NE ZNATE VI NAŠEG MIRA? BELOSVETSKOG PUTNIKA I ANTIFAŠISTA

Ivo Anić
Autor 22.3.2019. u 15:55

NE ZNATE VI NAŠEG MIRA? BELOSVETSKOG PUTNIKA I ANTIFAŠISTA

Ne znate? Ma vraga ne znate. Mira zna ceo svet. Otisnuo se naš Miro tako u beo svet pa ravno onomad u Izrael. I to ni manje ni više nego kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Došao tako naš Miro na poziv izraelskog predsjednika Benjamina Netanyahua, i mrtav hladan, u godini u kojoj te dvije zemlje obilježavaju 20. godišnjicu uspostave diplomatskih odnosa, bez da ga imalo sram, bez da se zacrvenio od stida, predstavio našu malu fašističku enklavu. Kao antifašista. Kazao naš Miro tada ladan ko lebac kako imamo vrlo dobre odnose, mi i Izrael, osim u 2. svjetskom ratu, što je bio dio velike igre, ali mi prihvaćamo svu odgovornost.

Zaboravio naš Miro da je država Izrael osnovaan 1948, no Miro osjeća odgovornost, godina gore – dolje, jebaji ga, tko to gleda. Za takav uspjeh u međunarodnim, bilateralnim posjetima, moraš u najmanju ruku biti Miro Kovač. I još povedeš sa sobom Međuplanetarnog voditelja skupine prijateljstva Republike Hrvatske i Države Izrael, osvjedočenog i deklariranog antifašista Milijana Brkića.

Ne znate vi našeg Mira?

Deklariranog antifašistu sa bilateralnog sastanka u Izraelu gdje je trkeljao nešto o odgovornosti i dobrim odnosima za vrijeme Drugog svjetskog rata? E oglasio se naš Miro i danas, o istoj temi. Pa kaže naš Miro: „Kad je riječ o Bleiburgu, mi možemo proglasiti nacionalni dan žalosti.“ Ako vas malo jebe to što je Miro čas antifašist, čas fašist, to je vrlo moguće zbog toga što je naš Miro dogurao danas do predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku. Pa kaže naš Miro, citiram: “Nisam detaljno pratio što je točno kardinal izjavio. On govori za Crkvu u Austriji, ne državi. U Austriji imamo vladu sastavljenu od pučke stranke i slobodarske stranke. Vlada je bila na udaru krugova u zemlji i svijetu, moj je dojam da se to mora staviti u kontekst kad govorimo o odluci koruške Biskupije. To je austrijski kontekst u prvom redu koji treba prihvatiti jer je Bleiburg na području Austrije. Na nama je u Hrvatskoj, na Crkvi, Vladi i Saboru, da kolegama pojasnimo da to nije okupljanje fašista, nacista i neonacista, nego da je to odavanje počasti onima koji su tamo ubijeni i za koje je donesena odluka, da se smiju pobiti bez ikakvoga suda. Osobno smatram da pored same komemoracije u Bleiburgu u Hrvatskoj napravimo ozbiljniji iskorak po pitanju kulture sjećanja. Da se dogovorimo kako važne datume obilježiti.“

Dakle, za deklariranog antifašista Mira okupljanje fašista nije okupljanje fašista, već im je davanje počasti.

Prati li tko putešestvije i lupetanja našeg ministra Kovača osim mene? Mislim da  sam jedini kojeg ti iznimno bogati bilateralni odlasci u inozemstvo, krucijalne izjave od povijesnog značaja zanimaju. Dobro, čovjek potpisuje putne naloge sam sebi pa nije ni nužno da ga tko prati ili pita gdje ide, a i kao ministra valjda bi trebao netko barem da ga pita, Miro što te nema? Miro bogati pa gdje si čovječe? Imaš što pametno izjaviti?

Sjedne Miro na sjednicu vlade mrtav hladan, a ministri se čude – vidi ga Miro? Pa gdje se skitaš čovječe? A nadebljao se Miro. Vidi mu obraze, puniji je barem deset kila od prije mjesec. Ne bi li trebala nekakva institucija, neki šta ja znam, odbor ili kakvo tijelo pratiti Miru Kovača barem koliko ga se upratiti dade? Barem što nosi sa sobom. Miro ne zaboravi četkicu za zube ili tako nešto. Zbilja zna li tko zašto se naš ministar ukazuje svijetu i u svijetu u kojem ga istina ne dočekuju raširenih ruku,  takav je to posao, iz male si zemlje Bogu iza nogu i još k tome fašističke.

Đavo će te dočekati.

Došao recimo naš Miro u New York prošle godine. I kako slabo natuca engleski sjeo Miro u hotelsku sobu i gleda u zid. Možete li zamisliti tu sliku? Sam, u stranom gradu, na aerodromu te nije dočekao nitko, (kome se uopće i javio da dolazi?), taksistu Indijcu ni napojnicu nije ostavio jer liči na četnika, iz Hrvatske ga nitko nije ni zvao jer svi imaju pametnija posla nego da prate gdje taj nesretnik skita. Zamislite našeg Mira kako sjedi u hotelskoj sobi na Manhattnu i gleda u zid. I čeka da zazvoni telefon. Hoće kurac zazvonit. Kerry ni znao nije da je jedan ministar u New Yorku, a kada je čuo i koji samo odmahnuo rukom, ljudi popodne mi igra Golden State, a’mo razlaz. I sjedio tako naš Miro cijeli dan i gledao u zid i  zazvonio telefon ali iz Hrvatske, vraćaj se Miro pod hitno, a mi ćemo sastavit kakvu pizdariju za medije, Kerry imao neodložnih poslova, Kerry će primiti Mirka čim bude moguće. I ode naš Miro natrag.

A zamislite nesretnog Johannesa Hahna kako se čovjek onomad šokirao.

Što niste pratili pregovore za deblokadu Srbije i otvaranja poglavlja 23? Pa gdje vi živite?

Takav ste spektakl uspjeli propustiti? Ah da, vi ste bili tada zabavljeni Tomislavom Karamarkom i Božom Petrovom. E pa da vam objasnim ukratko, raspisali se tada srpski mediji kako je Hrvatska konačno popustila i kako je Miro Kovač na sastanku sa Johannesom Hahnom potpisao ugovore i dao čovjeku  riječ da će Hrvatska vanjska politika u vezi s otvaranjem poglavlja 23. Pravosuđe i temeljna prava, popustiti, i da bi to trebalo biti potvrđeno sljedeći tjedan na sastanku Corepera, tijela koji čine veleposlanici zemalja članica Unije.

“Hrvatska je imala neke dvojbe, neke smo stvari pojasnili prije dva tri tjedna, a oko pitanja zakona o univerzalnoj nadležnosti pronašli smo rješenje koje bi trebalo biti prihvatljivo za sve”, rekao je Hahn.

U Vijeću EU-a su nešto prije toga rekli da “postoji mogućnost da Hrvatska odustane od svoje suzdržanosti, ali da to još nije potvrđeno” te da će o tome razgovarati veleposlanici.

Hrvatska je tražila, da vas podsjetim, da se kao mjerilo za otvaranje poglavlja 23 u pregovorima sa Srbijom od Beograda zatraži puna suradnju s Haškim sudom, ukidanje zakona o nadležnosti Srbije za procesuiranje ratnih zločina na prostoru cijele bivše Jugoslavije te osiguravanje prava hrvatskoj manjini.

I sastali se tako Johannes i naš Miro. Pogađate, dao čovjeku Miro ruku, potpisao, istina nije ga sve baš dobro ni razumio jer vrag je taj njemački, težak, tvrd. Popio Miro čašu šampanjca, slikali se fino i vratio se Miro u hotel i do jutra gledao u zid.

Počeli zvonit telefoni iz Hrvatske.

Tko te Miro slao? Koga si Miro pitao? Što potpisa crni sine? I dok si dlanom o dlan već Miro sletio u Hrvatsku i pojma nema o nikakvim pregovorima, razgovorima niti je ikada vidio ministra Johannesa.

Zamislite kako je tom nesretnom Jonhannesu s Mirom? Zvao čovjek veleposlanstva, mislio da ga zajebavaju, da ga je nategao neki papak koji se predstavio za ministra. Kuka naš Johannes ali ne zna on našeg Mira! Miro mu poslao poruku da će sve biti u redu, da se to on malo zajebava, da ne histeriše i čupa ono malo kose što ima, čim se malo prašina slegne eto Mira da sve potpiše što treba jer da mora hitno u Izrael.

Prati li tko putešestvije našeg ministra Kovača? Jebeš mi mater ako ja nisam jedini kojeg ti iznimno bogati bilateralni odlasci u inozemstvo zanimaju. Dobro, čovjek potpisuje putne naloge sam sebi pa nije ni nužno da ga tko prati ili pita gdje ide, a i kao ministra valjda bi trebao netko barem da ga pita, Miro što te nema? U Izraelu?

Što radiš crni Miro u Izraelu?

Evo taman sjedim i gledam u zid.

Što si sad napravio Miro?

“Hrvatska i Izrael imaju vrlo dobre odnose osim razdoblja Drugog svjetskog rata, što je bio rezultat velike igre, ali mi prihvaćamo odgovornost”, rekao je Kovač Izraelcima. Rekao naš Miro mrtav hladan kako su Hrvatska i Izrael uvijek imali jako dobre odnose. Osim u 2. svjetskom ratu, kad Izrael uopće nije postajao.

Država Izrael osnovana je 1948. godine, nakon masovnog pokolja Židova u Drugom svjetskom ratu, u kojem je sudjelovala i Pavelićeva NDH samo za neupućene.

Ne znate vi našeg Mira? Ne pratite bogat opus tog stručnjaka za vanjsku politiku, belosvetskog putnika i antifašista?

E ljudi moji, ne znate vi što propuštate!

Ivo Anić
Autor 22.3.2019. u 15:55