Naftalin za hrvatski monetarni suverenitet

Marijan Vogrinec
Autor 12.4.2022. u 11:16

Izdvajamo

  • Niti je četveročlanoj obitelji - u najboljem slučaju s dvije prosječne plaće i dvoje djece - dopušteno ljudski živjeti niti zadovoljno umrijeti, a Bijedna Naša srca kamenoga!? Malo je vajde od „utjehe“ s državnog sljemena - gdje se ministrima dijele tzv. državni stanovi od 96 kvadrata, kupuju pegle i ukrasni jastučići o javnom trošku (ministar obrane Mario Banožić), daju dnevnice šakom i kapom, dijele plaće triput veće od prosječne radničke, kriju skupe nekretnine u imovinskim karticama, etc. - jer posipanje pepelom „inflacije kao globalno harajuće pojave“ i rata u Ukrajini ne abolira buljumentu tih što su „preuzeli odgovornost“ od odgovornosti za mjere kojima će se učinkovito amortizirati agresija na siromaške džepove većine građana. Koji nisu krivi ni za inflaciju, ni za ukrajinski rat, ni za energetsku krizu, ni za krajnji imperijalni bezobrazluk svjetskih velesila, ni za pandemiju niti ih je itko pitao žele li ubuduće euro, a ne kunu kao nacionalnu valutu. Referendum o euru umjesto kune bi, je li, bio nekako pošten odnos vladajućih prema građanima, ali ga nije bilo baš kao što žitelje Bijedne Naše nitko nije pitao žele li svoju zemlju u NATO-u ili smije li vladin/HDZ-ov ad hoc stožer odlučivati o njihovim ljudskim pravima i slobodama u kriznim situacijama umjesto apsolutne saborske većine...

Povezani članci

Naftalin za hrvatski monetarni suverenitet

Photo: Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Samo premijer Andrej Plenković – svaki put kad se sav ozaren vrati iz Bruxellesa, a tamo je takorekuć svaki drugi dan – ne prestaje mazati oči javnosti „važnom pozicijom i ugledom RH u međunarodnoj zajednici“, osobito u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, koja se „važnost i ugled“ uopće ne vide u ključnim odlukama uistinu važnih zapadnih institucija/integracija. Recimo, kad je riječ o položaju Hrvata u BiH i Federaciji BiH, gdje EU i SAD uopće nemaju sluha za tzv. trećeentitesku (velikohrvatsku) nostalgiju. I kud’ ćeš više. Ma, sve će to popeglati euro od prvoga dana nove godine. Baš kao što je i priključenje RH Uniji donijelo „Hrvaticama i Hrvatima i svima inim građanima RH“ (sic transit) obećane – njemačke plaće/mirovine i švicarski životni standard. Malo morgen, je li. Nije zlato sve što sija 

Marijan Vogrinec

HDZ-ova vlada stranačkog šefa i drugomandatnog premijera Andreja Plenkovića, protivno razložnim zahtjevima dijela političke oporbe, nije i neće upriličiti referendum o uvođenju eura od 1. siječnja 2023. godine kao nove „nacionalne“ valute tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, koji euro ima zamijeniti dotadašnju kunu. Razlog je, je li, boljim teleskopom uočljiv i s egzoplaneta Keplera-442b: Plenković je obećao „gazdama“ RH u bruxelleskom staklenjaku eurozonsko nogiranje uspomene na već istrijebljenu u domaćim šumama skupocjenu dlakavu životinjicu radi europeizacije novčanog „suvereniteta“ balkanskog kiflića. Referendum bi ga možebitno natjerao pogaziti obećanje? Rizik, računa, nije poen više u korist njegove sutra komotne i natprosječno unosne eurobirokratske karijere (ni za kakav ozbiljan posao), pa… Euro ide, komu milo, komu krivo i državno dirigirana medijska euforija zbog „velike koristi ekonomiji i dobrobiti za svakoga građanina RH ponaosob“ od budućeg euroživota tek se treba po/dokazati utemeljenom. No, iskustva susjedne Slovenije i još nekih, je li, bivših tzv. komunističkih/tranzicijskih, ali i drugih zemalja u zamjeni nacionalnih valuta eurom nisu ohrabrujuća. Ekonomije im nisu profitirale, jer ni dotad nisu bile osobito potentne, a životni standard tzv. običnih/malih ljudi u mnogomu je čak erodirao. Obećanja su se izjalovila.

Slušajući sada vrlo euroslatkorječivoga guvernera HNB-a Borisa Vujčića – kojega po ukidanju HNB-a nakon što euro stekne pravo građanstva u Bijednoj Našoj čeka radno mjesto iz snova u instituciji središnje europske financijske moći – „uklanjamo bilo kakvu mogućnost pravne nesigurnosti pri prelasku na euro, u zamjeni kune za euro važno je načelo zaštite potrošača, a što se tiče depozita i kredita, građani ne trebaju brinuti jer će svi ugovori nastaviti vrijediti“… Nema frke, tvrdi i smješka se Vujčić, a premijer Plenković pak umjetnim sladilom, činovničkom demagogijom u koju jamačno ni sâm ne vjeruje obećava slađu društvenu zbílju no što jest i što objektivno može biti. I dok s jedne strane programirana državna euforija zbog uvođenja eura nastoji zapaliti opću građansku dobrodošlicu zajedničkoj valuti, a „nacionalno osviješteni“ zborno kukaju za kunom kao ključnom sastavnicom hrvatskog identiteta, pa spominju zemlje EU-a koje su paralelno s eurom zadržale i nacionalne valute, državna se CRO blagajna (i vrijednost kune) našla pod snažni udarom globalne inflacije, energetske krize, povećanih pandemijskih troškova i sada humanitarne i izbjegličke krize u Ukrajini. S velikim reperkusijama na vojni proračun.

Pozitiva ili negativa?

„Uvođenje eura je dobro zbog prednosti za naše gospodarstvo i građane, nestat će valutni rizik i mjenjački troškovi, imat ćemo trajnu korist od pritiska na smanjenje kamatnih stopa, euro će donijeti trajan poticaj međunarodnoj razmjeni dobara i usluga“, kaže. „Visoka euriziranost našega gospodarstva i stopa povjerenja stanovnika u euro su elementi o kojima moramo voditi računa, a to pokazuje i visoka razina štednje i kredita u eurima. Depoziti u eurima čine 76,2 posto ukupnih štednih i oročenih depozita u bankama, a 50,3 posto plasmana banaka čine oni u eurima. Prvo i najvažnije je zaštita potrošača, o tomu moramo najviše voditi računa da se izbjegnu situacije u kojima bi se iskoristilo zamjenu kuna za euro na štetu potrošača. Jedan od načina je da se već 5. rujna cijene iskazuju dvojno. Cijene bi još punu godinu, cijelu 2023., trebale biti istaknute i u kunama. Proces zamjene novca mora biti transparentan i informativan, da smjernice dobiju što veći odjek u javnosti.“ Ni državni blagajnik Zdravko Marić tu nije lišen posla, ali i dvostruke financijske odgovornosti: prema državnom proračunu i prema građanima.

„Jako je puno izazova u mjesecima ispred nas“, tvrdi guverner HNB-a. „Morat ćemo i proračun za sljedeću godinu donijeti u eurima. Važan će biti i nadzor, osobito dvojnog iskazivanja cijena svih proizvoda i usluga. Kada počne obaveza dualnog iskazivanja cijena, počinje i predopskrba banaka novčanicama, nakon toga i kovanicama eura. Posebno opskrba poštanskih poslovnica i Fine. Dvojni opticaj će početi formalnim uvođenjem eura u ponoć 1. siječnja 2023. i trajat će dva tjedna kada će biti moguće i dalje plaćati kunama. Ostatak će se platiteljima vraćati u eurima i tu ne bi smjelo biti problema.“ Živi bili, pa vidjeli budući da u razvojno, društveno i moralno trokirajućoj Bijednoj Našoj tradicionalno ima najviše problema upravo tamo, gdje ih i kada, zapravo, uopće ne bi smjelo biti. Sijaset je već ne samo signala no i konkretne problematične prakse koja se dnevno prevaljuje na novčanike i životni standard tzv. običnih/malih ljudi (enorman porast cijena hrane, energije, režija, usluga svake vrsti, zdravstvenih troškova, školovanja djece, etc.) u vrlo teškim uvjetima epidemije virusa SARS-CoV-2, inflacije, ali i premalih/nesigurnih plaća te mirovina jedva dostatnih za puko preživljavanje. Životarenje na, takorekuć, suhom kruhu i vodi.

Jesu li inflatorni galop – trenutno velikih cca 6,3 posto – te ukrajinski rat uvjerljiv, čak više ne ni konspirativan alibi za divljanje cijena proizvoda i usluga prema nebu, koje će se već sutra samo preimenovati – u eurske? Ljudi se plaše toga što ih čeka, jer kunske plaće i mirovine preimenovane u eurske po unijskim prosjecima za iste proizvode i usluge u debelom su neskladu (na hrvatsku štetu) s prosječnim plaćama i mirovina u EU, pa… Recimo, hrvatski građani samo za hranu prosječno odvajaju 30-35 posto mjesečnih primanja, eurounijski je prosjek upola manji, a žitelji zemalja EU-a tzv. prve brzine i SAD-a troše na prehranu triput manje no građani u Bijednoj Našoj. Uzme li se u obzir i činjenica kako je sve što vrijedi u RH i donosi dobit bez mnogo truda i ulaganja u posjedu kapitala zemalja tzv. prve i druge brzine EU-a (banke, trgovina, turizam promet, itsl.), je li, najrazvijenijih i najbogatijih, zamjena kune eurom će nedvojbeno biti vrlo izazovna operacija, čiji je krajnji učinak na životni standard građana isto tako vrlo neizvjestan. Najmanji je problem tzv. nacionalni sentiment ili osjećaj budući da se u neizvjesnim/kriznim vremenima – ali i inače – ne živi od sentimenata i osjećaja, pa…

Gorka iskustva bivših tzv. komunističkih/tranzicijskih i inih zemalja, koje su svoje cijene, ekvivalentne prosječnom tečaju DEM (Deutsche Mark, njemačka marke), u procesu uvođenja eurounijske valute samo prepisale u €-iznose, pa zatekle u čudu svoje žitelje među kojima se i produbljivao jaz između bogatijih i siromašnijih. Bogati su postali bogatiji, a sirotinja još siromašnija. Taj trend nije prestao ni nakon što se euro bio uhodao u javnom prometu. Politička oporba se bez obzira na ideološki predznak ujedinila u toj pretpostavci, pa tvrdi da će sljedeći snažan udar inflacije na kućne proračune građana uslijediti u drugoj polovici i potkraj ove godine izravno izazvan troškovima prijelaza s kune na euro. Čiji će se najveći dio preliti na tzv. obične/male ljude koji se od toga nikako nisu u stanju obraniti. Na nišanu će se prvi naći umirovljenici – njih blizu 1,2 milijuna, koji nisu među cca 175.000 povlaštenih visokim primanjima i „pravima“ daleko povrh svih razumnih zakonskih prava – te socijalno najranjivije skupine. Uključivo bivšu tzv. srednju klasu, već srozanu na kategoriju nesretnika s obiteljima, čiji mjesečni prihodi za kojih stotinjak i kusur kuna nadilaze prava na socijalnu pomoć, besplatan obrok u pučkoj kuhinji ili paket najnužnije hrane i higijenskih potrepština svakih 30 dana.

Da smo znali…

Niti je četveročlanoj obitelji – u najboljem slučaju s dvije prosječne plaće i dvoje djece – dopušteno ljudski živjeti niti zadovoljno umrijeti, a Bijedna Naša srca kamenoga!? Malo je vajde od „utjehe“ s državnog sljemena – gdje se ministrima dijele tzv. državni stanovi od 96 kvadrata, kupuju pegle i ukrasni jastučići o javnom trošku (ministar obrane Mario Banožić), daju dnevnice šakom i kapom, dijele plaće triput veće od prosječne radničke, kriju skupe nekretnine u imovinskim karticama, etc. – jer posipanje pepelom „inflacije kao globalno harajuće pojave“ i rata u Ukrajini ne abolira buljumentu tih što su „preuzeli odgovornost“ od odgovornosti za mjere kojima će se učinkovito amortizirati agresija na siromaške džepove većine građana. Koji nisu krivi ni za inflaciju, ni za ukrajinski rat, ni za energetsku krizu, ni za krajnji imperijalni bezobrazluk svjetskih velesila, ni za pandemiju niti ih je itko pitao žele li ubuduće euro, a ne kunu kao nacionalnu valutu. Referendum o euru umjesto kune bi, je li, bio nekako pošten odnos vladajućih prema građanima, ali ga nije bilo baš kao što žitelje Bijedne Naše nitko nije pitao žele li svoju zemlju u NATO-u ili smije li vladin/HDZ-ov ad hoc stožer odlučivati o njihovim ljudskim pravima i slobodama u kriznim situacijama umjesto apsolutne saborske većine…

01.07.2021., Zagreb – U Nacionalnoj i sveucilisnoj knjiznici odrzana je 9. sjednica Nacionalnog vijeca za uvodjenje eura kao sluzbene valute u Republici Hrvatskoj. Potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Maric, predsjednik Vlade Andrej Plenkovic, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujcic Photo: Davorin Visnjic/PIXSELL

Ali Bijedna Naša nije i nikad neće biti Švicarska, gdje se svako malo i za, takorekuć, svaku „glupost“ ide na referendum. Taj najdemokratskiji način izražavanja volje građana. U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj se triput išlo na referendum, a ubrzo su se mnogi zbog toga počeli lupati u glavu. Neki se lupaju i danas, i vrag znâ do kada će se još lupati zato što su naivno zaokružili „za“ na listiću. Prvi je i najvažniji referendum održan 1991. godine o samostalnosti RH  i 93,24 posto izašlih birača je bilo „za“. Već desetljećima je također s egzoplaneta Keplera-442b vidljivo kako je Bijedna Naša samostalna, neovisna i suverena samo na papiru i u lošim filipikama preplaćenih prvih nacionalnih činovnika s triju strana Markovog trga. Pravi gazde njezine samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, sjede u udobnim foteljima u Washingtonu, Bruxellesu (na objema adresama, EU i NATO), Svjetskoj banci, MMF-u, Wall Streetu, Londonskom Cityju.. Tamo se megakorporativni Tom kroje i šiju državne gaće balkanskom Jerryju te odlučuje nabaciti u tanjur štogod za pojesti još neiseljenima nešto manje od 3,9 milijuna „Hrvatica i Hrvata i ostalih građana“ (sic transit) zemlje „koju je Bog namijenio sebi kada je stvarao svijet“ (sic transit). Ne u Banskim dvorima niti na Pantovčaku. To su tek formalne adrese formalno beskorisne/nemoćne CRO „samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“ za dnevnu uporabu među domaćim pûkom.

Čak se i mnogi hrvatski branitelji ne libe javno reći: „Da smo znali kako će nas izigrati, u što će nam pretvoriti Hrvatsku za čiju smo slobodu i suverenost žrtvovali živote i krv prolijevali, nikada ne bismo pošli u rat! Za koga!? Za što!? Za ovakve na vlasti, za ovakvu državu, koja se tom samostalnošću, neovisnošću i suverenošću ne može mjeriti s onom koju smo (s)rušili!?“ Dugi referendum u povijesti RH održan je 2012. godine o pristupanju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene Europskoj uniji, što je dvostruko invalidna činjenica: po tomu što je na birališta izašlo tek 43,51 posto birača od kojih je za Uniju glasalo 66,27 posto te po tomu da se većina tih „europejaca“ vrlo brzo razočarala položajem i tretmanom RH u „zapadnoeuropskoj obitelji kojoj Hrvati oduvijek pripadaju“ (sic transit). Stoljećima su bili kolonija i topovsko meso gazdama te „obitelji“ u tuđim ratovima, i to su ostali, samo u znatno sofisticiranijim formama.

I opet s pokornim poslovođama domaće krvi što smjerno, bez pogovora odrađuju unosne poslove za iste povijesne gospodare u istim središtima moći. Koji su ih 795. godine poslali istjerati Avare iz Hringa u Panonskoj nizini, ginuti u Tridesetogodišnjem ratu, godine 1848. gušiti u krvi i vatri mađarsku revoluciju za slobodu i državnu neovisnost od Beča, a 1941. godine ustašku  369. pojačanu pješačku pukovniju (3865 „rasnih“ Hrvata) u sastavu Hitlerovog agresorskog stroja ubijati, pljačkati, paliti, silovati po Rusiji da bi joj Crvena armija veljače 1943. slomila kičmu u Staljingradu. Formalnim primanjem u NATO, domaći poslovođe gâzda u Washingtonu i Bruxellesu obavezali su tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu odbijati od usta svojima ionako – kao uvijek u povijesti – siromašnim građanima radi kupnje zapadnog oružja, pretežno Uncle Samovog, te slati vojnike u tzv. mirovne misije po Europi i svijetu. Zapravo, tući se za ekonomske, geopolitičke, geostrateške i ine interese zapadnoga megakorporativnog kapitalizma. Ista povijesna meta, isto rastojanje, isti podanički mentalitet na istu i svaki put sve veću štetu vlastitih žitelja i njihove budućnosti.

Bit će najpoštenije ostaviti svakomu ponaosob procijeniti je li ili nije bilo dobro, odnosno zašto jest ili zašto nije bilo dobro priključiti se NATO-u i Uniji. Činjenica jest da većina građana RH, zbroji li se više od 50 posto izbornih apstinenata i 33,13 posto „protiv“ (EU=YU, osvanuli su te 2013. godine grafiti po fasadama), nije europejski raspoložena, jer je Unija u bitnomu iznevjerila njihova očekivanja. No, pokazuju neke ankete, nitko nema ništa protiv da je RH – uz savjesno, pošteno i domoljubno vodstvo – jednostavno „kopirao“ sve što valja u Uniji, na Zapadu i u kapitalističkoj ekonomiji, razvio do daske demokraciju, socijalnu empatiju, humanizam i mirotvorstvo te racionalni suverenizam pretpostavio hinjenoj solidarnosti eurounijskog tipa. Prokazanoj toliko puta, a drastično u pandemiji virusa SARS-CoV-2, gdje su proklamirana solidarnost i humanizam bankrotirali. Sada se u Bijednoj Našoj javno postavlja pitanje ministru zdravstva Viliju Berošu kamo/komu su otišli debeli milijuni kuna/eura za suzbijanje virusa SARS-CoV-2 u dvije godine epidemije budući da nitko živ – a ministar Vili Beroš!? – ne zna koliko je javnog novca plaćeno, kojim dobaljačima i za što prigodom kupnje zaštitnog i medicinskog materijala (maske, sredstva za dezinfekciju, testovi, lijekovi, respiratori, rukavice, jednokratna zaštitna odjeća covid-osoblju, etc.)… Za neke velike kupnje nema dokumentacije.

Skuplji hrvatski zakoni

Treći referendum, prosinca 2013. godine – debeli kiks tadašnje SDP-ove koalicijske vlade Zorana Milanovića – svjetonazorski je korak unatrag budući da su konzervativni rigidi udruge U ime obitelji izvjesne Željke Markić uspjeli izboksati ustavnu definiciju braka kao životne zajednice žene i muškarca, kako je pisalo u tadašnjem Obiteljskom zakonu. U tom se slučaju ponovila nezainteresiranost većine građana za taj referendum (izlaznost tek 37,9 posto) i za to komu i kako (ne) treba zabraniti ljubav. Od jedva trećine izašlih na birališta od ukupnog broja glasača, čak ih je 33,51 posto bilo protiv formule B = Ž + M, pa je vrlo, vrlo relativna stvar to kako javnost tretira referendumsku Pirovu pobjedu Željke Markić. Bila su i tri lokalna referenduma (2013. godine u Dubrovniku o apartmanima i golfu na Srđu te 2015. godine o izgradnji termoelektrane na ugljen u Pločama, odnosno u Labinštini o ugljenu kao energentu termoelektrane Plomin C), pa budući da referendumi u dvojbenim okolnostima mogu biti i neugodno skliska kora banane, „europejac“ po zvanju Andrej Plenković, poučen referendumskim iskustvima u Bijednoj Našoj, ne želi rizikovati s uvođenjem eura.

A kao premijer, prvi i ozakonjeno najmoćniji operativac u državi provest će to što je nedavno, na odlasku s presice, arogantno spustio novinaru Nove TV Mislavu Bagi: „Mogu što hoću, mogu, itekako mogu!“ Pa sad… Pripreme za uvođenje eura već su u punom jeku, a štošta u tom poslu nije u interesu najvećeg broja građana. Od smanjivanje broja bankomata do enormnih povećanja bankarskih naknada za gotovo svaku transakciju (čak i uplate vlastitoga gotovog novca na vlastiti račun u svojoj banci, sic transit) i „nikakve“, smješnije od simbolične kamate na štednju… Način borbe vladajućih s rastućom inflacijom i rovito financijsko tržište priča su za sebe, sa zaključkom: građani, drž’te gaće! Životni standard je u krizi iz koje ga euro neće izvući niti ima takvu moć. Europska središnja banka (EBC) još ne diže kamatne stope na kredite, pa i hrvatske banke-kćeri moćnih europskih financijskih ustanova (sve su strane, osim Hrvatske poštanske – HPB) trenutno čekaju mig svojih središnjica za postupiti isto. Budući da, kažu bankari, banke nisu socijalne ustanove, a profiti su im raison d’être ulaska na hrvatsko tržište novca, predstoje čak poskupljenja naknada za vođenje umirovljeničkih računa koji će od 1. siječnja 2023. također biti u eurima.

Direktor Hrvatske udruge banaka (HUB) Zdenko Adrović objašnjava da „hrvatski građani zaslužuju isti tretman kao građani Njemačke ili Austrije, a da bi imali iste uvjete kredita neophodna je identična regulacija, isti zakoni i njihova jednaka primjena. Praksa pokazuje da su hrvatski zakoni drukčiji, kompliciraniji i skuplji. Nažalost imamo specifičnu situaciju u RH, jer se pripremamo za euro. U idućoj godini po uvođenju eura, banke zato gube između 1,2 i 1,5 milijardâ kuna. Dvije banke su već poskupjele naknade, ali na tržištu ih je dvadesetak, pa klijenti mogu izabrati onu koja ima povoljnije uvjete“. Adrović, međutim, ne uzima u obzir da građani u Bijednoj Našoj nemaju životni standard, plaće i mirovine kao Nijemci ili Austrijanci, a tržišni uvjeti banaka se ne razlikuju bitno, a neće ni sutra kada se bude poslovalo samo eurima. Po nekim izračunima, banke samo na naknadama za transakcije i vođenje računa godišnje zarađuju više od milijarde kuna. S tim da sav višak profita – osim najnužnije svote za dnevno poslovanje – iznose u inozemstvo, svojim bankama-majkama.

Nije zlato sve što sija

Prema Vujčićevim izjavama medijima, „u svibnju ćemo znati jesmo li zadovoljili uvjete za uvođenje eura početkom 2023. godine“, odnosno da je „kreditni rejting RH zbog uvođenja eura već sada bolji, a kamatne stope nešto niže no što bi bile da još nismo krenuli tim putem“. Navodno, „neposredno nakon uvođenja eura, građanima i tvrtkama najvidljivije će biti uštede na tečajnim razlikama. A ostale koristi nastavit će pristizati dugoročno nakon uvođenja eura. Sudjelovat ćemo i u kreiranju monetarne politike drugoga monetarnog područja prema globalnoj važnosti, jednakim ponderom kao i neke znatno veće zemlje, a svojim glasom i idejama pridonosit ćemo njihovoj snazi i otpornosti“. Možda je guverner HNB-a mislio na svoju masno plaćenu participaciju u europskoj novčanoj kasti? No, Bijedna Naša nema šanse „sudjelovati u kreiranju monetarne politike drugog monetarnog područja“ te, je li, „svojim glasom i idejama pridonositi snazi i otpornosti“ eurounijskih (i šire?) financijskog sustava više i učinkovitije, nego što je i dosad sudjelovala u ekonomskoj, vojnoj i inoj politici EU-a i NATO-a.

Samo premijer Andrej Plenković – svaki put kad se sav ozaren vrati iz Bruxellesa, a tamo je takorekuć svaki drugi dan – ne prestaje mazati oči javnosti „važnom pozicijom i ugledom RH u međunarodnoj zajednici“, osobito u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, koja se „važnost i ugled“ uopće ne vide u ključnim odlukama uistinu važnih zapadnih institucija/integracija. Recimo, kad je riječ o položaju Hrvata u BiH i Federaciji BiH, gdje EU i SAD uopće nemaju sluha za tzv. trećeentitesku (velikohrvatsku) nostalgiju. I kud’ ćeš više. Ma, sve će to popeglati euro od prvoga dana nove godine. Baš kao što je i priključenje RH Uniji donijelo „Hrvaticama i Hrvatima i svima inim građanima RH“ (sic transit) obećane – njemačke plaće/mirovine i švicarski životni standard. Malo morgen, je li. Nije zlato sve što sija. Najmanje to čime Plenković maže oči i domaćoj i eurounijskoj javnosti. A „Plenkovićeve europske kolege baš i ne zanima puno koliko je njegovih dužnosnika uhićeno, više im je do toga da on slavi EU, da se ulizuje Bruxellesu, da se istrčava u osudi ruske agresije…“, zapisao je kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić. „A zacijelo im je najvažnije da ne dira u interese moćnih kompanija iz njihovih zemalja koje odnose godišnje milijardske profite iz hrvatskih banaka i velikih tvrtki koje su kupile za sitniš.

Već sam se pitao kako to da se premijer unaprijed odriče svojih ministara, a sam ostaje stabilan. I kako se održava i o još jednom mandatu razmišlja osoba koja je kao nitko prije nje osiromašila Hrvatsku te je srozala do dna ljestvice EU i u svom mandatu najviše pridonijela demografskoj katastrofi u zemlji. Ostat će upamćeno da nitko poput njega nije istodobno tako upropaštavao Hrvatsku i sramotno frazirao o ‘uspjesima’ Vlade i velikom ugledu koji imamo u svijetu. Plenković – golotinja nemoralnosti i nesposobnosti odjevena u ugled“.

Marijan Vogrinec
Autor 12.4.2022. u 11:16