oko“, ali niti apriornim izjednačavanjem ponekog izbijenog oka na koje ćemo prije ili kasnije, nastavimo li u istom smjeru, biti prisiljeni povijesnom neumitnošću a ne našom željom (osim ako ne utvaramo da je od nas započeo mentalni preporod čovječanstva) – i njegovo ispravno pozicioniranje u kontekst dešavanja, je u osnovi svega. U protivnom dolazimo do krajnjeg relativiziranja svih moralnih prosudbi, pa partizane prozivamo zbog praktički samoubistvenog djelovanja većine njihovih žrtava! Eto, dok se lijeva Evropa probudila, desnica je izazvala nebrojeno više stradanja no da je do buđenja došlo na vrijeme. To je, moguće, i karakteristika poštenih – kasno paljenje! Više vjeruju da na početku bijaše riječ (sterilna) negoli aktivno djelo.

tačno.net
Autor 7.11.2014. u 14:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija