Natrag, u iščezli grad

Nezirović Elvedin
Autor 11.12.2017. u 10:08

Izdvajamo

  • I zaista, možda sve, i naš život i naše sjećanje, počiva na onoj čuvenoj Schopenhauerovoj teoriji, koja kaže kako se svog sopstvenog života sjećamo tek malo bolje nego nekog romana koji smo pročitali u prošlosti.

Povezani članci

Natrag, u iščezli grad

Biti intenzivno svjestan minulog vremena, ne znači ništa drugo nego pretvoriti ga u vječnu sadašnjost

U osnovi svake čaršije na svijetu, nalazi se jedan te isti grad – onaj u kojem smo odrasli, formirali se, grad u kojem smo razvili svijest o sebi i svijetu koji nas okružuje.

Da je ovo zaista tačno, uvjerio sam se bezbroj puta do sada, a posljednji put, boraveći ovih dana u Puli, gdje sam po preporuci jednog prijatelja, Mostarca, koji tamo živi već nekoliko godina, svratio u caffe bar Mimoza, ni ne sluteći da ću baš tu, među zidovima obloženim toplim, rustikalnim drvetom i okružen glasovima koji govore uhu ugodnim, istarskim dijalektom, vrlo intenzivno doživjeti grad mog djetinjstva – Mostar osamdesetih. Da odmah razjasnim: zasluga je to jednog starog, ulupljenog flipera, postavljenog u separe pored šanka, ali još uvijek sposobnog, ispostavit će se, da proizvodi robotizirane zvukove, da trepće digitalnim brojkama i svjetluca skrivenim lampicama dok se loptica munjevito odbija od njegove gumičaste bandove. Taj je čudesni aparat, za koji ne znam kada sam ga uopće posljednji put vidio, na jedan memorabilijski način oživio čitav jedan kosmos skoro u potpunosti zaboravljenih slika i utisaka u mome sjećanju i to toliko snažno da sam svo vrijeme provedeno u caffe baru Mimoza, zapravo, imao osjećaj da boravim u salonu zabave, jednom od onih kakvih je u Mostaru nekada bilo skoro na svakom uglu, a koja sam, u to vrijeme, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, vrlo često posjećivao.

I zaista, kada bi, kojim slučajem, postojala knjiga koja bi se bavila fenomenologijom urbane historije Mostara, recimo, osamdesetih godina prošloga vijeka, vjerujem da bi jedno od centralnih poglavlja u njoj zauzeli upravo – saloni zabave. Ta bezlična, zadimljena mjesta, smještena najčešće u kakvom slabo osvijetljenom suterenu, s prljavim, glaziranim podovima i sveprožimajućim zadasima nikotinskog dima, znoja i vlage, imala su ogroman uticaj na odrastanje čitave jedne generacije dječaka – djevojčice su na takva mjesta rjeđe zalazile – rođene početkom i sredinom sedamdesetih. U to davno, predinternetsko vrijeme, dok je jugoslavenska pop kultura slavila svoje posljednje trijumfe i dok su sve učestalija javna trvenja komunističkih lidera stidljivo nagovještavala da će se država u kojoj smo živjeli, prije ili kasnije, ipak raspasti, na tim okrutnim, a ipak tako uzbudljivim mjestima, razbijali smo dugočasovnu dosadu između dva školska dana, trošeći ogromne količine testosterona u međusobnom nadmetanju na fliperu, bilijaru, ili pak na video-igricama poput Match Pointa, Freda, Pacmana, Elitea…

I ko bi sada znao koliko smo sati života protraćili na sva ta čudesa? Ko bi sada sa sigurnošću mogao ustvrditi je li to bilo dobro ili loše za naše odrastanje i nije li, možda, u tom iščezlom Mostaru, bilo i nekih drugih, boljih načina da se potroši jedno djetinjstvo? Ako i jeste, mi za njih nismo znali.

Kakogod, na tim se mjestima učvršćivalo naše intenzivno muško prijateljstvo – ne samo zbog međusobnog nadmetanja ili prijatnog osjećaja drugarstva koje nam je omogućavalo da se, barem na kratko, oslobodimo moći porodice i škole, nego i zbog maratonskih, necenzuriranih razgovora uglavnom o seksu i nikada proživljenim seksualnim avanturama. Čekajući svoj red na pinballu, naprimjer, znalo se desiti da igru potisnemo u drugi plan i pronađemo zadovoljsto u onome što smo govorili jedan drugom, smišljajući najnevjerovatnije priče koje su, zapravo, bile posljedica pubertetske eksplozije hormona i prelaska iz jednog stadija ljudskog razvoja u drugi. Također, u tim smo malim, izolovanim prostorima vrlo jasno osjećali odvojenost od vanjskog svijeta, nastojeći da napravimo odmak od svih društvenih sila koje su nas oblikovale. Tu smo, na kraju krajeva, zapalili prve cigarete, cugnuli prvi alkohol, a bogme smo, u godinama rane adolescencije, na tim mjestima kupovali i travu od lokalnih dilera.

Za većinu dječaka s kojima sam se u to vrijeme družio moglo bi se reći isto što i za mene: bili smo, koliko-toliko, pristojni i disciplinirani društvenim kodeksom srednje radničke klase i sve do rata, rekao bih, prilično ograničeni raznim tabuima – seksualnim, nacionalnim, religijskim – koje su nam prenijeli u porodici i školi. Usto, moji prijatelji, ili bar većina njih, bili su mahom ograničeni strogom porodičnom kontrolom, dok je za mene – što zbog prerane očeve smrti, što zbog majčine popustljivosti – takva vrsta sputanosti bila nešto sasvim imaginarno. Možda sam baš zato najviše vremena provodio baš tamo, u salonima zabave – jedan od mojih omiljenih nalazio se u prizemlju četverospratne zgrade, u blizini vatrogasne stanice, u nekadašnjoj Rudraskoj, a danas ulici Kneza Višeslava – ne znajući, ponekad, ni sam šta da radim sa svom tom svojom slobodom. Ako ništa, to mi je omogućavalo da dugo vremena držim većinu rekorda na najpopularnijim video-igricama, uživajući, s neskrivenim zadovoljstvom, naravno, u stečenom statusu salonskog šampiona.

Fliper u pulskom caffe baru Mimoza evocirao mi je uspomene na to davno vrijeme, koje kao da je htjelo da iskoči iz njegove metalno-staklene kože. Istina, davno je iz moga bića iščililo ono uzbuđenje koje sam kao dječak osjećao pritiskajući tipke i napucavajući lopticu kroz sve njegove tajne prolaze i labirinte: sada je tu tek neka blijeda, nejasna praznina, koja više izražava sumnju u vlastito postojanje, nego što potvrđuje prisustvo odsutnog. I zaista, možda sve, i naš život i naše sjećanje, počiva na onoj čuvenoj Schopenhauerovoj teoriji, koja kaže  kako se svog sopstvenog života sjećamo tek malo bolje nego nekog romana koji smo pročitali u prošlosti.

I na kraju, možda ta zamisao o postojanju jednog grada kao osnovne mjere za sve druge gradove vrijedi samo za nas koji smo previše raslojeni, razbijeni na prošle, sadašnje i buduće djeliće, na višestruke, paralelne živote koji se odvijaju svakoga časa, mimo nas i naše konkretne volje. Pa ipak, vjerujem da to i nije toliko loše, jer biti intenzivno svjestan minulog vremena, ne znači ništa drugo nego pretvoriti ga u vječnu sadašnjost.

Nezirović Elvedin
Autor 11.12.2017. u 10:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija