Nečovječna politika u „potrazi“ za nestalim Splićaninom

Izdvajamo

• Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin itekako je svjestan vrlo neugodne činjenice da je državljanin Hrvatske nestao u Srbiji, pa je odao televiziji Pink koliko je državni vrh predan tomu da se otkrije sudbina Mateja Periša: „Nijedan dan otkako se to dogodilo nije prošao, a da me predsjednik Aleksandar Vučić nije pitao ima li što novo, ima li pomaka u potrazi... Možemo zamisliti patnju tog oca, sestara nestalog Splićanina. Ono što mogu reći u ovom trenutku jest da mi ne stajemo, nitko ne može ništa zamjeriti našoj policiji, dajemo sve od sebe, radimo apsolutno sve. Srbija je sigurna zemlja, Beograd je siguran grad, kod nas se vrlo rijetko događaju takve stvari da netko nekoga napadne, opljačka ili ubije“. Dobro, to srbijansko/beogradsko „rijetko“ ili „ne događa se“ jednako vrijedi i za Hrvatsku/Zagreb kao i mnoge druge velike gradove kada stanje opisuju, je li, njihovi najviđeniji političari s vlasti, pa..

Povezani članci

• Proevropska, miroljubiva i tolerantna Srbija je nedostižan san
• Beograd, zapušten grad
• U Srbiji pokušavaju četnika Dimitrija Ljotića predstaviti kao heroja i antifašistu
• Sa tri milijarde dolara razmjene Italija postaje glavni trgovinski partner Srbiji
• Berlinski poučak o Hrvatskoj – željeti nije znati i moći
• Njemački general pita: Što su ratni ciljevi?

Matej Periš – foto MUP RH

Dok beogradski policijski profesionalci ne pronađu 27-godišnjeg Splićanina Mateja Periša koji je nestao u Beogradu u noći s 30. na 31. prosinca 2021., živoga ili mrtvog, te se ne saznaju sve pojedinosti nemilog događaja ili možebitno prave ljudske tragedije, političarima obiju susjednih zemalja, Hrvatske i Srbije, najpametnije jest da – šute. Ionako, dokazano, nemaju mnogo pametnoga za reći, pa kad je tako, a jest, vrijedi se držati one: šutnja je zlato. Čemu nepotrebno ili nesmotreno u ovom nesretnom slučaju koji je uznemirio svu javnost na zapadnom Balkanu, pa i šire u regiji i Europi, dodatno mutiti vodu? Ta, politika i političari nikad i nikoga nestalog nisu pronašli. Neće ni Mateja Periša, ali itekako mogu još spustiti točku ledišta na vrlo hladnim diplomatskim odnosima službenih Zagreba i Beograda. A to nikomu ne treba 

Marijan Vogrinec

Politika i političari nikad i nikoga nestalog nisu pronašli, pa kad policijski profesionalci iz Srbije sa svom mogućom opremom i ljudstvom danima u teškim uvjetima, u suradnji s hrvatskim kolegama, bezuspješno tragaju za nestalim 27-godišnjim Matejem Perišem iz Splita koji je sa šestoricom prijatelja doputovao u Beograd proslaviti Novu godinu, otkud ikom pravo i obraz grubo politizirati enigmu s možebitnim tragičnim ishodom!? Dan se i noć navezuju na dan i noć nakon kobne noći u klubu Gotik s 30. na 31. prosinca 2021. u elitnom Beogradu na Savi, a Mateju Perišu ni traga niti glasa. I što vrijeme više odmiče po 16 sati zakašnjeloj (!?) prijavi policiji da je mladi Splićanin nestao, a dezinformacije se, medijske patke, rekla-kazala „svjedočenja“, itsl. lude vijesti množe brzinom ameba, nekako je i nada u pozitivan ishod sve bljeđa i tanja. Umjesto da ljudski empatično, diplomatski zrelo i politički uključivo oda priznanje srbijanskoj vlasti zbog hitnog reagiranja opsežnom akcijom razjašnjenja mladićeva nestanka te svekolike pomoći njegovu ocu Nenadu Perišu koji je odmah po saznanju o možebitnoj tragediji doputovao iz Splita u Beograd, premijer RH Andrej Plenković je odapeo otrovnu strelicu prema službenom Beogradu, a drugi je dan njegov nesposoban vanjskopolitički  trbuhozborac dolio još žuči.

Photo: M.M./ATAImages Photo: M.M./ATAImages/PIXSELL

A srbijanski se predsjednik Aleksandar Vučić već na prvi glas o nestanku mladića iz Splita u Beogradu bio zauzeo za taj slučaj, policijski ministar Aleksandar Vulin pak i osobno sjeo u potražni gliser na nabujaloj, hladnoj i mutnoj Savi blizu ušća u Dunav, a svi tzv. mainstream mediji u Srbiji, RH i šire u regiji poslali su posebne izvjestitelje u Beograd koji su dnevno obavještavali javnost o policijskoj potrazi velikih razmjera, angažiranjem ronilaca, forenzičara, kriminalista i specijalnih resursa ne bi li se čim prije otkrila sudbina 27-godišnjeg Splićanina, jer nijednoj vlasti nije svejedno, ako se bilo što neugodno dogodi stranom državljaninu u njihovoj zemlji. U ovom slučaju, stvar je još delikatnija budući da je Hrvat nestao u Srbiji, i to u njezinu glavnom gradu, gdje je s prijateljima doputovao proslaviti Novu godinu, a diplomatski odnosi tih dviju država službeno su hladniji od one sante leda što je travnja 1912. usred sjevernog Atlantika potopila „nepotopivi“ Titanic.

Danonoćni angažman

Što, dakle, bȉ premijeru Plenkoviću da neopravdano, glupo, nesusjedski, nedobronamjerno i nezahvalno prolije bljutavu jezikovu juhu na susjede preko Dunava na samom početku potražne akcije za Matejem Perišem, a nesposobnom, redikuloznom i često smiješnom mu ministru vanjskih i europskih poslova Gordanu Grliću-Radmanu da mu drugi dan nesuvislo glumata odvjetnika, jer da gazda nije mislio kako je u Srbiji protumačeno, etc., etc., bla-bla-bla… A što je Plenković rekao? Među inim birokratskim nedopečenostima, i sljedeće: „Bio sam u kontaktu od prvog trenutka kad se to dogodilo s ministrom vanjskih poslova Grlićem-Radmanom, ministrom (unutarnjih poslova RH, op. a.) Davorom Božinovićem… Tu je i direktni kontakt između policija i Ministarstva vanjskih poslova. Svaki dan se interesiram. Prema ovome što dobivam, imam dojam da nemamo cjelinu slike, nadamo se najboljem. Dok ne dobijem službene do kraja informacije, osim interesa za to i izražavanja žaljenja i podrške porodice, ja ovog trenutka ne mogu komentirati tuđe izjave. Nije bitno što je rekao Vulin. Meni je važno, kao premijeru, da se radi o hrvatskom državljaninu koji je za blagdan otišao u Beograd, koji je nestao, da saznam potpunu informaciju“.

Otac nestalog Splicanina Mateja Perisa, Nenad Peris, poznati vaterpolo sudija ispred kluba Gotik u Beton hali, gde je njegov sin poslednji put vidjen. Photo: Milan Maricic/ATAImages Photo: Milan Maricic/ATAImages/PIXSELL

Naravno da su se u Beogradu našli uvrijeđenima. Oštro je reagirao MUP Srbije po Bijednu Našu neugodnom, a opravdanom porukom o tomu da „nije važno što je rekao Aleksandar Vulin, nego je vrlo važno što je rekao ministar policije Srbije, sumirajući rezultate istrage o nestanku Mateja Periša. Svi policijski službenici Policijske uprave Beograda, kao i pripadnici riječne jedinice, ronioci Žandarmerije, UKP-a i svih ostalih poslova, ne tražeći godišnji odmor i radno vrijeme, daju sve od sebe da se problem nestanka riješi i da se sazna istina. To bismo učinili za svakog čovjeka, a jedino nas ne zanima državljanstvo ili nacija čovjeka kojeg tražimo. Plenković nema poštovanja prema radu srpske policije (otac nestalog mladića Nenad Periš u svim izjavama medijima iznimno hvali srbijansku policiju na profesionalnosti, nesebičnosti i danonoćnom angažmanu, op. a.) i to nas, nažalost, ne čudi niti iznenađuje. Pozivamo gospodina Plenkovića da pokaže poštovanje prema porodici nestale osobe i da svojim besmislenim komentarima o nestanku mladića, gosta Beograda, ne ometa rad pripadnika MUP-a Srbije“.

Jadno je i ljudski nedostojno iskoristiti nestanak mladića (s možebitno tragičnim ishodom, koji će se kad-tad ipak razjasniti, nema logike da neće) za političko nadjebavanje politikanata bez elementarne savjesti i osjećaja za mjeru. Kakve ili s čime ima veze činjenica kako se „radi o hrvatskom državljaninu koji je za blagdan otišao u Beograd i tamo nestao“ – jedino važna (sic transit) hrvatskom premijeru – ako nema ni jedne jedine indicije i još manje uvjerljivijeg dokaza da je Matej Periš nestao u Beogradu samo ili baš zato što je Hrvat i što je iz Hrvatske!? I otkud Plenkoviću suluda primisao da je srbijanska policija istog dana ili već sutradan po 16 sati zakašnjeloj prijavi nestanka morala imati gotov mozaik nemilog događaja, rasvijetliti Periševu sudbinu i izvijestiti ga o tijeku/ishodu istrage? Ili da su hrvatski ministri Božinović i Grlić-Radman obavješteniji o svemu od prvoga srbijanskog policajca Vulina, kojemu ne vjeruje, pa će hrvatski premijer temeljiti svoje odluke, komentare i odnos prema Srbiji po naputcima dvojice svojih jednako nesposobnih pulena? U Bijednoj Našoj godišnje nestaje blizu 2000 ljudi – neki dan su nestali u Splitu 43-godišnja Angela Jurčević, u Zagrebu otac četvero djece Dragan Marić (41), a nestarija potraga je pokrenuta još 1962. godine i do danas je bez rezultata – no policija ih najveći broj pronađe ili se „pronađu“ sami. Policija ima svoje profesionalno zadane metode potrage, osposobljene ljude, potražne pse, tehničke i ine alate, pa su besmisleni politički pritisci radi ubrzanja toga zahtijevnog posla i uvjetovanje rezultata.

„Gospodine Plenkoviću, smetate nam, ne ometajte istragu, nas zanima Matej Periš kao čovjek, a ne kao ovaj ili onaj državljanin, pripadnik ove ili one nacije“, ispravan je sažetak poruke srbijanskog MUP-a; nema joj se što ni dodati niti oduzeti. Naprosto je to tako, a na političarima je i RH i Srbije da ne dolijevaju kerozin na još neugašene ratne vatre u trknutim glavama s obiju strana Dunava. Doduše, to neće utjecati na (ne)uspjeh potrage za nestalim Perišem, ali itekako toksično utječe na opću klimu u međunacionalnim, hrvatsko-srpskim, odnosima u objema zemljama, ali i među tim državama o kojima ponajviše ovise mir, stabilnost i suradnja na zapadnom Balkanu. Čak i šire u regiji i na Starom kontinentu, pa…

„Neprihvatljivo je i nerazumljivo da se izjavi predsjednika Vlade daje smisao koji ona sigurno nije imala, posve krivo interpretirajući njegove riječi“, trbuhozbori Grlić-Radman u priopćenju ministarstva koje vodi na sramotu Bijedne Naše i podsmijeh stranih diplomata te, naravno, alkarski rečeno, ne pogađa čak ni „uništa“, nego „promašio“; kao da su u Srbiji ćoravi ili nepismeni, odnosno ne znaju s kime imaju posla. „Premijer Plenković je istaknuo kvalitetnu suradnju MUP-a i MVEP-a RH i drugih tijela s nadležnim institucijama Republike Srbije od trenutka prijave nestanka Mateja Periša. Cijenimo rad svih uključenih službi u potragu i nadamo se najboljem ishodu. Zajednički nam je prioritet rasvjetljavanje sudbine nestalog Mateja Periša i cjelovita informacija o slijedu događaja, što je jedini smisao izjave predsjednika Vlade. Stoga je bespredmetna i neobjašnjiva reakcija srbijanskog MUP-a na ni po čemu polemičnu izjavu premijera koji je samo rekao da izjave, ma čije bile, nisu toliko bitne u ovom trenutku već jedino službena informacija o rezultatima potrage, što svatko dobronamjeran može razumjeti.“

Bespotrebna polemika

I sada, po onoj lopovskoj – „Drž’te lopova!“ – za vlastiti se grijeh optužuje druge, srbijansku stranu, janjećim blagoglagoljanjem neistine: „Premijer Plenković je u svom govoru na tradicionalnom domjenku koji priređuje Srpsko narodno vijeće u prigodi pravoslavnog Božića istaknuo da će hrvatska Vlada ustrajati u politici dijaloga i mira (koji niti je dosad željela, niti je što učinila da se obnovi niti ga želi ubuduće, op. a.) te uključivosti prema nacionalnim manjinama u hrvatskom društvu, istovremeno gledajući prema budućnosti i suradnji sa Srbijom u svim otvorenim pitanjima. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova izražava žaljenje da se, ničim izazvan, insinuira negativan smisao izjavama koje nikoga nisu ni prozivale ni omalovažavale, već bile usmjerene na nastavak suradnje u iščekivanju službene informacije. U ovom trenutku, dok još traje potraga za nestalim Matejem Perišem, ova izlišna i bespotrebna polemika sigurno ne pridonosi dobroj suradnji dviju zemalja u potrazi koja još traje. MVEP izražava nadu da će se dosadašnja kvalitetna suradnja dviju policija (…) nastaviti u ovom slučaju u interesu rasvjetljavanja sudbine nestalog Mateja Periša i osobito njegove obitelji koja to iščekuje, kao i cijela hrvatska javnost“.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Splitsko-dalmatinska policija, s čijeg su područja nadležnosti i nestali Periš i njegov šestorica prijatelja što su tek drugi dan navečer (!?) bili prijavili Matejev nestanak prethodne noći – koji su se nakon ispitivanja u beogradskoj policiji i poligrafa navodno utučeni vratili u Split – kazala je Hini da „koordinirano i u realnom vremenu surađuje“ sa srbijanskim kolegama, pa je tim indikativnija brzinska reakcija premijera Plenkovića i sve što je taj ishitreni potez prouzročio u objema državama. I što će možda još prouzročiti, a do toga uopće nije smjelo doći. Tim više, jer su se u hrvatskim tzv. mainstream medijima u prigodi Plenkovićeve izjave u stilu diplomatske netaktičnosti bez pokrića i spuštanja temperature u odnosima RH i Srbije odmah javili i neki vrli tzv. sigurnosni stručnjaci, vječni pretplatnici na izjave tipa svakom loncu poklopac koji su, je li, bez pardona izjavljivali da srbijanska policija nije suvremeno opremljena, da nije dovoljno profesionalna, da nema odgovarajući pristup u potrazi i da jednostavno nije sposobna učinkovito, brzo i dokumentirano razjasniti slučaj nestanka mladog Splićanina… I da ga možda neće ni pronaći, da je zato trebala pozvati hrvatsku policiju i predati joj slučaj.

Dakako da su to notorne gluposti, kardinalno neznanje i valjda ciljano vrijeđanje profesionalaca u Srbiji – koji su davali/daju sve od sebe da se riješi enigma s elitne destinacije „u rangu Dedinja“ na kojoj se objed po osobi plaća 100-150 eura, nedostupan je čak prosječnom Beograđaninu, a bio je (!?) dostupan Perišu i šestorici mu prijatelja – budući da hrvatska policija nije ništa profesionalnija od srbijanske i nema ništa sofisticiranije znanje i operativne alate. Tko ne vjeruje, neka provjeri, puni su mediji dokaza/primjera na kojim može pozavidjeti razvikani američki FBI, ne treba ni putovati u Beograd. Da se ničega ne mora stidjeti, srbijanska je policija u ponedjeljak ugostila izaslanstvo hrvatskih kolega što ga je potražnoj ekipi poslao osobno hrvatski premijer Andrej Plenković. Kojemu će profesionalci obaju država s razlogom pokazati srednji prst. Ovaj to neće vidjeti, ali… Zna se kako iskusni stručnjaci, pa i policijski, gledaju na to kada im se političari upliću u posao. Osobito oni s vrha koji glumataju nekoga od trojice iz obitelji Kim, pa bolje od ratara „znaju“ kako se sadi riža, kopa ruda, grade mostovi, pilotira, prave medijski prilozi, postižu sportski rekordi…

Desetljećima je već javna tajna da desetci tisuća mladih iz Bijedne Naše, ne samo iz pograničnih krajeva uz Srbiju, masovno odlaze vikendom ili nekim važnijim praznicima ili događajima (npr. doček Nove godine, koncerti nekih mladeži ekskluzivnih pjevača, bendova, noćnih klubova, etc.) zabavljati se u Beograd, koji u tom smislu omogućuje doživljaje kakvih nema u Bijednoj Našoj. Ili ih nema na toj razini masovne popularnosti, ekskluzivnosti, velike dostupnosti za pristojnu cijenu usluge… Beograd je u tom smislu magnet i za vrlo izbirljivu mladež iz najurbanijih hrvatskih sredina kakve su i Zagreb, Zadar, Šibenik, Rijeka, Osijek, Varaždin, Bjelovar – dakako i Split – da se i ne govori o gradićima i selima iz okolice Vukovara, Vinkovaca, etc. Treba pitati te mlade ljude, neopterećene mutavim politikama trknutih vođa, zašto im je osobito prirastao srcu tzv. Beograd na Savi, ekskluzivan kompleks danonoćne lude zabave „na vodi“ i vrhunske ugostiteljske ponude, pa ne žale ni novca niti truda otisnuti se preko hrvatsko-srbijanske granice. Tu je atraktivnu destinaciju bezuspješno pokušao plagirati pokojni Milan Bandić s arapskim investitorima i projektom Zagreb na Savi, ali…

Policijsko povećalo

Nikad se dosad nije dogodilo nešto slično nestanku Mateja Periša, pa je tim važnije za obje zemlje čim prije i temeljitije riješiti tu enigmu. Riješiti je po pravilima policijske struke i bez ikakvih predrasuda, a politiku/politikantstvo izbaciti iz igre, jer ta vrst međudržavnog pripetavanja neće pronaći osobu kojoj se naprasno izgubio svaki trag niti će ublažiti obiteljsku bol. Dapače. I ne samo izbaciti politiku iz potrage, valja prizvati medije pameti kako se ne bi upuštali u kojekakve neslane špekulacije, izmišljanje „insajderskih“ ili „ekskluzivnih“ informacija, širom otvarali prostor tzv. stručnjacima koji žele dijeliti lekcije policijskim profesionalcima, etc., jer se time uzbunjuje javnost i ometa/otežava potraga. A svega je toga zadnjih dana na pretek, što tužnu situaciju i neizvjesnost čini još tužnijom i neizvjesnijom. Činjenica jest da je – koliko se iz srbijanskih službenih izvora dalo saznati – policija bila postupila profesionalno/temeljito od samog trenutka prijave nestanka, iako su zbog debelog zakašnjenja prijave možda uništeni neki indikativni tragovi.

Ipak, policija je bila izuzela sve odgovarajuće video zapise s uličnih i kamera u spornim objektima, ispitano je ugostiteljsko osoblje u klubu Gotik, vlasnik stana koji je unajmio Matej Periš, taksist kojega je mladić zaustavio na ulici, ispitani su i neki drugi svjedoci što ih se na bilo koji način moglo dovesti u vezu s Perišem i prijateljima, nekoliko je sati u dva navrata trajalo ispitivanje (čak i na poligrafu) šestorice Periševih prijatelja, pribavljene su i važne informacije o tim ljudima iz splitske i županijske policije, potraga u koritima Save i Dunava provučena je uzvodno od spornog kluba i nizvodno sve do Smedereva, površinski i podvodno, dignuti su dronovi… Policija selektira spoznaje i sastavlja mozaik događaja, a to nije posao od nekoliko sati ili dana. Možda ni tjedana i mjeseci? Nije bitno je li policija srbijanska, hrvatska, njemačka, američka ili koja već, postoje profesionalna pravila i obrasci postupanja koji, je li, podrazumijevaju visok stupanj ozbiljnosti, odgovornosti, profesionalnosti i temeljitosti, jer se ne radi o izgubljenom kućnom ljubimcu, već o čovjeku.

Primjerice, hrvatskoj su specijalnoj policiji (uz pripomoć slovenske), ekipi ronilaca, potražnim psima i svoj sofisticiranoj tehnici trebala četiri dana da prosinca prošle godine pronađu utopljenu tursku djevojčicu u nabujaloj rijeci Mirni, ovećem potoku, koja je ispala majci iz naručja dok su ilegalno migrirale u Uniju preko hrvatsko-slovenske granice. I nikomu nije padalo na pamet vrijeđati ili ismijavati hrvatsku i slovensku policiju zato što odmah nisu pronašle utopljenicu. Ili je čak spasili od utapanja? A hrvatski premijer se ne libi to činiti srbijanskoj te poslati im svoju policijsku „inspekciju“, koju je istog dana kada su doputovali osobno primio ministar Aleksandar Vulin. Nije nevažno reći da Matejev otac Nenad Periš dnevno komunicira sa srbijanskom policijom koja, tvrdi, „vodi postupak temeljito i angažirano. Upoznaju me sa svime što misle da je bitno. I danas ću se čuti s njima, kao i svaki dan do sada. Ono što mogu pomoći, pomoći ću. Uključen je i Interpol, i oni su me kontaktirali. Sâm interes istražnih organa je na najvišoj razini aktivnosti. Još uvijek nemamo odgovor, ali nadam se da će doći do toga. Dok ne budem imao čvrst materijalni dokaz, Matej je za mene živ. Ostajem do kraja u Beogradu, dok god je tu moj sin“.

Slično tvrdi i Branko Lazarević, umirovljeni policajac i bivši šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist, koji je na FB-u osnovao grupu „Lazine potrage“ i godinama se bavi problematikom nestalih: „Nije mala stvar kad državljanin Hrvatske nestane u Srbiji. Zato vjerujem da je srbijanska policija poduzela sve što može i sve što treba. O kolegama sve najbolje. Nekada smo prolazili iste škole i danas sigurno postupamo u ovakvim slučajevima dosta slično. Dakle, sastavlja se plan rada i po njemu se radi. Oformi se više grupa koje rade istovremeno različite poslove“. Rektor Sveučilišta VERN u Zagrebu i stručnjak za sigurnost Vlatko Cvrtila kazao je pak televiziji N1 Hrvatska da je „ovo vrlo složen slučaj za svaku policiju i svima je jasno da je komunikacija policije s javnošću jako važna, svakodnevna, nekad i više puta dnevno. To se nije događalo, policija je odlučila da neće informacije dijeliti s javnošću, nego samo s ocem. Možda je to opravdano, ali kako protiču dani tako se smanjuju šanse da će pronaći mladića živog i zdravog. Radi se o ljudskom životu i policije se trebaju udružiti“. U međuvremenu, i to se dogodilo, što je dokaz više da se radi kao što profesija nalaže. Ne politika i zlonamjerni širitelji dezinformacija.

„Rijetko“ ili „ne događa se“

Srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin itekako je svjestan vrlo neugodne činjenice da je državljanin Hrvatske nestao u Srbiji, pa je odao televiziji Pink koliko je državni vrh predan tomu da se otkrije sudbina Mateja Periša: „Nijedan dan otkako se to dogodilo nije prošao, a da me predsjednik Aleksandar Vučić nije pitao ima li što novo, ima li pomaka u potrazi… Možemo zamisliti patnju tog oca, sestara nestalog Splićanina. Ono što mogu reći u ovom trenutku jest da mi ne stajemo, nitko ne može ništa zamjeriti našoj policiji, dajemo sve od sebe, radimo apsolutno sve. Srbija je sigurna zemlja, Beograd je siguran grad, kod nas se vrlo rijetko događaju takve stvari da netko nekoga napadne, opljačka ili ubije“. Dobro, to srbijansko/beogradsko „rijetko“ ili „ne događa se“ jednako vrijedi i za Hrvatsku/Zagreb kao i mnoge druge velike gradove kada stanje opisuju, je li, njihovi najviđeniji političari s vlasti, pa…

Dok se ne pronađe Matej Periš, živ ili mrtav, te ne saznaju sve pojedinosti nemilog događaja ili možebitno prave ljudske tragedije, političarima obiju susjednih zemalja najpametnije jest da – šute. Ionako, dokazano, nemaju mnogo pametnoga za reći, pa kad je tako, a jest, vrijedi se držati one: šutnja je zlato. Čemu nepotrebno ili nesmotreno u ovom nesretnom slučaju dodatno mutiti vodu? Ta, politika i političari nikad i nikoga nestalog nisu pronašli. Neće ni Mateja Periša.